Pregled posta

MILE VUKIČEVIĆ: OD OFICIRA DO ČASNIKA

MILE VUKIČEVIĆ, brigadir Hrvatske vojske,major nekadašnje JNA i zapovjednik slavonskobrodske vojarne u razdoblju od veljače do kolovoza 1991.

Mislim da sam prvi Hrvat koji je poslije II. svjetskog rata bio zapovjednik slavonskobrodske vojarne. U tom se razdoblju puno toga dogodilo i proživjelo. Istina je da je ta vojska, kojoj sam i sam tada pripadao, izašla na brodske ulice negdje u siječnju-veljači, do zuba naoružana kako bi regulirala promet, odnosno osiguravala premještanje oružja i streljiva iz skladišta Gromačnik u unutrašnjost Bosne. Vojska je počela obavljati posao prometne policije što je, normalno, izazvalo uznemirenje građana. Nisam znao da je vojska na ulici i kad sam stupio u vezu s komandantom (tada sam bio pomoćnik zapovjednika) intervenirao sam pa su vojnici povučeni u kasarnu.




Nakon toga u Slavonskom Brodu nije bilo nekih većih provokacija sve do dolaska tenkova iz Dervente. To je bilo vezano uz navodnu zaštitu onih tenkova koje je proizvodio "Đuro Đaković", pripremljenih za izvoz u zemlje Bliskog istoka.

Bila je nedjelja, 5. svibnja 1991. kad je bez najave u vojarnu stigao general Marinković iz Beograda te objavio da je došao po zapovijedi da sve tenkove koji su završeni u pogonima "Đure Đakovića" premjesti u vojarnu gdje će ih vojska čuvati. Slegnuo sam ramenima i odgovorio kako to neće ići, na što se on iznenadio ali nije odustajao od svoje namjere. Uspostavio je kontakt s tadašnjim direktorom " Đure Đakovića" gospodinom Milovićem i s nekim ljudima koji su radili u Specijalnim vozilima. Nakon toga je otišao tvornicu po tenkove ali se još brže vratio i rekao mi da sam bio u pravu. O razvoju događaja obavijestio je pretpostavljene u Beogradu. Tada je u Beogradu i Tuzli pala odluka da se upotrijebi sila i demonstrira moć tako što će tenkovi doći u Slavonski Brod. Bio sam na tom sastanku u Tuzli, a tu je bio i bivši zapovjednik slavonskobrodske vojarne potpukovnik Momir Zec koji je slično reagirao kao i ja odgovorivši da to neće biti pametan potez. Obojica smo tražili da se ne šalju tenkovi iz Dervente u Slavonski Brod jer će se napraviti samo još veća gužvu. No, strijela je bila odapeta, zapovijed potpisana i tenkovi su stvarno došli ali s njima i ogorčeni Brođani koji su prosvjedovali ispred vojarne. Taj dan je bio jedan od najmučnijih dana u mom životu. Bilo je teško gledati svoje sugrađane kroz ogradu vojarne, biti u ulozi neprijateljskog vojnika, što nikada nisam bio, i ujedno nastojati pod svaku cijenu smiriti ekstremne ljude u vojarni koji su čak htjeli napasti građane koji su protestirali. Znao sam da bi to bilo pogibeljno. Srećom, do toga nije došlo. Nije bilo sukoba niti ekscesa, što pripisujem i sebi, a posebice tadašnjem gradonačelniku dr. Josipu Meteru i tadašnjem zapovjedniku Policije gospodinu Luki Dediću koji su znali smiriti građane. S druge strane, uspio sam uvjeriti moje pretpostavljene u Tuzli da tenkove ipak vrate onamo odakle su i došli.



