Gilad ponekad zapliva s nama na bazenu, a u "slobodno vrijeme" je kapetan kosarkaskog kluba "Hapoel" Tel Aviv. Ove godine su dogurali do finala kupa u svojoj kategoriji i pozvao nas je kao goste na prvu utakmicu koja se je igrala sinoc u dvorani kibuca Gan Smuel. Pred pocetak dosao nas je pozdraviti uz aut liniju
a nakon zagrijavanja
i pocetnog podbacivanja
nije bilo sta za snimiti, jer, iako je Gilad slavio pobjedu, kvalitet igre nije zadovoljio. No publika i sudjenje (vidis Mali Brate Karlo; i na sudjenje netko polaze paznju!) su bili na visini. Evo i pola minute snimke
Upravo sam se vratio s piknika! Pisem u prvom licu, jer Vesna kao da i nije bila. Osim pola crvene paprike i na kraju malo kolaca nije se bas istakla u umjecu unistavanja mesa sa rostilja. A bili smo (ipak je lakse pisati u mnozini) uz potok Aleksander koji se ulijeva u more izmedju Natanije i Hedere.
Musko drustvo je zajednickim snagama (e, ovdje ne vrijedi ona narodna "sta vise baba, kilavije dijete") i uz pomoc "bacaca plamena" za cas osposobilo gradele
sa kojih se je ubrzo razmilio miomiris.
Zenski dio je za to vrijeme pripremio stol i strpljivo cekao na ukusne komade,
ne propustajuci zbivanja uokolo.
Ne bih o jelu, jer jelo se dobro, al' nekad ..., eh nekad, moglo se je pojesti jos mnogo vise, pa su se heroji i umorili.
Ali kada su se iznijele slastice od ushicenja kadaifom i bajaderom nista nisam uspio zabiljeziti, osim na kraju ovog preukusnog biskvita.
Na rastanku jedva je bilo snage za jos jednu zajednicku fotku,
a iza nas je ostao samotni ribar u nadi da ce ublaziti onu njegovu iskonsku glad!
Jucer smo isli u Tel Aviv. Vesna nije znala koji je konacni cilj nasih putesestvija, ali je strpljivo cekala i podnosila sve neprilike koje su nam se desavale putem sto zapoce jednosatnim cekanjem na otvorenom peronu zeljeznicke stanice Hedera pri temperaturi od preko 40 stupnjeva C! Kakav takav privid osvjezenja, valjda, donosile su samo ovakove poze (Ne! Mi smo oboje s ove strane tracnica:-)
Vlak nas je doveo do telavivske stanice "Hashalom" i kompleksa nebodera "Azrieli", kroz koje smo se nasetali i nagledali prodavaonica svega i svacega do mile volje. Ta tri oblakodera su zanimljivo arhitektonsko rjesenje sacinjeno od tri objekta koji se disu u visnu u tri oblika, kao krug, prvokutnik i trokut. Evo kako to izgleda sa krovista sredisnje zgrade koja ih povezuje:
U jednom od kafica (sve unutar "Azrielija") smo prikupili snage za daljnje napredovanje, koje smo na tren prekinuli kod na izgled napustenog jedrenjaka pored kojega se je Vesna dala fotografirati,
ali je mrzovoljni kapetan brzo dosao braniti svoj brod. Trebala je tu poceti neka predstava (valjda "Petar Pan") za djecu i bilo nam je bjezati, ali ne prije nego li je kapetan Kuka ozbiljno zaprijetio!
Nekako smo izbjegli usijane ulice Tel Aviva i dokotrljali se do velike dvorane "Nokia" koju najcesce pamtimo kao popriste medjunarodnih susreta kosarkaskog kluba "Makabi". Vesna je vec bivala nervozna, jer su se oko ulaza u dvoranu skupljali uglavnom roditelji s djecom i tek po neki stariji usamljeni par, vecinom europskih fizionomija. Vec je ocekivala nekakvu predstavu za djecu i osijecao sam na sebi njezine ledene poglede. Ledena ploha u dvorani (to je trebalo biti za nju iznenadjenje) malo je zgrijala njezina razmisljanja, ali raspolozenje joj je pokvario mladic koji je s nekom limenom plocom glumio "Rolbu" i sredjivao arenu.
Svjetla su se ugasila, dvoje glumaca su se od nekud stvorili i dok je mala Maja molila pricu prije spavanja, kao da sam cuo tiho prigovaraanje iz neposredne blizine.
No, govorni dio veceri je za cas prosao i pojavili su se klizaci i kretnjama pricali bajke,
a vidjeli smo i pekrasne likove na koje smo navikli iz prijenosa sa svjetskih i evropskih prvenstava (ove godine Prvenstvo Evrope odrzano je u Zagrebu).
Bilo je i zahtjevnih dvostrukih skokovi, koji zbog brzine pokreta nisu ostali zabiljezeni, te efektnih podizanja
koje sam u pocetku snimao, ali sam se polako prepustao uzitku i sve manje i manje koristio kameru. Na kraju dobili smo pozdrav od glavnih aktera, a oni zasluzeni pljesak.
Dok smo napustali gledaliste razmisljao sam, osim o tome kako ce Vesna komentirati njezin "izlazak u nepoznato", tko ce pocistiti sve za nama!
... i, zaboravih, evo kratkog filmica sa samog pocetka!
E, ovaj put su se prevarili! Mislili su da ce moj "projekt: LJESTVE" trajati neodredjeno vrijeme (kao neki drugi projekti iz blize i daleke proslosti) i vec su poceli fotografirati alat koji je bio preko noci odlozen na stolu,
pa pocetak radova,
da bi se danas cudom cudili kako je konacni produkt moga dvodnevnoga truda vec polozen uza zid u zamjenu za one stare i ruzne skale sa prethodne slike!
Hvala svima koji su dali svoje prijedloge o sadrazju narednoga (ovoga) posta, ali danas ne dolazi u obzir. Vesna ce voditi brigu da sve teme prije ili kasnije dodju na red, a ja cu vas iznenaditi dvijema fotografijama koje sam napravio troseci nove baterije do samog kraja, kako bih eliminirao faktor memorije (iako tvrde da nova generacija NiMH baterija ne pati od tog nedostatka).
Prva fotka je na Vesnin ugao iz kojega ona upravo promatra svjetske vijesti:
Druga fotka pokazuje motiv meni iz ledja gdje sam postavio najmiliju mi sliku sto je nacrta V.G. sedamdesetih proslog stoljeca:
I kad smo vec i rijecima tu gdje sjedim, evo tko se je jos dosao cuditi strelovitom uzletu Googleove dionice u dansanje trgovanju u Wall Street-u:
Danas je pusteno u opticaj novo izdanje novcanice od 20,00 NIS (sekela). Novcanica je otisnuta na polimeru, a ne na papiru kao sve dosadasnje novcanice u Izraelu, te je otporna na vodu, a i na visoke temperature pri uobicajenim programima pranja tako da, sale se neki, vise ne treba prebirati po dzepovima prije ubacivanja kosulja i hlaca u perilicu! Novitet je i prozirni prozorcic u uglu u kojega je utisnuta brojka 20.
No, na pisanje posta nije me potaknula sama pojava ove zanimljive novcanice, nego sam se sjetio kako su prije nekoliko godina u jednoj skoli u Engleskoj ucenici koristeci skener i printer, nista kvalitetniji od ovih kojim se je sluzim, izradili novcanice od 20 GBP i to sa otiskom samo s jedne strane, te njima kupovali sendvice na skolskom automatu. Cijena sendvica je bila, cini mi se 1,80 GBP, pa su uz svaki sendvic dobijali i 18,20 GBP u gotovini.
I da ne zanemarim lik koji se nalazi na novcanic! Mose Saret je bio Predsjednik Vlade od prosinca 1953. do studenoga 1955.
