DivanSkitnje

subota, 30.06.2007.

GODIŠNJI ODMOR

ZBOG ČEGA SA TJESKOBOM DOČEKUJEM GODIŠNJI


Kad kod idem, ili me potjeraju, na godišnji odmor odlazim s nekom tjeskobom. Uvijek imam osjećaj kako me tu, iza ugla, dočekuje neki vražićak koji se grohotom smije unaprijed radostan kako će u djelo provesti svoje pakosti koje mi je spremio. A repertoar mu je raznovrstan i uvijek ga upotrijebi u prva dva dana moga godišnjeg odmora.
Tako vražji izaslanik pripremi ljetnu gripu, virozu, zubobolje… Dobro, to je ono iz trećeligaškog asortimana. No, njemu na raspolaganju stoje raznolike mogućnosti,a moram priznati da je i dosta maštovit. Recimo, jednom mi je pripremio smjenu s rukovodećeg mjesta, potom mi je namjestio lom lijeve šake, zatim je u Domovinskom ratu poslao pet „luna“ na Brod, pa me je prije tri godine dernuo herc… E, tad sam se uistinu naljutio i na 20 minuta skoknuo ga tražiti po nebeskim bespućima. Ondje sam susreo sv. Petra koji me je, vidjevši da još nemam propusnicu za nebesko carstvo, vratio nazad riječima: - Ne traži vraga ovdje već ondje odakle dolaziš.
I imao je pravo, kada sam se vrati, osvrnuo sam se oko sebe i shvatio da je Lucifer davno unaprijedio tehniku kloniranja te da me na svakom koraku susreće i sapliće njegov klon. No, tu temu ćemo ostaviti za neku prigodniju zgodu. Vraćam se godišnjem. I tako, javili mi prije 20-ak dana kako imam još desetak radnih dana od prošlogodišnjeg odmora i da ga moram iskoristi. Prihvatio sam to nevoljko, predosjećajući kako me ništa dobro ne očekuje. Lijepo sam tog prvog dana orezao vinograd, povezao ga, isfrezao i onako zadovoljan, u suton dana, želeći iskoristi još ono malo preostale energije odlučio sam se za rekreiranje motornom kosilicom. No, nije odmah proradila, malo sam čistio svjećice, dva-tri puta rastavljao diznu, provjeravao dovode goriva- i mala je kresnula. No, želio sam pojačati „ler gas“, odvijačem ga počeo „štelati“, a kako je kosilica bila nestabilna nesvjesno sam ju lijevom rukom htio pridržati- Ravno pod nož. Sve zvijezde sam vidio, a krvava masa umjesto mojih prstiju zgadila mi je svijet. No, najviše sam bio ljut na sebe zbog te bedastoće. Prebacio sam gazu preko, meni se tada činilo ostataka dva prsta, umio se jednom rukom, počešljao, presvukao i otišao na Hitnu. Usput sam se znojio, gunđao, svađao s boli … Kirurg je rekao da nije dobro. Jebiga, a kako bi bilo dobro kad gurneš ruku pod rotirajući nož! I tako, nakon 20-ak dana shvatio sam da sam sve u svemu dobro prošao i da će mi nedostajati (samo) mali dio gornjeg dijela jednog prsta. Eto, zbog čega sa zebnjom dočekujem i idem na godišnji odmor.

četvrtak, 28.06.2007.

DRAGUTIN TADIJANOVIĆ

U spomen Dragutinu Tadijanoviću
– Ulicom eno / Korača hrast. Ne to je / Tadijanović.(Luko Paljetak)

ONDJE GDJE SU KLASALA VISOKA ŽUTA ŽITA




Sinoć (27.lipnja2007) je prestalo, kao zlatni sat, kucati srce Tadijino, zamukli su stihovi u kojima leluja zlatno žito, koje poput kapi rose na ružama šapuću cezaneovski zrele crnožute jabuke na pjesnikovu stoliću i dunje na pradjedovskom ormaru u Podrckavlju i svojom suptilnom bajkovitošću pričinjaju i pouzdanošću zbilje unaprijed obogaćuju život.Umro je hrvatski bard Dragutin Tadijanović - pjesnik koji je 90-tak godina ispisivao odu hrvatskom pjesništvu i hrvatskoj kulturi. Pjesnik, koji je objavio toliko kritičkih izdanja hrvatskih pisaca znajući dobro da je književnost zajednička kuća svih nas i što je ona urednija i preglednija to smo i mi pred svijetom većim.
Nema više Tadije. Otišao je svojoj Jeli. U nebeska, visoka žuta žita. Ostaju njegove pjesme, zapisi, sjećanja. Još postoji brijeg na ulazu u Rastušje, ondje gdje je pjesnik udahnuo miris hrvatske zemlje... - Postoje tragovi njegovih koraka na putovima kojima je pješice išao u školu. Iz Rastušja u Podvinje, u Slavonski Brod. Vrlo su svježi tragovi obitavanja u Samostanu, kao đaka, u Mesićevoj, Gundulićevoj, Berislavićevoj ulici... U galeriji je znamenitih Brođana uz Matiju Mesića, Vjekoslava Klaića, Đuru Pilara, Josipa Stadlera, Vladimira Becića, Ivanu Brlić Mažuranić, Branka Ružića..