Radnici Đure Đakovića nisu JNA dali tenkove M-84

POD PRISMOTROM KOS-a

Odmah nakon opisanih događaja došlo je i do slučaja "Bjeliš", ili onog dijela kojeg su nazivali "Mala Srbija". Možda bi to i bila "Mala Srbija" da su na određenim mjestima bili neki drugi ljudi. Krajem svibnja '91. brodski redarstvenici krenuli su u akciju oduzimanja nelegalnog oružja od ljudi srpske nacionalnosti, koji su bili u funkciji velikosrpske politike. Tajno su naoružavani, što je trebalo stvoriti pretpostavke za oružani ustanak. Bio sam u vojarni i sjećam se da je došao onaj bivši policajac, pripadnik SDS-a, Dušan Kostadinović, koji je iz Slavonskog prešao u Bosanski Brod. Kad su hrvatski redarstvenici počeli akciju na Bjelišu tražio je od mene, mada se nismo osobno poznavali, da vojska hitno nešto poduzme. Odgovorio sam da vojska nema ništa s tim. Policija radi svoj posao, odnosno oduzima oružje onima koji ga imaju ilegalno. Nakon tog razgovora s Kostadinovićem, iz Beograda su me pitali što se to događa na Bjelišu. Znači, netko je već dojavio što se radi i vojska je prema tom scenariju trebala napraviti reda i zaštiti "goloruki srpski narod" koji je možda tamo na Glogovici, ili mostu, trebao napraviti barikade da Brođani ne mogu ići niti na groblje? Nisam izvršio tu zapovijed o "uspostavi reda".
Ljeto '91. proveo sam u vojarni kao njen zapovjednik i nije mi žao što sam ostao tako dugo, a to su mi rekli i tadašnji čelnici slavonskobrodske općine, konkretno gospodin Meter. Dok sam bio zapovjednik naša se strana, Hrvatska vojska, nesmetano naoružavala. Da je na tom mjestu bio netko drugi, vjerojatno bi bilo drugačije. Tada sam dobio i zapovijed da se prostor oko vojarne minira, kako ispred tako i iza žice, da bi se spriječilo bježanje vojnika iz JNA ili da netko ne bi ušao u vojarnu. Međutim, mi smo u Brodu to obavili sa školskim minama (to su one koje se samo zadime). Nakon osvajanja vojarne znao sam da hrvatska policija i vojska misle da je taj prostor miniran te sam poslao čovjeka koji im je pokazao gdje su postavljene školske mine. Dok se pripremao napad i tijekom samog napada na vojarnu nitko me nije zvao da kao zapovjednik pokušam psihološki utjecati na vojnike JNA iako sam cijelo vrijeme bio u svom stanu u Naselju Andrije Hebranga.
U vojarni je bilo teško raditi. Moji odnosi s takvim ljudima različitih shvaćanja, moralnih vrijednosti pa čak i vjerskih osjećaja, bili su jako komplicirani. Bio sam zapovjednik, a još dulje i dozapovjednik vojarne, ali kao što sam jednom rekao i generalu Dečaku - mene su mogli ubiti i "njegovi" i "moji", a njega samo "moji"! To je istina. Bio sam na udaru kao Hrvat, kao zapovjednik JNA, pod stalnom prismotrom KOS-a, a kao jugooficir i pod paskom lokalnih vlasti, policije, Hrvatske vojske... U takvim okolnostima trebalo je zadržati mir. Osobno sam zadovoljan što je u vrijeme dok sam zapovijedao vojarnom u Brodu vladao mir. Provokacija je bilo, ali nisam dao da se na njih uzvraća. To je činjenica.
U kolovozu 1991. morao sam izaći iz takve vojske. Ostao sam dugo, onoliko koliko sam mogao kontrolirati oružje mojih vojnika. Kad sam osjetio da to više ne mogu i da će ono biti iskorišteno protiv mojih sugrađana, otišao sam iz vojarne. Naime, toga dana, 26.kolovoza 1991. u vojarnu je bez moga poziva stigao jedan vod snajperista. Došli su tobože zbog zaštite vanjskih objekata kao što su skladišta u Bukovlju i Gromačniku, ali je istina bila da su došli izazvati rat koji je već tada uvelike bjesnio u Vinkovcima, Osijeku, Tenji, Vukovaru. Uvidjevši o čemu se radi, uz pomoć jednog poznanika u Sarajevu dobio sam deset dana bolovanja i ostao na bolovanju do 9. rujna. Tada sam se trebao vratiti u vojarnu na posao, no moja je supruga otišla kod vojnog liječnika koji mi je dao bolovanje do kraja mjeseca. Zamjenjivao me major Janko Radmanović, znatno tolerantniji, smireniji i pristupačniji nego kapetan Stojanović koji je tijekom napada