DivanSkitnje

nedjelja, 29.04.2007.

Otišao je Ivica Račan

Image Hosted by ImageShack.us
U brodskom Hotelu "Park" 2005.

Otišao je Ivica Račan, tiho, nenametljivo - onako kako je živio. Znam da su novine, radijski i TV-programi puni tekstova i snimki o Ivici, ali ja, kao Brođanin, osjećam neku moralnu obvezu da napišem nekoliko redaka o čovjeku koji je mladost proveo u gradu na lijevoj obali Save - Slavonskom Brodu.
Ivica Račan rođen je 1944. u logoru u Ebesbachu u oblasti Saska (tadašnja DR Njemačka), odakle su Majka Marija i otac Ivo s malim su Ivicom stigli u Slavonski Brod. Tu je Ivica Račan pohađao Osnovnu školu Ivan Goran Kovačić, a kasnije i Gimnaziju „Zlatko Šnajder“ gdje je maturirao 1962. godine. Povijesni arhiv posjeduje njegovu kompletnu pedagošku dokumentaciju iz koje je između ostaloga vidljivo da je za matursku radnju odabrao povijest koja mu je bila i izborni predmet. Prema podacima Državnog arhiva u Slavonskom Brodu Ivica Račan rođen 24. veljače 1943. godine, iako je, navodno kasnije, sam Račan u Njemačkoj pronašao svoj rodni list u kojem je 1944. godina upisana kao godina njegova rođenja.
Ivica Račan obiteljski je bio vezan za Slavonski Brod u kojem je živjela njegova majka Marija, koja je preminula 1999. godine i koja je sahranjena na slavonskobrodskom Gradskom groblju. Nakon majčine smrti u Slavonskom Brodu ostala je njegova sestra Ivanka Nujić, tako da je Ivica Račan u Brod, osim politički vrlo često navraćao i privatno. Prijatelji iz školskih dana pričaju kako je
bio prilično politički angažiran. Volio je Marksa, Englesa, Lenjina, uvijek je govorio o radničkom samoupravljanju, a bio je i predsjednik Školskog komiteta u Gimnaziji. Već tada je imao bradicu koju je njegovao. Šah je volio više od nogometa.– Nas je dečki bilo 13 u razredu, bili smo povezani, zajednički izlazili i u šali se nazivali da smo mi 13 propalica. Primjerice, engleski nam je bio neobvezan predmet pa smo taj sat provodili na igralištu i čekali da prođe taj sat. Voljeli smo šetati uz Savu. A nerijetko smo išli na plesnjake u Partizan i u Garnizon, te u Hotel Park gdje se svirala zabavna glazba. Na stadionu Klasije bili su organizirani plesnjaci na kojima je svirao Tvrtko Exl sa svojim bandom i tu smo također zajedno išli. A i u srednjoj školi je pokazivao svoju ljubav prema rock and rollu – pričaju njegove školske kolege koji ga pamte kao dobrog kolegu, društvenog, spremnog uvijek za pomoć.
Nakon mature Ivica Račan je otišao u Zagreb na studij. O daljnjem životu puno je toga napisano i sve se zna.

Image Hosted by ImageShack.us

Na brodskom Korzu, ispred Gimnazije-danas Strojarskog fakulteta

29.04.2007. u 23:05 • 12 KomentaraPrint#

srijeda, 25.04.2007.

GRADU I SELU



Dragi te poštovani,
zadovoljstvo mi je obavijestit Vas da će se predstavljanje knjige Miljenka Jergovića "Najbolje hrvatske priče 2006" u koju je uvrštena i Vaše priča održati u sklopu Zagrebačkog sajma knjiga
u utorak, 8.5., u 20:30 h, u klubu Močvara (Trnjanski nasip bb).
Bit će mi zadovoljstvo vidjeti Vas na predstavljanju i uručiti Vam autorske primjerke ove male ali vrijedne antologije :-).
Veselim se skorom susretu
Srdačno
Roman Simić Bodrožić, urednik


Image Hosted by ImageShack.us

25.04.2007. u 22:24 • 13 KomentaraPrint#

utorak, 17.04.2007.

U SVIJETU BAJKI IVANE BRLIĆ MAŽURANIĆ

NA DANAŠNJI DAN 18. travnja 1874.

U IVANINOM BRLIĆEVCU

Image Hosted by ImageShack.usImage Hosted by ImageShack.us

Ovih dana Slavonski mi Brod vrvi mladošću, dječjim smijehom, igrama, plesovima, crtežima… Iz mašte izronili likovi iz Ivaninih bajki: brodskim Korzom trčkara šegrt Hlapić, nestašna Kosjenka, razigrali se Domaći … Pucaju stari tvrđavski topovi, opet konje uzjahali tvrđavski husari, a tvrđavom odjekuje zvon čekića tvrđavskog kovača koji djeci pokazuje kako se nekad kovalo oružje i potkivali konji. I tako, dok se obilježavaju 16. susreti djece na manifestaciji " U svijetu bajki Ivane Brlić Mažuranić" prisjetih se hrvatske spisateljice rođene na današnji dan 18. travnja 1874. u Ogulinu, koja je 1892. udajom za Vatroslava Brlića postala Brođanka gdje je napisala svoje najljepše priče. Jednom zgodom, lutajući diljskim obroncima, sjetih se susreta u vili "Brlićevac"s prof. Vukom Milčićem, jednim od Ivaninih unuka.

TU JE ROĐEN ŠEGRT HLAPIĆ

Image Hosted by ImageShack.usImage Hosted by ImageShack.us

- Evo ovdje, pod ovom strehom "Brlićevca" jednog je olujnog dana moja baka Ivana Brlić-Mazuranić spazila bucmastog dječačića, veselih, nasmijanih očiju kako pored drvenog bureta traži svoju mačkicu. U tom se trenutku pojavio jedan mrki čovjek koji je odmah zavikao na dječaka i počeo ga grditi što je ušao na naš posjed. Baka je znala da je to susjed remenar i opančar, a dječačić veselih očiju njegov šegrt. Tako je nastala priča o šegrtu Hlapiću i majstoru Mrkonji! – započeo je tada priču o nastanku najpoznatijeg Ivaninog djela prof. Vuk Milčić, unuk Ivane Brlić-Mažuranić i vlasnik obiteljskog ljetnikovca "Brlićevac". No, nije to jedina priča o nastanku šegrta Hlapića, jer legenda kazuje da je Ivana maloga šegrta vidjela na brodskoj tržnici uz koju je stanovala.
"Brlićevac" je ljetnikovac ugledne brodske građanske obitelji Brlić, čiji su članovi obilježili ne samo povijest Slavonskog Broda već i Hrvatske. Udajom za dr. Vatroslava Brlića (1892.) u obitelj je došla i Ivana Brlić-Mažuranić, unuka hrvatskog bana Ivana Mažuranića. Prva članica Akademije, dva puta predlagana za Nobelovu nagradu, nazivana i "hrvatskim Andersenom", u obiteljskom ljetnikovcu napisala je svoja najpoznatija djela.

