|
|
| < | siječanj, 2011 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
Hmm..samo ispovjest jedne sasvim obicne djevojke :)
Dijelim s vama moja osjecanja,zelje,strahove :)
Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV
Blog.hr
Blog servis
Forum.hr
Monitor.hr
Eh ljudi moji,ja vam se vratila :) NIsam tu bila predugo,nisam imala vremena ni nista ali obecavam da cu nadoknaditi propusteno ..Sad bi htjela pisati o necemu o cemu svi svakodnevno razmisljamo ali ne znamo to objasniti rijecima..ja cu pokusati i zelim vase misljenje :) Predugo je ali nadam se da cete naci vremena da procitate i razmislite o ovome ..
"Potrebne su godine da bi se povjerenje sagradilo, a samo par riječi da bi se isto to povjerenje uništilo." To nam je svima poznata uzrečica koja se koristi kada izgubimo ili osjetimo da smo izgubili povjerenje u neku osobu za koju smo smatrali da je naš oltar koji služi za ispovijed naših misli, koje su sastavljene od prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Svakoga čovjeka u životu muče određene stvari koje mu se motaju u glavi, nekada su one plod realnosti, nekada su samo plod mašte, pa tako i većina ljudi se dijele na one realne i one umišljene. Realni ljudi su jako opasni u svojim mislima, jer sve je stvarnost i sve je istina u kojoj nema mjesta za manipulacije, dok oni umišljeni zapravo su slatka nevina dječica koja su zaključana u odraslome čovjeku koja žive u zemlji snova i dive se tim snovima. Nekada predivnim, nekada i ne baš tako lijepima, ali oni su tu da ne dozvole realnosti, da ih uništaje ili da gradi iz njih ljude spremne da se sukobe sa izazovima koji se nalaze ispred njih. U svemu ovome nije lako naći povjerenje koje je jako opasna riječ, toliko opasna da vam daje tako predivnu utjehu jer može da primi jako puno riječi i olakša nam dušu, ali i povjerenje se mora da olakša pa ponekad pusti te riječi iz sebe i stvori gadan zaplet. I sada dok čitate ove riječi reći će te, „Opet ona nesto sere“, mada nisam filozof niti psiholog, a najmanje sam pedagog, jer po prirodi sam jako prevrtljiva ali dosta smirena osoba, mogu da progutam riječi oštrije od žileta, ali djela se jako bojim jer znam šta su ljudi sposobni učiniti za malo pažnje koja im je potrebna i većina ih koristi, jako gadne pristupe da bi skrenuli pažnju na sebe, da bi stekli to famozno povjerenje koje im je jako potrebno da bi imali taj ispuhni ventil koji nam je jako potreban. Tako i ja sama, dok ovo pišem ujedno vam se i povjeravam, dajem vam dio sebe kroz ova slova povezana u neki niz koji formira moju misao nekome shvatljivu, a nekome samo kamara nabacanih riječi koje ne predstavljaju nikakav smisao veze, a najmanje onoga šta bi željela da iskažem. Eh. Povjerenje. Kome je zaista potrebno ?? Dali nama svima ?? ili samo nama koji tražimo nešto što nikada nismo u mogućnosti naći. Pokušavam da se povjerim, da ispričam šta me tišti u mojoj ljudskoj okolini, pokušavam da se povjerim riječima koje opet pažljivo biram, pa nikada ne budem dorečena, nikada ne mogu da iskažem pravi smisao onoga šta me muči i u svemu tome tražim s druge strane odgovor na moje riječi, iako nisu dobro definisale problem, ja neprestano tražim savjet tj. riješenje za svoje probleme. I ponekada dok sjedim u slobodnoj misli, razmišljam o tome, o povjerenju, kako bi ga za sebe definisala, kako bi ga opisala kada ga vidim na različite načine, unutar katoličke ili pravoslavne vjere vidim ga kroz ispovjed tipa dođem kažem svoje grijehe, zapravo izgovaram svoje probleme koji me muče koji su bili uzrok neke ne baš tako dobre odluke ili su bili produkt neke teške uvrede i još gore nekoga pogrešnoga dijela prema nekome. Za uzvrat dobijam savjet od osobe koju i ne poznajem, osim što predstavlja slugu Božiju koja ima moć oprosta za riječi i djela moja koja opet ne mogu mnogo popraviti već nanesenu štetu prema drugima, a to i tražim rešenje za oprost onih kojima sam nanijela štetu. Onda shvatim da sam na pogrešnoj adresi, na kojoj mogu dobiti samo pokoru za nanesenu štetu koju mogu ispraviti sa nekoliko oče naša ili zdravo Marijo, eh da tako može s onima koje sam povrijedila bilo bi super, ali tako ne ide jer nisu oni Bogovi oni su ljudi kao i ja,griješnici, ali ja sam veći jer sam povrijedila griješnika. Da se povjerim čovjeku koji nije sluga Božija npr. Prijatelju dobrome ne znam koliko bi me shvatio kada se svo prijateljstvo drži na tankoj niti koja ne smije biti opterećena, jer ako se optereti puca pod težinom problema,postajem zamor za tu osobu i jednostavno gubim prijatelja radi problema koje mu želim da kažem tj. tražim u njemu osobu od povjerenja, znači i tu je pogrešna adresa barem u mome slučaju. Naravno i ono što bi ja iskazala bilo bi jako plodno