na vojarnu, nakon telefonske zapovijedi iz Tuzle postavljen za zapovjednika slavonskobrodske vojarne. Radmanović se opredijelio za Srbiju, to je činjenica. Bio je Srbin, rođen u Hrvatskoj. U tom smislu mu ne zamjeram, a s njim sam kao dozapovjednikom relativno uspješno izlazio na kraj. Uspijevao sam ga uvjeriti i pridobiti za svoje odluke. Konkretno, dobili smo zapovijed da zauzmemo most prema Bosanskom Brodu prema scenariju koji je već bio proveden na Dunavu, Savi kod Brčkog... Nisam izvršio tu zapovijed ali je takvu odluku trebalo objasniti Komandi u Tuzli i Beogradu i tu sam imao potporu majora Radmanovića. Drugi detalj odnosi se na tehniku koju smo trebali polovicom 1991. prebaciti u Bosanski Brod odnosno Derventu. Niti tu zapovijed nisam izvršio pa sada ti pontoni i skele prevoze narod i vojsku kod Svilaja i Orašja. Ili, još jedan detalj: poslije onih tenkova, početkom svibnja 1991., u Brodu su bile organizirane demonstracije učenika srednjih škola (sada mogu reći da su bile organizirane). Tu su bili i učenici Gimnazije, a među djecom je bila i Jankova kći. Rekao sam: - Hajde, Janko, sad pucaj u kćer! To je to. Ne može vojska svojim sugrađanima ništa. On je to shvatio, drugi nisu.
Takav je bio slučaj s kapetanom Stojanovićem koji je bio ekstremniji od drugih. Jednom je izjavio: - Dok sam bio mali mene su tukli četnici!
- Kako četnici, kad si rođen 1954.? - zinem ja.
- Pa, tukli su me otac i stric!
Biser. Stvarno je bio netolerantan, krajnje drzak, nije mogao shvatiti demokratske promjene, nije mogao prihvatiti to što se događa u Hrvatskoj i ostalim republikama bivše Jugoslavije, skidanje velikosrpskog jarma. Za njega se pričalo da mu brada ne raste do pojasa već ispod kože.
Opstajao sam u toj sredini tako što sam bio zapovjednik u sjeni, kvisko za makinacije, a pravi zapovjednici su bili "kosovci". Oni su donosili i izvršavali odluke. Kad se odvozilo oružje JNA iz Slovenije sve je išlo autocestom, skretanjem kroz Brod i dalje za Bosnu. Konvoje je pratila vojna policija, čak i civilna, te zrakoplovi koji su svojim niskim preletima izazivali strah kod građana. U takvoj situaciji ja nisam bio bitan. Mogao sam ostati da bi se vojnicima, onim osamnaestogodišnjacima, ili čelnicima Slavonskog Broda, moglo reći: - Evo, i vaš komandant garnizona je Hrvat. Vojska je ravnopravna, narodi su ravnopravni... Uspio sam sačuvati svoj mir i mir drugih. Provokacija je bilo obostranih. Razumijem to. Sjećam se, trebalo je voziti hranu za vanjske straže u Gromačniku, Bukovlju i Bosanskom Brodu. To je trebalo raditi s oružanom pratnjom, a jednoga dana sam dobio zapovijed da to radimo s oklopnim transporterom. Uspio sam i to izbjeći. No, pojedinci su bili toliko napuhani, drski... Govorili su da će pucati ako ih netko (od građana) bude provocirao! Tada sam izmišljao svakojake priče. Kao: - Dok vas netko kontrolira, recimo policijska patrola, a ti se namjeravaš tući, onda znaj da oni nisu sami jer tamo u kukuruzištu, žitu, krumpiru... leži najmanje 20-ak njihovih ljudi! Znao sam da to nije istina, ali je cijelo ljeto prošlo mirno.
Nakon raspada SKJ dobili smo naredbu da se mi u JNA uključimo u SK pokret za Jugoslaviju. Trebali smo naći u Slavonskom ili Bosanskom Brodu jednu osobu, po mogućnosti Hrvata, koja bi bio "idejni organizator" da bi se vojna lica mogla uključiti u tu organizaciju. Naravno, nikoga nismo našli, a nismo se puno ni trudili (kasnije sam čuo da se našao neki čovjek u Bosanskom Brodu). U Slavonskom Brodu takvog čovjeka nije bilo i mi smo neprestance dobivali kritike, a Janko Radovanović, koji je bio zadužen za političko djelovanje, i ja smo im odgovarali: - Dođite vi iz Tuzle, pa organizirajte. Mi to nećemo i ne možemo! A znam da su takve organizacije osnovane u Osijeku, Vinkovcima, Vukovaru, Brčkom... Tako se naš politički rad sveo na čitanje informacija koje su pristizale "odozgo", ali ih nitko nije htio ili smio komentirati.


