DivanSkitnje

utorak, 30.09.2008.

S DRUGE STRANE PROZORA

SLAVONSKI BROD – U slavonskobrodskom Naselju Podvinje od 18 sati odvijala se prava drama. Hrvatski branitelj, liječen od PTSP-a Antun. V. Šeki, prijetio je kako će u zrak dići obiteljsku kuću koju je zajedno s dvorištem minirao većom količinom eksploziva. Uz njega u kući su se nalazili njegova majka i maloljetni 16-godišnji sin.
Kao razlog zbog kojeg se odlučio na ovakav potez Vlašić je istakao nezadovoljstvo rješavanjem braniteljskih, ali i njegovih obiteljskih problema… (Jutarnji list)


S DRUGE STRANE PROZORA


Slabo svjetlo ispred kuće tek je kroz mrak dalo nasluti travnatu stazu što je kroz neosvijetljeni dio dvorišta vodila ka kući A. V. (45), hrvatskog branitelja i veterana Domovinskog rata. Nekoliko osoba u civilu stajalo je ispred prostorije u koju se zatvorio Šeki, opasan žicama i hrpom eksploziva prijeteći kako će ga aktivirati i dići u zrak sebe i sina, koji je s bakom bio na katu kuće.

Policajci u civilu dopratili su nas ispred prozora prostorije koju je ovoga ljeta Šeki zidao i opremao. Neobrijan, zamagljenog pogleda, sjedio je ispod žarulje, čija je žućkasta svijetlost osvjetljavala gole zidove i stol nakrcan bombama, protupješadijskim i protutenkovskim minama pojačavala sumornost i gorčinu trenutka hrvatske zbilje.

- Što je ovo, Šeki? Ti me natjera opet pod ovu pancirku i kacigu, k'o da je se nismo dosta nanosali.
- Ne mogu više. Nemam snage, Želja – odgovori čovjek s druge strane prozora.
- Ma daj. Nosio se ti i sa gorim teškoćama.
- Vjeruj, ne mogu više. Moje dijete svi šikaniraju. Nitko neće pomoći, već dvije godine ne ide u školu, a Kosorica mi se osvećuje. Sin mi je vjerovao u crkvu, a kada su trebali ići na izlet iz crkve su javili kako je „višak“. Zašto baš moj sin?! Nisam mu dao ni da se krizma. Što će mu takva crkva u kojoj je višak. Ma, dosta mi je, dići ću i sebe i sina u zrak - nervozno odgovori, a žice s kojima je bio opleten i povezane s eksplozivom zanjihaše se.
- Daj, makni te žice. Upetljat ćeš nas sve. Baš si izabrao način kako ćeš riješiti probleme. Pored sebe poubijat ćeš još i pola susjedstva. Skupi hrabrost i živi. Zar nije dosta prokletstva nad ovom obitelji. Umjesto da ga prekineš ti ga želiš nastaviti. A tvoj sin treba tvoju pomoć, jer on osim tebe nema nikoga drugoga.
- Nemam snage. Zašto mi ne vjeruješ – reče, a pogled mu se zamuti i jedna suza otkinu se niz neobrijani obraz.
- Imaš, imaš Šeki. Samo ne želiš priznati.
U tom policajci, požurujući nas, prekinuše naš razgovor.
- Moram ići, a ti dođi sutra kod mene na kavu. Može?
- Može. Al' moram prvo u bolnicu – odgovori i kroz prozor ispruži ruku. Čvrsti stisak ruku potvrdio je dogovor. Nakon petnaestak minuta Šeki je u pratnji liječnika i policajaca sjeo je vozilo Hitne pomoći.

24 sata kasnije

Zvuk mobitela prenu me u čitanju izvješća o zagađenoj vodi koju su stanari Slavonije II pili nedjelju dana, a da ih nitko nije upozorio. Tek nakon alergije i želučanih problema oglasio se Zavod za javno zdravstvo i Vodovod.
- Šeki .
- E, gdje si Šeki?
- Na Psihijatriji, a gdje bi bio.
-Pa, kako je?
- Ludo, evo uz moj krevet su naoružani policajci. Ne mogu ni u toalet bez njih.
- Pa, što si očekivao? Čuvaju te da si ne napraviš neko zlo.
- Htjeli su me sinoć odvesti u zatvor, ali se javio pomoćnik ministrice i rekao nek' me ne diraju.
- Pa, dobro je
-Nije loše, al' me živciraju.
-Strpi se malo i bit će sve u redu.
- Ma hoću do sutra kada su ministrica i Tomi najavili dolazak.
- Eto, vidiš da te nisu zaboravili.
-Ma ne znam ja ništa više. Neg' dal' onaj tvoj poziv za kavu još uvijek vrijedi?
- Zbog čega ne bi vrijedio?
- U redu. 'Ajd bog,
- Bog, Šeki

Kronologija

6. svibnja 2005. Vlašić se vezao lancima ispred Zgrade Županijskog suda prosvjedujući protiv odnosa politike i političara prema hrvatskim braniteljima.

