DivanSkitnje

četvrtak, 28.08.2008.

MOLITVA U JURANDVORU

SKITNJE

MOLITVA U JURANDVORU

Klatareći se ovoga ljeta Hrvatskim Primorjem i otokom Krkom, neka unutarnja sila natjera me opet put Baške. Tek u Jurandvoru postadoh svjestan da to nije zov smaragdno čistog mora i duge plaže, već da me moja podsvijest ponovo dovela do crkve sv. Lucije i replike Bašćanske ploče (1100. g.). Nezadovoljno mrmorenje mojih najbližih umuknu kada me vidješe kako pobožno zurim u taj „ kameni dokument i monument hrvatske povijesti i umjetnosti neprestanu sadašnjost našeg jezika i našeg bića te da je sve u njoj hrvatsko: ime, jezik, kralj, zemlja i duhovnost“ –kako svojedobno reče akademik Ivo Frangeš.




Taj kameni spomenik, isklesan bijeli vapnenac visok 99,5 cm, širok 199, a debeo 7,5 do 9 cm i težak 800 kg, prije 160 godina iz temelja je izmijenio povijest hrvatske pismovne kulture. O glagoljici niti počecima hrvatskog jezika i pisanja do tada se ništa ili malo znalo. Tek kada ju je 1851. uočio krčki bogoslov Petar Dorčić, koji je Ivana Kukuljevića Sakcinskog na »tu iskru naše pismenosti i književnosti na čijem se žaru i danas grijemo« prvi upozorio Petar Dorčić, tada bogoslov, a poslije župnik u Baški - kao svojevrsnu nadgrobnu ploču po kojoj se hodalo 200-ak godina, započelo se s odgonetanjem onoga što je na njoj pisalo. Iako je prvotno bila u funkciji oltarne pregrade, čini se sve do 1752. ploča je jedno vrijeme bila izbačena iz crkve da bi nekom palo napamet kako može poslužiti za nadgrobnu ploču. Odgonetanje napisa na glagoljici bio je mukotrpan i težak posao. Izredalo se tu mnogo povjesničara, akademika... Put odgonetavanja teksta Bašćanske ploče bio je mukotrpan, podgrizan sumnjama u pravilnost i točnost odčitavanja pojedinih slova, ali je bio neopisivo uzbudljiv, bilo da je to pitanje rješavao pobožan i pun strasti Ivan Črnčić, ili racionalni i tihi Franjo Rački, metodički i osjećajni Vatroslav Jagić, strpljiv i obazriv Vjekoslav Šafranić, ili intuitivni i duhoviti Josip Hamm, ili svestrani i strasni istraživač Branko Fučić. Nezaobilazne prinose dali su i drugi proučavatelji, a kad je riječ o Ploči kao arheološkom spomeniku i o spomeniku jezika i književnosti: Ferdo Šišić, Slavko Ježić, Nada Klaić, Lujo Margetić, Milan Moguš, Marija Pantelić, Anica Nazor, Eduard Hercigonja, Radoslav Katičić, Stjepan Damjanović, Ivo Frangeš, Ante Stamać, Josip Kekez, Slobodan Prosperov Novak, Mateo Žagar i drugi.



