Borgman's cube
nedjelja, 16.09.2007.
Dimenzija ... Zemlja... 2007
- Zaustavili smo prodore po palubama. Pomoćno napajanje je stabilizirano. Čak imamo i jedan oblik pogona…- izvješća su dolazila potpuno čista kroz Nexus. Bez bezbroja glasova. Meni nalik na tišinu.
Zeleno svjetlo hodnika. Led krcka pod mojim teškim korakom. Svijene cijevi, cijeli komadi oplate istopljeni bezvremenom. Gledam kroz zaštitno polje prema Svemiru i zvijezdama. Na trenutak mi se čini kako u Nexusu začujem «We are the Borg!», pa onda opet tišina. Prislonim ruku na nevidljivo polje, pojave se trake svjetla na mjestu dodira, jak osjet topline, vratim crnu rukavicu i prinesem je kameri. Nanosonde vriju krpeći oštećenja. Samo desetak sekundi je trebalo do ponovno glatke «kože».
Tihi zvuk. Sve jači. Udarac za udarcem. Kocka odjekuje kao gong. Nexus poziva sve u središte. Dobivam podatke. Snažna zraka pokušava istražiti Kocku. Izvor je nevidljiv!
Jane fokusira ono malo senzora, kalibrira ih, okreće prema prijetnji. Analiza nepoznatoga.
- Mogu ga izdvojiti. Evo!- ponosno uzvikne i na ekranu se pojavi maglovita slika. Brod nije velik, izgleda nenaoružano. Zapravo nalik je «avionima» iz svemira iz kojega smo došli.
- Borgmane, nešto mi je čudno… ovaj brod. On zapravo nije skriven! Samo ga naši senzori ne vide dobro!-
Nexus je već izbacio «dijagnozu».
- Nije problem u brodu. Problem je u nama. Vraćeni smo u paralelni svemir, ali u međudimenziju. Ovo što udara u nas su zrake za detekciju. Lidar…-, Jane uključi potisnike na trenutak i Kocka se izmakne letjelici… slušali smo komunikaciju
--
Vespucci, skrenuli ste s putanje…-
- Cape, lidar je maloprije pokazivao masu ispred nas, osjetili smo povlačenje…-
- Vespucci, Johne, predaj upravljanje Peteru. Tvoji medicinski podaci nisu u redu. Izvršite korekciju putanje. Nastavljamo sa misijom… Cape out!-
- Cape, snimka signala sa lidara ide linkom , provjerite što sam govorio.- bio je ipak uporan John, prebacujući upravljanje Peteru Thornu, inženjeru leta. Ovaj samo kimne glavom, signalizirajući pilotu kako u potpunosti razumije razlog prosvjeda. Do cilja su imali još pola sata i trebalo je to obaviti dobro.
- Vespucci, provjeravamo anomaliju, ali John i dalje treba malo smirenja. Peter, misija je tvoja!-
--
- Skoro smo se sudarili, i kako Nexus pokazuje, svojim prolaskom bi nas dodatno oštetili.-
- Izgleda kako bi oni samo malo usporili, bilo bi im kao da idu kroz zrak… mislim kako bi jedina interakcija bila dodir sa našim poljima…- tada se na vratima pojave Jakša, Kid i Prvi.
- Vraćeni smo desetak godina prije. 2007 zemaljska godina. Prilike u svijetu se razlikuju od onih iz kojih smo došli, ali ne previše….- tišina nakon njegovih riječi nije bio odgovor kojemu se nadao.
- Izgleda kako je Kocka u međudimenziji, i dok je ne napustimo, nismo stvarni za taj svijet. A kada je napustimo, nisam siguran kako bi se mogli vratiti…-
- To je lako…- Kid se okrene prvi put smisleno progovorivši.
- Što je lako?-
- Pa to. Testirati povratak Napravimo bumerang!- pratio sam mu misli kroz Nexus, i nasmijao se.
- Bumerang u bezzračnom prostoru?! Ne ide!- već sam pomislio kako se kod njega neće nikada pojaviti link sa Nexusom, ali Kid…kao i svi «klinci» uvijek ima «asa» u rukavu.
- Dva mala potisnika, programirana na vrtnju. Ovakva!- i matrica izbaci «sliku i simulaciju malog dvoglavog projektila, povezanog krutom sponom… ostali me pogledaju.
- Može. Sastavite to od otpada. Za potisnike upotrijebite kapsule sa stlačenim zrakom. Test možemo provesti sa palube 4….- , kao da sam primijetio dodatnu živost na Prvome kada je ispratio tu dvojicu užurbanog koraka.
--
- Jane spremna? Idemo!- Kid na trenutak zastane u pokretu i mali projektil izleti iz kocke, počne rotaciju i nakon nekoliko velikih krugova (kojima je postigao brzinu za kinetičko udaljavanje od Kocke), promijeni smjer, i u luku se počne vraćati nazad. Nexus je procesirao podatke, dodir,… prolazak?! kroz polja… Kocka se zatrese kao da je ogroma sila kinetički udarila u metal, začuje se grozomorno škripanje kada se mali projektil polako gubeći brzinu zaustavio. Četrdeset metara duboka rupa. Polja koja se prekonfiguriraju za izdržavanje ove štete. Jake koji je već u trku ka zaustavljenom bumerangu i njegov «krik» kroz matricu.