KOPAČKI RIT

Hrvatska vojska zauzela je vojarnu u Slavonskom Brodu 16. rujna, a ja sam se prijavio u Hrvatsku vojsku i odmah počeo raditi u toj istoj vojarni na ustrojavanju 37. inženjersko- pontonijerske bojne. Tu sam bio oko mjesec dana, a potom sam u listopadu pozvan u Osijek gdje sam preuzeo osnivanje 135. brigade, poznatije kao Baranjska brigada.
Tu sam ostao do kraja i mogu reći da sam proveo najljepše dane upravo s tim ljudima, prognanim Baranjcima, s ljudima koji su ostali bez igdje, ičega ali smo uspjeli ovaj dio Baranje i Podravlja održati. Uspjeli smo 1991. godine osloboditi i Kopački rit u jednom protuudaru i pokazati da Hrvatska vojska može provoditi i oslobodilačke akcije. Četnici su imali dosta gubitaka, izgubili su teritorij koji smo oslobodili i to je bila jedna velika odskočna daska za buduće vojno oslobođenje Baranje.
Prelazak u Hrvatsku vojsku za mene je značio i prestanak određenih psihičkih problema. Više nisam bio vojnik omražene armije već sam bio rado viđen čovjek, ono što sam radio činilo mi je zadovoljstvo. Kad sam došao u Osijek, zapovijed Glavnog stožera HV bila je da treba od prognanih Baranjaca stvoriti brigadu. Već je bila ustrojena jedna bojna, no kako je sve rađeno u hodu, to nije bilo učinjeno po ustrojbenim kriterijima. Kasnije smo formirali još dvije bojne, zapovjedništvo brigade te druge postrojbe. Držali smo položaje u Baranji, sjeverno od Osijeka... Nismo odstupali niti koraka, a pružali smo i pomoć nekim postrojbama oko Nemetina. Nakon pada Vukovara (17./18. studenoga 1991.) četnici su sve svoje snage pregrupirali prema Vinkovcima, a veći dio prema Osijeku koji je praktično ostao u poluokruženju. Brigada, čiji sam zapovjednik bio, držala je sjeverne crte obrane Osijeka. Između 20. studenoga i 10. prosinca 1991. pala su još neka sela kao što su Ernestinovo, Laslovo, Nova Tenja, ali "naš" dio baranjskog mostobrana mi smo uporno držali. Sredinom prosinca (14./15.) četnici su krenuli u napad i na jednom mjestu uspjeli su probiti naše crte. Ipak, u protunapadu i u dvodnevnim borbama, u trećem pokušaju, uspjeli smo vratiti položaje i osloboditi oko 30 četvornih kilometara Kopačkog rita, što je tada puno značilo kako u vojničkom, tako i u psihološkom smislu jer smo dokazali da i mi možemo gledati četnicima pete. Nakon toga je djelomice oslobođena zapadna Slavonija, što je još više uzdrmalo onu drugu stranu, a potom je došlo do onoga sporazuma o prekidu vatre (3. siječnja 1992.) i međunarodnog priznanja Hrvatske.



PONOVO U BRODU

Tijekom 1992. rat se prenio u Bosnu. Brod je počeo izravno stradavati. Moja je obitelj stalno bila u Slavonskom Brodu, a kako je Dnevnik HTV-a 1991. uglavnom počinjao s Osijekom, sada su udarne vijesti bile iz Slavonskog Broda. Dolazio sam sa svojim vojnicima i u "zonu B" ili bosansku Posavinu, dolazio sam s prognanim Baranjcima u Bijelo Brdo, Koraće, Prud ... Na sam dan pada Bosanskog Broda (5./6. listopada 1992.) između Novoga Sela i Sijekovca imao sam jednu svoju postrojbu. Ona se više nije mogla vratiti preko savskoga mosta, kojeg su već bili zauzeli četnici, pa smo ih izvukli pomoću skele u blizini Lužana, na utoku Ukrine u Savu. Bilo je teško gledati Posavljake kako moraju bježati, ali isto tako i moje Baranjce koji su ostali bez svojih kuća, a tako su željeli pomoći ovim ljudima. Nadam se da će se i ti ljudi vratiti svojim kućama baš kao i Baranjci.
Razgovarao: Divan (svibnja 1997.)


Post je objavljen 17.09.2008. u 10:33 sati.