Ostaci nekadašnje benediktinske opatije. U pozadini crkva Sv. Lucije

Akademik Bratulić o tekstu Bašćanske ploče govori kao o zrelom i dovršenom književnom tekstu, te da je identifikacije Bašćanske ploče (1100. g) kao važnoga spomenika, 1851. do neodređenog i netočnog opisa njezina teksta kao tajnopisa, do tvrdnje da je na Ploči uklesana bugarska glagoljica, do konačne konstatacije da je na ploči glagoljica prijelaznoga odnosno formativnoga, tj, hrvatskoga tipa - prošlo dugo vremena, ali je zaokružen put spoznaje o Bašćanskoj ploči kao dragomu kamenu naše pismenosti. Nema ni jednoga retka na Ploči, gotovo bismo mogli reći ni jednoga slova, oko kojega nije bilo spora. Postoji danas neslaganje o tome jesu li neglagoljska slova latinička ili ćirilička. Ona sama o tome ne mogu ništa reći jer su ta slova jednaka i u ćirilici i u latinici. Slično je i s uklesanim tekstom: od spomenika pismenosti, odnosno jezika i važnoga podatka o hrvatskom kralju Zvonimiru, o njegovoj hrvatskoj titulaciji, pridjevskoj, koja pokriva na jedinstven način i prostor njegove države i njegov narod, došli smo do spoznaje da je to tekst nesumnjive književne vrijednosti. Dapače, to je tekst koji je u sebi skupio i složio žive silnice onovremene književnosti, jednako staroslavenske, bizantske, latinske, ali na svom jeziku i pismu. Jezik je to otvoren tradiciji i puku; književnost koja poštuje baštinu i osluškuje nove glasove, kazuje akademik Bratulić.
I tako, dok sam s štovanjem dodirivao zidine crkve sv. Lucije gledajući repliku Bašćanske ploče, odjednom se prisjetih Slivija Strahimira Kranjčevića koji je rezigniran od povijesnih nepravdi koje su stoljećima pratile hrvatski narod, ali i potišten od osobnih nedaća koje su bile njegova svakodnevica, u Uskočkim elegijama, Pred Kraljevskom pločom u Baški molitvom zabugario: Daj da spustim svoje čelo / na taj kamen poizdrti, / daj mi časak da mi duša / pomoli se prije smrti. A zatim poziva čitav narod: Pružimo si bratske ruke / rastrgane iz daljine, / iskopajmo grob si velik / s kraja na kraj domovine/ i lezimo u njeg mirno, / kao braća zagrljeni; / udruženi jednim srcem / i zanav'jek sjedinjeni!
- Prenuše me ti stihovi iz misli, te žurnim koracima izađoh iz crkve. Jer, tko sam ja da se na tom mjestu bogohulno prisjećam Kranjčevića .

Transliteracija 13 redaka Bašćanske ploče na latinicu, prema Branku Fučiću:
A[Z* V* IME O]TCA I S(I)NA [I S](VE)TAGO DUHA AZ*
OPAT[*] DRŽIHA PISAH* SE O LEDI[N]Ě JuŽE
DA Z*V*NIM[I]R* KRAL* HR*VAT*SK*Ď [V*]
DNI SVOJĘ V* SVETUJu LUCIJu I S[VEDO]-
MI ŽUPAN* DESIMRA KR*[BA]VĚ MRA[TIN]* V* L(I)-
CĚ PR(I)B*NEBŽA [S]* POSL[*] VIN[OD](O)LĚ [ĚK](O)V* V(*) O-
TOCĚ DA IŽE TO POREČE KL*NI I BO(G) I BĎ(=12) AP(OSTO)LA I G(=4) E-
VA(N)J(E)LISTI I S(VE)TAĚ LUCIĚ AM(E)N* DA IŽE SDĚ ŽIVE-
T* MOLI ZA NE BOGA AZ* OPAT* D(O)BROVIT* Z*-
DAH CRĚK*V* SIJu I SVOEJu BRATIJu S* DEV-
ETIJu V* DNI K*NEZA KOS*M*TA OBLAD-
AJuĆAGO V*SU K*RAINU I BĚŠE V* T* DNI M-
IKULA V* OTOČ*CI [S* S]VETUJu LUCIJu V* EDINO
Glagoljički natpis nema razmaka između riječi, zareza i oznaka kraja rečenice.
Dijelovi u uglatim zagradama su rekonstruirani (na tim je mjestima ploča oštećena) a u oblim zagradama je ono što je klesar namjerno ili slučajno izostavio; Ju je jedno glagoljičko slovo; * je jor, znak kojim je označavan /Y/, tzv. poluglas.
Prijepis na suvremeni standardni hrvatski jezik:
Ja, u ime oca i Sina i Svetoga Duha. Ja
opat Držiha pisah ovo o ledini koju
dade Zvonimir, kralj hrvatski u
dane svoje svetoj Luciji. Svjedoče
mi župan Desimir u Krbavi, Martin u Li-
ci, Piribineg u Vinodolu i Jakov na o-
toku. Da tko poreče, nega ga prokune i Bog i 12 apostola i 4 e-
vanđelista i sveta Lucija. Amen. Neka onaj tko ovdje živi,
moli za njih Boga. Ja opat Dobrovit zi-
dah crkvu ovu sa svoje dev-
etero braće u dane kneza Kosmata koji je vl-
adao cijelom Krajinom. I bijaše u te dane Mi-
kula u Otočcu sa svetom Lucijom zajedno.