MJESEČINA
Gle, iza hrastove šume, u tamnom sjaju i tišini,
Mjesec se pomalja. Rumen. Okrugao.

Lanjskog ljeta, s klupe ispod kestena,
Gledao sam s tobom, u zanosu,

Izlazak punog mjeseca iza šume hrastove,
U rasvjeti mliječnoj i smijehu.
Oh, kakve li smo krhke igračke
U krvničkima jakim rukama!

Tuga me je, i ja sam posve sam:
Mjesečina večeras grob tvoj poliva.
Mjesečina večeras meni šapuće
Da tebe nema, i nema, zauvijek.

O, dugo, dugo, još dugo poslije nas
Tuđe će oči gledati kao što gledasmo i mi:

Naže se sunčani dan,
Večernje sjenke oduljaše;
Mjesec se pomalja
Iza hrastove šume, u tamnom sjaju i tišini.

Shot at 2007-06-28
U ovom trenutku sjećanja izviru, nadiru... Prije dvadesetak godina, kada sam bio premlad da shvatim kako sjedim s najvećim živućim hrvatskim pjesnikom, na betonskim stepenicama podvinjske škole. U ljetnoj noći, dok su zvijezde nebom igrale neki svoj ples-Tadija, nakon razgovora o mojima, odjednom upita:
- Znaš li ti gdje mjesec najljepše sja?
Ja, seoski đilkoš (danas bi rekli tinejdžer) naravno da nisam imao pojma.
-Nad Metrincom!
Kasnije sam, vodio cure na Metrinac, mjesto na potoku Glogovica nedaleko podvinjskog groblja. I dok su se one nećkale, ja sam uvjeravao kako je tu najljepša mjesečina. Jer, tako je rekao Tadija.
Ili: kada zamiriši dunja, sjetim se jedne jesenske večeri kada smo u Tadijinom društvu posjetili njegovu sestru u Rastušju. Na temeljima stare kuće Tadijanovića srušene u potresu 1964. nikla je nova, ali namještaj je ostao. Na djedovskom ormaru uvijek su u pravilnom redu bile poredane dunje i jabuke. Ta slika i miris dunja prati me cijeli život. Prošle godine poklonio sam mu, za 101. rođendan fotografiju tih dunja sa, njegova, Tadijanovića ormara. Primajući sliku, okrenuo se i rekao:
- To je taj koji o meni zna više nego ja.


Nije baš tako, ali ostaju slike Tadijanovića sokaka u Rastušju i zadruge Tadijanovića iz koje je gramatičar i leksikograf Blaž Tadijanović (1727.-1797.) kojoj bi se trebao vratiti nekadašnji izgled. A započelo je susretom i pričom prof. Damira Matanovića, stručnjaka za povijest Slavonije 18. i 19. stoljeća i Miroslava Bjelobrka, nećaka Dragutina Tadijanovića, tj. unuka njegove sestre Kate udane Bjelobrk, o tome kako bi se u Rastušju mogla provoditi kulturološka, povijesna i druga zbivanja. Nije prošlo dugo vremena, napravljen je projekt, obaviješten i sam Dragutin Tadijanović koji je odmah ponudio suradnju.
Projekt je osmišljen u tri faze. Prva je revitalizacije rodne kuće, zatim obnova starog hambara koji je s kraja 19. stoljeća. Sam Tadija je pričao kako se kao dječak podvlačio pod njega, a baka Eva mu je, bojeći se kao i svaka baka za svojega unuka, govorila kako dolje ima zmija. Od propadanja bi se zaštitio i štagalj za kojeg Tadija kaže da ga je, kao dječak, zajedno 1912. godine sa svojim djedom Mikom gradio. Tada mu je djed rekao da će" biti vridan dječak". Kući bi se vratilo nekadašnji izgled koji je imala do 1964. godine, kada ju je potres srušio. Tu bi bila spomen soba sa stolom na kojem je Tadija napisao svoje prve pjesme, stari namještaj, hrastov stol kao i dunje na ormaru. Tako da soba miriše onako kako je i Tadija opisivao u svojoj pjesmi o ptici i dunji. U rodnoj kući bila bi uređena spomen soba s dijelovima namještaja na kojima je mladi Tadija napisao svoje prve stihove. Stol potječe iz Beča. Kako je dospio u Rastušje? Tadijanovićev otac Mirko, Imra, nakon ranjavanja u I svjetskom radio je u tvornici municije u Beču gdje je upoznao i "jednu gospoju" ( nikada ju drugačije nije nazivao). Ona mu je poklonila taj stol, na kojem je mladi Tadijanović kasnije napisao svoje prve stihove.


