DivanSkitnje

nedjelja, 03.08.2008.

BORISU TADIĆU I SAVI ŠTRBCU UMJESTO ISPRIKE ZBOG OLUJE

Uoči 13. godišnjice vojno-redarstvene Oluja, srpski predsjednik Boris Tadić rekao je kako "od Hrvatske očekuje ispriku za zločine počinjene nad pripadnicima srpskog naroda" te kako "taj dan srpski narod oplakuje kao dan velike tuge i nesreće, jer je ubijeno i nestalo oko 1.600 Srba"…



TKO JE TO GOSPODO UGROŽEN? (pisano travnja1991.)


Vikendaška vježbanja straha sljedbenika velikosrpskih težnji već su postala sastavnim dijelom tjedna, pa tako ako neki vikend i prođe mirno taj mir upravo jezivo zvuči. Mir je zapravo potvrda predaha za novo, veće vježbanje, do onog konačnog - Velikog. Prije desetak dana ravnom Slavonijom protandrkala su razna oklopljena vozila dok su u Vrpolju mitraljeske cijevi bile uperene na goloruki narod, što je prije demonstriranje vlastitog straha no neke odvažnosti. Treba stisnuti petlju i zapucati po vlastitom narodu. Danas je to još samo manira Saddama i sadamčića.
Dok se Hrvatska trese pod tenkovskim gusjenicama, sapeta balvanima i miniranim prugama, a slavonskobrodski Tomičići, Kneževići, Krpani, Kovačevići… ne mogu do rodnog Lovinca, Ričica, Sv.Roka - da ne bi, slučajno, ponesenom rakijom i šunkom ugrozili ondašnje srpsko pučanstvo ograđeno barikadama i lažima - dotle dio čelnika SDS-a ne prestaje liti krokodilske suze nad srpstvom i srbovanjem. U svim događajima Plitvica, tenkova, poginulih i ranjenih, thompsona, Borova Sela, tromblona, Pakraca i kalašnjikova - upravo izvanzemaljski zvuči tvrdnja slavonskobrodskog SDS-a "kome je to, gospodo, smetala ploča s likom Branka Radičevića na zgradi bivše brodske Gimnazije..."
Uistinu, kome bi to mogla smetati i zasmetati ploča s reljefom Branka Radičevića. Normalnim i razboritim ljudima sigurno ne. No, kako ova ploča još uvijek stoji ondje gdje je stajala i kako pjesnik očito nikome ne smeta (a i zašto bi ?) jasno je kako je iz radionice ekstremnog dijela SDS-a sklepana još jedna laž. Ili nesvjesno progutana podvala koju je lako bilo provjeriti. No, bila je toliko privlačna budući da je "potvrđivala" negativan odnos Hrvata prema svemu što je srpsko. Kako svaka laž ima kratke noge, tako se i ova ispružila prije nego što je prohodala. Samozvani "zaštitnici" srpskoga pučanstva u Hrvatskoj vjerojatno će ubrzo shvatiti da najveći dio Srba nije uz njih niti politiku koju zagovaraju. Niti jedan narod, pa ni srpski, neće niti želi biti monetom za potkusurivanje i krpanje miloševićevsko-memorandumske politike koju, od totalnog kraha još samo Hrvatska spašava - odnosno podgrijavanje sumanutih teza o ugroženosti, svojatanju teritorija i zazivanju vojne intervencije (...)
I tako, dok general Andrija Rašeta govori o Srbima i katolicima (nije vrag da mu je riječ Hrvat toliko mrska), dok umirovljeni policajac Hrvatske lupa šakom po stolu i viče kako Hrvatske nikada neće biti (!?), dok se svaka, pa i ona najsitnija pogreška politizira - dotle dr. Jović piše pisma "zabrinut" za Hrvatsku i njenu demokraciju, osuđujući (i prijeteći) demonstracije u Zagrebu - ne hajući pritom za uzroke već samo za posljedice. Gdje je bio kada su rušene pokrajine, Ustav i kada se provodila antibirokratska revolucija? Stvarno, gdje je bio? Pa na čelu vlade koja je sve to provodila, a kasnije primajući i dajući podrške Babićima, Raškovićima i onima koji su nanijeli milijarde dolara štete Hrvatskoj i Jugoslaviji.
A za to vrijeme slavonskobrodski Matajići, Tomičići, Krpani, Kneževići, Župani ne mogu do rodnog Lovinca, a Miljkovići do opkoljenog Kijeva. U isto vrijeme "ugroženi" mogu u Knin i iz Knina, u Zagreb, Brod i Beograd. Pa, tko je to, gopodo, ugrožen u toj Hrvatskoj?


