Borgman's cube
četvrtak, 30.08.2018.
Ponoćna priča o ravnopravnosti i čaša pive
Sjedimo prika i ja , na zidiću, pored kafića, u onom blaženom stanju koje nastaje dok se ispijaju zadnji gutljaji prije odlaska doma. Nadrobili smo toga dosta, nismo se ni vidjeli dugo, a suprotnosti smo, kao polovi magneta. Ja crven, on crn, ja nekada bio za slobode, on sada više i ne zna šta bi na tu temu. Nemilosrdno, kao što se kazaljke primiču posljednjem preklapanju toga dana, tema dođe i do sloboda.
- Nisam te ni pita, jesi li čita novine? O granici i policiji?-
- Sve ti ja čitam. Misliš na one policajce za granicu.-
- Aaha. Znan da ti o svemu imaš ideju. Šta će nan?-
- Pa treba nekako iskoristiti one helikoptere koje smo "dobili" od amera, koji za to služe, a ta ekipa će se dobro naučiti plivati i penjati. Znaš kako je izgledalo penjanje na Svilaju (sjetili se oba, zamišljeno).
- A za koga? Ko će ih platit?- pita on nakon stanke.
- Pa mi naravno, i poslije i njihove invalidske mirovine i policijski beneficirani staž, a i rezervne dijelove za američke helikoptere, i opremu. Sve ćemo to platit, mi.-
- I nešta evropa? -
- Možda da koju kunu, ali u većini, mi.-
- A jeba te, to ka i u vrime turaka. Oće reć, mi smo ka predziđe kršćanstva!- na ove zadnje dvije riječi se nasmijao i on.
- Možeš mislit kakvo je to kršćanstvo kome smo mi predziđe.- iscerim se i srknem još malo već iz skoro prazne limenke.
- A da tebi daju vladat, šta bi ti uradia?-
- Niko normalan u ovoj zemlji ne bi meni da vlast, vjerojatno bi me ubili slijedeći dan.-
- Virujen ti.- smije se on, jer smo o toj temi već prije pričali nekoliko puta.
- Ali šta bi uradia?-
Pogledam ga preko ruba pive, malo se zamislim, ne toliko da smirim misli, nego više da ne progovorim glasno, kako me u ovo doba političke "korektnosti" ne bi koja faca sa drugoga kata ubrala i zalila kakvom kao pišota toplom tekućinom, jer do ove ure pričam ispod prozora.
utorak, 28.08.2018.
Priča....sada o Uljaniku
Prvo i osnovno, ne očekujte od mene da u njihovo ime tražim "državne" novce. Poduzetnik sam, i jednom bankrotirao, i pored dobre poslovne ideje, i štedljive provedbe. Jednostavno se karte slože na način, da pošteno igrajući ne možeš preživjeti.
Što je to veliki pogon, tipa "Uljanik"? Je li to prostor na kojemu je postavljeno desetak dizalica, par dokova, hrpa radionica i skladišta, i dovučeni podebeli kabeli do vlastite trafostanice?
Je li to 4800 ljudi koji od tamo dobivaju svoju plaću (+ duplo više kod kooperanata)?
Je li to akumulirano znanje i iskustvo, ljudi, koje je samo tradicija i dugogodišnje postojanje moglo potrpati za isti stol, kako bi mogli osmisliti, izgraditi i odraditi ogroman projekt, kao što je brod?
I na kraju, što je u ovo doba prodaje magle, i svjetske uvezanosti, "strateška" grana industrije?
Hajdemo od zadnjega.
"Strateška" grana podrazumijeva strategiju, razum i potrebu. U doba države prije ove, brodogradnja je bila stvarno strateška, jer je država pokušavala biti samodostatna. U takvoj državi, moraš izvoziti sve ono za čime postoji potražnja kod drugih, a najbolji omjer mase proizvedenog (a da to nije čista ruda i meso), je ...oružje i brod. Država prije je po pitanju proizvodnje broda zapravo proizvodila jako puno postotaka toga proizvoda sama, od vlastitih sirovina, i realno, mogla je i žrtvovati dampinšku cijenu, i biti na gubitku sa brodom, jer je cijeli bio njen proizvod. Prodajom je (pametno raspolažući), mogla doći do "deviza"...uključujući vraćanje dugova.
U Hrvatskoj, već od samog početka, takve "strategije" nema. Mi smo orjentirani na "kokice i cola" privredu, čista preprodaja, gdje je obrt kapitala takav da preglomazna država, ubire svoje poreze bez poteškoća. Proizvodnja je "fuj i kaka"...i strategija rada/proizvodnje ne postoji.
U takvoj Državi ne trebaju brodogradilišta...i sasvim je realno očekivanje nekih, da se dogodi kao i kod svih ostalih, bageri čekaju, i novi "za jednu kunu stečajni vlasnik", ruši sve, prodaje u staro željezo i gradi hotele, njurgajući kako su tu prekrasni resursi, uništavani ružnom proizvodnjom (zaboravljajući kako po našoj obali, nije bilo ničega u četrdesetima, gradilo se tamo gdje su bile prometnice).
"Know how" ili po domaći, akumulirano znanje. Koliko ono vrijedi? Za nekoga tko ima kupljenu diplomu, ono je opasnost, za one koji znaju nešto o materiji, i koliko je složeno i teško upogoniti veliki stroj, ili pokrenuti pogon, "know how" je neprocjenjiv. Pošto kod nas preovladavaju oni koji se "snađu", oni se ponašaju kao i igrači šaha koji ne razumiju igru. Takvi, mijenjaju i žrtvuju figure, dok ih na tabli ne ostane toliko da vide... kako su izgubili.
Tako je i sa brodogradnjom. Postaviš li upravitelje koje ne boli ako naprave krivi poslovni potez...oni će sebi isplatiti nagrade i sa radnicima ispred prozora.
4800+ kooperanti. Vrijedi li toliko? Ne vrijedi. Ekonomski, i logički, krava je ubijena, odresci su pojedeni, a vi dragi moji radnici, kada sami ne koristite "alate" koje su vam gospodari dali, sada i na zaslužujete drugu sudbinu. Uostalom, gdje ste bili kada su propadali ostali "mastodonti"...sada nema njih, a neće biti ni vas.
I na kraju, je li to pogon? Je li njega treba spašavati? Pogon sigurno ne košta toliko da bi ga trebalo spašavati. Stvari se mogu kupiti i posložiti nanovo.
Dakle, u sadašnjem stanju, dobili su samo ono čemu su svojim djelom i ne-djelom kumovali. Ono o čemu se uopće ne priča je jedino zašto bi ih trebalo spasiti.
U slučaju kada bi ova zemlja htjela provesti politiku samodostatnosti, vjerovala u sebe i svoje znanje i mogućnosti, tada, bi brodogradnja bila stvarno strateška. Uključujući i svoju metalurgiju, naftu, plin i hranu. U svim slučajevima, u kojima je ovo buduća zadnja destinacija za gerijatriju Europe, ne treba nam ništa, osim "strateških" smjerova na faksu za konobare, njegovatelje, medicinske sestre (doktore će platiti strana zdravstvena osiguranja)...i kurve (da barem govore dva jezika).
Sve ostalo već poodavno nije strateško.
I našoj Državi, ne treba. Prekomplicirano je za umove onih koji njome upravljaju.