- Što je bilo?- upitam tražeći razlog za gubljenje energije koje je zadesilo divovsku radilicu.
- Pokušao sam je dotaknuti, i istopila mi je prst!-
- Jake odmakni se od bumeranga. Mislim da znam razlog. Dođite i Kid i ti na palubu! Prvi ostani dolje za nadgledanje daljnjeg kretanja…-
- Misliš da je sada bumerang… u zemaljskoj dimenziji?- upita Jane radeći simulaciju našeg daljnjeg kretanja.
- Baš to. Na kraju će sigurno proći kroz Kocku, a naš odlazak sa Kocke… biti će zauvijek!-
utorak, 04.09.2007.
Pet prstiju Borgove ruke
- Gdje smo?- pojavila se Jane. Njena «crna» koža se ljuštila s ruku, kao da je dobila nekakvu borgovsku kožnu bolest.
- Nema Nexusa. Ne čujem ostale radilice… Ne čujem tebe…Što se dogodilo?- stala je pored konzole koja je uglavnom bila ugašena. Pored mene.
- Izgubljeni smo. Kocka je uništena. Ostalo nas je samo… pet. – pokušavao sam barem osposobiti komunikacijski sustav, ali uzalud. Nije radio.
- Kažeš pet…- odsutno je gulila ostatke «kože» s ruke, i onda ustane. Tko?-
- Ne znam. Troje ljudi i dvije radilice. Ja i ti, - ona se okrene,- Čujem Jakšu, a on ima tvog «prvog», a tko je treći čovjek? Sve si ih vratio, ili…si koga zaboravio?-
- Samo Kid…- očito je oštećenje Nexusa bilo preveliko. Jane se trznula, prije nego sam shvatio.
- Mali je još zavaren!- krikne, i potrči. Pratio sam je, pomagao ukloniti pregrade, probijali smo se kroz hodnike i srušene platforme…sve do hangara. Jake je već rezao oplatu, a «prvi» pomagao, izgledajući potpuno zbunjeno. Gubio se. Ako je izraz lica borga mogao biti očajan, ovaj je to bio.
- Evo, nas… drž se mali- zagrmi Jakša, i njegovi mišići razlome metalnu ploču, oslobađajući marinca koji iskorači kroz procjep. Kid se osvrne, i odmah primijeti razorene prolaze, nas četvero. Mladi marinac, još jednom krene pogledom preko srušene palube i sruši se na pod.
- Bojim se da je neko trovanje! Nama ne smeta, svi smo zaraženi, ali njemu… -, «prvi» bez riječi donese spremnik zraka. Jakša je improvizirao, iskrojio komad metala, dodao komad cijevi i masku nabacio na mladićevo lice. Ja sam se «pribrao» i u slijedećem trenutku otkrio nekoliko spojeva, i monoksid! Ugljični monoksid.
- Prvi, donesi spremnike iz hangara koje smo pripremili za transport. Jane, osiguraj nam prolaz… Jakša nas dvojica nosimo …maloga… ovdje je previše monoksida!-
Nisam znao kako bi protumačio pogled to dvoje ljudi. Kao da su me mrzili i voljeli istovremeno. Jane zareži u potvrdi, i pojuri kroz hodnik, Prvi se odgega, a Jakša i ja ponesemo mladića kroz razrušene hodnike. Trebalo nam je vremena, improvizirana maska je padala sa Kidovog lica. Jakša je uz put pokupio i nešto alata… uglavnom nakon probijanja kroz hodnik, upali smo u zapovjednu sobu. Jane je već pripremila ležaj. Prvi se dogega donoseći kontejner, i iza njega zatvorimo vrata.
- Što je u kontejneru?- upita Jane namještajući Kida u bočni položaj, kao iz knjiga o prvoj pomoći.
- Kreč. Vapno. Peroksid. Na bazi toga je Jules Verne osigurao kisik i vodu svojoj posadi na putu za Mjesec…- odgovorim bacajući se na improvizaciju. Sjećanja su provaljivala u fragmentima, ali sve češće. Rezervno napajanje Nexusa. Najotpornija oprema Kocke.
Zapravo najviše me se dojmila tišina. Kocka u radu, nikada nije potpuno tiha, ali sada. Samo ledeni dodir Svemira koji se polako uvlači među palube, rušeći sigurnosna polja. Improvizirani filter je bio gotov, i okrenem se «svojoj posadi». Nevjerojatan prizor je bila blijeda koža Janeine ruke, naspram crnila nanosondi koje su počele ponovno svjetlucati….
- Izgleda mi kako se nanosonde aktiviraju… Žilavi mali stvorovi!- nisam bio siguran je li to govorila s ljubavlju ili mržnjom. Kid zaječi i izbaci sadržaj želuca na pod. Jake mu ponovno prisloni masku. Marinac nešto zamumlja, ali Jane samo opipa njegovo bilo, i tanka crna igla probije njegovu kožu….
- Ionako mu nije bilo spasa bez sondi…- odgovorila je mirno i onda se okrene prema meni. Jakša je provjeravao preostalu opremu, Prvi gledao prazno, okrenut k meni.
- A što sada?- ovaj put njen glas je bio oštar, a ja sam osjetio ...nešto. Možda sam izgubio i radilice, i ljude… ali sam dobio priliku, da preživim s Njima… a Nexus je već šaputao Plan.