16. svibnja 2005. Vlašić se ponovo vezuje u lance, jer mu obećanja dana iz Ministarstva branitelja nisu ispunjena. Ujedno je prosvjedovao zbog toga što tada petogodišnja Magdalena Ivaković (5) nije bila uvrštena u program operativni zahvata u okviru akcije „Kišobran za dječje srce“. Nakon toga Magdalena je operirana čime joj je najvjerojatnije spašen život.

4. srpnja 2005. Sakuplja novac za Antu Gudića optuženog u slučaju "Lora jer je u splitskom „Dračevcu“ osam mjeseci čekao na suđenje.

23. svibnja 2006. Vlašić sudjeluje na lokalnim izborima i umalo pobjeđuje u MO Podvinje jer mu je za trećeg vijećnika nedostajalo manje od jednog glasa (0,66). Ipak, u koaliciji sa HSP-om formira novu vlast u Podvinju.

četvrtak, 25.09.2008.

BEZ NASLOVA (zaboravio sam)

BEZ NASLOVA (zaboravio sam)

Tko se od nas
Popeo koprenom tmine
U sazviježđe
Da težinom tuge razgoni oblake?
Tko je od nas digao jedra
u beskraj čovjekovih sudbina
I zaboravi da sobom nosi
Svoju sudbinu?
Tko je od nas htio da ustalasa istinu
Da u njoj ne gleda sebe?
Tebe pitam skrivena u klasju
Napusti zrnje
Tu ti mjesto nije
Raznesi se potocima, vidicima
Zaiskri u jutru
što rađa nove muze i pjesnike.

ponedjeljak, 22.09.2008.

MRAZ UNIŠTIO POLJA PAMUKA U BRODSKOM POSAVLJU

MRAZ UNIŠTIO OVOGODIŠNJI UROD PAMUKA U BRODSKOM POSAVLJU


*BROD (NI)JE KINA


I dok je prvi ovojesenski (ljetni) mraz i jutarnje temperature oko
ništice uzburkale duhove i ponovo pokrenule priče oko globalnog zatopljenja (zahladnjenja), prisjetih se ovog izvješća.
(…) Ovogodišnji mraz uništio je polja pamuka u brodskom Posavlju!
Tako je propao pokus s uzgojem pamuka koji je do mraza „izvrsno i
bujno napredovao“, a trud više od 500 radnika i 74 težaka s kolima, koji
su sudjelovali u pripremi tla i sadnji pamuka – nepovratno propao. Tako
je (otprilike) svoje zapovjedništvo izvijestio upravni oficir Seltejmajer, a
Stručni kolegij brodske pukovnije zaključio 22. rujna 1812. kako brodska
klima ne odgovara uzgoju pamuka.
I tako, ovo izvješće staro 196 godina podsjeti me da Brod ipak (ni)je Kina unatoč današnjih 15-ak kineskih trgovina. Iako je još tada (i nešto prije) u vrijeme Vojne krajine graničarska uprava tražila načina kako da omogućiti siromašnom seljaku da dođe do nešto novaca ( kako bi mu ga mogla, kao i sve države, oduzeti ) i poboljša si životni standard, jer je seljak bio siromašan, bolestan, neuhranjen i relativno kratkog životnog vijeka, a gotovo čitav život morao je služiti vojsku kao graničar. Tako se počelo eksperimentirati sa sadnjom kineske gorke riže, uzgojem dudovog svilca, pa čak i uzgojem pijavica, koje su se u to vrijeme koristile za liječenje bolesti puštanjem krvi. Svi ti eksperimenti, osim uzgoja svile, nisu bili dugog vijeka.

I tako, ovi svojedobni „kineski“ eksperimenti propadoše, a mene baš zanima do kada će ovi novi, s kineskim trgovina „sve po 10 kuna“ – opstati.

srijeda, 17.09.2008.

MILE VUKIČEVIĆ: OD OFICIRA DO ČASNIKA

MILE VUKIČEVIĆ, brigadir Hrvatske vojske,major nekadašnje JNA i zapovjednik slavonskobrodske vojarne u razdoblju od veljače do kolovoza 1991.

Mislim da sam prvi Hrvat koji je poslije II. svjetskog rata bio zapovjednik slavonskobrodske vojarne. U tom se razdoblju puno toga dogodilo i proživjelo. Istina je da je ta vojska, kojoj sam i sam tada pripadao, izašla na brodske ulice negdje u siječnju-veljači, do zuba naoružana kako bi regulirala promet, odnosno osiguravala premještanje oružja i streljiva iz skladišta Gromačnik u unutrašnjost Bosne. Vojska je počela obavljati posao prometne policije što je, normalno, izazvalo uznemirenje građana. Nisam znao da je vojska na ulici i kad sam stupio u vezu s komandantom (tada sam bio pomoćnik zapovjednika) intervenirao sam pa su vojnici povučeni u kasarnu.




Nakon toga u Slavonskom Brodu nije bilo nekih većih provokacija sve do dolaska tenkova iz Dervente. To je bilo vezano uz navodnu zaštitu onih tenkova koje je proizvodio "Đuro Đaković", pripremljenih za izvoz u zemlje Bliskog istoka.

Bila je nedjelja, 5. svibnja 1991. kad je bez najave u vojarnu stigao general Marinković iz Beograda te objavio da je došao po zapovijedi da sve tenkove koji su završeni u pogonima "Đure Đakovića" premjesti u vojarnu gdje će ih vojska čuvati. Slegnuo sam ramenima i odgovorio kako to neće ići, na što se on iznenadio ali nije odustajao od svoje namjere. Uspostavio je kontakt s tadašnjim direktorom " Đure Đakovića" gospodinom Milovićem i s nekim ljudima koji su radili u Specijalnim vozilima. Nakon toga je otišao tvornicu po tenkove ali se još brže vratio i rekao mi da sam bio u pravu. O razvoju događaja obavijestio je pretpostavljene u Beogradu. Tada je u Beogradu i Tuzli pala odluka da se upotrijebi sila i demonstrira moć tako što će tenkovi doći u Slavonski Brod. Bio sam na tom sastanku u Tuzli, a tu je bio i bivši zapovjednik slavonskobrodske vojarne potpukovnik Momir Zec koji je slično reagirao kao i ja odgovorivši da to neće biti pametan potez. Obojica smo tražili da se ne šalju tenkovi iz Dervente u Slavonski Brod jer će se napraviti samo još veća gužvu. No, strijela je bila odapeta, zapovijed potpisana i tenkovi su stvarno došli ali s njima i ogorčeni Brođani koji su prosvjedovali ispred vojarne. Taj dan je bio jedan od najmučnijih dana u mom životu. Bilo je teško gledati svoje sugrađane kroz ogradu vojarne, biti u ulozi neprijateljskog vojnika, što nikada nisam bio, i ujedno nastojati pod svaku cijenu smiriti ekstremne ljude u vojarni koji su čak htjeli napasti građane koji su protestirali. Znao sam da bi to bilo pogibeljno. Srećom, do toga nije došlo. Nije bilo sukoba niti ekscesa, što pripisujem i sebi, a posebice tadašnjem gradonačelniku dr. Josipu Meteru i tadašnjem zapovjedniku Policije gospodinu Luki Dediću koji su znali smiriti građane. S druge strane, uspio sam uvjeriti moje pretpostavljene u Tuzli da tenkove ipak vrate onamo odakle su i došli.