SJEĆANJE NA OLUJU

Trinaest godina poslije ( 2. kolovoza 2008.)

OD KOVAČA DO TOPNIKA

Andrija Živković (1967) iz Rastušja, jedna je od on onih skromnih ljudi koji je prije rata živio miran obiteljski život radeći kao kovač u Đuri Đakoviću. Kada je postalo jasno da bez borbe neće biti niti Hrvatske ostavio je suprugu i kćer Marinu, mirno Rastušje, rodno mjesto pjesnika Dragutina Tadijanovića, i pristupio jedinici specijalne policije PU brodsko-posavske te obiteljski život zamijenio ratištima diljem Hrvatske
Prošao je terene od Banovine, Velebita, Slavonije kao i oslobodilačke akcije Bljesak, Oluja i Ljeto '95. a u međuvremenu je postao zapovjednikom Raketno topničke bitnice Specijalne jedinice PU brodsko-posavske. Čim je rat završio i Hrvatska oslobođena dobio je sina Filipa (13) i kćer Andreu (2,5 godine). Ostao je aktivan u policiji gdje radi kao instruktor interventne jedinice PU brodsko-posavske, ali u slobodno vrijeme svoje kovačko umijeće upražnjava otkivajući plugove, lemeše, kujući ograde…
-Naša Raketno topnička bitnica brojala je 36 ljudi i iza sebe imali smo niz ratnih djelovanja i iskustava. Imali smo akciju „Bljesak“ gdje smo doradili dobar posao, a to iskustvo nam je dobro došli u Oluji. Bili smo stacionirani na Velebitu, ispod Svetog brda, a u svom sastavu imali smo dva RAK-a (višecjevni raketni lanseri ), šest teških minobacača od 120 mm i 8 minobacača od 82 mm. Sedamnaest dana prije „Oluje“ iz baze Šepurine prebačeni smo na Velebit, a dva dana prije upoznati smo a akcijom „Oluja“. Dobili smo precizne zapovijedi, a večer uoči akcije ljudi su bili sretni što će napokon započeti akcija oslobođenja okupiranog dijela Hrvatske. U jutro 4. kolovoza 1995. počeli smo djelovati po Lovincu i Metku i sedam puta smo mijenjali položaje jer su nas tenkovima tukli iz obrovačke tvornice glinice. Pratili smo pješaštvo i na putu do odašiljača Čelavac gdje su Srbi pružali jak otpor. Topničku potporu davali smo svim postrojbama koje su to od nas tražile. Drugog dana Oluje, nakon što su probijeni njihovi redovi spustili smo se s Velebita na područje Gračaca i tada nam je ranjen Josip Jerković iz Zadubravlja, ali na sreću poginulih nismo imali. Kada smo se spustili u Gračac i kada je bilo jasno da sve njihove linije u rasulu jer smo nadirali iz svih pravaca, potrebe za topničkim djelovanje više nije bilo – kazuje Andrija. No, njihov put tim nije bio završen jer su su pješatvo pratili sve do granice s BIH, a nakon toga sudjelovali su i u čišćenju Petrove Gore od četnika koji nisu na vrijeme uspjeli pobjeći.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv