red bush
petak, 21.08.2015.
NISAM DOSTOJAN
Na blagdan Velike Gospe htio sam nešto napisati u Njenu slavu, ali nešto me prekinulo. Ustvari, već sam bio napisao, ali nisam objavio... Idućeg dana mislio sam to učiniti, ali shvatio sam kako ga nisam spremio u skice. Odlučio sam ponovo to isto napisati, ali opet moj naum nije urodio plodom...
Razmišljao sam...
Bože moj, kako mogu veličati Gospu, kako se mogu doživljavati, kad se godinama nisam ispovjedio, kada već godinama ne idem na Sv. Misu... Kako se uopće mogu nazivati vjernikom...
Znam da me sve to čini nedorečenim, slabim i nepromišljenim u pogledu vjere i Boga...
Mislim kako je sve nastalo iz nekog bunta, u vrijeme odmah iza rata ili možda malo prije, kada svećenici nisu jasno i glasno progovorili o ratnim profiterima, kada nisu digli glas protiv onih koji su pljačkali Hrvatsku i narod u ime Boga i u ime domovine.
Mislim kako je sve postalo ovako iz nekog bunta prema vjernicima koji se sve više klanjaju novcu i nemoralu, koji sve više govore kako je dobrota i moral nešto što je naivno i nazadno, nešto čega se drže još samo budale, tako da svi postadoše pametni. Nikada neću prihvatiti tako nešto, jer očigledno je kako ne poznaju riječi Sina Božijega, i ne shvaćaju da razbijaju jedan tabu, a to je dobrota i poštenje. Ne svaćaju da su upravo oni jedina mogućnost stvarnog napretka čovječanstva, jer u suprotnom događa nam se sve ono što ovaj svijet čini groznim i nemilosrdnim. Dakle, svo zlo ovoga svijeta ne dopušta Bog nego čovjek, ljudi...
Smiješnim se čini sve veći pritisak na crkvu kako ona ne bi trebala progovarati i djelovati izvan oltara i crkve, jer to ona jednostavno mora i treba. Ona treba biti uz narod. Treba jasno i glasno progovarati i djelovati kada zalutamo u morima trendova, kada se izgubimo u prašumama nemilosrđa i zla. Jer, zašto bi umjetnici, političari, i svi drugi, bili iznad nje i nas samih...
Smiješnim se čini ta tkz. borba za napredak i slobodu, jer u njoj vidim nečiju politiku, nečije interese, jer u svemu tome prepoznajem mržnju prema Bogu i prema samim ljudima... Jer, nikada se neću odreći Boga, kao ni ljudi...
Nikada se neću odreći vjere, niti crkve, tako da me žalosti kad vidim kako sve manje ljudi odlazi u na Misu, pogotovo kad su u pitanju mladi, jer zavedeni su trendovima, slijepi su pred lažnim obećanjima slobode i napretka. Prava ljubav postala je naivna i smiješna, jer pobijeđuje ona koja se vodi materijalnim stanjem, ona koju propagiraju moderatori suvremenog, ona gdje umišljeni razbijaju sve tabue i gdje pomiču granice "ljudske nazadnosti"...
Ne znam kako me drugi vide. Ne znam da li pomišljaju kako sam ateist. Ne znam da li me vide članom neke sekte...
Nikada nisam mrzio ateiste. Nikada me svećenici nisu učili da ih mrzim.... Zato, ako smo nazadni, nije mi onda jasna sva ta mržnja prema svećenicima i prema vjerama od onih koji se nazivaju naprednima, od onih koji sebe nazivaju "oslobođenima". Valjda bi takvi trebali biti sretni, a ne mrzitelji. Valjda bi trebali žaliti vjernike, a ne mrziti ih...
Nisam dostojan Gospe... Nisam dostojan nazivati se vjernikom...
Ipak, moja tjelesna odsutnost ne znači i onu duhovnu...
Oznake: zbog sebe i zbog drugih učinimo sebe nesebičnima