Radnici Đure Đakovića nisu JNA dali tenkove M-84

POD PRISMOTROM KOS-a

Odmah nakon opisanih događaja došlo je i do slučaja "Bjeliš", ili onog dijela kojeg su nazivali "Mala Srbija". Možda bi to i bila "Mala Srbija" da su na određenim mjestima bili neki drugi ljudi. Krajem svibnja '91. brodski redarstvenici krenuli su u akciju oduzimanja nelegalnog oružja od ljudi srpske nacionalnosti, koji su bili u funkciji velikosrpske politike. Tajno su naoružavani, što je trebalo stvoriti pretpostavke za oružani ustanak. Bio sam u vojarni i sjećam se da je došao onaj bivši policajac, pripadnik SDS-a, Dušan Kostadinović, koji je iz Slavonskog prešao u Bosanski Brod. Kad su hrvatski redarstvenici počeli akciju na Bjelišu tražio je od mene, mada se nismo osobno poznavali, da vojska hitno nešto poduzme. Odgovorio sam da vojska nema ništa s tim. Policija radi svoj posao, odnosno oduzima oružje onima koji ga imaju ilegalno. Nakon tog razgovora s Kostadinovićem, iz Beograda su me pitali što se to događa na Bjelišu. Znači, netko je već dojavio što se radi i vojska je prema tom scenariju trebala napraviti reda i zaštiti "goloruki srpski narod" koji je možda tamo na Glogovici, ili mostu, trebao napraviti barikade da Brođani ne mogu ići niti na groblje? Nisam izvršio tu zapovijed o "uspostavi reda".
Ljeto '91. proveo sam u vojarni kao njen zapovjednik i nije mi žao što sam ostao tako dugo, a to su mi rekli i tadašnji čelnici slavonskobrodske općine, konkretno gospodin Meter. Dok sam bio zapovjednik naša se strana, Hrvatska vojska, nesmetano naoružavala. Da je na tom mjestu bio netko drugi, vjerojatno bi bilo drugačije. Tada sam dobio i zapovijed da se prostor oko vojarne minira, kako ispred tako i iza žice, da bi se spriječilo bježanje vojnika iz JNA ili da netko ne bi ušao u vojarnu. Međutim, mi smo u Brodu to obavili sa školskim minama (to su one koje se samo zadime). Nakon osvajanja vojarne znao sam da hrvatska policija i vojska misle da je taj prostor miniran te sam poslao čovjeka koji im je pokazao gdje su postavljene školske mine. Dok se pripremao napad i tijekom samog napada na vojarnu nitko me nije zvao da kao zapovjednik pokušam psihološki utjecati na vojnike JNA iako sam cijelo vrijeme bio u svom stanu u Naselju Andrije Hebranga.
U vojarni je bilo teško raditi. Moji odnosi s takvim ljudima različitih shvaćanja, moralnih vrijednosti pa čak i vjerskih osjećaja, bili su jako komplicirani. Bio sam zapovjednik, a još dulje i dozapovjednik vojarne, ali kao što sam jednom rekao i generalu Dečaku - mene su mogli ubiti i "njegovi" i "moji", a njega samo "moji"! To je istina. Bio sam na udaru kao Hrvat, kao zapovjednik JNA, pod stalnom prismotrom KOS-a, a kao jugooficir i pod paskom lokalnih vlasti, policije, Hrvatske vojske... U takvim okolnostima trebalo je zadržati mir. Osobno sam zadovoljan što je u vrijeme dok sam zapovijedao vojarnom u Brodu vladao mir. Provokacija je bilo, ali nisam dao da se na njih uzvraća. To je činjenica.
U kolovozu 1991. morao sam izaći iz takve vojske. Ostao sam dugo, onoliko koliko sam mogao kontrolirati oružje mojih vojnika. Kad sam osjetio da to više ne mogu i da će ono biti iskorišteno protiv mojih sugrađana, otišao sam iz vojarne. Naime, toga dana, 26.kolovoza 1991. u vojarnu je bez moga poziva stigao jedan vod snajperista. Došli su tobože zbog zaštite vanjskih objekata kao što su skladišta u Bukovlju i Gromačniku, ali je istina bila da su došli izazvati rat koji je već tada uvelike bjesnio u Vinkovcima, Osijeku, Tenji, Vukovaru. Uvidjevši o čemu se radi, uz pomoć jednog poznanika u Sarajevu dobio sam deset dana bolovanja i ostao na bolovanju do 9. rujna. Tada sam se trebao vratiti u vojarnu na posao, no moja je supruga otišla kod vojnog liječnika koji mi je dao bolovanje do kraja mjeseca. Zamjenjivao me major Janko Radmanović, znatno tolerantniji, smireniji i pristupačniji nego kapetan Stojanović koji je tijekom napada na vojarnu, nakon telefonske zapovijedi iz Tuzle postavljen za zapovjednika slavonskobrodske vojarne. Radmanović se opredijelio za Srbiju, to je činjenica. Bio je Srbin, rođen u Hrvatskoj. U tom smislu mu ne zamjeram, a s njim sam kao dozapovjednikom relativno uspješno izlazio na kraj. Uspijevao sam ga uvjeriti i pridobiti za svoje odluke. Konkretno, dobili smo zapovijed da zauzmemo most prema Bosanskom Brodu prema scenariju koji je već bio proveden na Dunavu, Savi kod Brčkog... Nisam izvršio tu zapovijed ali je takvu odluku trebalo objasniti Komandi u Tuzli i Beogradu i tu sam imao potporu majora Radmanovića. Drugi detalj odnosi se na tehniku koju smo trebali polovicom 1991. prebaciti u Bosanski Brod odnosno Derventu. Niti tu zapovijed nisam izvršio pa sada ti pontoni i skele prevoze narod i vojsku kod Svilaja i Orašja. Ili, još jedan detalj: poslije onih tenkova, početkom svibnja 1991., u Brodu su bile organizirane demonstracije učenika srednjih škola (sada mogu reći da su bile organizirane). Tu su bili i učenici Gimnazije, a među djecom je bila i Jankova kći. Rekao sam: - Hajde, Janko, sad pucaj u kćer! To je to. Ne može vojska svojim sugrađanima ništa. On je to shvatio, drugi nisu.
Takav je bio slučaj s kapetanom Stojanovićem koji je bio ekstremniji od drugih. Jednom je izjavio: - Dok sam bio mali mene su tukli četnici!
- Kako četnici, kad si rođen 1954.? - zinem ja.
- Pa, tukli su me otac i stric!
Biser. Stvarno je bio netolerantan, krajnje drzak, nije mogao shvatiti demokratske promjene, nije mogao prihvatiti to što se događa u Hrvatskoj i ostalim republikama bivše Jugoslavije, skidanje velikosrpskog jarma. Za njega se pričalo da mu brada ne raste do pojasa već ispod kože.
Opstajao sam u toj sredini tako što sam bio zapovjednik u sjeni, kvisko za makinacije, a pravi zapovjednici su bili "kosovci". Oni su donosili i izvršavali odluke. Kad se odvozilo oružje JNA iz Slovenije sve je išlo autocestom, skretanjem kroz Brod i dalje za Bosnu. Konvoje je pratila vojna policija, čak i civilna, te zrakoplovi koji su svojim niskim preletima izazivali strah kod građana. U takvoj situaciji ja nisam bio bitan. Mogao sam ostati da bi se vojnicima, onim osamnaestogodišnjacima, ili čelnicima Slavonskog Broda, moglo reći: - Evo, i vaš komandant garnizona je Hrvat. Vojska je ravnopravna, narodi su ravnopravni... Uspio sam sačuvati svoj mir i mir drugih. Provokacija je bilo obostranih. Razumijem to. Sjećam se, trebalo je voziti hranu za vanjske straže u Gromačniku, Bukovlju i Bosanskom Brodu. To je trebalo raditi s oružanom pratnjom, a jednoga dana sam dobio zapovijed da to radimo s oklopnim transporterom. Uspio sam i to izbjeći. No, pojedinci su bili toliko napuhani, drski... Govorili su da će pucati ako ih netko (od građana) bude provocirao! Tada sam izmišljao svakojake priče. Kao: - Dok vas netko kontrolira, recimo policijska patrola, a ti se namjeravaš tući, onda znaj da oni nisu sami jer tamo u kukuruzištu, žitu, krumpiru... leži najmanje 20-ak njihovih ljudi! Znao sam da to nije istina, ali je cijelo ljeto prošlo mirno.
Nakon raspada SKJ dobili smo naredbu da se mi u JNA uključimo u SK pokret za Jugoslaviju. Trebali smo naći u Slavonskom ili Bosanskom Brodu jednu osobu, po mogućnosti Hrvata, koja bi bio "idejni organizator" da bi se vojna lica mogla uključiti u tu organizaciju. Naravno, nikoga nismo našli, a nismo se puno ni trudili (kasnije sam čuo da se našao neki čovjek u Bosanskom Brodu). U Slavonskom Brodu takvog čovjeka nije bilo i mi smo neprestance dobivali kritike, a Janko Radovanović, koji je bio zadužen za političko djelovanje, i ja smo im odgovarali: - Dođite vi iz Tuzle, pa organizirajte. Mi to nećemo i ne možemo! A znam da su takve organizacije osnovane u Osijeku, Vinkovcima, Vukovaru, Brčkom... Tako se naš politički rad sveo na čitanje informacija koje su pristizale "odozgo", ali ih nitko nije htio ili smio komentirati.


