DivanSkitnje

subota, 22.09.2007.

BARUN FRANJO TRENK (2)

Trenku je dobro došla pobuna Prusa i Bavaraca kako bi se bavio onim što je najviše volio: ženama i ratovanjem.




Vrata se širom otvoriše, a kroz njih pognut uđe Mijat pazeći da mu ne padne kapa ispod koje je virio dugi perčin kako su, po uzoru na Turke, bili ošišani svi panduri.
-Tu su, pukovniče-reče Trenkov harambaša uz naklon.
Trenk mahnu rukom, a u prostranu sobu uđoše cigani svirači, a iza njih Đula. Panduri i svirači propustiše je pred Trenka kojem oči izgubiše vinski, mutnjikavi odsjaj te bljesnuše požudom. Šutio je, ali je pogledom prelazio od njenih bosih stopala, članaka, ravnog trbuha,do jedrih grudi. Klizio je preko njenih punih, prkosno stisnutih usana pokušavajući prodrijeti kroz crne, blještave oči - do duše. Zaviriti ondje, odgonetnuti što se krije. Gledao ju je nekoliko trenutaka, svrnuo pogled ponovo na grudi, a tada mu usnama preleti osmjeh vidjevši da su se Đuline, do tada prkosno stisnute usne otvorile, napućile, grudi počele ubrzano dizati i spuštati prateći ritam sve ubrzanijeg disanja. Crne oči postupno su gubile blještavi sjaj i postajale sve zamućenije. Stajala je pred čovjekom koji je pola carskog dvora povalio, a po Slavoniji, Beču, Pešti, Moskvi i drugim europskim prijestolnicama ostavljao pustoš u krevetima. I krv. Uvrijeđeni muževi, povrijeđeni ljubavnici naivno su krvlju željeli vratiti ono što su u krevetu izgubili. I nerijetko ostajali bez časti i života. Sretni su bili oni koji su glavu izvukli ranjavanjem, toga jutra raspoloženog Trenka koji nije gađao suparničko srce već nogu ili ruku. Ili sabljom nije odsijecao glave već se zadovoljavao razoružavanjem suparnika ostavljajući ga da živi s dvostrukom sramotom i ožiljkom kao trajnom uspomenom. Iza njega su ostajale zadovoljne, iskusne žene, uvrijeđene i povrijeđene negdašnje djevice koje su godinama čekale muškarca svojih snova, mržnjom ispunjeni muškarci… I vojnici. Uglavnom časnici.


Trenkov dvorac u Trenkovu (između Požege i Velike)

Njegova prijeka narav nije trpjela stegu, blesave zapovijedi niti vojničku taštinu koja je nerijetko u smrt vodila tisuće vojnika, silom unovačenih seljaka i beskućnika kojima je vojska bila posljednji spas. Unatoč svome skoro dvometarskom stasu, imao je laku ruku čiji je dlan nerijetko završavao na licu nadređenih. Zbog takvog života otac ga je odlučio oženiti kako bi se smirio. I tako se činilo. Skrasio se Franjo na imanju pored Požege, dobio četvero djece... No, bilo je to samo zatišje. Kuga, koja je 1737. samo u požeškom kraju pokosila nekoliko tisuća života odnijela mu je suprugu i djecu. Opet je ostao sam sa vojskom. No, sada ga niti vojska nije htjela. Uvrijeđeni časnici došli su na svoje, a Trenkov loš glas proširili do same carice. Bijesni, razočarani, napušteni Franjo Trenk priključuje se ruskoj vojsci koja je ratovala protiv Turske. Svaka bitka za njega je bila posljednja. Kao da je želio što prije poginuti na bojnom polju, sa čizmama na nogama i sabljom u rukama. No, metak niti sablja ga nisu htjeli. Glas o njegovoj suludoj hrabrosti i vojničkim uspjesima nadaleko se pročuo. Ratujući protiv Tatara u jednoj odlučujućoj bitci ruski maršal zapovjedio je povlačenje. Naprasiti Trenk nije prihvatio zapovijed već je sam poveo vojsku u protunapad. Bitka je završila sjajnom pobjedom Rusa. Bijesni maršal bacio ga je u zatvor i osudio na smrt zbog neposluha, ali ga je carski dvor pomilovao, unaprijedio u čin bojnika. No, kako zadovoljio i svoga maršala – Trenka su prognali iz Rusije.
Ruski knezovi, generali, maršali, časnici, muževi i ljubavnici napokon su mogli odahnuti, ali je zato Beč zanijemio kada je jednoga dana Trenk osvanuo u njemu. Strepnja se uvukla među časnike, a pojava naočitog Trenka ustreptala je srca mnogobrojnih dvorskih dama, sluškinja i kurtizana. Kao ni ratu Trenk nije birao.
– Djelovati u svakom trenutku-govorio je svom posilnom, Mađaru Janošu, dok mu je ovaj s mukom mijenjao odjeću pripremajući ga za novi noćni izlet i šetnju bečkim ulicama.
U vojsku ga nisu željeli primiti pa je Barun svu svoju energiju trošio po ložnicama. Sada su nacifrani i napudrani muškarci ispod svojih perika samo bespomoćno promatrali kako Trenk bezobrazno zavodi njihove supruge- ne usuđujući mu se javno suprotstaviti jer je glas o njemu kao suludo hrabrom čovjeku, neobuzdane naravi koja je iza sebe ostavila mnoge mrtve i obogaljene rogonje-već prije Trenka stigla do Beča i same carice, koja je sve otvorenije počela pokazivati zanimanje za toga svojeglavog pohrvaćenog Prusa, koji sebe zove Slavoncem. I zato je, kada su se Prusija i Bavarska pobunila protiv nje, Marije Terezije i ženskog nasljedstva austrijske krune, spremno prihvatila Trenkovu pomoć. A i Trenku je dobro došla pobuna Prusa i Bavaraca kako bi se bavio onim što je najviše volio: ženama i ratovanjem. Stoga je carici obećao da će o svom trošku opremiti vojsku od tisuću ljudi. Uskoro su Trenkovi panduri u svojim živopisnim nošnjama i glazbom- do tada neviđenom, promarširali bečkim ulicama na veliku radost samih Bečana.

(nastavlja se za dva, tri, a možda i četiri dana)