U BRLIĆEVCU SU NAPISANE NAJLJEPŠE PRIČE

Smješten na obroncima Dilj-gore, u Brodskom brdu, "Brlićevac" je sagrađen prije 127 godina ( 1887.-1880.) prema zamisli hrvatske slikarice Fanike Brlić r. Daubachy-Doljske, supruge Andrije Torkvata Brlića - hrvatskog političara, osobnog tajnika bana Jelačića i prijatelja biskupa J.J. Strossmayera. Fani, kako su je nazivali, imala je uzor u maksimirskoj "Švicarskoj kući", te je ljetnikovac Brlićevih tako i sagrađen ali i prilagođen stilskoj kombinaciji s lokalnom graditeljskom tradicijom graničarskih čardaka s kojih je nadzirana granica na Savi. Element čardaka vidljiv je po obodnoj verandi koja opasuje prvi kat vile, ukrašen ukrasima od lijevanog željeza (oko 40 m) što vili daje osebujni izgled. Upravo u kutu verande Ivana je pisala svoje posljednje djelo "Jaša Dalmatin". Nekada je vila služila kao lovački dvorac kojeg su posjećivale najpoznatije osobe tadašnjeg društvenog i političkog života. Vila je početkom 1900. preuređena u pravi ljetnikovac, proširena, a posebno je bila atraktivna takozvana turska soba s minderlucima, sabljama, handžarima, puškama kremenjačama, kuburama... Kasnije je to oružje, iz sigurnosnih razloga, pohranjeno na sigurnije mjesto. I dok su u "turskoj sobi" najradije boravila i spavala djeca (... na minderima nas je spavalo i po desetero uz čavrljanje do duboko u ljetnu noć, - kaže prof. Vuk Milčić), Ivanina soba bila je prizemlju gdje je najviše vremena provodila sa svojom najmlađom kćeri Nedjeljkom. Danas je tu i međunarodni znak kojim je za Domovinskog rata ljetnikovac bio označen kao spomenik kulture ne bi li bio sačuvan od uništavanja. Na svu sreću, u ovome je ratu ljetnikovac ostao pošteđen, djelomice zahvaljujući i bujnom raslinju, svojevrsnom parku kojeg su generacije Brlićevih njegovale i uzgajale. Nedaleko ljetnikovca svojom gorostasnošću izdvaja se primorski bor, star koliko i ljetnikovac, koji poput čuvara natkriljuje dvorište i sa zapadne ga strane krije od neželjenih pogleda kako prije tako i u vrijeme Domovinskog rata. No, na kraju Drugog svjetskog rata nije tako bilo. Nijemci su, očekujući dolazak partizana iz brda, prilikom povlačenja iz vlaka pucali protuzrakoplovnim topovima i jedno je zrno pogodilo i oštetilo krovište ljetnikovca, a na crvenome pročelju još se vide tragovi gelera od prije pola stoljeća. "Brlićevac" je dva puta bio na meti provalnika, jednom 1912. a drugi puta 1991. No, lopovi nisu, bar prema njihovu mišljenju, imali bogznašto odnijeti.

BAKA MI JE USADILA LJUBAV ZA POVIJEST

- Često me pitaju je li mi moja baka pričala priče. Nije. Bar ne koliko se ja sjećam. Ona je, naime, bila osoba koja je izrazito poštovala tuđu osobnost, a ja nekako nisam volio lijepu književnost, uvijek su me više zanimale prirodne znanosti. Jedan dan u tjednu posvećivala je samo meni. Pozivala bi me na ručak i tad bi mi pokazivala svoj prekrasni herbarij, listali bismo atlas, razgovarali o astronomiji, oružju, zemljopisu, tehnici... svemu što je mene zanimalo. Eto, moj je hobi povijest, a tu mi je ljubav ona usadila, - s ljubavlju i poštovanjem i danas govori prof. Vuk Milčić o svojoj baki Ivani Brlić-Mažuranić. - Nismo je zvali baka nego Dragamama (to je jedna riječ - tako smo je izgovarali) i upravo takvom, dragom mamom, smo je osjećali, - nastavlja profesor Milčić svoju priču o baki kakvu rijetko tko može imati. Objašnjava usto kako je, Nedeljka, najmlađa kći Ivane Brlić-Mažuranić, svega tri godine starija od najstarije sestre prof. Milčića - navodno imala dojkinju negdje iz okoline Ozlja i koja je rekla da se u tom kraju baka naziva draga mama, što su Ivanini unuci rado prihvatili. - Nikada moja baka na mene nije vikala. Mi smo uvijek razgovarali. Ne sjećam se koliko, jer sam bio dijete, ali znam da je uvijek razgovarala o temama koje su zanimale sugovornika. To je bila njena glavna odlika, tolerantnost u svakome pogledu. Njeno osnovno načelo je bilo: što je netko u društvenoj ljestvici niži to se mora prema njemu pristojnije ponašati, ali nikada ne biti ponizan prema višima od sebe. To je bilo takvo doba, kada su moju baku, mamu i sestre nazivali i tituirali "milostiva gospođo". Taj odnos je bio nešto što je bilo izrazito, upadljivo. Bahatost je s druge strane bilo znak skorojevića, koji su se poslije rata naglo obogatili, - kaže prof. Milčić.
Vuk Milčić sa suprugom Slavicom, inženjerom agronomije, danas najviše vremena provodi u Brodskome brdu, u starom obiteljskom ljetnikovcu, Brlićevcu, okružen obiteljskih uspomenama, ali nerijetko i mlađim članovima obitelji.
Tijekom Tjedna dječjih svečanosti "U svijetu bajki Ivane Brlić-Mažuranić", u kasno proljeće i početkom jeseni tu rado primaju brojne izletnike, osnovce i srednjoškolce koji obilazeći Slavonski Brod posjećuju i Brlićevac, koji je kao jedna od brodskih znamenitosti uvršten u gradsku turističku ponudu. Unuk Ivane Brlić-Mažuranić i njegova supruga goste rado dočekuju i s ljubavlju pričaju o cijeloj obitelji Brlić, a posebno o književnici koja je ime ove ugledne i bogate brodske građanske obitelji pronijela svijetom.
Ovdje na brdu, na oko pet tisuća četvornih metara - nema više vinograda po kojima su Brlići bili poznati. Sada samo stotinjak trsova simbolično podsjeća na djedove i njihove vinograde koji su se protezali na skoro deset jutara površine, a donosili "vagon" vina. Nestankom vinograda, nestali su i vinciliri, koji su uglavnom bili doseljenici iz Like. Obitelj je imala svoju kočiju i kočijaša, a jedan od njih bio je i kasnije mnogim gimnazijskim generacijama dobro znani, legendarni podvornik "čika Stipa". Kada su Brlići prodali kočiju, zbrinuli su svog kočijaša Stipu preporučivši ga brodskoj Gimnaziji gdje je godinama predano obavljao podvornički posao.
No, godine prolaze, a poslije smrti dr. Vatroslava Brlića (1923.) i Ivane Brlić-Mažuranić (1938.) izuzetno vrijednu knjižnicu i obiteljski arhiv naslijedio je Viktor Ružić, a obiteljsku kuću u Brodu Božičko Mohaček (obojica su unuci Ivane Brlić-Mažuranić). O vrijednosti arhiva svjedoči i zapis dr. Franje Bučara: (...) nema niti jedne ličnosti koja je igrala važniju ulogu na književnom, kulturnom ili političkom polju u 19. stoljeću u Hrvatskoj i Srbiji, a da nije zastupljena bar s jednim pismom u ovom arhivu (...) - Brlićevac je prešao u vlasništvo brata Ivane Brlić Mažuranić, dr. Želimira Mažuranića i njenog zeta dr. Viktora Ružića, koji je dobio i obiteljsku kuću u Brodu te ju poklonio najmlađoj kćeri Nedeljki, tako je njen sin, Božičko Mohaček, koji živi u Londonu, naslijedio kuću i dio Brlićevca. Svoj dio Brlićevca dr. Želimir Mažuranić, nakon smrti, ostavio je Ivaninoj kćerki Zori Milčić. Knjižnicu, arhiv i slike je naslijedio jedini sin Ivane Brlić-Mažuranić, dr. Ivan Brlić. Imam dokument u kojem je on oporučno odredio da knjižnicu poslije smrti ostavlja svojim sestrama koje ga nadžive... Kada se to dogodilo knjižnicu je preuzela Zdenka Benčević (r. Brlić) koja ju je oporučno ostavila svom nećaku dipl. ing. Viktoru Ružiću, a kad je umro preuzela ju je njegova supruga Gilda Ružić. - kaže prof. Vuk Milčić.
I tako, dok Brlićevac živi i opstaje zahvaljujući izrazitoj brizi obitelji Milčić, kuća Brlićevih u Brodu, na glavnom brodskom trgu - propada. Dobro uzdrmana stotinama bomba "krmača" koje su padale na dvjestotinjak metara udaljen savski most, preživjevši izravni pogodak granate, čeka neke bolje dane i temeljit popravak. Radne prostorije i police bogate Brlićeve knjižnice su prazne, a kamin iz kojeg je "iskočio" Malik Tintilinić, iako ruševan, još čuva uspomene.

Image Hosted by ImageShack.usImage Hosted by ImageShack.us

ARHIV OBITELJI BRLIĆ

Jedna od najvećih kultrnih vrijednosti Broda je knjižnica i arhiv obitelji Brlić. Kroz tri stoljeća stvarali su ih naraštaji obitelji. Knjižnica obiluje književnom građom ponajviše iz 18. i 19. stoljeća, a najdragocjeniji dio arhiva je bogata korespondencija, osobito iz ostavštine Andrije Torkvata Brlića. Sačuvano je oko 3000 pisama najznačajnijih ljudi hrvatskog političkog, kulturnog, gospodarskog života 19. stoljeća. Spomenut ćemo samo neke: tu su pisma Strossmayera, Kukuljevića, Jelačića, Gaja, Šuleka, Mesića, Pilara, Starčevića, Preradovića, Stadlera, Račkoga, Topalovića, Harambašića, Ivane Brlić-Mažuranić i još deseci i deseci drugih autora čija imena, zbog množine ne možemo ovdje spominjati.
Samo je mali dio od tri tisuće pisama objavljen. Bogata je također korespondencija među članovima obitelji. U znanosti se građa Arhiva obitelji Brlić često koristila i svojom je vrijednošću daleko nadmašila lokalnu razinu. Zbirka je službeno proglašena spomenikom kulture. Velike zasluge za spašavanje i čuvanje građe stekla je gospođa Zdenka Benčević, rođena Brlić. Nakon njezine smrti zbirku je naslijedila obitelj Ružić, koja je stekla također silne zasluge što je građa i danas u Brodu. Na tome da cjelovita građa ostane u Brodu osobito su radili ing. Viktor Ružić, unuk Ivane Brlić Mažuranić, a poslije njegove smrti njegova supruga Gilda. Budući da Grad Brod i vlasnik obiteljske kuće Brlić na "Korzu" nisu riješili pitanje sudbine kuće Brlić, gospođa Ružić je predložila da se za zbirku uredi njezina kuća u Kozarčevoj ulici. Od dobrih nakana ostvareno je samo uređenje dvorišne kuće.
Realizirana je dobrim dijelom i ona velika želja pokojne Zdenke Benčević, koja je u svoje vrijeme uzalud obilazila pragove tadašnjih vlasti da se građa mikrofilmira. Zahvaljujući trudu brodskog Državnog arhiva građa je uređena, napravljen je sumarni inventar i veliki dio je mikrofilmiran, a za ostali dio se nadamo da će uskoro biti kako bi ova neizmjerno vrijedna građa postala dostupna istraživačima iz zemlje i svijeta.

PROF. VUK MILČIĆ

Image Hosted by ImageShack.us

Profesor Vuk MilčićProfesor Vuk Milčić rođen je u Brodu na Savi 1921. gdje je završio realnu gimnaziju a nakon toga je u Zagrebu diplomirao na građevinskom odsjeku Tehničkoga fakulteta 1948., s tim da je dvije godine proveo u domobranstvu te je imao stanku u školovanju. S diplomom inženjera raspoređen je u Jugoslavenske željeznice gdje je deset godina radio na obnovi čeličnih mostova porušenih u Drugom svjetskom ratu. Kad je prilikom osnivanja Željezare Sisak otvoren biro za projektiranje metalnih konstrukcija koje će Željezara proizvoditi, Metalprojekt, dipl. ing. Vuk Milčić postao je njegovim direktorom i glavnim projektantom. Osim toga, od 1959. bio je na svome fakultetu u Zagrebu honorarni asistent za višu građevinsku statiku i čelične konstrukcije. Nakon 15 godina postao je šef odjela za metalne konstrukcije Građevinskog instituta u Zagrebu, a nedugo nakon toga, 1973. izabran je za izvanrednog sveučilišnog profesora na Građevinskom fakultetu u Zagrebu. Doktorirao je 1981. i za svoj znanstveni rad, kao sveučilišni profesor i znanstveni savjetnik za probleme sigurnosti metalnih i čeličnih konstrukcija, nagrađen 1989. nagradom "Nikola Tesla". Osim u Zagrebu, predavao je i na fakultetima u Sarajevu i Ljubljani, a u mirovinu je otišao 1992., no ni sada ne miruje. Naime, od 2000. godine na Građevinskom fakultetu ima zvanje profesora emeritusa, pa često sudjeluje u radu fakultetskih tijela, u pripremi stručnih skupova i sl.
Prof. Vuk Milčić oženjen je inženjerkom hortikulture Slavicom s kojom ima dva sina
Nenada i Nevena te petro unučadi - Anu, Davora, Elu, Ivu i Nevenu.

17.04.2007. u 13:52 • 31 KomentaraPrint#

subota, 14.04.2007.

MALENA




Priča za laku noć

Ovo je priča o rodi i čovjeku. O dobrim i zlim ljudima. Priča za laku noć.

Image Hosted by ImageShack.us

Bilo je to davno, prije 14 godina kada su talijanski lovci za jeftine novce kupili pravo na ubijanje naših životinja. Nakon jutarnjeg mezetluka i šljivovice, Talijani predvođeni domaćim lovcima, koji se inače kunu kako vode brigu o životinjama, lunjali su oriovačkim i lužanskim utvajima usput pucajući na divlje (i domaće) patke. Zadrigli u piću, nesigurne ruke i mutna oka, nervozni jer cijeli dan nisu ništa ubili, Talijanci su počeli pucati na sve živo što se kreće. Tako su vidjeli i jednu rodu gdje gaca močvarnim tlo. Jedan od njih je naciljao i pogodio ju u krilo, a kako nisu znali što će s njom ostavili su ju da ugine. I to sve s blagoslovom domaćih vodiča kupljenih za šaku lira.
Tako su strani lovci u koaliciji s domaćim osudili rodu na smrt. No, pojavio se Stjepan Vokić, domar u slavonskobrodskoj Osnovnoj školi iz Brodskog Varoša. Uzeo ranjenu rodu slomljena krila i odnio ju kući. Prošla je roda brojne veterinarske preglede: rana je zacijelila, ali je krilo ostalo beživotno visjeti. Roda više nije mogla letjeti. Tako je plavetne visine zamijenila životom na zemlji, a Stjepan joj je na visini od četiri metra sagradio gnijezdo i silaznu platformu. Tu je roda, nazvana Malena, provodila vrijeme-sve do zimskih dana kada se selila u dvorišnu zgradu gdje je također imala gnijezdo i "magmu" koja ju je grijala cijele zime. No, iako se Stjepan o rodi zdušno brinuo, svakodnevno odlazio na ribnjake, lovio ribe, guštere i zmije – roda je u životinjskom svijetu bila žigosana, obilježena i niti jedan mužjak ju nije htio. I tako je Malena čeznula za plavetnilom, venula za pomlatkom tim više što je svakodnevno u svome susjedstvu gledala dvije obitelji roda koja su se voljele, legle jaja, odgajale mlade, učile ih letjeti i pred jesen kretale na duga putovanja put juga.
I kao u pravim bajkama, nakon 11 godina samovanja, jednog proljeća iznad dvorišta je, vraćajući se iz Afrike sa zimovanja (ljetovanja), jedan je rodan zastao uporno kružio iznad Vokićeva dvorišta. Danima se Malenoj udvarao i postupno uselio u njeno gnijezdo stoički trpeći kljucanje njenog kljuna. No, bilo kako bilo-planula je ljubav! A, nakon ljubavi gnijezdo se napunilo jajima te se izlegle dvije rode koje je, pošto Malena to nije mogla, rodan učio letjeti i pripremati za jesenski odlazak. Cijelo ljeto proveli su njih četvero zajedno, a kada je došlo vrijeme odlaska rodan se sa malim rodama vinuo u zrak i dugo, dugo su kružili iznad dvorišta opraštajući se od Malene. Trajalo je to satima, a potom su rode odletjele na put dug više tisuća kilometara ne znajući tko će se od njih vratiti na proljeće. Malena je ostala u gnijezdu, tužna i nesretna, a ljudi se kunu da su u njenim očima vidjeli suze. Nekoliko dana od silne tuge ništa nije jela ni pila, ali su ju prvi hladni dani natjerali da uđe u zgradu gdje je počela iščekivati proljeće i povratak svoga rodana. Izlazila je ona van, na snijeg šetajući pored obližnje ceste. Tako je izazvala i sudar. Kada je bijesni vozač izašao van i dreknuo: - Kamo gledaš glupane? vozač krivac je skrušeno odgovorio: - U rodu! Ovaj ga je zblenuto promatrao, a potom poslao u rodni kraj nazvavši ga lašcem. Kako je krivac uporno ostao pri tvrdnji da je na snijegu vidio rodu - obojica su krenuli u provjeru. I stvarno, u obližnjem su dvorištu ugledali Malenu. Čuvši priču o njoj, a kako automobili nisu pretrpjeli veća oštećenja, vozači su se izmirili u birtiji, dogovorili o popravcima - i sve se vratilo u kolotečinu.
A Malena je nestrpljivo čekala proljeće. Kako se bližilo vrijeme povratka, Malena je postajala sve nervoznija i nervoznija… I napokon, jednog dana u ožujku, iznad dvorišta pojavio se njen rodan. Dugo je kružio, pozdravljajući klepetanjem kljuna Malenu, Stjepana i svoj dom. I sletio. Klepetali su dugo crveni kljunovi, radovalo se, snubilo, ljubilo, a večer je nalikovala onoj iz "tisuću i jedne noći". Prštalo je granje gnijezda koje sutradan Stjepan morao popravljati. I opet se ponovila priča: jaja, mladi, učenje, odlazak, tuga… I tako već četiri godine. Bilo je tu i nevjere, izbacivanja iz gnijezda, opraštanja… Baš kao u onom ljudskom braku. Ove godine rodan je doletio krajem ožujka, a Malena je na Uskrs snijela prvo jaje. I opet će se priča ponoviti, samo što se i rodan ulijenio te Stjepanu prepustio brigu oko hrane. I dok Stjepan mora hraniti dvije rode, rodan za to vrijeme ljubi i skuplja snagu za jesenski odlazak. A Malena za tugu do ponovnog povratka.


Image Hosted by ImageShack.usImage Hosted by ImageShack.us

14.04.2007. u 22:49 • 15 KomentaraPrint#

POJAŠNJENJE



Za Janje iz Domaće zadaće:

Janje metaforički predstavlja Slavoniju. Stoljećima su ju palili, žarili, krali… Vojske dolazile, prolazile i niti jedna nije ništa dobra donijela. Slavonci su ratovali od oceana do oceana. Uvijek u tuđim vojskama, pod tuđim zastavama. Vođeni kao janjad na svjetske klaonice Galicije, Pive, Moskve, Njemačke, Francuske… U posljednjih 15-ak godina sjetimo se Vukovara, Osijeka, Županje, Vinkovaca, Slav. Broda, Nove Gradiške, Lipika, Pakraca…
Danas iz nje izvukoše sve. Raseliše industriju, uzeše sve što je nešto vrijedilo i Slavonija od jedne razvijene hrvatske regije- dođe na dno po primanjima i po deset puta manjim od onih u Zagrebu. Slavonija je toliko puno dala, ali joj se danas još više oduzelo.
U ratovima Slavonija se životinjski borila, ali je u miru poput janjeta dopustila da ju …. . I zbog toga je, dragi prijatelji, ono "janje" u Domaćem uratku.

14.04.2007. u 00:37 • 5 KomentaraPrint#

četvrtak, 12.04.2007.

DOMAĆA ZADAĆA

Evo, pokušah napisati domaću zadaću što mi ju zadade Usamljeni šetač. Da li sam uspio, prosudite sami. Nadam se da nisam ljuljnuo na popravni.
Image Hosted by ImageShack.usImage Hosted by ImageShack.us
Moja Slavonija je priroda i rima
I cvijet
I buktinja u polju
I suza na travi u hroptanju sunca
Moja Slavonija je šuma, i grad
I seljačka kola
Moja Slavonija je samoća
I čaša radosti
i suza
I vinogradi kad vinskim plamte sjajem
Moja Slavonija je srce, i životinja
Janje što plače
Dok ga mrki domaćin vodi
Na klanje
Image Hosted by ImageShack.us

12.04.2007. u 23:21 • 15 KomentaraPrint#

srijeda, 11.04.2007.

KLATARENJA I SKITARENJA SLAVONIJOM

STARI OBIČAJI U NOVOM DOBU

Sve češće se vraćamo u povijest, uprizorujemo stare običaje, navade… vraćamo u život nekada poznata lica, velikaše, bitke, radovanja i plandovanja… U Slavoniju se ove godine "vratio" grof Josip pl. Janković, starim jankovačko-papučkim stazama hajdukovao strašni Maks Bojanić, u slavonskobrodsku Tvrđavu ponovo ujahali strašni husari, ušetale nježne dame, obrtnici, Savom zaplovile svijetljene brodice, a požeškim brdima odjekivali pucnji iz mužara podsjećajući na obljetnicu izgona Turaka iz Zlatne doline…

Brođani se vratili u doba husara, krinolina i Vojne Krajine

SLAVONSKI BROD - Neka svečanost počne! Živjela Tvrđava Brod! – bile su riječi koje su označile početak svečanosti "Gloria Festung Brod". Brođane je 200-ak godina u prošlost vratila Ogulinska garda, požeški Trenkovi panduri, strašni brodski husari – graničari, koji su okruživali svog pukovnika –zapovjednika brodske Tvrđe koju je započeo graditi još otac baruna Franje Trenka. Unutar Tvrđave, osvijetljene mističnom svjetlošću brojnih baklji, "miješala" se sadašnjost i prošlost: Na bedemima pjevački zborovi, sličice iz života Tvrđave, pucnji iz topa, potkivanje husarskih konja, ples mladih dama u starogradskim nošnjama i husara… "Neka gori nebo u slavu ove Tvrđave, Grada Broda i njegovih građana!!!"- zagrmio je zapovjednik Tvrđave (osječki glumac Vjekoslav Janković) najavivši vatromet koji je označio kraj veličanstvene večeri ali (vjerujemo) i početak jedne tradicije.

Image Hosted by ImageShack.usImage Hosted by ImageShack.us


Grof Janković ponovo na "biseru Slavonije"

JANKOVAC - Grof Josip pl. Janković i hajduk Maks Bojanić ponovo su se, nakon stotinjak godina "pojavili" na Jankovcu, gdje su "oživjeli" povijesnu priču pričanu generacijama, čuvanu predajama. I dok je grof gradio, hajduk je (a što drugo) robio i pljačkao. Zajedničko odredište im je bio Jankovac, biser slavonskoga gorja, između Orahovice i Požege – danas jedno od najomiljenijih izletišta Slavonaca. Grofovo imanje (jedno iz niza), a Maksovo sklonište. I dok je pl. Janković gradio jezera, slap, klesao staze u jankovačkom stijenjenju želeći od njega stvoriti svoj veličanstveni mauzolej, hajduk Bojanić je pljačkao i skrivao se u spilji nedaleko posljednjeg grofovog počivališta. Godine su prohujale, nestalo grofa i hajduka ali je ostalo nadaleko čuveno izletište. Danas dotjerano i ušminkano. Početkom rujna 2006. na njegovu svečanu otvorenju, uz mnoge uzvanike, nakon 150 godina "pojavili" su se grof Janković i hajduk Bojanić podsjetivši goste tko su u stvari pravi gospodari Jankovca.

Image Hosted by ImageShack.usImage Hosted by ImageShack.us


Bakljada nad savskim valovima

SLAVONSKI BROD – Nekadašnji stanovnici Broda na Savi živjeli su sa rijekom Savom. Živjelo se uz nju i od nje, veselilo, tugovalo, plovilo i plavilo. A onda je sve zamuklo. Prolazile su godine, na običaje splavarenja, brodica osvijetljenih raznobojnim lampionima, šarenim šatrama i burnim ljetnim večerima - pao je zaborav. No, neki ljudi se dosjetiše, oživješe dio negdašnjih običaja, skupiše brodice i krajem kolovoza otisnuše se niz Savu duž keja i obnovljena Korza i šetališta. Tako su Brođani opet uživali u titravoj svjetlost baklji, lampiona i pjesama koje su odjekivala sa čamaca.

Image Hosted by ImageShack.usImage Hosted by ImageShack.us


Dan kada je Sokol istjerao Turke

POŽEGA – Obilježavajući Dan grada Požežani već godinama 12. ožujka na blagdan sv. Grgura, kao spomen na 318 godina staru bitku sa Turcima kada su 1688. godine pod vodstvom fra Luke Ibrišimovićem na uzvišenju iznad Grada pobijedili nadmoćnu tursku vojsku. Od milja fra Luku tada nazvaše Sokol, a mjesto odlučujućeg boja Sokolovac. Požežani se u spomen na Grgurevsku bitku okupljaju u svojim vinogradima na obroncima Požeške gore da pucnjavom iz ručno rađenih malih topova - mužara, još jednom "istjeraju Turke". Ove godine okupio se i 20-ak hrvatskih povijesnih postrojba (od Bokeljskih mornara, Dubrovačkih trombunjera do Otočkih graničara, Frankopanske garde, Trenkovih pandura…), dajući slavljeničkim danima poseban štih prošaran sjetom minulih vremena.

Image Hosted by ImageShack.usImage Hosted by ImageShack.us

11.04.2007. u 23:59 • 13 KomentaraPrint#

utorak, 10.04.2007.

ČIJALO

U Trnjanima na čijalu jedne zimske večeri
(Iz slavonskobrodske okolice)
NEKAD BILO, SAD SE SPOMINJALO
Free Image Hosting at www.ImageShack.us Free Image Hosting at www.ImageShack.us

(Kucanje na vratima)
- Da?
- Dobra večer.
- Čuo sam da će kod vas biti čijalo?
- Da, ako baba nešto pripremi.
- A kako si ti, čika Jozo?
- Pa, eto. Čitam najviše novine u ove zimske dane.
- Hoćemo li i mi momci moći doći?
- Možete, možete djeco.
- Snaša Jelo, zove te snaš' Tera da izajdeš malko van.
- A kuda ćeš ti šnjome?
- Pa, pa malko prid djevojke da ju izvedem.
- Ajd onda idite.
- E, moja babo. Odnio vrag i ušur i meljavu od ove naše 'ćeri. Nju momci grle u kući. Što će onda sve biti u mraku?
- Ajde stari, baš si lud. I ti si tako radio dok si bio mlad. Odo svukuda.
- Nisam te smio ni pogledat pred ćaćom, a kamoli zagrlit.
- Što, nisi?
- Njekad, i to u mraku, kud se ne vidi.
(Čuje se pjesma)
Ajte cure da čijemo perje
Ajte cure, da čijemo perje
Pravit ćemo veliko veselje
Pravit ćemo veliko veselje...
- Ajde babo, sad će one doć', a ti se muvaš.
- Evo, evo. Pa, furt žurim.

- Dobra večer!
- Čuli smo da će bit čijalo kod vas, pa smo eto navratile.
- 'Ajte, 'ajte izvolite.

(Djevojke pričaju između sebe i zauzimaju mjesta)

- 'Oće li doći i momaka?
- 'Oće, 'oće. Doći će.
- Nećemo valjda biti same.
- Nećete. Već je jedan bio.
- Jel? Ni vraga da je prič'o nješt o nama?
- Ni, ni. A 'ko zna štoj' bilo šnjim i s tobom?
- Mort i je: 'ko zna?
- Ajmo cure , dost' divana. Počijajmo malo perja, pa da zapjevamo.
- Joj! Baš je fino 'vo perje.
(Pjesma)
Sinoć kad je pao mrak/sjela cura na sokak
A dragi je pored nje/Pa joJ veli: čuj mene.
Čuj me draga, čuj me ti/Što na mome srcu spiš
Il je tuga, il je jad/Il je kakav momak mlad.
Nit je tuga, nit je jad/Već je jedan momak mlad.
A taj momak, to si ti/Što na mome srcu spiš.

- Lipo, lipo smo 'vo otpivale.
- Krasno! Nema šta.
- Ej, evo meni njeko dolazi.
- Pa to je naša baba Franjka.
- Faljen Isus, dobra večer svima.
- Dobra večer, baba Franjka!
- Joj! Baš lipo što si došla. Sjedni, sjedni baba Franjka.
- Fala. A ja čula da je vud čijalo pa došla prihvatiti noć.
- Njeka, njeka baba Franjka. Baš nam je drago što si došla.
- Ajte cure, pjevajte. Šta ste stale

Dođi diko, čijat ćemo perje/Dođi diko, čijat ćemo perje!
Pravit ćemo veliko veselje/Pravit ćemo veliko veselje.
Dođi diko večeras po mliko/Dođi diko, večeras po mliko.
Daće baka sira i kajmaka/Daće baka sira i kajmaka.
Dođi diko u sobicu malu/Dođi diko u sobicu malu
Pa me ljubi ko gospodin frajlu/Pa me ljubi ko gospodin frajlu.
000
Čuju se muški glasovi i pjesma

Evo mene i do mene moga...

- Evo njija, stižu!
Evo mene i do mene moga/Curo mala otvori nam vrata
- Dobra večer cure.
- Dobra večer.
- Čijate perje?
- Čijamo, čijamo.
- Mi baš mislimo: oćel doći?
- Mi smo i došli tud samo radi vas.
- A šta nam mislite radit?
- Njišt grozno. Samo vas mislimo ljubit.
- E, to ćemo još vidit.
- Vraga ćeš ti poljubit!
- I prije vraga njeg tebe.
Pjesma prekida raspravu

(žene)
Vodi diko još jednog bećara/Vodi diko još jednog bećara
Pa će moja druga imat para/Pa će moja druga imat para.

(muški)
Sviđa mi se ta marama tvoja/Sviđa mi se ta marama tvoja
Samo reci da ćeš biti moja/Samo reci da ćeš biti moja.
(žene)
Mene mama njeguje i kara/Mene mama njeguje i kara
Ona mene ne da za bećara/Ona mene ne da za bećara.

(muški)
Evo mene i drugara moga/Evo mene i drugara moga
Ajde curo poljubi jednoga/Ajde curo poljubi jednoga.

I tako dugo, dugo u zimsku noć, dok se perje ne isčija, a onda cure i momci napuste kuću i ….
**************************

10.04.2007. u 00:50 • 9 KomentaraPrint#

nedjelja, 08.04.2007.


Sretan Uskrs!
Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us


Iz zagubljene bilježnice jednog novinara:


(...) 19.travnja 1992. Osvanuo je još jedan krvavi hrvatski Uskrs. U ranim jutarnjim satima napadnuti su Donji Andrijevci, a oko l8 sati i sam Slavonski Brod, te Slavonski Šamac, Kruševica i Sikirevci.
U Slavonskom Brodu nitko nije stradao dok su u ovim selima poginule četiri osobe, a pet ih je teže ili lakše ranjeno. U našem programu vlč.Mato Lešić, koji je -onako kako samo on to zna,,nadahnuto, silovito iz dubine svoje šokačke duše zborio o zlu koje nas je snašlo i vjeri u pobjedu dobra nad zlom - smjenjuju ratna izvješća, uskrsne čestitke i svjedočanstva izbjeglica iz Bosne…Započela su nova granatiranja. Čuje se zvižduk granate. Dobro je dok se čuje, znači preletjela .…

08.04.2007. u 23:04 • 6 KomentaraPrint#

petak, 06.04.2007.

SJEĆANJE NA SINIŠU

SJEĆANJE NA SINIŠU GLAVAŠEVIĆA
Vukovar, rujna 1991.

Te rujanske večeri 1991. ležeći nosa priljubljenog uz zemlju, na putu što kroz kukuruzišta vodi ka Vukovara, prikovan mitraljeskom, snajperskom i topničkom vatrom uz debelu prašinu -s čuđenjem gledam masnu lokvu rabljenog ulja
-Odoše rifle!
Iz te budalaste misli trgnu me gromki prasak 120 mm mine i sa zebnjom promatramo užarene komete što putuju iznad naših glava.
-Bogati, ovo je sve bliže -šapće Cindro te čvršće stisnuvši strojnicu, puže put raskrižja odakle nas tuče nevidljivi mitraljezac.
Iz rovova odgovaraju gardisti koji brane put i reskim rafalima upotpunjuju tu rujansku večer isprekidanu potmulim detonacijama projektila ispaljenih s ratnog broda tamo negdje s Dunava i višecjevnih raketnih bacača smještenih na vojvođanskoj strani. Oglašavaju se i tenkovi. U zraku miris prašine, baruta i sutona. U kratkim stankama tišine i njihanje kukuruza para uši. Probijajući se ka Vukovaru naša mala skupina upala je u žestoki okršaj i pokušaj združenih srpsko-četničkih snaga koje iz Bršadina, Negoslavaca, Orolika, Dunava...pokušavaju pomoći ovećoj skupini svojih oklopnjaka koji se već više dana nalaze u okruženju hrvatskih snaga.

TRPINJSKA CESTA

Prolazimo Lužac. Vukovar nas dočekuje jezivom mirnoćom. Puste ulice, razrušene kuće, krateri od mnogobrojnih bombi … Granate su raznijele i gradsku mrtvačnicu i devetero mrtvih tijela koja su ondje ležala-ponovo je ubijeno. Odlazimo na obalu Dunava gdje su specijalci. Dio se odmara, a dio je na položajima. S većinom njih se znam još iz Okučana gdje smo u kolovozi zaustavili tenkove Bjelovarskog korpusa i pukovnika Čeleketića (do "Bljeska" glavnokomandujućeg vojske tz. Srpske krajine). Iako su to većinom mladići, mnogi od njih već su ratni veterani. Prošli su bitke od Gline, Vinkovaca, Okučana.. Sretni su što nas vide, ali umor ne mogu skriti. Ni tugu. Dan prije poginuo je Željko. Iza jedne kuće vrebao je srpski tenk. No, nakon gubitaka na Trpinjskoj cesti tenkovi su sada ka Vukovaru napredovali tako što su rušili kuću po kuću. Tako su naciljali i kući iza koje je stajao Željko.
- Kako ste ih uspjeli zadržali na Trpinjskoj cestu?-pitam Šimu.
-A, nekako.
-Tišinu prekida paljenje cigareta i poneko kašljucanje. Misli se roje. Nitko ništa ne govori.
- Da, bilo je to prije desetak dana, 26. kolovoza 1991. Krenuli su četnici, jugo-vojska i tko zna tko još ne ka Vukovaru. S nekoliko desetaka tenkova. Stigli smo na položaj kojeg su držali civili. Bili smo izmiješani i specijalci i gardisti i civili. A, bilo je čupavo! – nervozno će Šima. Odjednom se nasmija:
- - E, u toj gunguli vidim jednog starijeg, prosijedog čovjeka koji je zalegao i na tenkove cilja sa zračnom puškom! Jebote, ide tenk "osamdesetčetvorka" a on ju cilja sa zračnicom! Ma, ludnica-kažem ti. Kad smo odbili napad i uništili tu kolonu tenkova ponovo ga vidim, i opet drži tu zračnu pušku.
- – Što će vam to?-pitam ga.
-Neka četnici vide da u rukama imam kakvo takvo naoružanje. Nitko od njih neće valjda pomisliti kako je to zračna puška!
Uzmem pušku, pogledam ju, a ona – neispravna. Čak ni "šprije" nije mogla izbacivati. Jebem ti, kakav je ovo rat - zamišljeno će Šima.
Čuju se eksplozije iz smjera Borova Naselja. Preko "motorole" pristižu vijesti o pokretima srpskih trupa. Eksplozije sve češće odjekuju. Specijalci odlaze na Mitnicu gdje u okruženju drže vojarnu. Odlazim s njima dio puta, a potom se odvajam i zajedno sa Šimom odlazim ka Hrvatskom radiju Vukovar.

Ovo je grad sa mnogo srca

U hodniku, na stubištu zatječemo Sinišu Glavaševića - novinara i urednika, supružnike Polovinu (Zvjezdana je spikerica i novinarka dok je suprug Branko glavni tehničar), direktora Radija Josipa Esterajhera... Nije im baš najjasnije što smo došli, ali kave i pića uvijek ima.
-Najvažnije, u ovim ratnim uvjetima je pomoći ljudima da se ne izgube u svom strahu -priča Siniša dok Zvjezdana kuha kavu.
-Ovo je tim koji radi s izuzetno puno entuzijazma i s najčišćim namjerama. Tu novac ne igra ulogu, tu ulogu igra ljubav prema gradu, prema ljudima kojima se neprestano obraćamo i s kojima naprosto živimo. Mi smo dio njih i to je u ovim ratnim uvjetima došlo do izražaja do te mjere da smo uspjeli sačuvati brojne ljudske živote – veli Siniša i gleda me u oči.
-Šutim i lagano ispijam kavu. Detonacije ne prestaju.
- Ljudi su se osjećali sigurnim jer je postojala organizacija koju su imali kroz eter Hrvatskog radio Vukovara, nastavlja Siniša. - Vukovarske ulice jesu puste, ali su zato podrumi puni ljudi, žena i djece, a barikade, linija fronte je toliko puna ljudi koji žive na ovom području. Ima tu Hrvata, ima i Srba. Ovdje žive 23 nacije, nacionalnosti .Ovo je grad sa mnogo srca. Zanimljivo je da u ovim ratnim trenucima najvećim dijelom sva ta srca kucaju na isti način, skladno, harmonično. To se vidjelo i nedavno kada je Vukovaru, Borovu Naselju...ovim našim selima bilo najteže, kada su bili izloženi takvim strahotama da je samo jedan takav ritam mogao da opstane. Vukovar je, čini mi se, položio jedan od najtežih ispita od rata na ovamo. Čak naša crkva nije bila nikada, čak ni u vrijeme Drugog svjetskog rata napadnuta, nije stradala, ona je u ovom trenutku pogođena...Velike su materijalne štete na njoj. Siniša tu zastade prekinuvši monolog. Pridruži mi se u šutnji.
- Tiho ispijamo kavu iz lončića, osluškujući detonacije granata koje odjekuju sve bliže i bliže. Šutjeli smo kao da nismo željeli glasom prekinuti zlokoban zvižduk smrti. Tada nisam ni slutio da Sinišu, koji me je u tom polumraku na trenutke podsjetio na Jesenjina, - nikada više neću vidjeti.

06.04.2007. u 01:16 • 9 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 02.04.2007.

GODIŠNJI

JA SAM NA GODIŠNJEM PROŠLOGODIŠNJEM

Hej, od danas sam na godišnjem. Koristim trećinu preostalog prošlogodišnjeg odmora. Prvi dan otpočeo je zbrajanjem učinaka suradnika "od Drave do Save", telefonskim dogovorima sa Centralom. U međuvremenu primio sam 5-6 poziva od šefova koji su zaboravili da sam na godišnjem. Pokušavam Internetom poslati učinke, a veza k'o zavraga stalno puca. ADSL ne radi pa šaljem modemom. Iz četvrtog pokušaja je uspjelo, ali su iscurila tri sata mog godišnjeg. Primam još jedan poziv s upitom: Što je danas šlager?
-Na godišnjem sam!
-Sory .
Ništa, ništa. Ovoj olinjaloj duši ipak je drago kad je zovu. Znači, živ sam. Vode brigu da se naglo ne opustim za razliku od prije nekoliko godina kada sam prvog dana bleknuo pa me dva mjeseca ekipa liječnika vraćala u život i neku normalu. Slijedeće godine me šef, doslovce, potjerao na prošlogodišnji godišnji. I zabranio kolegama da me puštaju u Ured. Lutao sam kao izgubljena duša. I, gle, otkrio sam da je proljeće. Višnje, trešnje, breskve, kajsije… krune se laticama, a maslačci svojim žutim glavicama zajedno divljim makom i ostalim poljskim cvijećem tkaju jednu veliku šokačku zlataru. Sve do ljeta kada u livadu, sada već pokrivenu debelom, teškom travom- uđe kosac, otklepa kosu i široko razdrljene, znojem natopljene košulje pokosi travu za otavu-poslasticu stoci za zimskih dana. No, sve češće bruje traktori i kosilice koje nemilice kose sve. I travu i životinje i… sve ono što ne stignu pobjeći ispred britkih noževa. Ili kombajni iza kojih ostaju bale sijena i trave uredno složene poput paketa na policama nekog trgovačkog lanca. A otava! Ima li ljepšeg mirisa u smiraj dana kada se doveze pred štagalj i snažne ju ruke s vilama ubacuju kroz otvor. A ondje ženske, mlade, lake noge, gaze kako bi ju stijesnile i napravile mjesta novoj. A najljepše je kada se spoje muške i ženske noge. Tad se sijeno uvalja tako da još pet vozova može stati na štagalj. Pa, ne zove se onaj parfem tek tako "Pokošeno sijeno". Miris ljeta, znoja ljubavi i seksa!
E, jesam se razbalavio. Pa, ja sam na godišnjem. I, da. Rođendan mi je.
- Sretan ti rođendan Broco!
- Hvala Broco!

02.04.2007. u 15:19 • 7 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< travanj, 2007 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga: Divani, skitnje...

tenushm@gmail.com
Mail - Divan skitnje

O AUTORU
1443598348630658797


Željko Mužević (1951.-2015.) bio je poznati brodski novinar i kolumnist. Karijeru je započeo davne 1973.. u informativnoj ustanovi „Brodski list i Radio Brod“. Nakon duljih sukoba s tadašnjim direktorom, politikom i međuljudskim odnosima u kući, 1981. odlazi u tadašnju SOFK-u, a 1989. ponovno se vraća u „Brodski list i Radio Brod“. Kroz sve to vrijeme, od 1973. bavi se novinarstvom: Brodski list, Sportske novosti, Večernji list, Arena, Radio Brod, Vikend…Demokratske promijene zatekle su ga na mjestu novinara „Brodskog lista i Radio Broda“. U lipnju 1991. samoinicijativno odlazi u opkoljeno Kijevo i praktički postaje prvim brodskim ratnim izvjestiteljem. U listopadu 1991. postaje pomoćnikom zapovjednika 108. brodske brigade za IPD. Vrijeme uglavnom provodi na novogradiškom ratištu da bi ga, nedugo potom, Upravi odbor Brodskog lista imenovao odgovornim urednikom radio Broda (studeni 1991.). Za vrijeme najvećih napada na Slavonski Brod, otvara vrata svoje obiteljske kuće u kojoj se seli čitava radio stanica i iz koje se emitira radio program. Od 1995. postaje izvršni urednik. Pet godina kasnije postaje urednik brodskog dopisništva Jutarnjeg liste. Godine 1998. izaje knjigu "Mars u brodskom sazviježđu.
Njegovu priču "Jeka" 2006. je Miljenko Jergović uvrstio u zbirku „Najbolje hrvatske priče 2006"




Copyright©divanskitnje
Svi tekstovi i fotografije zaštićeni su ovim znakom i nije ih uputno objavljivati bez dogovora s autorom




za povijest

PRIČE

Barun Franjo Tenk - priče,by Divan-Skitnje

1.Barun Franjo Trenk

Otmica Đule Ređepove,
Ratnik, pustolov, ljubavnik,
Pjesma i ples,
Kako je harambaša Ivo riješio zagonetku o tri rupe na 'rastovu stolu
Đulin let,
Kakovu Hrvati djecu jedu,
Trenkov dvorac danas

2. Čaruga

Kako je Čaruga za nos vukao starog doktora,
Kako je Čaruga opljačkao Najšlos,
Mica trocijevka,
Kako je Čaruga u Podvinju galamio na žandare,
Na današnji dan 27. veljače


3. RAT

Jeka,
Maslenica-Kašić I,
Maslenica-Kašić II,
Mladosti kojoj nisu dali odrasti,
Siniša Glavašević,
Mjesec kada su ubijali djecu,
Kijevo '91 I,
Kijevo '91 II,
Četnici u Posavlju-dr.Lj. Boban,
Kako je započeo rat u BIH,
A. Izetbegović-fonogram,
E, moj druže haški,
Roditelji,
U predvorju pakla
Pozdrav iz Like,
Umjesto Božićne priče,
Rat prije rata u BIH,
Zločin i kazne(e),
Pismo,
Pir I,
Pir II,
Pir III,
Pir IV,
Pir V,
Pir VI,
Pir VII,

4. DIVANI

Divani o Šimi,
Živ sam,
Malena,
Crnogorci raketirali Podvinje,
Kako su 'tjeli otrovat naftom,
Nakurnjak1,
Nakurnjak 2,
Mata 1,
Mata 2,
Mata 3,
Obljetnica,
Ćuko,
Buna seljaka brodskog Posavlja I,
Buna II,
Buna III,
Buna IV,
Martin,
Kajo, moja Kajo,
Povratak Rodana,

5. ZAVIČAJNICI

Ivana Brlić Mažuranić,
Dragutin Tadijanović,
Mia Čorak Slavenska,
Tomo Skalica-prvi Hrvat koji je oplovio svijet I,
Tomo Skalica II,
Krešo Blažević (Animatori),
prof. Vuk Milčić,

6. SKITNJE

Stari običaji u novom ruhu
Glagoljica i Lovčić selo,
Jankovac- Biser gornje Slavonije,
Običaji,
Čijalo,
Antina spilja,
Skitnje Vinodolom,
Dilj Gora krije 100 milijuna tona ugljena,
Ovdje se rađala Europa,
Dani dudove svile i divana,
Vinkovo,
Crni Potok,
Kosovarska,
Panonsko more na vr' Dilja,
A zvona, zvone li zvone,
Građevinci-arheolozi,
Naušnica,