Shot at 2007-06-28
Prema projektu revitalizirala bi se rodna kuća Tadijanovićevih, a u planu je obnova i nevelikog "Tadijanovića sokaka" u kojem se do danas sačuvala slavonska tradicijska gradnja. Bile bi otkupljene stare slavonske kuće građene od drvenih greda, ušaka i zidane prijesnom ciglom. Tako bi se zaštito sam sokak, koji bi postao svojevrsno etno selo i nalazio bi se u turističkoj ponudi. Treća je faza sama manifestacija "Dani Dragutina Tadijanovića" koji bi se održavali na njivi "Luka" gdje su klasala "visoka žuta žita" i koju opasuje potok Pribudovac sa starim vrbama i deblima oraha koje je Tadija opjevao u "Srebrnim sviralama", do sada prodanim u 250 tisuća primjeraka u 20 izdanja. U kući od 1959. godine postoji spomen knjiga u koju su se upisali mnogi poznati hrvatski pjesnici, političari…: Jure Kaštelan, Vlatko Pavletić, Nedjeljko Mihanović, Gustav Krklec, Matko Pejić, Dobriša Cesarić, Ivo Sanader, Zlatko Tomčić.....
Brodska županija je voljna materijalno pomoći ovom projektu, odnosno revitalizirati potok Pribudovac i postaviti dio rasvjete, vodovodnu mrežu, asfaltirati sokak, osposobiti stari (zatrpani) bunar kojeg se Tadija prisjeća da su ga još fratri izgradili. U projekt bi se trebalo uključiti i Ministarstvo kulture, ali prije toga Tadijanovića kuću i sam prostor trebalo bi proglasiti spomenikom kulturne baštine kako bi se Ministarstvo uključilo u ovaj projekt. U Rastušju i Slavonskom Brodu vjeruju da će to u najskorije vrijeme biti učinjeno jer je to najmanje čime se Hrvatska može odužiti njenom najvećem živućem pjesniku
RANO SUNCE U ŠUMI

U zelene krošnje uleti
Proljetni vjetar,
Mlad.

Sunčeve tanke strelice
Probodoše lišće
I grančice
I stabla:
Čitava se šuma zanjiha,
Zasja.

Rosnati cvjetovi,
Bijeli,
I listovi,
I male ptice,
Pozdraviše sunce
Veliko.

A sjenke granatih stabala
Narisaše
Kao prsti
Raznolike
Likove
Po travi
Na kojoj se blista rosa kao suze.

Dragutin Tadijanović rođen je 4. 11. 1905. godine u Rastušju, pokraj Slavonskog Broda, kao sin zemljoradnika. Pučku školu polazio je u susjednom selu Podvinju, a realnu gimnaziju završio u Slavonskom Brodu. Poslije mature 1925. godine, dolazi u Zagreb na studije. Upisao se najprije na šumarstvo, a zatim je prešao na filozofiju. Diplomirao je 1937. godine. Bio je niz godina urednik književnih izdanja u Nakladnom zavodu Hrvatske i u "Zori". Redovit je član HAZU. Pjesme počinje pisati u trinaestoj godini. Objavio je dvanaest knjiga pjesama (Lirika, Sunce nad oranicama, Pepeo srca, Dani djetinjstva, Tuga zemlje, Pjesme itd.). Pjesme su mu prevedene na dvadeset stranih jezika i uvrštene u domaće i strane antologije lirike. Povremeno je prevodio poeziju s češkog, njemačkog i francuskog. Uredio je sabrana djela brojnih pisaca.




Shot at 2007-06-28

nedjelja, 24.06.2007.

