nedjelja, 24.10.2010.
Šoping je legalni doping
Ne mogu ja u šoping. Pa čak i kad mi nove čarape trebaju. Ne ide to meni, nisam razvila ljubav ni opsesiju. U ovo doba kad šoping liječi, baca te u ekstazu, budi sreću i osjećaje bolje od orgazma. Vrećice. Plastične, papirnate, razgradive ili ekološki neprihvatljive, u bojama ili crno-bijele. Šarene, šarene vrećice.
Svaki šoping centar veći je od prethodnog. Više dućana, jebačkiji parking, bolja ponuda, sadržaja za djecu i više štandova sa medom štedom, buba šparom i ostalih ogromnoglavih ljudi odjevenih da bi zabavljali i učili trogodišnjake da štede. Za satnicu od 13 kn. Ali djeca to ne znaju. Pssst.
Sami ulazak u današnje šoping centre je bombastičan. Uvale ti odmah 10-ak letaka koje baciš u obližnje smeće. I uskoro je cijela cesta prekrivena letcima jer su koševi prepuni.
Glasna muzika, veliki popusti, a tanki novčanici. Rate. «Ako nemate u kešu slobodno kupite na rate. 24 rate, to vam je ništa. To vam je 100kn mjesečno. A dobijete ovako krasnu kožnu jaknu. Divno će vam pristajti. Riješit će vam sve životne strahove, neplaćene račune, nemirne noći i komplekse. Divna jakna, kažem vam. Divno vam stoji.»
Dućan do dućana. Kao iz dimezije u drugu. Svaki nudi novo blještavilo, drugu veličinu potpetice i drugačije kolore. Jer sve je u kolorima. Boje se moraju slagati. Kombinirati. Ne smiješ recimo pomiješati više od 2 bazne boje. Ne ne.
«Mogu li vam kako pomoći?»
«Ne hvala, samo gledam»
I osmijeh.
Otvara se novi šoping centar na Laništu. Spektakularno otvorenje. VELIKI popusti.
Horde ljudi će pohrliti, parkirati svoje aute na besplatan parking i krenuti u potragu. Za svojim izgubljenim snovima, nesretnim životima i osjećaju ispunjenosti.
Pa makar na taj tren dok im preko ruke prelazi pamuk i svila. Pa makar taj tren kad će šuškati vrećica. Bit će to sreća, iskrena i kratka.
A sutra je opet novi dan, nove potrebe. Uvijek će faliti bar jedna boja za kombinaciju.
Kupila sam na kraju crvenu pidžamu. Lijepa je, imam ju sad na sebi.
Vratit ću se po čarape možda slijedeće godine.
petak, 22.10.2010.
Crnilo
Svijet je jedan veliki sprovod
Gdje kaputi su crni
A lica su bijela
Oči su tmurne
Milovanja nisu vrela
Pjesme su tihe, valcera nema
Srce se steže, usta su nijema
Cipele su teške, a koraci tihi
I svatko svakom na pogreb ide
Baca latice na nemirni grob
I kao vojnik koji za dom gine
Radije je mrtav nego rob
A u daljini gore vosak i svijeće
Dok u šumu spušta se noć
U snove se spremaju i gavrani stari
Ovu večer na vlastiti grob ćeš poć
Jer znaš da ti nitko tako lijepo neće
Kao ti sam sebi donijeti cvijeće
I sutra opet rađaš se u pjeni
Oblačiš crni kaput obješen u sjeni
I na novi sprovod lagano koračaš
srijeda, 06.10.2010.
Ptice umiru pjevajući, a ljudi čekajući
I tako dok čekam da mi se skuha čaj razmišljam o svim čajevima koje sam čekala da se skuhaju. O vodi koja je čekajući mene da ju skinem sa vatre ključala. O vrećici kamilice koja je čekajući da ju uronim u vodu bila zatočena u svojoj čajnoj kutijici.
I tako se sve oko čekanja vrti.
Svima omiljeno je sigurno čekanje u redovima. Ima li što ljepše od situacije: Taman negdje 14:30, moram po novu karticu koja mi je stigla u određenu banku. Taknem neki čudan stroj i on porodi listić. Na kojem VELIKIM slovima piše 543. A ispod toga «ispred vas u redu čeka 55 osoba». Mjesta za odmorit guzicu nema pa se vrtim. Potajno se nadam da će bar pola odustati od čekanja pa će mi se konkurencija smanjit na 23 osobe koje čekaju ispred mene. Kad promotrim sve ljude u banci od raznih godišta, spolova do imovinskog statusa postane mi dosadno. Banke su jednostavno dosadne.
Prošlo je 15 minuta, a ispred mene je još previše ljudi. Odlučujem izaći iz banke jer sigurno još bar 20 minuta vremena imam do mog sretnog broja. Odem skratit vrijeme do obližnjeg dućana igračkama i pipkam sve igračkice koje sam volila u djetinjstvu. Autići, legići, barbike.
Na povratku me dočeka žalostan prizor. Na redu je broj 545. Dva broja poslije mene.
Mrmljajući odlazim do porađaućeg stroja i stisnem tikpu.
«ispred vas u redu čeka 65 osoba»
Doviđenja.
Ipak još uvijek gora varijanta je čekanje u fizički formiranim redovima koji vas zatoče. Jer mrdanja iz reda nema. Ko ode izgubi mjesto.
Čekanje kod doktorice je specifično. Nema fizičkog reda, nema rednog broja. Ostaje jedino pitati «ko je zadnji?» i upamtiti poslije koga morate ući u veselu ordinaciju.
Čekamo iz dana u dan, iz sata u sat. Sve se svodi na čekanje.
Čekamo odmor poslije umora, umor poslije odmora, film koji prikazuju u 20h, upload slika sa izleta, voljenu osobu na klupici, dijete koje dolazi za 9 mjeseci, psa da obavi nuždu, more da se kupamo, snijeg da se skijamo, studomat da ispit upišemo, odgovor na molbu za posao, kabinu da isprobamo hlače, ljeto da nam bude toplo, zimu da se uz nekog stišćemo.
I na kraju čekamo smrt.
Idem po čaj. Dosta je čekanja.