tlo za daljnje produbljenje problema, napravila bi jako plodno tlo za onaj produkt koji se zove ogovaranje jedne osobe drugoj, jer usta se nemogu zašiti, a uši se još manje mogu začepit. Pokušat pričat sa životinjama i nije baš loša ideja samo povratne informacije su uzaludne jer ih ne shvatam, a jako su mi potrebne, a nemogu ih imati jer još nisam uspjela da razvijem moć komunikacije jezičke sa životinjama i čisto sumnjam da bi to uspjela, i ako bi uspjela vjerovatno bih bila luda. Eh. Da. Luda.Odmah se bacam na psihologe koji jadni sjede na našim biroima za zapošljavanje dok sjebana izluđena nacija tumara mrakom i traži povjerenje, a oni jadni sjede i traže zaposlenje. Opet ta priča sa psihologom mi nije strana, u više navrata sam od malena pa do sada razgovarala s tim ljudima, doktorima za balansiranje uma, ali nikada mi nisu mogli naći rešenje za povjerenje. Kako da se povjerim osobi koja nakon upita za ime i prezime dadne mi komad papira i kockice da ih slažem, drži štopericu u ruci i prati moje poteze kao da sam retardirano djete.E takve ljude zajebite, kada nemaju pristupa prema vama. Rekla sam da sjede na birou u i traže posao, ali ako su kao ovi što rade bolje je onda da i ne rade, jer pogrešno su ih učili da ljude tretiraju kao mašineriju brzine poteza ruke i motoričke sposobnosti, stojim na jednoj nozi i prstom na vrh nosa da se dotaknem. Mislim da bi bilo prikladno za vozačku, ali za psovku koja me poslala na balansiranje mozga, molim vas, pa nisam psovao nogama već ustima, a ona su veza moga mozga, a noge su za hodanje nisam udarala s njima .....( a naglasila sam kako sam dosta mirna osoba, i jesam ovo je bilo davno u školi kada sam pokušala da pojasnim profesoru koliko je glupa osoba u pristupu prema meni, nisam mu ja žena koja mu neda pičke ja sam učenik koji traži znanje ) I tako otpadaju i ti psiholozi, u smislu povjerenja, jer bitnije su kockice nego ostalo. I tako nakon mnogo vremena shvatila sam smisao povjerenja za sebe, da ga ne mogu naći u ljudima, niti u bilo čemu što ima oči i uši. Povjerenje sam našao u dvije stvari, jako smješne za ljude ali za mene jako predivne. Prva je:Kamen. Da kamen, dobro čitate, imam jedan kamen koji je predivan i jako važan, prvo po svojoj veličini nije nešto velik, ali ima jako značajnu ulogu. Posrednik je između izbezumljenih ljudi koji ga pokušavaju da prisvoje kao svoj, jer je on međa ljudske slobode, on je međa do koje se smije da ore, kopa, pipa, sječe i priča, on je taj mudonja koji dijeli nekoliko obitelji i drži ih na okupu i zainteresovanosti, kako da ga pomaknu malo dalje od sebe, a zapravo ja težim da bude što bliže meni. Predivan je, nema oči, uši, niti osjećaje koji bi bili vidljivi, jer je uvjek hladan i bijel, bez kapi krvi u sebi, a bio je toliko blizu da bude natopljen krvlju, ni kriv ni dužan što je tu kao predstavnik podjeljene ljuske materijalne svojine . I tako mogu mu iskazati sve šta me muči, s time da ga malo zgledam, prvo ima li uši i oči, jer ni njemu baš ne vjerujem toliko, ali do sada me nije iznevjerio. Iako nema one povratne informacije u smislu riječi koju bi čuo shvatam da mi ne može reći, ali sve što mu kažem on to upije u sebe da ne pukne, a zauzvrat mi daje uvjek jedan te isti savjet kojega gledam i čujem u smislu, pa pogledaj mene, ja sam kamen ništa više, a držim pola sela na svojim leđima, djelim pravdu, a ne govorim, smirujem ljude jer ne hodam stojim na mjestu istome punih 200 godina čak i tebi dajem utjehu, jer mi se možeš da povjeriš, a niko ne zna i dobiješ savjet bez da tražim za uzvrat išta ili da mi dosadiš, jer se još nisam sasuo od riječi tvoje. Ja sam kamen, bijel hladan i realan, šutim i ne pravim greške jer ih ne smjem da pravim, dovoljno sam duboko ukopan da me ne može ni bager izvuć i, a da neko to ne primjeti, pa ne zaštiti me. Budi hladan, budi duboko ukopan u sebi, a s polja se smij i budi zabavan veseo i dobar, a onu dubinu u sebi djeli sa mnom jer smo isti. Zato volim taj kamen iako ne znam da li on voli mene, i bilo bi glupo tražiti sve odgovore kada dobijam uvijek ono što mi je potrebno, a ne ono što bi mene interesiralo. Druga stvar koja ima moć, kojoj se mogu da povjerim jeste muzika, o njoj nebi pričao jer nemoguće je opisati kako se čovjek jednostavno ispuca kroz muziku i dok pišem ovo slušam muziku i kod hodam slušam muziku i dok spavam sanjam muziku, sve je melodija, muzika je život. Zaključak nakon svega ovoga bi bio za mene: Povjerenje je u Kamenu i Muzici ::: a vama ??? Na vama je da to otkrijete, ali sigurno nećete naći povjerenje u ljudima. Ako ga nađete vi ste najsretniji ljudi na svijetu i dobro čuvajte te ljude koji mogu da progutaju sve vaše probleme, a da od njih ne kihnu prema nekome drugome ;)