KOPAČKI RIT

Hrvatska vojska zauzela je vojarnu u Slavonskom Brodu 16. rujna, a ja sam se prijavio u Hrvatsku vojsku i odmah počeo raditi u toj istoj vojarni na ustrojavanju 37. inženjersko- pontonijerske bojne. Tu sam bio oko mjesec dana, a potom sam u listopadu pozvan u Osijek gdje sam preuzeo osnivanje 135. brigade, poznatije kao Baranjska brigada.
Tu sam ostao do kraja i mogu reći da sam proveo najljepše dane upravo s tim ljudima, prognanim Baranjcima, s ljudima koji su ostali bez igdje, ičega ali smo uspjeli ovaj dio Baranje i Podravlja održati. Uspjeli smo 1991. godine osloboditi i Kopački rit u jednom protuudaru i pokazati da Hrvatska vojska može provoditi i oslobodilačke akcije. Četnici su imali dosta gubitaka, izgubili su teritorij koji smo oslobodili i to je bila jedna velika odskočna daska za buduće vojno oslobođenje Baranje.
Prelazak u Hrvatsku vojsku za mene je značio i prestanak određenih psihičkih problema. Više nisam bio vojnik omražene armije već sam bio rado viđen čovjek, ono što sam radio činilo mi je zadovoljstvo. Kad sam došao u Osijek, zapovijed Glavnog stožera HV bila je da treba od prognanih Baranjaca stvoriti brigadu. Već je bila ustrojena jedna bojna, no kako je sve rađeno u hodu, to nije bilo učinjeno po ustrojbenim kriterijima. Kasnije smo formirali još dvije bojne, zapovjedništvo brigade te druge postrojbe. Držali smo položaje u Baranji, sjeverno od Osijeka... Nismo odstupali niti koraka, a pružali smo i pomoć nekim postrojbama oko Nemetina. Nakon pada Vukovara (17./18. studenoga 1991.) četnici su sve svoje snage pregrupirali prema Vinkovcima, a veći dio prema Osijeku koji je praktično ostao u poluokruženju. Brigada, čiji sam zapovjednik bio, držala je sjeverne crte obrane Osijeka. Između 20. studenoga i 10. prosinca 1991. pala su još neka sela kao što su Ernestinovo, Laslovo, Nova Tenja, ali "naš" dio baranjskog mostobrana mi smo uporno držali. Sredinom prosinca (14./15.) četnici su krenuli u napad i na jednom mjestu uspjeli su probiti naše crte. Ipak, u protunapadu i u dvodnevnim borbama, u trećem pokušaju, uspjeli smo vratiti položaje i osloboditi oko 30 četvornih kilometara Kopačkog rita, što je tada puno značilo kako u vojničkom, tako i u psihološkom smislu jer smo dokazali da i mi možemo gledati četnicima pete. Nakon toga je djelomice oslobođena zapadna Slavonija, što je još više uzdrmalo onu drugu stranu, a potom je došlo do onoga sporazuma o prekidu vatre (3. siječnja 1992.) i međunarodnog priznanja Hrvatske.



