DivanSkitnje

četvrtak, 31.05.2007.

ANNO DOMINI(2)

Ljetopis iz 1991.(2)

Iz bilježnice, umazane prstima masnim od masti za podmazivanje oružja, stranica progorjelim pepelom sa dogorijevajuće cigarete, korica požutjelih od jutarnje vlage, pune nečitkih slova ispisanih u praskozorja svibanjskih i lipanjskih jutara, ljeta Gospodnjega 1991. Molim one koji ovo budu čitali da imaju na umu da je pisano prije 16 godina u posebnim okolnostima.


IZNAD ZAKONA I PAMETI

Nepuna četiri dana nakon našega povratka iz Kninske krajine, Kijevo se raširilo Slovenijom i Hrvatskom, a vojnici uzdrmali Europu. Sa skupnog portreta urešenog staljinističkim okvirom, general Adžić najavio klasični vojni udar, rječnikom za kojeg se mislilo da postoji još samo u lošim socrealističkim filmovima.Vojska ide do krajnje pobjede ili poraza. Bez obzira na sve one devetnaestogodišnjake koji ne žele pucati jedni po drugima radi sulude sujete svojih naredbodavaca. Sigurno je jedno: Armija je započela svoje samoproždiranje!
Armijski vrh je zatečen, politički razbijen. Europa ga nastoji skrpati, a srbijanskom dijelu Predsjedništva prstom je priprijetila "europska trojka" koja se, poučena dosadašnjim bizantinskim podvalama, ovoga puta nije dala nasanjkati već je sjedila u Beogradu sve dok Jović, Sejdo i Kostić nisu preko usta odvalili "da". Svečanog ručka nije bilo, a neki od njih su već pokusali svoju juhu. Armija sipa priopćenja i po pravilu se žali na pravi propagandni rat koji se vodi protiv nje. Televizija Sarajevo (čitaj: Konstantin Jovanović ) pravi takve Dnevnike da ih ni generali bolje ne bi radili. Toliku hrpu kurtizantskih izvješća na jednom mjestu dugo nismo čuli. Televizija Beograd je izvan konkurencije. Yutel je napokon sa svojim novinarom (a ne Tanjugovim ili Politikinim) načinio izvješće s bojnišnice kod Brežica:
- Kako je? - pita reporter vojnika na položaju, negdje u šumi.
- Jebeno! - iskreno odgovara mladac.
- Za što se boriš?
- Odakle da znam! Kažu da se ovi žele odcijepiti, a mi kao da im ne damo. Ma, ludnica! Ne znam ni koji je dan nit sat. Ginemo mi, ali oficiri ne. Ma... Želim da se ovo što prije završi, sačuvam živu glavu i vratim se u Bosnu, kući i materi...