DIVANI(2)

KAKO SU ME NAKON BEZUSPJEŠNOG CRNOGORSKOG RAKETNOG UDARA TJELI OTROVAT NAFTOM IZ REPUBLIKE SRPSKE

– Neblaka ti, štaj vo!? Natentala me Manda da odemo na Savu kako bi se čestito okupali. Ko, Sava je sad lipa, čista, u vrime rata industrija ni radila, vratili se račići, njeke ribe- ma lipota za kupat. Zvizdan udario, a ni iz Hidrometeorološkog izmirili 36 celzijevaca.
- Jebla te va musava Glogovica u koju pušćaju svinjska govna, pardon izmet, iz seoskih svinjaca i ko zna oklen još – tenta me Manda. - Idemo se kupat ko sva gradska gospoda – melje ko navijena dok ja tražim puce ge se trni.
- - Ma kaki sam ti ja gospodin Mando?. Moji svi ko i ja bili seljaci?
- -E, kako nisi? Jel te preksinoć nije tražio poštar i fino čojek pita: Ge je gospon Tunja?
- I, đe sam bijo?
- -Pa, rekla sam mu da je gospon Tunja u svinjcu i rani svinje, a potlje će očistit balege ispod krava.
- Vidim da puceta za utrnit Mandu nema, već pristanem da idemo na Savu lipo se okupat i malo dušom danit. Sjednemo na bicikle pa priko polja prtenim putom ravno na Savu. A, tamo, što jest jest-lipota. Lipe prave lipu ladovinu, Sava se razvukla lino, široko, lagano poput sanene švalerke. Djeca ciče, brčkaju se na pisku, a mi stariji malo ljudikamo i pijucakamo „žuju“. Manda s njiovim ženama klafra i trača ne koji nema. Ma, milina božja. Kad najednom kaže Iva:
- -Šta to smrdi?
- Mi se zgleđemo, počnemo šnjofat zrak-kad u nosnice odjednom udari smrad. Njeki teški-ko da se cisterna s naftom privrnila.
- - Jebote, evo nafte!-vikni Pera
- Mi se zgleđemo, kad se iza riječne okupe pojavi dugačka mrlja nafte. Ni to mrlja, to je široko, crno, masno. Zajašilo Savu u širini brat bratu 500 metara, a kraja joj ne vidimo. Djeca i kupači počeli bižat iz Save. Njeki kajakaši uletili u tu mrlju, koprcaju, se psuju. Nafta se polipila po čamcima i veslima. Ribe počele izranjat i plivat leđno. Ma, zlo i naopako. Strčala se policija, inspektori. Men ne da mira, ostavim Mandu, navučem lače i, nako potajice, krenim za policijom i inspektorima. Sve do bosanskobrodske Rafinerije nafte. A no, iz pol Save izvire nafta. Ne s obale i cjevurdi, već iz pol savskog korita.
- -Vidi, vidi-mrmlja seb u bradu inspektor.
- -Bosanci sproveli iz Rafinerije cjevčugu do pol Save i pušćaju naftu. Ispiru valjda rezervoare kako bi ruski kupac tj. kompanija "NefteGazInKor", mogla u jesen započet prerađivat naftu.
- - E, neblaka mu kalajisanog, nakon crnogorskih raketa, sad me vi iz Republike Srpske –države u državi koja se zove Bosna i Hercegovina oće otrovat naftom-mislim dok policija i inspektori snimaju i zapisuju.
- Tud je i pridsednik Zelene Slavonije. Lip i učen čojek. Zabrinuto klima glavom.
- - O tome mi već upozoravamo dugo vremena pogotovo nakon potpisa ugovora o prodaji Rafinerije u kojem nisu precizirane mjere sigurnosti za zaštitu rijeke Save gdje ne postoje nikakvi mehanizmi za zaštitu od eko incidenta – kaže, kasnije sam dozno da se zove Tomislav. Onda se okreni men, odmjeri me od glave do pete, a kako sam mu se valjda dopo dodade kako bi se takve situacije mogle ponavljati sve češće, baš kao i zagađenje zraka kada Rafinerija započne s radom.
- - Postrojenja su stara gotovo 50 godina – dakle tehnološki su veoma stara pa se bojimo incidenata, eksplozije, nekvalitetnog održavanja same Rafinerije, a Brod će biti u sličnoj situaciji kao što je Sisak – reče gospodin Tomislav.
- Ja značajno zaklimam glavom, ko sve sam razumio, a u glavi se samo vrzma čim će nas još tjet pobit. Zar im, neblaka im, ni bilo dosta rata. U posljednje vrime, kad je bila svinjska kuga, Savom su nam slali crknite svinje koje su završavale na voj rvatskoj obali. Na nim ušnim markicama lipo je posalo: Republika Srpska. Mi se naljutili, protestirali, Al, jebe se njima za naše proteste. Ovo s naftom, nova je smicalica-študiram ja. Ako oće potrovat nas-truju i sebe. Al, jebeš nji-nisu oni tog svjesni, vide samo onih 300-400 milijuna ruskih dolara i na 4 milijuna tona nafte koje bi Rusi tjeli ove godine preradid u tim postrojenjima starijim od mene.
- Naši se nakon toga razljutili i o svemu obavijestili bosanskohercegovačko nadležno ministarstvo kako bi poduzelo određene mjere. Ni, iz Rafinerije, odma priznali da su oni uneredili Savu, al ne daj vraže. Pridsednik nog njiovom Vića ministara,njeki Nikola Špirić reko za Avaz kako su to Rvati sve izmislili I da će on pit vodu iz Save. E, jebiga-nek dođe da mu ja zabrbočim glavu u tu Savu i tu naftu. Pa nek pije. I opet ista priča koja me podsjeti na vrimena od prije 15 godina: Ti Rvati nisu normalni. Pucaju sami po sebi, bombardiraju se, ubijaju, sakate I onda kažu kako smo to mi napravili.
Ma, ma… Ma nesmim reć što mislim. Mogo bi napravit međudržavni incident. A i Manda bi se mogla name naljutit.

POSLJEDNJA VIST (25.lipnja 2007.)- Dobijo sam pouzdanu informaciju kako je ta nafta, koje po BEHA premijeru Špiriću-nema, doplutala do Beograda. I sad je tamo strka i zbrka. Mort će gosn Špirić ić i na Adu Ciganliju kako bi se napio vode i uvjerio Srbe u u Srbiji da im se to samo čini i da ne nasjedaju iz provokacije iz Rvatske. Jer ti Rvati su poznati iluzionisti.

utorak, 19.06.2007.

DIVANI

RVATI CRNOGORSKIM RAKETAMA RAKETIRALI PODVINJE


E jesam se ve nedilje isprepado. Ko prije 15 godina. Nisam mogo vjerovat vlastitim ušima kad sam čuo kako su nas napali. I to crnogorskim raketama. Nisam doduše čuo kad su doletile i opalile od salauke i jakog vjetra. Gledo sam u nebo i molio Majku Božju da spriči led da mi ne potuče vinograd i žito koje uskoro treba vršit. I tako, gleđuć u nebo, sakrit u anjfortu kloneći se vjetra što mi je šljive o oraje savijo tresući s nji plodove i lomeć grane što su se od roda posavijale - čujem da smo raketirani. Skoro sam dobijo proljev od stra. Još uvik mi u ušima grme ne silne granate s Motajice i bombe s avijona koji su tako nisko letili da sam se bojo da će zabit u dva bora koja je još moj đed posadio u avliji.
- Jesil čuo- viče komšija Mata
-Šta?
-Napali nas Rvati crnogorskim raketama!
- Jebote, to je ozbiljno – vičem Mati, a u trbuvu mi počelo kruljit. Znak da ću morat na zavod il ću se usrat nasred avlije.
- A jesil ti siguran da su Rvati napali na Rvate.
-Je, je!
-To je onda počeo građanski rat! – vičem i osjećam da je kraj blizu. Neću stić na vrime do zavoda.
-Oni iz Kločevika pucali na oblake nim uvezenim crnogorskim raketama, a one pokvarite i spale kod Mike i Ane u avliju. Kod Mike razbili zid, a kod Ane se zabili u naj njen novi asfalt prid garažom! Na sriću nema povriditi.
- Men laknilo. Prestalo kruljit u želucu. Nisam više napet ko ono kad se najedeš gra kuvanog s prodimitom koljenicom. Počeo sam lakše disat, a ni šupak nije više tako stisnit. Samo mi je još znoj lagano teko niz leđa. A mort su bile samo kapljice kiše.
- Jebote, Mata, jesil me isprepado. Što ne kažeš da su protugradne rakete.
-Protugradne il ne- al su rakete!
-Ima Mata pravo. S njima smo ratovali 91. kad nismo imali ništa te smo razjebali sve lansirne rampe i rakete s lagera kako bi i mi pucali po četnicima. E, znam da su se i oni usrali od stra, jer iako nisu pravile velike štete-svojim zvukom pravile su dosta stra - a ponekog su, Bog mu dušu prosti-odvele i do sv. Petra na ispovid. Jebote, a sad su počele padat po nama.
Jesil siguran da su to Rvati?-pitam Matu.
-A ko bi bio-viče Mata i nateže sajtljik s rakijom.
-Mort su njeki subverzivni elementi-nedam ja na Rvate.
-Bilo kako bilo-al su naši. No, rakete su njiove- odmulja Mata i ode natrag u kuću.
Kasnije priko radija potvrdiše da je Mata u pravu. Pucali ni s lansirni postaja što ih je još preostalo u Rvatskoj i to s onih 65 posto uvoznih raketa iz Podgorice i Priboja na Limu. To je uvezo Hidrometeorološki zavod i naj zgodni gospodin Čačić što se nako lipo smije priko ekrana dok mojoj Mandi objašnjava anticiklonu i ciklonu i oćel sutra ić u polje il ostat kod kuće ranit živinu. Sjećam se da su rekli kako ve naše, brodske, baš i nevaljaju i zato je njiova delegacija morala ić u Srbiju i Crnu Goru po rakete koje je opet uvezlo njeko zagrebačko poduzeće. Kažu da je neutralno poduzeće al ima njeki daljni rodbinskih veza među njima. Ih, ko će gledat u peto koljeno u poslu kad se ne gleda prilikom ženidbe i udaje. Važno je da se trguje. I onda nas seljake uvjeravaju kako je najbolje da usjeve osiguramo jer rakete ništ ne vride. A kako su vridile prije ovog rata? Nismo znali što je led. A sad malo malo potuče seosku sirotinju. Napravili su razne komisije, naručili puno elaborata, spiskali milijune kune na dnevnice i naučne radove u otkrivanje tople vode. Čak su i direktora sminili. He, he… Prodaju seljaku muda pod bubrege. Ko da mi neznamo da direktor i dalje direktuje. Samo sad iz sjene. Ima kišobran da ne pokisni od pljunčenja. A osiguravajuća društva broje plodove koji su otpali. I to ko plaćaju. Jebote, pa to nije ni za čašu ladne vode baš ko ni državna pomoć. Lani sam za osam jutara pod pšenicom dobijo 16 kuna. Nisam mogo kupit ni kutiju ni cigara što gospoda na televizoru puše. Vako mi je preostalo da pušim no što imam i da se molim se Bogu i svim svecima da nas sačuvaju oluja i leda.