PONOVO U BRODU

Tijekom 1992. rat se prenio u Bosnu. Brod je počeo izravno stradavati. Moja je obitelj stalno bila u Slavonskom Brodu, a kako je Dnevnik HTV-a 1991. uglavnom počinjao s Osijekom, sada su udarne vijesti bile iz Slavonskog Broda. Dolazio sam sa svojim vojnicima i u "zonu B" ili bosansku Posavinu, dolazio sam s prognanim Baranjcima u Bijelo Brdo, Koraće, Prud ... Na sam dan pada Bosanskog Broda (5./6. listopada 1992.) između Novoga Sela i Sijekovca imao sam jednu svoju postrojbu. Ona se više nije mogla vratiti preko savskoga mosta, kojeg su već bili zauzeli četnici, pa smo ih izvukli pomoću skele u blizini Lužana, na utoku Ukrine u Savu. Bilo je teško gledati Posavljake kako moraju bježati, ali isto tako i moje Baranjce koji su ostali bez svojih kuća, a tako su željeli pomoći ovim ljudima. Nadam se da će se i ti ljudi vratiti svojim kućama baš kao i Baranjci.
Razgovarao: Divan (svibnja 1997.)

utorak, 16.09.2008.

NA DANAŠNJI DAN 16. RUJNA 1991.: BRODSKA VOJARNA

KRONOLOGIJA DOGAĐAJA OLOBOĐENJA BRODSKE TVRĐAVE (VOJARNE)

Tijekom rujna 1991. vojarnama diljem republike uskraćeno je korištenje struje, vode i telefona i blokirane su zaprekama kako bi se bi se spriječila izlaženja iz kruga vojarne. Tako je bilo i u Slavonskom Brodu.

Istodobno s blokiranjem slavonskobrodske vojarne aktiviran je i plan obrane općine. Nakon dvodnevne blokade iz vojarne je stigla prva pismena reakcija - ultimatum kojeg je potpisao zamjenik komandanta garnizona major Janko Radmanović. Između ostaloga u dopisu se traži da se obustavi blokada vojarne jer će to u suprotnom učiniti "pretpostavljena komanda (...) što će najverovatnije ugroziti ovu oazu mira, te je za očekivati da će svaki naredni dan i noć biti bitno drugačiji nego sada...".

Krizni štab odgovorio je. vojnicima i oficirima neka časno napuste redove armije koja više nije ni jugoslavenska ni narodna, te im dao rok od pola sata za predaju vojarne. Kada je isteklo tih 30 minuta iz smjera Liješća ispaljeno je nekoliko granata kojima je gađan Slavonski Brod i položaji hrvatskih obrambenih snaga. Istodobno je otvorena vatra iz vojarne našto su hrvatske snage odgovorile. Tako je 15. rujna 1991. započela dvadesettrosatna bitka za Slavonski Brod.

Prije toga stigla je vijest da se posada vojnog skladišta u Bukovlju predala bez ijednog ispaljenog metka i da se predalo 17 vojnika i dva časnika. Predaja vojnog skladišta u Bukovlju, u kojem je skoro godinu dana bilo pohranjeno oružje slavonskobrodske Teritorijalne obrane, uslijedila je u posljednji tren jer je sve već bilo poliveno benzinom i minirano. Zahvaljujući razboru potporučnika Predraga Cvijetića skladište nije uništeno. Tako je spriječeno razarnje i štete koje bi neminovno bile velike.

Niti ta vijest iz Bukovlja nije pokolebala oficire slavonskobrodske vojarne i njenog zapovjednika Janka Radmanovića, koji su radije izabrali razaranje grada. I dok je trajala žestoka borba, dok su mine, granate pljuštale po Slavonskom Brodu - u drugom vojnom skladištu, u Gromačniku, vođeni su pregovori o mirnoj predaji. Nakon ispaljene potkalibarske granate iz tenka M-55 koja je razrušila ulazna vrata skladišta, vojnici i oficiri predali su 16. rujna u 4,3o sati skladište hrvatskim snagama. Ovom prilikom redove federalne armije napustila su 23 vojnika i 3 časnika.

Za to vrijeme borbe u Slavonskom Brodu nisu jenjavale. U ponedjeljak ( l6. 9.) major Radmanović konzultirao je oko 9 sati svoje zapovjedništvo u Tuzli oko predaje vojarne našto su suradnici generala Save Jankovića, reagirali oduzimanjem zapovjedništva nad vojarnom. Major Radmanović je telefonskim putem smijenjen, a na njegovo mjesto postavljen je kapetan I. klase Radisav Stojanović (za kojeg se govorilo da mu brada raste ispod kože - toliko je bio velikosrpski zadojen). Tako su borbe i razaranja Slavonskog Broda produžena za još devet sati. Za to vrijeme na grad je ispaljeno oko 250 minobacačkih granata, ali kako ni ta kanonada nije pokolebala Brođane, oficiri bivše jugoslavenske vojske panično su željeli uspostaviti kontakt s Kriznim štabom. Kad im je to uspjelo tražili su predah od sat vremena u kojem bi predali vojarnu. Taj zahtjev Krizni štab nije prihvatio već je zatražio trenutnu predaju. Uvidjevši bezizlaznost situacije 20 oficira, 100 vojnika i tri građanska lica predali su slavonskobrodsku vojarnu hrvatskim snagama 16. rujna oko 18 sati. Tako su nakon 23 sata borbe završene.