Nives se je javila u komentaru na post "Ekipa" tvrdeci kako je jedan od clanova te ekipe nesto zbrljao s mojim E-mailom. A kad je dobila moju adresu, proslijedila mi je tri fotografije s njene setnje polutokom Sv. Petar u Makarskoj, pa ih s njezinim dopustenjem evo ovdje (u iscekivanju da nam javi gdje ce ih u buduce sama objavljivati):
Samo neki ce znati da sam osnovnu i srednju skolu zavrsio u Makarskoj, a oni s kojima sam ucio me upravo obavjestavaju kako bi se svi koji smo maturirali prije 40 godina trebali okupiti u svibnju. Moji su planovi malo drukciji i ne namjeravam prije listopada prema domovini. Ali rado cu se prisjetiti starog drustva, pa evo redom:
Prvi razred Osnovne (Uciteljica Milka Stanicic)
Osmi razred Osnovne (Nastavnik Josko Buble)
Prvi razred Gimnazije (Profesorica Anka Krnic-kasnije Vranjes)
je naslov knjige cije drugo izdanje sam najavio jos u listopadu prosle godine nakon susreta s autorom fra Petrom Lubinom, urednikom vjerskog lista "Marija", u jeruzalemskom hotelu "Glorija", za njegova posljednjeg hodocasca svetim mjestima.
.
Jucer mi je stigla redovitom postom, pa sam se odmah bacio na prelistavanje i gutanje osvjezenih podataka o svetistima koja sam imao priliku upoznati zajedno s grupama koje je fra Petar predvodio,
pa je toplo preporucujem svima koji zele saznati vise o ovim krajevima, bilo da zele doci na hodocasce ili na obican izlet, ili da jednostavno ne napustajuci ugodnu fotelju pored tople peci zele upotpuniti znanje!
Dobri ucenici znaju da se na sjeveru Izraela tri potoka (Dan, Banijas i Hacpani) spajaju i cine rijeku Jordan koja utice u Genezaretsko jezero. Do polovine proslog stoljeca rijeka je slobodno nastavljala tok do Mrtvog mora, ali je gradnjom brane odliv iz jezera strogo kontroliran, te se ispusta samo (osim u izuzetno kisnim razdobljima) minimum radi odrzavanja bioloske ravnoteze. U svakom slucaju rijeka vijuga i natapa plodno tlo koje obradjuju ratari sa jordanske strane. Sa izraelske strane rijeku prati cesta (Kvis Habika) koja povezuje Beit Sean s Jerihom spustajuci se sa nekih 200 metara ispod razine mora do - 400 metara n/v, odakle se iz te najvece depresije na svijetu penje do Jeruzalema i njegovih brezuljaka koji dosezu do 700 metara n/m. Granicna ograda je na mnogim djelovima tik uz samu cestu, a pejsazi prelaze od prekrasnog zelenila i plastenika pored rijeke do jos lijepsih pustinjskih detalja.
Tom cestom smo nakanili jucer nakon spusta s brda Gilboa, a kamera je biljezila:
I dok rezimi padaju i ustaju novi, a drzave mjenjaju oblike i imena - zivot tece dalje. Sredstva prijevoza i moda se mijenjaju, ali princip je isti! Pogotovo u ovim prostorima gdje su Arapi svih vjera i Zidovi povezani ili razdjeljeni neraskidivim, oku nevidljivim nitima.
Nadu i jednih i inih da ce jednom doci trajni mir u sjene plodonosnih palmi datulja nitko ne moze ugasiti!
Vesna (bas me zanima hoce li netko primjetiti koliko mojih postova pocinje vlastitim imenom Vesna?!) je dok sam se ja odmarao od izleta odabrala fotografije, poslozila ih i meni prepustila samo zavrsnu obradu posta i po koju natuknicu. E bas mi je zivot lak! A tako je lagano bilo i rano jutros dok su svjetla javne rasvjete cekala da ih netko pogasi, a redari na ogromnom parkiralistu vec bili spremni prihvatiti gomile automobila!