Crkva Sv. Lucije u Jurandvoru na čijim je zidinama ulesan hrvatski grb ne kasnije od 1494. g.

nedjelja, 03.08.2008.

BORISU TADIĆU I SAVI ŠTRBCU UMJESTO ISPRIKE ZBOG OLUJE

Uoči 13. godišnjice vojno-redarstvene Oluja, srpski predsjednik Boris Tadić rekao je kako "od Hrvatske očekuje ispriku za zločine počinjene nad pripadnicima srpskog naroda" te kako "taj dan srpski narod oplakuje kao dan velike tuge i nesreće, jer je ubijeno i nestalo oko 1.600 Srba"…



TKO JE TO GOSPODO UGROŽEN? (pisano travnja1991.)


Vikendaška vježbanja straha sljedbenika velikosrpskih težnji već su postala sastavnim dijelom tjedna, pa tako ako neki vikend i prođe mirno taj mir upravo jezivo zvuči. Mir je zapravo potvrda predaha za novo, veće vježbanje, do onog konačnog - Velikog. Prije desetak dana ravnom Slavonijom protandrkala su razna oklopljena vozila dok su u Vrpolju mitraljeske cijevi bile uperene na goloruki narod, što je prije demonstriranje vlastitog straha no neke odvažnosti. Treba stisnuti petlju i zapucati po vlastitom narodu. Danas je to još samo manira Saddama i sadamčića.
Dok se Hrvatska trese pod tenkovskim gusjenicama, sapeta balvanima i miniranim prugama, a slavonskobrodski Tomičići, Kneževići, Krpani, Kovačevići… ne mogu do rodnog Lovinca, Ričica, Sv.Roka - da ne bi, slučajno, ponesenom rakijom i šunkom ugrozili ondašnje srpsko pučanstvo ograđeno barikadama i lažima - dotle dio čelnika SDS-a ne prestaje liti krokodilske suze nad srpstvom i srbovanjem. U svim događajima Plitvica, tenkova, poginulih i ranjenih, thompsona, Borova Sela, tromblona, Pakraca i kalašnjikova - upravo izvanzemaljski zvuči tvrdnja slavonskobrodskog SDS-a "kome je to, gospodo, smetala ploča s likom Branka Radičevića na zgradi bivše brodske Gimnazije..."
Uistinu, kome bi to mogla smetati i zasmetati ploča s reljefom Branka Radičevića. Normalnim i razboritim ljudima sigurno ne. No, kako ova ploča još uvijek stoji ondje gdje je stajala i kako pjesnik očito nikome ne smeta (a i zašto bi ?) jasno je kako je iz radionice ekstremnog dijela SDS-a sklepana još jedna laž. Ili nesvjesno progutana podvala koju je lako bilo provjeriti. No, bila je toliko privlačna budući da je "potvrđivala" negativan odnos Hrvata prema svemu što je srpsko. Kako svaka laž ima kratke noge, tako se i ova ispružila prije nego što je prohodala. Samozvani "zaštitnici" srpskoga pučanstva u Hrvatskoj vjerojatno će ubrzo shvatiti da najveći dio Srba nije uz njih niti politiku koju zagovaraju. Niti jedan narod, pa ni srpski, neće niti želi biti monetom za potkusurivanje i krpanje miloševićevsko-memorandumske politike koju, od totalnog kraha još samo Hrvatska spašava - odnosno podgrijavanje sumanutih teza o ugroženosti, svojatanju teritorija i zazivanju vojne intervencije (...)
I tako, dok general Andrija Rašeta govori o Srbima i katolicima (nije vrag da mu je riječ Hrvat toliko mrska), dok umirovljeni policajac Hrvatske lupa šakom po stolu i viče kako Hrvatske nikada neće biti (!?), dok se svaka, pa i ona najsitnija pogreška politizira - dotle dr. Jović piše pisma "zabrinut" za Hrvatsku i njenu demokraciju, osuđujući (i prijeteći) demonstracije u Zagrebu - ne hajući pritom za uzroke već samo za posljedice. Gdje je bio kada su rušene pokrajine, Ustav i kada se provodila antibirokratska revolucija? Stvarno, gdje je bio? Pa na čelu vlade koja je sve to provodila, a kasnije primajući i dajući podrške Babićima, Raškovićima i onima koji su nanijeli milijarde dolara štete Hrvatskoj i Jugoslaviji.
A za to vrijeme slavonskobrodski Matajići, Tomičići, Krpani, Kneževići, Župani ne mogu do rodnog Lovinca, a Miljkovići do opkoljenog Kijeva. U isto vrijeme "ugroženi" mogu u Knin i iz Knina, u Zagreb, Brod i Beograd. Pa, tko je to, gopodo, ugrožen u toj Hrvatskoj?