nedjelja, 17.06.2007.

SKITNJE SLAVONIJOM

Lovčić-zaboravljeno selo u Dilj-gori na razmeđu Brodske i Požeške županije



LOVČIĆ – Lovčić je jedno od pet tisuća hrvatskih sela koje proživljava svojevrsnu agoniju umiranja. Žitelja je iz dana u dan sve manje. Oni koji odlaze kod sv. Martina, na srednjovjekovno groblje, puno je više od onih koji dolaze na ovaj svijet. Zvonjava grobljanske crkve utišala je plač novorođenčadi, sve je više onih koji putem ka Stupniku, kroz šumu odlaze put Broda ili Požege.S kartom u jednom pravcu. Sa iluzijom o nekom boljem životu.
Dosta im je tavorenja u slijepom crijevu, gdje je i Bog rekao laku noć. Ne diraju ih ni priče kako je nekada bilo prije 500, 700 ili milijun godina. Neće zasuziti od sreće na tvrdnje povjesničara kako je njihovo mjesto nekada bilo raskrižje putova ka Požegi i Slav. Brodu, obitavališta prečasne gospode požeške, brodske, velikaša Desislavića… Baš kao ni tvrdnje kako je u udolini, ispod groblja bilo najveće sajmište od Dubice do Šapca. Sada na ta vremena podsjeća samo naziv-Pazarište. I udolina što ju je stoljećima pravio mali potok i proljetne poplave, a šuma i raslinje ju svojim zelenim zagrljajem grli i guši. Sve to Lovinčanima danas baš ništa ili jako malo znači. Jer, danas je u selu 40-ak nastanjenih kuća sa 80-ak žitelja, a ove će godine mjesnu četverogodišnju školu (utemeljenu 1830.) završiti i jedina preostala tri učenika. A potom – zgrada će postati skladište ili mjesto za zapišavanje seoskih đilkoša
A nekada je Lovčić, 1800. godine, brojao 174 stanovnika dok je najbrojniji bio 1910. kada je u popisu bilo 342 žitelja. U posljednjem popisu bilo je 126 žitelja, a danas mještani kažu da ih nema više od 80. Zaposleno je devet mještana dok ostali žive od poljoprivrede, a najbrojnija prezimena su: Kuzmić, Aladrović, Alaberović i Siroglavić. Lovčić je i rodno mjesto seljaka Đure Sekulića (1865.) utemeljitelja Hrvatske seljačke zadruge u Sibinju i člana Glavnog odbora Hrvatske pučke seljačke stranke.