DVA ARŠINA PRAVDE


KIJEVO (22./23. lipnja 1991.) Nedaleko Civljana, čiji su "ugroženi" žitelji držali hrvatsko Kijevo u višemjesečnoj izolaciji - cestu je zapriječilo vojno vozilo s rampom i vojnicima koji obavljaju kontrolu prometa. Desetak metara dalje ukopan tenk s maskirnom mrežom iznad kupole. Ne vide se odavde ni kuće ni sela. Tek pokoja zgrada. Golet je sve veća i ljuća. Zelenilo nije ono slavonsko, već niklo iz kamena, provjetreno burama i jugovinom.
Pregledaju nas dva vojnika: Pančevac se smijulji, dok Mariborčanin odmahuje rukom. Jedva čekaju da odsluže tih preostalih 70 dana. U tom trenutku dolazi potporučnik kojeg Petar Radić "unapređuje" u majora. Galami na Slovenca što ga nije pozvao. Uzimamo ga obranu, a Pančevac se izmiče, zbunjeno se češkajući iza uha. Potporučnik se penje na kamion, pod ceradu, brojeći vreće s brašnom i šećerom. Zlurado se veselim jer ga isti posao čeka i u drugom, uzavrelom, kamionu.
Dan kasnije nam je Ivan Šarić, zapovjednik Policijske postaje Kijevo, pričao kako mu ta ista vojska nije dopustila prolaz za Kijevo i preuzimanje dužnosti, a dežurni oficir je tražio da u Civljanima ostave oružje i uniforme. Dakle, za legalne organe Republike Hrvatske nema prolaza preko vojne rampe. U isto vrijeme vojna vozila prolaze kroz Kijevo prevozeći "martićevce" koji usput psuju i prijete. Prilikom jednog takvog prolaska MUP je stavljen u krajnju pripravnost, a već nakon desetak minuta stigla je vojna policija s pitanjem zbog čega pripadnici MUP-a provociraju prolazeće srpsko pučanstvo (!?). Nakon objašnjavanja i dokazivanja da su Martićevi "milicionari" iz vojnih kamiona bacali četničke letke, vojska je odgovorila:
- Nemoguće, niste ih mogli vidjeti jer su bili pokriveni ceradom! Tu čovjeku staje i ono malo pameti što mu je još preostalo.
Napokon dobivamo dozvolu za odlazak. Prolazimo pored uredno poredanih cigala civljanske barikade na čijem vrhu vijori srpska zastava. Fotografiram, dok dvadesetak besposlenih mještana prijeti.
Stižemo u Kijevo kojim dominira brežuljak i crkva sv. Mihovila. Vule se uzvrpoljio. Stajemo pored ploče i natpisa KIJEVO, a gore, kilometar-dva dalje zamjećujem u grmlju neke pokrete. Kasnije potvrđuju da sam dobro vidio, a oni nas još bolje. Kroz snajpere i dalekozore. Iako su već u Vrlici znali sve o nama. Ne samo u Kijevu već i na Dinari, Kozjaku i svim onim točkama s kojih se brani ovo mjesto.
Primaju nas širokih ruku i vesela srca. Ne zbog onoga što smo dovezli već zbog spoznaje da i Slavonija misli na njih, unatoč tome što je neki žele gurnuti u Srbiju. Malo morgen! Vule, Petar i Tomo nestaju među tetcima, netjacima, ujnama, stričevima... Jedan me pita: - Poznaješ Brajkoviće? Pozdravi Krstu, Mrkog, Ivu!
Nakon okrepe krećemo ka sv. Mihovilu, crkvi čije robusne obrise svaki Kijevljanin nosi u srcu. Zastajemo pred kućom Bajanovih gdje Ruža i Pave pričaju kako su branili zgradu MUP-a od vojske i njihova zapovjednika Đukića koji je rodom iz susjedne Cetine odakle svakodnevno pristižu četnički leci s pečatom: Cetina, Prva leteća udarna četa. A u sredini kokarda.