Tijekom borbi za slavonskobrodsku vojarnu nitko nije poginuo, a 26 pripadnika Zbora narodne garde i Ministarstva unutarnjih poslova je ranjeno. Od toga četvero teže, dok je jednom amputirana desna noga. Sedam osoba je zadržano na liječenju u slavonskobrodskom Medicinskom centru, a ostali su vraćeni u postrojbe.

Tri dana nakon borbi ekipa za uviđaje PU Slavonski Brod zabilježila je oštećenja na području grada: potpuno je uništeno 13 stanova, jedna obiteljska kuća i 11 automobila. Uslijed požara djelomice je oštećeno 16 stanova i tri obiteljske kuće, a eksplozijom ili pirotehničkim sredstvima oštećeno je 60 stambenih objekata, 83 automobila, 10 kamiona, 6 pomoćnih zgrada i 34 ostala objekta.

nedjelja, 14.09.2008.

SLAVONSKA SMOKVA

Gledajući, čitajući i slineći na kulinarska umijeća uvaženih akademika Koneguura i Fizikalca i njihovo natjecanje u spravljanju i ponudi slavonskih
jela kao što su ćevapi, pljeskavice, bosanski lonac… dugo sam mozgao
što bih ja mogao ponudi poštovanom blogopučanstvu.


I, odjednom, upali se žarulja. Pa, da! Nakon svih onih jela i mezetluka
odlučih i ja dati doprinos slavonskoj kuhinji. Kada, nakon dobre klope,
otpuhnete i okrenete oko sebe razmišljajući kako popuniti još onaj mali
neispunjeni kutak želuca – dobro će doći zagriz voća. Ima li što bolje od
prave, autentične slavonske smokve? S toga, ove nedjelje na brzinu
organizirah treću ovogodišnju berbu moje četverogodišnje smokve, i dok
su kišne kapi padale po glavama mojih smrknutih beračica koje nisu dijelile moje oduševljenje – ufotkah ove prizore kako bi radost nedjeljnog
prijepodneva podijelio s vama. Dakle, uz slavonski ručak-slavonska
mokva. Dobar tek.

petak, 12.09.2008.

LJETO ĆU OKAČIT NA ŠLJIVU PORED TERMOMETRA

- 'Ajde, oprosti se.

- S kim?

-Pa, s ljetom?

-Tko kaže?

-Ja, Braco, pučki meteorolog.

- Daj Braco, odakle ti to.

- E, ovaj petak još uživaj, u subotu se odijevaj, a u nedjelju se pokrivaj.

- Ma, koji ti je… Vidiš da je toplo.

- Je, je.. ali moj termometar na staroj šljivi, pasati, sjevernjaci i ini vjetrovi kažu da je gotovo s gologuzim i golosisim produciranjem. Trenirke na sebe, perine pod sebe, drva u drvarnicu…

- Ja imam državno centralno.

- E, onda kupi grijalicu ili klima uređaj prešaltaj na grijanje.

- Ma daj, Bravo, zajebavaš me?

- E, luda li čo'jeka. Fino ti kažem a ti ništa. Evo pogledaj što kažu moje stoljetne knjige o vremenu, najnovija kretanja vjetrova, analize i…

- I termometar na šljivi.

- Da. Bez njega nema ni prognoze. Poslušaj: Temperatura će već od 14. rujna pasti na 17/18 celzijevaca, ali će već za desetak dana porasti do 22-24 stupnja. U listopadu vrijeme će biti stabilno što će biti povoljno za poljoprivredne radove i izletnike. Zima 2009-te će biti oštra. Pogotovo prvih 22 dana siječnja. – Jutarnje temperature kretat će se između 8 i 13 stupnjeva ispod ništice, a dnevne do minus 2 ili tri stupnja. No, već u veljači temperature će porasti, a u srpnju i kolovozu doseći će i do 38 celzija.

- Ma daj. Koliko su točne te tvoje dugoročne prognoze?

- Samo se ti zajebavaj. Jedni kažu 70, drugi 80, a ima onih koji kažu da je njihova točnost veća od 90 posto.

- E, a nisi se nikad zajeb'o?

- Jesam. Prije tri godine najavio sam toplu veljaču, a ono zakrko snig do guzice. No, lako za mene pučkog meteorologa, al' su najebali oni državni prognostičari u Rusiji, Bugarskoj, Rumunjskoj... Isto su tako predvidjeli, a ono nisi mogu prić' Crvenog trgu od sniga. I svi su dobili otkaze. A, zajebali su se i engleski meteorolozi. No, njima, k'o ni meni nije bilo ništa. Men' mogu samo odnit taj termometar sa šljive.

utorak, 02.09.2008.