Freske i glagoljaški natpisi iz 13. st.


Nedaleko sela je grobljanska crkva sv. Martina (sagrađena između 11. i 13. stoljeća) koja je najstarija, u cijelosti sačuvana, romanička crkva u Slavoniji. Kažu da pamti Mongole i Belu IV. Tu su otkriveni ostaci fresaka kao i natpisi na glagoljici koje je prvi zamijetio prof. Milan Paun i svrstao ih u 13. st. Oko oltara su freske dvanaestorice apostola u naravnoj veličini i umanjeni lik Krista, a na lijevom zidu crkvene lađe freska je svetog Martina konjanika i klečeći lik prosjaka. Novija istraživanja pokazuju da su freske naslikane do 13. st. Unutrašnjost crkvice devastirana je, a freske sačuvane samo fragmentarno. Grafiti uparani u freske također su očuvani samo djelomično, što otežava njihovo proučavanje. Glagoljske grafite otkrio je 1995. i opisao prof. Milan Paun.

Profesor Paun nadalje navodi: (…) Prvi lovčićki glagoljski natpis nalazimo uparan na fresci svetog Martina. Sačuvano je osam slova u dva retka, dok su ostala otpala na komadima žbuke tako da je tekst isprekidan. Slova T i V pokazuju osobitosti uglate glagoljice, dok slovo D pisano malim neizduženim kvadratićima i uglatom spojnicom odaje stariji način pisanja. Drugi natpis, ugreban nedaleko prvoga, u svega tri centimetra visine ima upisana tri retka slova. Na početku je niz uglatih slova TLINA. Slijede slova nejednake veličine, različito orijentirana, neobičnih oblika.Slova D, R i T napisana su na način pisanja prije uglate glagoljice. Natpis možemo datirati u 13. st. Osim glagoljskih natpisa u crkvici nalazi se još nekoliko latiničnih grafita i dva zapisa kistom u sliku freske pismom koje nismo mogli odrediti.
Lovčićkim natpisima tek se treba baviti, pogotovo stoga jer su sačuvani srednjovjekovni natpisi u Slavoniji prava rijetkost. Svojom tropismenošću drenovački i lovčićki natpisi pravi su biseri za proučavanje kulturološke i opće povijesti srednjovjekovlja na hrvatskom sjeveru (…)


STRAH OD KUGE

Na pola puta između Lovčića i crkvice sv. Martina, pored puta i ispod jednog oraha prisjetio sam se priče od prije 20-ak godina. Rekli su mi da je tu bio jedan stari hrast na kojeg su obješeni neke konjokradice. I pokopane među žuljem staroga hrasta. Kasnije su hrast posjekli a na njegovu mjestu iznikao orah koji odbrojava svoje posljednje jeseni. Kako se zemlja osula i napravila padinu, iz nje su izvirile kosti.. Nakon što sam štapom pročeprkao po pjeskulji, ukazali su se dijelovi ljudskog kostura, lubanje i zubala. Sad sam se tek našao u nevolji. Orah, ljudske kosti i ja. Što ću s kostima. Kao savjestan građanin obavijestio sam policiju koja je mjesto fotografirala, obilježila, obavijestila Državno tužilaštvo i - otišla. Ostao orah, kosti i ja. Što ću, iskopam rupu i pokopam kosti nepoznatog, vratim ga zemlji nakon kratkog boravljenja na ovom svijetu. Tko je, koliko star, kada je tu pokopan, da li je sam ili ima društvo- pitanja su na koja nisam dobio odgovora. U selu mi kažu da je tu bilo Tursko groblje. Drugi pak tvrde kako su tu zakopani ubijeni domobrani, a treći se zaklinju priču o Ciganima-konjokradicama. Bilo kako bilo, proveo sam tu dva dana, a odgovora nisam dobio niti je itko (pa čak ni oni koji za to primaju plaću) bio raspoložen za lamentiranja o kostima koje je neki dokoni tip iščeprkao štapom iz zemlje. Sve to podsjetilo me na neke 80-te godine kada sam lunjajući požeško-virovitičkim krajem, u Slatinskom Drenovcu, pronašao grobnicu punu ljudskih kostura. Danas bi rekli-masovnu grobnicu. Ma, nisam ju ja pronašao već jedan konj koji je pasući travu zadnjim nogama propao kroz svod zatravnjene grobnice. Mještani su kleli kako je tu pokopana „carska vojska“, II. Svjetski rat nisu praktično ni osjetili. Samo su vidjeli jednog ranjenog partizana-govorili su. Muzeji u Orahovici i Slatini nisu imali nikakvih podataka o bilo kakvim masovnim stradanjima. Desetak godina kasnije ispostavilo se da je tu pokopano oko 400 domobrana streljanih od oslobodilaca. Danas je tu, u sjeni pravoslavne crkve, veliki križ i spomen ploča. E, što su ljudi-treba im vremena da se prisjete kako je na stotinjak metara od sela tu život skončalo 400-ak ljudi.