NISI DOBRO NANIŠANIO, PROMAŠIT ĆEŠ DJECU

- Kada su mupovci , nakon 14-satnog usiljenog marširanja bespućima Kozjaka, pod punom opremom, stigli u Kijevo i razvili hrvatsku zastavu - plakali smo od sreće! - pričaju Ruža i Pave. - Već u 12,5o trči Mate Maloča i viče:
- Zovi zapovjednika, stižu tenkovi i vojska!
Nisu četnike tjerali, već naše. Đukić viče da će, ako se za pet minuta ne napusti zgrada, pucati iz tenka. Joso Jurić - Orlić gurnuo ruku u cijev topa i viče Đukiću:
- Pucaj, mater ti četničku!
Zvoni zvono sv. Mihovila. Diže se staro i mlado, zdravo i bolesno. One koje nisu mogli hodati, na leđima su nosili. Žene viču Đukiću:
- Nisi dobro nanišanio, promašit ćeš djecu!
- Ispljuvale smo ga toliko da se neće moći oprati dok je živ, ako ima još imalo obraza. Za to vrijeme mupovci su zauzeli položaje, a kada su se tenkovi našli na nišanu tromblona - bilo je lakše. No, nisu se htjeli povući, a mi smo petnaestak dana stražarili po kišu i suncu, - pričaju Ruža i Pave prisjećajući se nedavnih događanja koji su tada uzdrmali Hrvatsku.
Prolazim Kijevom, susrećem redarstvenike, a među njima i Stanka Jurića - Grgića kojeg su teroristi zajedno s rođakom Mijom Jurićem - Arambašićem (tada nisu bili u MUP-u) razbojnički uhitili kao odmazdu za poznate plitvičke događaje. Odmah potom Joso Jurić - Orlić je uhitio trojicu iz Civljana koje je u kući čuvala njegova supruga Radojka, Srpkinja po nacionalnosti:
- Ma, bilo im je bolje no kod rođene matere. Al, prevari nas vojska. Kažu, pustite ih i Martić će osloboditi dvojicu Kijevljana. Pustili su ih tek nakon petnaestak dana, - veli Joso.
Inače, Joso i prvi Martićev pomoćnik Zelembaba su paše. Oženili dvije sestre, a Martić bi upravo Josu najradije želio vidjeti u svom kninskom zatvoru. Al' nije ni Joso od jučer. Kada je potpredsjednik Hrvatskog Sabora, Vladimir Šeks, stigao u Kijevo oštećenim helikopterom na kojeg je pucano s civljanske barikade, uz nazočnost vojske, Joso je bio i mehaničar. Nakon uspješnog popravka od armije su zatražene koordinate za prelet, a kad su dobivene Kijevljani su napravili zamjenu. Tamo gdje je tebao ići helikopter poslali su patrolu, a helkopter uputili na Drinu. Na Kozjaku su mupovci zatekli skupinu četnika kako sa spremnim mitraljezom zure u nebo očekujući Šeksa i helikopter. Nakon okršaja najmanje petorica terorista zauvijek su ostala na Kozjaku, a vojska je objavila ime samo jednoga jer je iz susjedne Polače. Ostali su "uvezeni" iz Srbije i Bosne i vjerojatno su još uvijek za robinu "na privremenom radu u inostranstvu". Tako pričaju Kijevljani, a da bezumlju nema granica svjedoči i primjer Krste Maloče i supruge mu Radojke (Marije) koji su s djecom Anom (5) i Stipanom (3) otišli u Marinu pored Trogira obaviti neki posao. Kada su se vraćali pred Civljanima je već bila podignuta barikada, a martićevci i vojska nisu dopuštali prolaz. Krste je u Solinu ostavio suprugu i djecu, a on s kolegom, preko Kozjaka i uz pomoć straže iz Maovica stigao u Kijevo. Mjesec dana je proteklo dok se nije nanovo vidio sa suprugom i djecom. Za tih 30 dana nisu se ni čuli jer su telefonske linije preko Knina bile u prekidu, a preko Sinja pokidane. I zar je čudno kada petogodišnja Ana pjeva:

Barikada,barikada
tu je četnik,tu je brada
tu se gine,tu se pada...


