Borgman's cube
četvrtak, 30.08.2018.
Ponoćna priča o ravnopravnosti i čaša pive
Sjedimo prika i ja , na zidiću, pored kafića, u onom blaženom stanju koje nastaje dok se ispijaju zadnji gutljaji prije odlaska doma. Nadrobili smo toga dosta, nismo se ni vidjeli dugo, a suprotnosti smo, kao polovi magneta. Ja crven, on crn, ja nekada bio za slobode, on sada više i ne zna šta bi na tu temu. Nemilosrdno, kao što se kazaljke primiču posljednjem preklapanju toga dana, tema dođe i do sloboda.
- Nisam te ni pita, jesi li čita novine? O granici i policiji?-
- Sve ti ja čitam. Misliš na one policajce za granicu.-
- Aaha. Znan da ti o svemu imaš ideju. Šta će nan?-
- Pa treba nekako iskoristiti one helikoptere koje smo "dobili" od amera, koji za to služe, a ta ekipa će se dobro naučiti plivati i penjati. Znaš kako je izgledalo penjanje na Svilaju (sjetili se oba, zamišljeno).
- A za koga? Ko će ih platit?- pita on nakon stanke.
- Pa mi naravno, i poslije i njihove invalidske mirovine i policijski beneficirani staž, a i rezervne dijelove za američke helikoptere, i opremu. Sve ćemo to platit, mi.-
- I nešta evropa? -
- Možda da koju kunu, ali u većini, mi.-
- A jeba te, to ka i u vrime turaka. Oće reć, mi smo ka predziđe kršćanstva!- na ove zadnje dvije riječi se nasmijao i on.
- Možeš mislit kakvo je to kršćanstvo kome smo mi predziđe.- iscerim se i srknem još malo već iz skoro prazne limenke.
- A da tebi daju vladat, šta bi ti uradia?-
- Niko normalan u ovoj zemlji ne bi meni da vlast, vjerojatno bi me ubili slijedeći dan.-
- Virujen ti.- smije se on, jer smo o toj temi već prije pričali nekoliko puta.
- Ali šta bi uradia?-
Pogledam ga preko ruba pive, malo se zamislim, ne toliko da smirim misli, nego više da ne progovorim glasno, kako me u ovo doba političke "korektnosti" ne bi koja faca sa drugoga kata ubrala i zalila kakvom kao pišota toplom tekućinom, jer do ove ure pričam ispod prozora.