- Ovdje kod nas, gdje kod zakopaš naići ćeš na ljudske gosti-kažu.
- Živite sa i na kostima?
- Tako nekako. Evo, pod onom šumicom, pričao mi djed, sahranjeno je četvero domobrana. Ovdje, ispod ovoga velikog humka, izvan grobljanske ograde, pokopani su u Srednjem vijeku oni koje je pokosila kuga. Stari ljudi kažu da tu ne kopamo nikako.
Strah od kuge, koja je prije 300-ak godina desetkovala Požegu i ove krajeve, još uvijek lebdi ovim brdima, utkan je u gene. Bilo kako bilo, ovdje se očito umiralo na puno načina i smrt je stizala u raznim obličjima. Malo je zapisa, ostale su usmene predaje i nagađanja. A danas preostali Lovčićani imaju drugih briga jer su kao i većina slavonskih sela zaboravljeni, prepušteni sudbini i sami sebi.

<	lipanj, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

za povijest

PRIČE

Barun Franjo Tenk - priče,by Divan-Skitnje

1.Barun Franjo Trenk

Otmica Đule Ređepove,
Ratnik, pustolov, ljubavnik,
Pjesma i ples,
Kako je harambaša Ivo riješio zagonetku o tri rupe na 'rastovu stolu
Đulin let,
Kakovu Hrvati djecu jedu,
Trenkov dvorac danas

2. Čaruga

Kako je Čaruga za nos vukao starog doktora,
Kako je Čaruga opljačkao Najšlos,
Mica trocijevka,
Kako je Čaruga u Podvinju galamio na žandare,
Na današnji dan 27. veljače


3. RAT

Jeka,
Maslenica-Kašić I,
Maslenica-Kašić II,
Mladosti kojoj nisu dali odrasti,
Siniša Glavašević,
Mjesec kada su ubijali djecu,
Kijevo '91 I,
Kijevo '91 II,
Četnici u Posavlju-dr.Lj. Boban,
Kako je započeo rat u BIH,
A. Izetbegović-fonogram,
E, moj druže haški,
Roditelji,
U predvorju pakla
Pozdrav iz Like,
Umjesto Božićne priče,
Rat prije rata u BIH,
Zločin i kazne(e),
Pismo,
Pir I,
Pir II,
Pir III,
Pir IV,
Pir V,
Pir VI,
Pir VII,

4. DIVANI

Divani o Šimi,
Živ sam,
Malena,
Crnogorci raketirali Podvinje,
Kako su 'tjeli otrovat naftom,
Nakurnjak1,
Nakurnjak 2,
Mata 1,
Mata 2,
Mata 3,
Obljetnica,
Ćuko,
Buna seljaka brodskog Posavlja I,
Buna II,
Buna III,
Buna IV,
Martin,
Kajo, moja Kajo,
Povratak Rodana,

5. ZAVIČAJNICI

Ivana Brlić Mažuranić,
Dragutin Tadijanović,
Mia Čorak Slavenska,
Tomo Skalica-prvi Hrvat koji je oplovio svijet I,
Tomo Skalica II,
Krešo Blažević (Animatori),
prof. Vuk Milčić,

6. SKITNJE

Stari običaji u novom ruhu
Glagoljica i Lovčić selo,
Jankovac- Biser gornje Slavonije,
Običaji,
Čijalo,
Antina spilja,
Skitnje Vinodolom,
Dilj Gora krije 100 milijuna tona ugljena,
Ovdje se rađala Europa,
Dani dudove svile i divana,
Vinkovo,
Crni Potok,
Kosovarska,
Panonsko more na vr' Dilja,
A zvona, zvone li zvone,
Građevinci-arheolozi,
Naušnica,