Kijevo je 1936. imalo 4.200 žitelja i 42 tisuća komada krupne stoke i peradi. Danas (lipnja 1991. nap. a) ima nešto više od tisuću žitelja. Nekada su bili veći od Knina čiji je nacionalni sastav bio znatno drugačiji. Danas u Kninu više ne radi nitko iz Kijeva. Svi su dobili otkaze, a u samom gradu nema više od pet posto hrvatskog pučanstva. Domovi u Šibeniku, Splitu, Zadru puni su Hrvata -prognanika s ovih područja. Kijevljanima nije ni na kraj pameti napuštati mjesto: Vjeruju u razum jer ovdje u kršu ima mjesta za sve. Valja raditi i rukave zasukati. - Bilo je i mrtvih i žao mi je svih tih mladića iako iz Kijeva nitko nije poginuo. No, život je život, - veli Ante Bajan (30) predsjednik Mjesne zajednice. - Mjesta za razbor mora biti i mi vjerujemo u njega. Nadamo se da će razboriti ljudi iz susjednih Civljana, Polače, Cetine... pristati na razgovor i dogovor o zajedničkom suživotu.
Napuštamo Kijevo, opraštamo se s domaćinima, Maločama, Cicvarićima, Brajkovićima, Bajanima, Miljkovićima, Jurićima, Elkazima... Predlažem da idemo preko Knina. Ostali me gledaju u čudu:
- Ti nisi, majke mi, normalan.
Vraćamo se putem kojim smo došli. Cestovni promet je slab, a ono malo automobila vozi bez registracijskih tablica jer ih vlasnici ionako nemaju gdje registrirati. Benzina u Babićevoj "državi" više nema. Kažu da je prestala i opskrba iz bosanskobrodske Rafinerije nafte. Iz sasvim prozaičnih razloga - nemaju što proizvoditi pa samim tim ni voziti, a i crpke u Bosni čekaju Ininu injekciju.
U Civljanima, skoro pod samom zastavom tzv. SAO krajine, uz cestu zaustavljeno vojno vozilo, a nekoliko vojnika sjedi i pije piće s "besposlenim" mještanima. Vojska i narod! Valjda će to učiniti jednoga dana i u Kijevu pod zastavom Republike Hrvatske. Upravo tu izazivam svađu među vojnicima. Jedan od njih me uporno želi skinuti s kamiona i oduzeti mi fotoaparat i film (jer sam ih fotografirao), drugi me brani. Dok revnosni mladac prijeti kolegi, brzo premotavam film, bacam ga pod sjedalo i u aparat stavljam novi. Ako oduzmu film, oduzet će ili osvijetliti "neispucani". Dok se vojnici natežu, vozač Drago mi kroz zube spominje sve po spisku:
- Znao sam. Nisi normalan, zbog tebe ćemo sad svi najebati!
Ne obraćam pozornost i budno pratim svađu vojnika. Opet nam prilaze i onaj koji me je branio pita:
- Jeste li slikali?
- Nisam! - odgovaram poput pravog nevinašca.
Povjerovali su. Ili su se pravili da vjeruju. Odlazimo put Hercegovine, a mene savjest ne grize zbog te laži. Hrvatska postaje Kijevo. Od Bugojna preko Travnika prate nas ivanjske vatre poput roja krijesnica u toploj i tada još uvijek mirnoj lipanjskoj ivanjskoj noći Ljeta Gospodnjeg 1991.

( Nekoliko mjeseci kasnije kninski šerif Milan Martić i njegovi četnici iz Knina uz obilnu pomoć JNA i tadašnjeg pukovnika Ratka Mladića osvojili su Kijevo, kuće popalili, a zatečeno stanovništvo pobili ili zatočili. Sve do Oluje 1995. Kijevo je bilo avetinjski prazno mjesto.)

srijeda, 30.05.2007.

ŽRTVE

MEĐUNARODNA komisija za utvrđivanje istine o Jasenovcu pripremila je deklaraciju kojom se zahtijeva da vlade Bosne i Hercegovine, Srbije i Republike Srpske podignu tužbu protiv Hrvatske za genocid nad Srbima, Židovima i Romima u Jasenovcu, pišu srbijanski mediji.
U deklaraciji se predlaže da BiH, Srbija i RS podnesu zahtjev za odštetu žrtvama i njihovim potomcima na Međunarodnom sudu pravde (ICJ) u Haagu. Deklaracija će biti razmatrana na Plenarnoj sjednici Četvrte međunarodne konferencije o Jasenovcu koja će biti održana u četvrtak, 31. svibnja, u Banjoj Luci. Srpski mediji pišu da je u jasenovačkim logorima tijekom Drugog svjetskog rata stradalo 700.000 Srba, Židova i drugih antifašista. U tekstu je osuđeno i smanjivanje broja žrtava u medijima, publikacijama i "lažnom predstavljanju jasenovačkog logora u novoj postavci Muzeja u Jasenovcu". Savjetu ministara BiH te vladama Hrvatske, RS i Srbije predloženo je pokretanje postupka da se teritorij na kojem se nalazio logor stavi pod međunarodnu zaštitu UNESCO-a

Čitajući danas ovo agencijsku informaciju, u svojoj bilježnici pronađoh zabilješke razgovora sa, sada već pokojnim, akademikom, povjesničarom dr. Ljubom Bobanom. Bilo je to prigodom obilježavanja obljetnice masakra 14 seljaka Odvoračkih sela (nedaleko Slav. Broda) 1935. Starojugoslavenski žandari pobili su ih samo zato što su željeli govori i pisati hrvatski. Razgovor je vođen u sjeni pogibije 12 policajaca u Borovom Selu, 2. svibnja 1991.

Akademik prof. dr. Ljubo Boban.

BLEIBURG, JASENOVAC, JAZOVKA, BOROVO SELO...

S obzirom na današnje događaje i one od prije 60 godina: pogibija četrnaestorice odvoračkih seljaka, odnos vlasti prema hrvatskom pučanstvu i različito tretiranje poluvojnih i paravojnih organizacija u mnogo čemu podsjeća na današnje događaje. Da li se to povijest ponavlja?
Boban: - Jedni misle da se ponavlja, drugi da se ponavlja kao farsa, a neki misle da se povijest ne može ponoviti isto kao što je i vrijeme neponovljivo. Međutim, ostaje činjenica da se mnoge pojave, mnogi problemi uistinu, na ovaj ili onaj način - ponavljaju. Imali ste priliku čuti što se događalo u veljači 1935. u brodskom Posavlju, da je tu bio čitav niz događaja, situacija i pojava koje nas malo čudno podsjećaju na sve ovo što se danas događa.
Ovi događaji su isključivo rezultat negiranja hrvatskog nacionalnog individualiteta, njegove opstojnosti - dakle jedne presije koja je dugo vremena vršena nad hrvatskim pučanstvom i koja je jednom morala eksplodirati. Jedan od faktora koji je stvarao takvu situaciju, koja je završila tragičnim događajima, je četništvo, četnički pokret i četnička ideologija. Baš na ovom području gdje je u ogromnoj većini hrvatsko pučanstvo, postojale su četničke organizacije koje su stvarale jednu atmosferu - i, kao što vidite, danas govorimo o takvim pojavama i tendencijama koje predstavljaju oživljavanje četničkih ideologija. Ako pogledamo metode i sredstva koja su se tada upotrebljavala, u toj politici negiranja hrvatskog nacionalnog identiteta, kao i današnje pokušaje da taj identitet dobije svoju punu afirmaciju - onda ćemo također uočiti da se mnoge stvari na određen način ponavljaju i zato ja vidim određenu tekuću aktualnost tih događaja.

Postoje podaci iz 1936. da je na ovim područjima bilo 117 četničkih organizacija, a za područje Slavonskoga Broda imamo precizne podatke: Novo Topolje (28 članova), Sibinj (19), Zdenci(23), Klokočevik (36), Slavonski Kobaš (36), Stari Slatinik (31), Bebrina (25) i Kujnik (34) .


BOBAN: - To su precizni policijski izvještaji i nije bilo razloga za netočne podatke jer je to bilo stanje u jednom trenutku (1936.). No, niti jednoga trenutka ne trebamo isključiti mogućnost da je u tim četničkim organizacijama bilo i Hrvata, iako samo u izuzetnim slučajevima. Prije svega radilo se o ljudima vezanim uz režim i koji su bili u njegovoj funkciji... No, nemamo podataka za Primorsku banovinu, ali se usuđujem pretpostaviti da je ondje bio i veći broj organizacija. Važno je imati u vidu da je to bio jedan od elemenata atmosfere tadašnje politike koja stvara jednu političku konstelaciju, što je onda imalo svoje reperkusije, kasnije uoči rata, u samom početku i tijekom rata - pa, na kraju krajeva , ostaci svih tih preokupacija mogu se možda i danas prepoznati na raznim područjima.

Vi ste među prvima progovorili o Jasenovcu, a ono što ste iznijeli doživjelo je oštre napade srbijanskog tiska i dijela njihovih povjesničara.

BOBAN: - Ne, ja se ograđujem od toga da sam bio prvi koji je drugačije progovorio o Jasenovcu. Usudio bih se reći da sam u posljednje vrijeme toj problematici možda najsustavnije pristupio, možda i zbog toga što sam upao u jednu polemiku koja me je natjerala da s različitih aspekata i sustavno odgovaram na razna suprotna mišljenja. Čovjek to piše u okviru neke rasprave i ograničen je na jednu dimenziju, a kad ste u dnevnoj politici onda ste izazvani i morate iznositi stvari koje onda postaju tekuće. U tom smislu i vidim svoj zadatak. To je, uostalom, jako složena tema, koja ima različite dimenzije: statističke, moralne, političke...Bojim se da je tu prisutna jedna tendencija da se i ti statistički podaci (čovjeku je teško govoriti jer je to tragična statistika) nekada namjerno podešavaju kako bi se iz toga izvukli nekakvi zaključci, nekakvi ciljevi. Na primjer, što je veći broj žrtava to znači da je zločin veći, da je veći broj sudionika. Prema tome, onda ne postoji individualna ili skupna krivnja, već postoji kolektivna krivnja, krivnja cijeloga hrvatskoga naroda.
Već je tijekom rata postavljeno pitanje na koji će način hrvatski narod morati odgovarati! To nisu nove niti nepoznate stvari. Međutim, mi imamo različite parametre po kojima možemo približno utvrđivati broj žrtava, očigledno ne precizno, pa ja neću niti govoriti o Jasenovcu već o logorima. Dakle, svi ti parametri dovode nas u granice da je na području NDH u svim logorima (a bilo ih je povremeno desetak i više) stradalo otprilike 130 tisuća ljudi svih nacionalnosti i vjera. To bi, otprilike, bila ta gornja granica. Ako sada pogledamo pojedine druge logore gdje je koliko-toliko moguće identificirati (nekakva evidencija je vođena) broj žrtava - onda se polako počnemo približavati donjoj granici. Uostalom, imamo i jedan poimenični popis koji je rađen 1963. i 1964. godine i koji nam daje mogućnost da približno utvrdimo i tu donju granicu. Po toj evidenciji ispalo bi da je negdje 49-50 tisuća ljudi stradalo u Jasenovcu. Ova donja granica vjerojatno nije definitivna, ali ako imamo približne donje i gornje granice - onda smo negdje u tim rasponima. Naravno, time nismo riješili problem, jer se brojem ne rješava težina zločina. Ovim se zločin ne želi umanjivati, ali kad se postavlja to pitanje onda ga valja postaviti što preciznije.

Analogno Jasenovcu, postavlja se i pitanje blajburških žrtava?

BOBAN: - Bleiburg pratim 23 godine iz literature koja je prvo nastala u inozemstvu, od naše emigracije i britanske dokumentacije. Naša literatura je većim dijelom publicistička, a manje istraživačka. Ovdje smo također prošli kroz nekoliko faza: u početku su to bile neke enormne brojke koje su govorile o nekoliko stotina tisuća žrtava, što je možda trebao biti neki "revanš" za brojke iz Jasenovca. Međutim, novija analiza dovodi nas do realnijih brojki i granica o kojima ja ne bih govorio jer su još u fazi istraživanja. Na primjer, znam za procjene Komiteta za žrtve Jalta, pa i kod nas ima mišljenja, da se broj ubijenih Hrvata kod Bleiburga kreće između 40 i 50 tisuća. Naravno, ta je brojka veća kada dodamo ubijene slovenske domobrane i četnike. Ovdje ću spomenuti i slučaj jame Jazovka, jer je to u posljednje vrijeme bila jako aktualizirana fama. Govori se da je tu bačeno 40 tisuća Hrvata, ali sam nedavno čuo meritornu izjavu kako je u Jazovki verificirano 240 žrtava. Kao što vidite, često se susrećemo s različitim interpretacijama, da li iz neupućenosti ili nekih drugih razloga... Prema tome, mi smo tu tek u fazi verificiranja.