Marketing
SKITNJE SLAVONIJOM
Lovčić-zaboravljeno selo u Dilj-gori na razmeđu Brodske i Požeške županije
LOVČIĆ – Lovčić je jedno od pet tisuća hrvatskih sela koje proživljava svojevrsnu agoniju umiranja. Žitelja je iz dana u dan sve manje. Oni koji odlaze kod sv. Martina, na srednjovjekovno groblje, puno je više od onih koji dolaze na ovaj svijet. Zvonjava grobljanske crkve utišala je plač novorođenčadi, sve je više onih koji putem ka Stupniku, kroz šumu odlaze put Broda ili Požege.S kartom u jednom pravcu. Sa iluzijom o nekom boljem životu.
Dosta im je tavorenja u slijepom crijevu, gdje je i Bog rekao laku noć. Ne diraju ih ni priče kako je nekada bilo prije 500, 700 ili milijun godina. Neće zasuziti od sreće na tvrdnje povjesničara kako je njihovo mjesto nekada bilo raskrižje putova ka Požegi i Slav. Brodu, obitavališta prečasne gospode požeške, brodske, velikaša Desislavića… Baš kao ni tvrdnje kako je u udolini, ispod groblja bilo najveće sajmište od Dubice do Šapca. Sada na ta vremena podsjeća samo naziv-Pazarište. I udolina što ju je stoljećima pravio mali potok i proljetne poplave, a šuma i raslinje ju svojim zelenim zagrljajem grli i guši. Sve to Lovinčanima danas baš ništa ili jako malo znači. Jer, danas je u selu 40-ak nastanjenih kuća sa 80-ak žitelja, a ove će godine mjesnu četverogodišnju školu (utemeljenu 1830.) završiti i jedina preostala tri učenika. A potom – zgrada će postati skladište ili mjesto za zapišavanje seoskih đilkoša
A nekada je Lovčić, 1800. godine, brojao 174 stanovnika dok je najbrojniji bio 1910. kada je u popisu bilo 342 žitelja. U posljednjem popisu bilo je 126 žitelja, a danas mještani kažu da ih nema više od 80. Zaposleno je devet mještana dok ostali žive od poljoprivrede, a najbrojnija prezimena su: Kuzmić, Aladrović, Alaberović i Siroglavić. Lovčić je i rodno mjesto seljaka Đure Sekulića (1865.) utemeljitelja Hrvatske seljačke zadruge u Sibinju i člana Glavnog odbora Hrvatske pučke seljačke stranke.
Freske i glagoljaški natpisi iz 13. st.
Nedaleko sela je grobljanska crkva sv. Martina (sagrađena između 11. i 13. stoljeća) koja je najstarija, u cijelosti sačuvana, romanička crkva u Slavoniji. Kažu da pamti Mongole i Belu IV. Tu su otkriveni ostaci fresaka kao i natpisi na glagoljici koje je prvi zamijetio prof. Milan Paun i svrstao ih u 13. st. Oko oltara su freske dvanaestorice apostola u naravnoj veličini i umanjeni lik Krista, a na lijevom zidu crkvene lađe freska je svetog Martina konjanika i klečeći lik prosjaka. Novija istraživanja pokazuju da su freske naslikane do 13. st. Unutrašnjost crkvice devastirana je, a freske sačuvane samo fragmentarno. Grafiti uparani u freske također su očuvani samo djelomično, što otežava njihovo proučavanje. Glagoljske grafite otkrio je 1995. i opisao prof. Milan Paun.
Profesor Paun nadalje navodi: (…) Prvi lovčićki glagoljski natpis nalazimo uparan na fresci svetog Martina. Sačuvano je osam slova u dva retka, dok su ostala otpala na komadima žbuke tako da je tekst isprekidan. Slova T i V pokazuju osobitosti uglate glagoljice, dok slovo D pisano malim neizduženim kvadratićima i uglatom spojnicom odaje stariji način pisanja. Drugi natpis, ugreban nedaleko prvoga, u svega tri centimetra visine ima upisana tri retka slova. Na početku je niz uglatih slova TLINA. Slijede slova nejednake veličine, različito orijentirana, neobičnih oblika.Slova D, R i T napisana su na način pisanja prije uglate glagoljice. Natpis možemo datirati u 13. st. Osim glagoljskih natpisa u crkvici nalazi se još nekoliko latiničnih grafita i dva zapisa kistom u sliku freske pismom koje nismo mogli odrediti.
