bromberg
petak, 22.04.2016.
Situacija
Situacija: napustili me svi dobri duhovi.
Preostaje mi muzika.
https://youtu.be/bN3fPJuyYxw
srijeda, 20.04.2016.
Gadna je moja vjera
Gadna je moja vjera
Teška je kao tona
Ne preporučam nipošto
Što ona kaže i ne zna se točno
Malo ovo malo ono
Nešto tvrdi pa povuče
Strogosti joj ali
Nimalo ne fali
Na svojoj dogmi
Ona inzistira
Sljedbeniku ne da
Spokoja ni mira
A sljedbe je sasvim malo
Na prste jedne ruke
Ako ćemo pošteno na kažiprst:
Ja
Crkve nemam
Koji put to postane
Neki prostor prepun ljudskog žamora
Ali samo na tren
Svećenika nemam
Ups...lažem - ima jedan
Kojeg sam izmislio
Nema halje ni habita
Tek poderane traperice i stari džemper
Mada je jednom viđen
Kako nastupa i kao
Žena u trenirci
Ulovih ga iskreno govoreći
Svega nekoliko puta
Jednom mi je svečano
Najavio propovijed
Pa mi tiho ispod glasa
Priznao da nema što da kaže
Ispovijesti moje
Njega ne zanimaju
A kad me rastavlja tuga ili proždire bijes
Njega ili nema
Ili me uputi da začepim gubicu
I umirim ih sam
Katkad pišem priznah jednom
A on
Pička mu materina
Umjesto da od ushićenja zaustavi dah
Kaže samo
To je zato što ne možeš drukčije
Zadnji put trčao sam za njim
Preko cijelog Cvjetnog
Da mu podvalim
I pitam ga nešto o bogu
Ali izvukao se tako što me
Odveo na pivo
Otada ga nema
Ali i bez njega
Mučna je moja vjera
Prazna ko ova flaša
Ne preporučam nipošto
subota, 09.04.2016.
Tko zna...zna
Izjava tjedna pripada tipu u narančastoj kabanici koji je danas popodne hodao Ilicom, i svojoj crvenokosoj suhodačici, u trenutku kad smo se mimoilazili, rekao slijedeće:
"Ma živ je on još uvijek, al' ništ' od tog."
Kako je sasvim evidentno da se taj iskaz može odnositi samo na mene, pitam se cijeli ostatak dana otkud me to dvoje poznaju i kako je tipu uspjelo sve bitno o meni izreći u jednoj kratkoj rečenici?
srijeda, 06.04.2016.
Sjekira
Otvorenje izložbe u galeriji u staroj zgradi u strogom centru. Radovi me nisu nešto posebno osvojili, ali skupilo se zanimljivo društvo. Vino i razgovor.
Zanimljiviji dio društvanca ubrzo nestaje, ostaju uglavnom gnjavatori. Pomišljam i ja na partenzu, ali ionako moram potrošiti još pola sata, a vino je odlično i ima ga još. Nadoljevam si čašu i bježim od jednog zaista iznimno napornog davitelja kroz izlaz u dvorište.
Sjedam na zidić, to obožavam od rane mladosti, cugati na zidiću. Preko puta dvorišta, neka žena vješa rublje. Promatram je, izgleda uzrujano.
Cugati sam je sranje, ali daleko manje nego to isto činiti u neinspirativnom društvu. Žena, završivši posao, ulazi u svoj hodnik. Razmišljam o tome kako se iznenađujuće brzo osjećam sasvim pripito. Moram usporiti konzumaciju.
Odjednom kroz neki od nižih prozora galama, grozomorna buka. Iz smjera u kojem je maločas nestala ona gospođa. Bijes, prijetnje, urlanje. Onda ništa, sve utihnulo.
Ni minutu poslije iz istog tog hodnika preko puta izlazi muškarac. Ulazi u neku šupu sa strane. Vraća se sa sjekirom, vidim to dobro usprkos sumraku. Odlazi otkuda je došao.
Streslo me. Zabezeknut, razmišljam ne bih li trebao pozvati policiju. Uzimam telefon iz jakne. Ipak, odlažem ga kraj sebe na zidić.
Razmišljam nekoliko trenutaka. Hoće li je ovaj isjeći tom sjekirom? Ništa se ne čuje, tišina.