Pred prvim autobusom je bilo samo 5-6 izletnika i valjalo nam je cekati desetak minuta da se autobus napuni i krene na do polazne tocke izleta - zavrsetak izleta je tu negdje pored autobusa!
Prva stvar nakon starta je jelo!!! Pita im labane (nekakva velika palacinka sa kiselim mlijekom) je druski specijalitet kojemu je nemoguce odoljeti!
Ta palacinka se priprema na limenoj polutki (kao peka ili saca u Dalmaciji)
koja se grije plinom
a duz trase je bilo vise varijanti!
A odmah zatim sanduci crvenog grapefruta, pored kojih sam se rado zadrzao i utazio glad i zedj za agrumima!
No da se vratimo brdu i najavljenim perunikama! Nista od perunika! Jedan od organizatora izleta nam je objasnio da su ove godine topli sijecanj i kasnije veljaca prerano izmamili pupanje tog prekrasnog cvijeta, a i ostalog cvijeca, a onda je dosao iznenadni mraz koji je bio ocekivan i vegetacija se je snasla i podnijela sve tegobe pripremajuci se za ugodni ozujak. A onda je ozujak otvorio kalendar sa temperaturama od preko 40 stupnjeva C u sjeni, sto je jednostavno sprzilo gotovo sve sto je trebalo procvjetati.
Uskraceni uzitak nadoknadili su nam nezaboravni pogledi kroz krosnje borova u obradjenu dolinu
i neocekivani susreti s konjanicima od glave
i s repa,
a tako nas je pretekao i policajac na motoru
koji je kasnije na sisao s vozila i marljivo popravljao stazu
kojom smo trebali proci i mi,
..............
ali i poneki biciklist!
Grabljivcima iz visina za sigurno nista nije promicalo,
a ako su vrebali koga od sudionika izleta to nikako nisu mogli biti cetveronozni pratitelji kojih je ovog puta bilo neocekivano puno,
pa cak i onih posebno obucenih za vodjenje slijepih osoba
(tako da su i njihove medalje potpuno zasluzene)!
Jedini koji je i u meni izazivao sumnju da bi mogao biti zrtvom terora iz zraka, a i iz bilo kojeg drugog ugla, je ovaj koji se je skrio u torbi svoga najboljeg prijatelja!
..................
Razvukao mi se ovaj post duze od izleta kojega sam pokusao opisati i ja sam vise umoran od pisanja nego li sam bio jutros od pjesacenja, pa cu zavrsiti sa fotografijom reda onih koji su pridolazili sve do podneva i strpljivo cekali da se ubace u atobuse i prodju istim putom kojega smo mi vec odradilii, a kada skupim snage eto jos fotki koje je Vesna pripremila s nastavka naseg putovanja uz dolinu rijeke Jordan!
I, dakako, medalje smo dobili svi koji smo stigli do cilja!!!
....................
Vesna je vec najavila nas sutrasnji izlet na brdo Gilboa, izmedju ostalog poznato i po endemskoj peruniki crne boje, i obecala kako ce u fotoarhivi pronaci snimke svih perunika koje smo do sada susreli, pa evo, jer kad se nesto obeca ...:
Moj autobus broj 77 za Hederu je jutros kasnio. Vec sam bio spreman preci u susjednu ulicu i loviti liniju 75 koja bi me otprilike istim putem odvezla do posla. No, tada se je pojavio Maksi i skratio mi vrijeme. Njegova gazdarica ga svako jutro, dok su sjenke jos dugacke, izvodi u prvu setnju kako bi obavio sve one poslove koje u kuci ne cini od kada je malo poodrastao.
Tata mu je bio sampion Izraela, a ni mama nije iz loseg legla, pa se Maksi dici iznosom kojega su morali platiti da ga odvoje o brace i sestara. Jos smo se malo njuskali, a na rastanku mi se ucinilo da ipak neka tuga vlada tim malim bicem!