Lovčićkim natpisima tek se treba baviti, pogotovo stoga jer su sačuvani srednjovjekovni natpisi u Slavoniji prava rijetkost. Svojom tropismenošću drenovački i lovčićki natpisi pravi su biseri za proučavanje kulturološke i opće povijesti srednjovjekovlja na hrvatskom sjeveru (…)
STRAH OD KUGE
Na pola puta između Lovčića i crkvice sv. Martina, pored puta i ispod jednog oraha prisjetio sam se priče od prije 20-ak godina. Rekli su mi da je tu bio jedan stari hrast na kojeg su obješeni neke konjokradice. I pokopane među žuljem staroga hrasta. Kasnije su hrast posjekli a na njegovu mjestu iznikao orah koji odbrojava svoje posljednje jeseni. Kako se zemlja osula i napravila padinu, iz nje su izvirile kosti.. Nakon što sam štapom pročeprkao po pjeskulji, ukazali su se dijelovi ljudskog kostura, lubanje i zubala. Sad sam se tek našao u nevolji. Orah, ljudske kosti i ja. Što ću s kostima. Kao savjestan građanin obavijestio sam policiju koja je mjesto fotografirala, obilježila, obavijestila Državno tužilaštvo i - otišla. Ostao orah, kosti i ja. Što ću, iskopam rupu i pokopam kosti nepoznatog, vratim ga zemlji nakon kratkog boravljenja na ovom svijetu. Tko je, koliko star, kada je tu pokopan, da li je sam ili ima društvo- pitanja su na koja nisam dobio odgovora. U selu mi kažu da je tu bilo Tursko groblje. Drugi pak tvrde kako su tu zakopani ubijeni domobrani, a treći se zaklinju priču o Ciganima-konjokradicama. Bilo kako bilo, proveo sam tu dva dana, a odgovora nisam dobio niti je itko (pa čak ni oni koji za to primaju plaću) bio raspoložen za lamentiranja o kostima koje je neki dokoni tip iščeprkao štapom iz zemlje. Sve to podsjetilo me na neke 80-te godine kada sam lunjajući požeško-virovitičkim krajem, u Slatinskom Drenovcu, pronašao grobnicu punu ljudskih kostura. Danas bi rekli-masovnu grobnicu. Ma, nisam ju ja pronašao već jedan konj koji je pasući travu zadnjim nogama propao kroz svod zatravnjene grobnice. Mještani su kleli kako je tu pokopana „carska vojska“, II. Svjetski rat nisu praktično ni osjetili. Samo su vidjeli jednog ranjenog partizana-govorili su. Muzeji u Orahovici i Slatini nisu imali nikakvih podataka o bilo kakvim masovnim stradanjima. Desetak godina kasnije ispostavilo se da je tu pokopano oko 400 domobrana streljanih od oslobodilaca. Danas je tu, u sjeni pravoslavne crkve, veliki križ i spomen ploča. E, što su ljudi-treba im vremena da se prisjete kako je na stotinjak metara od sela tu život skončalo 400-ak ljudi.
- Ovdje kod nas, gdje kod zakopaš naići ćeš na ljudske gosti-kažu.
- Živite sa i na kostima?
- Tako nekako. Evo, pod onom šumicom, pričao mi djed, sahranjeno je četvero domobrana. Ovdje, ispod ovoga velikog humka, izvan grobljanske ograde, pokopani su u Srednjem vijeku oni koje je pokosila kuga. Stari ljudi kažu da tu ne kopamo nikako.
Strah od kuge, koja je prije 300-ak godina desetkovala Požegu i ove krajeve, još uvijek lebdi ovim brdima, utkan je u gene. Bilo kako bilo, ovdje se očito umiralo na puno načina i smrt je stizala u raznim obličjima. Malo je zapisa, ostale su usmene predaje i nagađanja. A danas preostali Lovčićani imaju drugih briga jer su kao i većina slavonskih sela zaboravljeni, prepušteni sudbini i sami sebi.
Post je objavljen 17.06.2007. u 12:50 sati.