PEKMEZARI

Jeste'l čuli što se dogodilo/ U Podvinu pekmez zagorio!
U Podvinje išo' sam kolima/ Točak zeza nemamo pekmeza!
Mojoj diki brci od pekmeza/ diko moja ti si iz Podvinja!
pjevalo se opet, ovoga puta na devetom podsjećanju na stare običaje pečenja pekmeza i tkanja svile. Podvinjci, ili „pekmezari“ kako ih iz zavisti prozva brodskodaljni i brodskobližnji ovdašnji puk, jer su na kolima prije stotinjak godina vozili i prodavali drva dok su ih konkurenti iz okolnih sela bespomoćno promatrali. Zbog nestašice kolomasti seoska kola bila su neupotrebljiva, osovine suhe, a kola mirovala pod šupama. Podvinjci se sjetiše svog tvrdog, skoritog šljivovog pekmeza, s njim namazaše kolske osovine i,na užas konkurencije, pjevajući odvezoše drva gospodi u Brod. U povratku, što zbog birtija i vina, što zbog ljetnih vrućina, pekmez se rastopio pa su kola, ovoga puta na radost konkurencije, cijukala i škripala nadaleko. No, tko mari kad je guzni džep pun novaca, a kolski drik šećera i soli!
I tako, podsjetiše stari mlade na davnu epizodu koja je obilježila Podvinje, te potvrdiše kvalitetu podvinjskog pekmeza s kojim se opskrbljivala i austro-ugarska vojska.





E, kad su tako lipo educirali svoju mladež, Podvinjci su načinili još jedan iskorak te podsjetiše sebe i goste na vremena kada su lipu i kvalitetnu svilu tkali. Vratiše se u doba Vojne Krajine (i dandanas ih zovu „ graničarima“) kada je u Podvinju 1825. godine raslo 5.500 dudovih stabala koja su služila za uzgajanje dudovog svilca, a ovaj pak za proizvodnju svile. Svile je bilo toliko da je 1777. sagrađena svilana čija zgrada postoji i danas. Tako su Podvinjke sudjelovale 1864. na Prvoj hrvatsko-slavonsko-dalmatinskoj izložbi u Zagrebu gdje je Marija Štević izložila pokrivalo za glavu, a Jela Radovanović tkaninu od sirove svile.




Najljepšom djevojkom je proglašena Danijela Ljiljak (15) iz Brodskog Varoša, u zlatoveznoj svilenoj nošnji staroj 150 godina.

<	rujan, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

za povijest

PRIČE

Barun Franjo Tenk - priče,by Divan-Skitnje

1.Barun Franjo Trenk

Otmica Đule Ređepove,
Ratnik, pustolov, ljubavnik,
Pjesma i ples,
Kako je harambaša Ivo riješio zagonetku o tri rupe na 'rastovu stolu
Đulin let,
Kakovu Hrvati djecu jedu,
Trenkov dvorac danas

2. Čaruga

Kako je Čaruga za nos vukao starog doktora,
Kako je Čaruga opljačkao Najšlos,
Mica trocijevka,
Kako je Čaruga u Podvinju galamio na žandare,
Na današnji dan 27. veljače


3. RAT

Jeka,
Maslenica-Kašić I,
Maslenica-Kašić II,
Mladosti kojoj nisu dali odrasti,
Siniša Glavašević,
Mjesec kada su ubijali djecu,
Kijevo '91 I,
Kijevo '91 II,
Četnici u Posavlju-dr.Lj. Boban,
Kako je započeo rat u BIH,
A. Izetbegović-fonogram,
E, moj druže haški,
Roditelji,
U predvorju pakla
Pozdrav iz Like,
Umjesto Božićne priče,
Rat prije rata u BIH,
Zločin i kazne(e),
Pismo,
Pir I,
Pir II,
Pir III,
Pir IV,
Pir V,
Pir VI,
Pir VII,

4. DIVANI

Divani o Šimi,
Živ sam,
Malena,
Crnogorci raketirali Podvinje,
Kako su 'tjeli otrovat naftom,
Nakurnjak1,
Nakurnjak 2,
Mata 1,
Mata 2,
Mata 3,
Obljetnica,
Ćuko,
Buna seljaka brodskog Posavlja I,
Buna II,
Buna III,
Buna IV,
Martin,
Kajo, moja Kajo,
Povratak Rodana,

5. ZAVIČAJNICI

Ivana Brlić Mažuranić,
Dragutin Tadijanović,
Mia Čorak Slavenska,
Tomo Skalica-prvi Hrvat koji je oplovio svijet I,
Tomo Skalica II,
Krešo Blažević (Animatori),
prof. Vuk Milčić,

6. SKITNJE

Stari običaji u novom ruhu
Glagoljica i Lovčić selo,
Jankovac- Biser gornje Slavonije,
Običaji,
Čijalo,
Antina spilja,
Skitnje Vinodolom,
Dilj Gora krije 100 milijuna tona ugljena,
Ovdje se rađala Europa,
Dani dudove svile i divana,
Vinkovo,
Crni Potok,
Kosovarska,
Panonsko more na vr' Dilja,
A zvona, zvone li zvone,
Građevinci-arheolozi,
Naušnica,