buba erdeljan

Bio je visok, gracioznog drzanja i veoma dlakavih prsa. Cesto je znao plasiti djevojcice podizuci majicu, a one su vristeci bjezale pred groznim prizorom koji je neke znao cak i obarati u nesvjest. Imao je svoj raskosni dvorac, modernije uredjen od nastambi ostalih viteza. Posebnu je vaznost pridavao uredjenju kuhinje kako bi svog malo slobodnog vremena mogao provoditi opustajuci se uz pripremanje kulinarskih delicija.
Bio je uzasno zauzet. Vecinu vremena je provodio spasavajuci dame iz nevolja, gaseci pozare i vracajuci izgubljene senilne starce kucama. U nekim svojim plemenitim pothvatima je imao pomoc. Svoju vjernu pratilju (bivsa princeza od Savice, koja je izgubila svoju titulu zahvaljujuci pretjeranom ljubljenju kapljice). Nakon nekoliko godina pratilja ga je morala napustiti i vitez se nastavio sam sukobljavati sa izazovima.
Vidjali su se vrlo rijetko, najcesce u tajnosti po sumama Ribljaka, gdje su u cast prozivljenih zajednickih godina i napravljenih dobrih djela nazdravljali hmeljnim eliksirima. Vitez je obozavao piti tamni eliksir i od njega je izgledao izuzetno sretno i veselo. Pratilja je, i vise nego sto bi trebalo, voljela popiti svijetli eliksir. Ponekad je, od silne srece, pretjerala. Osim sto nije najbolje izgledala jer su joj oci poprimile crvekastu boju, utjecalo joj je na koordinaciju i orjentaciju te je dugo trazila put kuci.
Iako sad samo prijatelji, jer su im se poslovni putevi razisli, cijenili su jedno drugo. Vitez joj nikada nije zamjerio sto ga je ponekad znala osramotiti jer nije bas najbolje podnosila veselu supstancu iz eliksira. A ona njemu nije nikada zamjerila sto je ponekad hladan i nepristupacan.
Ex princeza je imala konja kojeg je vitez jednom prilikom spasio iz pozara i poklonio joj. A ona mu je u znak zahvalnosti kad god se konj dobro osjecao (jer je naime cesto poboljevao, ne zna se je li od posljedica pozara ili starosti) dala da jase s njom.
Jednoga dana, vitez je postao umoran od svojih pohoda i odlucio se malo odmoriti. Razbolio se od umora i dobrih djela. Morao je malo usporiti kako bi se sto brze mogao vratiti svojim plemenitim djelima.
Ubrzo mu je bilo puno bolje zahvaljujuci eliksirima, ali ovaj puta ne onima koji sadrze veselu suptancu, nego mnogo djelotvornijima. Njegova pratilja je bila uz njega.
Kad se sasvim oporavio ponovo su zajedno jahali po Ribnjackoj sumi, toliko dugo dok se nisu sasvim umorili. Tada bi sjeli i okrijepili se sa pravim eliksirima, koji su opet imali onaj stari dobro poznati ukus vesele supstance.
I bili su veseli i sretni do kraja zivota.