Sjetih se tada jednog ludog odlomka iz "Beograda za pokojnike" Pedje Crnkovića. U njemu autor lamentira o tome kada se neko naselje može nazvati gradom. Kao odlučujući kriterij iskristaliziralo se na kraju slijedeće: naziv grada daje se onim naseljima u kojima je broj bračnih ubojstava sjekirom manji od trećine ukupnog broja bračnih ubojstava.
A budući da je ovo gdje ja sad sjedim na tom zidiću, po svemu sudeći, ipak velegrad, zaključim kako brojevi rade za jadnu ženu, i zapljusne me optimizam da će preživjeti. Spremim telefon u jaknu, i istrusim čašu do kraja.
Baš nekako u tom trenutku, žena je opet izašla u dvorište, ovaj put sasvim opuštena, i pripalila cigaretu.
subota, 02.04.2016.
Prodavač
Ne volim pričati o sebi, jer je za takve priče najteže razlučiti bitno od nebitnoga.
No nepobitna činjenica je da sada sjedim u kafiću uz glavnu cestu i čekam da se kazaljka sata približi večernjoj devetki.
Preostale činjenice zasigurno su diskutabilnije: kako to da sam ovdje i što sam ja tu uopće? Trgovački putnik? Sitni akviziter? Spasitelj? Pomagač u zlodjelu? Teško je reći.
Ako bismo stvar htjeli raščistiti, bilo bi svakako potrebno priznati da sam bio potpuno propao u svojoj tridesetosmoj. Propadao sam, ruku na srce, već dugo prije toga; ali dno sam dotaknuo kad sam, kao glavni urednik informativnog programa na jednoj od najslušanijih radio-postaja, te jedne kobne srijede, točno u devetnaest sati, na početku emitiranja središnjih vijesti - inače apsolutno najslušanijih u zemlji - svojoj najozbiljnijoj spikerici dao da pročita tek slijedeći tekst: "Dragi slušatelji, danas se nije dogodilo apsolutno ništa, te ćemo nastaviti s muzikom".
Nastao je skandal nad skandalima. Svekolika nacionalna javnost silno se uvrijedila; uslijedili su najprije bijesni pozivi a potom i službeni protestni dopisi svih mogućih grupacija i interesnih skupina; reagiralo je šest ili sedam ministarstava plus desetak vladinih agencija, diglo se na stražnje noge nekoliko nevladinih organizacija, zaprijetile su patriotske snage, prosvjedovala gospodarska komora, ljutita pisma slali su predstavnici sportskih saveza, akademici i kulturnjaci, uskomešali se čuvari okoliša, a generalnim štrajkom zaprijetio ceh međunarodnih dopisnika. Tri glavna pokrovitelja radijske kuće priprijetila su gazdama revidiranjem sponzorskih ugovora, a na kraju se i dvoje meteorologa požalilo na neodgovarajući tretman.
Ukratko: dobio sam otkaz. Druge popratne privatne neugodnosti ovdje ćemo preskočiti.
Našavši se na ulici, nije mi preostalo drugo nego sročiti oglas u kojem, nakon što sam nabrojao nekoliko šturih podataka o naobrazbi i skromnim vještinama, nudim polovicu svoje preostale energije i trećinu svojeg preostalog dnevnog vremena najboljšemu ponudniku.
Nisam istinski vjerovao da će mi se, osramoćenom i odbačenom, ikad itko javiti, ali prevario sam se. Prošlo je doduše nešto vremena, dovoljno da potrošim svu ušteđevinu i dobrano zaglibim u dugove, no tada mi se jednog dana javio stanoviti gospodin.
Ponudu nisam mogao odbiti. Riječ je bila o terenskoj prodaji izvjesnog proizvoda, za koji se čovjek ne može odlučiti bi li ga nazvao novim i revolucionarnim, ili pak starim kao pakao, najvjerojatnije je oboje točno.
Taj proizvod zove se vrijeme.
Neobični gospodin koji me angažirao bio je, pokazalo se, vrhunski stručnjak u nečemu što je sam nazvao "fizika filozofije" (mada je u ozbiljno razmatranje uzeo i naziv "fizika logike"). Pošlo mu je naime za rukom razviti metodu kojom se iz silne i nezaustavljive stihije protoka vremena dala pod određenim uvjetima izolirati jedna malena "vremenskoprostorna niša", nekoliko kvadratnih metara naprosto izuzeti iz tog protoka, i to - barem zasad - na vrlo ograničeno trajanje.
Osobno nisam dovoljno pametan i potkovan da do kraja shvatim kako stvar funkcionira, tek, moj novi gazda govorio mi je nešto o tome kako je na ideju došao onda kad je tražio načine da protok (ili možda bolje valjanje, koturanje, gmizanje) vremena mjeri u metrima a ne minutama.
Uglavnom, konstruirao je malenu crnu kutijicu koja se pritiskom na gumb aktivira i neki ograničeni prostor - to npr. ne mogu biti dvorane ali sobe mogu - na sat, dva ili u posebno povoljnim okolnostima čak i tri, izuzme iz protoka vremena. Stvar se nakon toga nekako sinkronizira, pa taj maleni izuzeti prostor jednostavno (u vremenskom smislu) nastavi tamo gdje je stao.
Odmah da kažem: zarađuje se izvrsno, jer konkurencije zasad uopće nema. A zainteresiranih klijenata, usprkos zaista visokoj cijeni, koliko hoćeš. Kako se vijesti o novoj mogućnosti šire, javlja se sve više onih koji si žele (ili moraju!) izmisliti još malo vremena: privredni menadžeri, tajni ljubavnici, novinari i pisci kojima ističu rokovi, neodlučne žene koje ne mogu odabrati odjeću za izlazak ili pak okončati shopping, a zvao nas je čak i jedan profesor koji kupuje silne knjige a nema ih kad sve pročitati. Kontaktiralo nas je osim toga i nekoliko pljačkaša banaka, ali gazda je na glasu kao vrlo etičan čovjek.
Ne mogu se doista potužiti: plaća je odlična, provizija po izvršenoj akviziciji također, dobio sam i jedan mali auto na korištenje, kao i jednu skromnu izbu za smještaj u prilikama kad pokrivam zapadnije krajeve. Život mi je, može se reći, krenuo nabolje, premda sa ženama i dalje ide teško: pokušavam nešto online kad uhvatim vremena, uspjeha nemam previše ali s vremena na vrijeme pođe mi za rukom od poneke sugovornice dobiti kakvu fotkicu.
I eto me sad u tom kafiću uz glavnu cestu, čekam da se približi tih devet navečer, crna kutijica već je pripremljena i namještena. Često sam ovdje: preko puta je taj jedan motel, u kojem se jedan oženjeni gospodin sastaje s jednom mladom damom, fingirajući supruzi silne poslovne obaveze, koje zaista i opravdava mahnito puneći kućni budžet iz mjeseca u mjesec. Rečenom gospodinu i dami treba vrijeme, još vremena, i ja ću im ga dati. Jednom u budućnosti, naš će se proizvod možda moći slati iz daljine, ili ćemo ga moći barem isporučiti unaprijed. Za sada nažalost još nije tako: moram biti na licu mjesta, i to baš u ono vrijeme kada pritiskom na gumb crne kutijice magija započinje. Tako da se mlada dama svaki put mora nekoliko minuta skrivati u kupaonici.
Imam još desetak minuta. Pitam kelnericu mogu li uz kavu dobiti i kakav sendvič; ogladnio sam. Ne mogu. Promatram ljude oko sebe. Gotovo sve ih već prepoznajem, spomenuti gospodin i dama redovno traže naše usluge. U kafiću je, kao i skoro svaki put, ona luda samozvana odvjetnica, starija i zapuštena žena, koja tu uz jedan espresso provede i po tri-četiri sata galameći nepodnošljivo na mobitel "s raznoraznim klijentima". Slutilo se odavno, a potvrđeno je kad je jednom otišla u toalet neoprezno ostavivši mobitel na stolu pa je iznervirana kelnerica poslala jednog mulca sa šanka da malo baci oko: posljednji razgovor na tom mobitelu zabilježen je četiri mjeseca ranije...
Tu je za šankom i pokojni Toza....zovu ga tako jer je, ne mogavši više plaćati sobicu kod stare gospođe Zambelli, izmolio od svog starog druga po čaši, upravitelja mjesnog groblja, da mu dopusti u hladnijim noćima prespavati u mrtvačnici. Ovdje su osim toga i one dvije lokalne informatorke. Samo po sebi se razumije da analiziraju novonastalu situaciju u naselju, nakon što se proteklog vikenda u šumarku kraj dječjeg igrališta objesio sedamnaestogodišnji Mauro F. Neka zlokobna atmosfera nadvila se od te noći na cijelo naselje i ne popušta...ali očekuje se, slažu se u tome i susjede informatorke, da se stvari dolaskom proljeća ipak proljepšaju i život krene dalje punim plućima...kad ponesrećeni šumarak zazeleni.
Eto....zasvjetlio je moj telefon....moram u motel na posao.