SJEĆANJE NA OLUJU

Trinaest godina poslije ( 2. kolovoza 2008.)

OD KOVAČA DO TOPNIKA

Andrija Živković (1967) iz Rastušja, jedna je od on onih skromnih ljudi koji je prije rata živio miran obiteljski život radeći kao kovač u Đuri Đakoviću. Kada je postalo jasno da bez borbe neće biti niti Hrvatske ostavio je suprugu i kćer Marinu, mirno Rastušje, rodno mjesto pjesnika Dragutina Tadijanovića, i pristupio jedinici specijalne policije PU brodsko-posavske te obiteljski život zamijenio ratištima diljem Hrvatske
Prošao je terene od Banovine, Velebita, Slavonije kao i oslobodilačke akcije Bljesak, Oluja i Ljeto '95. a u međuvremenu je postao zapovjednikom Raketno topničke bitnice Specijalne jedinice PU brodsko-posavske. Čim je rat završio i Hrvatska oslobođena dobio je sina Filipa (13) i kćer Andreu (2,5 godine). Ostao je aktivan u policiji gdje radi kao instruktor interventne jedinice PU brodsko-posavske, ali u slobodno vrijeme svoje kovačko umijeće upražnjava otkivajući plugove, lemeše, kujući ograde…
-Naša Raketno topnička bitnica brojala je 36 ljudi i iza sebe imali smo niz ratnih djelovanja i iskustava. Imali smo akciju „Bljesak“ gdje smo doradili dobar posao, a to iskustvo nam je dobro došli u Oluji. Bili smo stacionirani na Velebitu, ispod Svetog brda, a u svom sastavu imali smo dva RAK-a (višecjevni raketni lanseri ), šest teških minobacača od 120 mm i 8 minobacača od 82 mm. Sedamnaest dana prije „Oluje“ iz baze Šepurine prebačeni smo na Velebit, a dva dana prije upoznati smo a akcijom „Oluja“. Dobili smo precizne zapovijedi, a večer uoči akcije ljudi su bili sretni što će napokon započeti akcija oslobođenja okupiranog dijela Hrvatske. U jutro 4. kolovoza 1995. počeli smo djelovati po Lovincu i Metku i sedam puta smo mijenjali položaje jer su nas tenkovima tukli iz obrovačke tvornice glinice. Pratili smo pješaštvo i na putu do odašiljača Čelavac gdje su Srbi pružali jak otpor. Topničku potporu davali smo svim postrojbama koje su to od nas tražile. Drugog dana Oluje, nakon što su probijeni njihovi redovi spustili smo se s Velebita na područje Gračaca i tada nam je ranjen Josip Jerković iz Zadubravlja, ali na sreću poginulih nismo imali. Kada smo se spustili u Gračac i kada je bilo jasno da sve njihove linije u rasulu jer smo nadirali iz svih pravaca, potrebe za topničkim djelovanje više nije bilo – kazuje Andrija. No, njihov put tim nije bio završen jer su su pješatvo pratili sve do granice s BIH, a nakon toga sudjelovali su i u čišćenju Petrove Gore od četnika koji nisu na vrijeme uspjeli pobjeći.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv