Marketing
MALENA
Priča za laku noć
Ovo je priča o rodi i čovjeku. O dobrim i zlim ljudima. Priča za laku noć.
Bilo je to davno, prije 14 godina kada su talijanski lovci za jeftine novce kupili pravo na ubijanje naših životinja. Nakon jutarnjeg mezetluka i šljivovice, Talijani predvođeni domaćim lovcima, koji se inače kunu kako vode brigu o životinjama, lunjali su oriovačkim i lužanskim utvajima usput pucajući na divlje (i domaće) patke. Zadrigli u piću, nesigurne ruke i mutna oka, nervozni jer cijeli dan nisu ništa ubili, Talijanci su počeli pucati na sve živo što se kreće. Tako su vidjeli i jednu rodu gdje gaca močvarnim tlo. Jedan od njih je naciljao i pogodio ju u krilo, a kako nisu znali što će s njom ostavili su ju da ugine. I to sve s blagoslovom domaćih vodiča kupljenih za šaku lira.
Tako su strani lovci u koaliciji s domaćim osudili rodu na smrt. No, pojavio se Stjepan Vokić, domar u slavonskobrodskoj Osnovnoj školi iz Brodskog Varoša. Uzeo ranjenu rodu slomljena krila i odnio ju kući. Prošla je roda brojne veterinarske preglede: rana je zacijelila, ali je krilo ostalo beživotno visjeti. Roda više nije mogla letjeti. Tako je plavetne visine zamijenila životom na zemlji, a Stjepan joj je na visini od četiri metra sagradio gnijezdo i silaznu platformu. Tu je roda, nazvana Malena, provodila vrijeme-sve do zimskih dana kada se selila u dvorišnu zgradu gdje je također imala gnijezdo i "magmu" koja ju je grijala cijele zime. No, iako se Stjepan o rodi zdušno brinuo, svakodnevno odlazio na ribnjake, lovio ribe, guštere i zmije – roda je u životinjskom svijetu bila žigosana, obilježena i niti jedan mužjak ju nije htio. I tako je Malena čeznula za plavetnilom, venula za pomlatkom tim više što je svakodnevno u svome susjedstvu gledala dvije obitelji roda koja su se voljele, legle jaja, odgajale mlade, učile ih letjeti i pred jesen kretale na duga putovanja put juga.
I kao u pravim bajkama, nakon 11 godina samovanja, jednog proljeća iznad dvorišta je, vraćajući se iz Afrike sa zimovanja (ljetovanja), jedan je rodan zastao uporno kružio iznad Vokićeva dvorišta. Danima se Malenoj udvarao i postupno uselio u njeno gnijezdo stoički trpeći kljucanje njenog kljuna. No, bilo kako bilo-planula je ljubav! A, nakon ljubavi gnijezdo se napunilo jajima te se izlegle dvije rode koje je, pošto Malena to nije mogla, rodan učio letjeti i pripremati za jesenski odlazak. Cijelo ljeto proveli su njih četvero zajedno, a kada je došlo vrijeme odlaska rodan se sa malim rodama vinuo u zrak i dugo, dugo su kružili iznad dvorišta opraštajući se od Malene. Trajalo je to satima, a potom su rode odletjele na put dug više tisuća kilometara ne znajući tko će se od njih vratiti na proljeće. Malena je ostala u gnijezdu, tužna i nesretna, a ljudi se kunu da su u njenim očima vidjeli suze. Nekoliko dana od silne tuge ništa nije jela ni pila, ali su ju prvi hladni dani natjerali da uđe u zgradu gdje je počela iščekivati proljeće i povratak svoga rodana. Izlazila je ona van, na snijeg šetajući pored obližnje ceste. Tako je izazvala i sudar. Kada je bijesni vozač izašao van i dreknuo: - Kamo gledaš glupane? vozač krivac je skrušeno odgovorio: - U rodu! Ovaj ga je zblenuto promatrao, a potom poslao u rodni kraj nazvavši ga lašcem. Kako je krivac uporno ostao pri tvrdnji da je na snijegu vidio rodu - obojica su krenuli u provjeru. I stvarno, u obližnjem su dvorištu ugledali Malenu. Čuvši priču o njoj, a kako automobili nisu pretrpjeli veća oštećenja, vozači su se izmirili u birtiji, dogovorili o popravcima - i sve se vratilo u kolotečinu.
A Malena je nestrpljivo čekala proljeće. Kako se bližilo vrijeme povratka, Malena je postajala sve nervoznija i nervoznija… I napokon, jednog dana u ožujku, iznad dvorišta pojavio se njen rodan. Dugo je kružio, pozdravljajući klepetanjem kljuna Malenu, Stjepana i svoj dom. I sletio. Klepetali su dugo crveni kljunovi, radovalo se, snubilo, ljubilo, a večer je nalikovala onoj iz "tisuću i jedne noći". Prštalo je granje gnijezda koje sutradan Stjepan morao popravljati. I opet se ponovila priča: jaja, mladi, učenje, odlazak, tuga… I tako već četiri godine. Bilo je tu i nevjere, izbacivanja iz gnijezda, opraštanja… Baš kao u onom ljudskom braku. Ove godine rodan je doletio krajem ožujka, a Malena je na Uskrs snijela prvo jaje. I opet će se priča ponoviti, samo što se i rodan ulijenio te Stjepanu prepustio brigu oko hrane. I dok Stjepan mora hraniti dvije rode, rodan za to vrijeme ljubi i skuplja snagu za jesenski odlazak. A Malena za tugu do ponovnog povratka.
Post je objavljen 14.04.2007. u 22:49 sati.