- Gdje smo?- pojavila se Jane. Njena «crna» koža se ljuštila s ruku, kao da je dobila nekakvu borgovsku kožnu bolest.
- Nema Nexusa. Ne čujem ostale radilice… Ne čujem tebe…Što se dogodilo?- stala je pored konzole koja je uglavnom bila ugašena. Pored mene.
- Izgubljeni smo. Kocka je uništena. Ostalo nas je samo… pet. – pokušavao sam barem osposobiti komunikacijski sustav, ali uzalud. Nije radio.
- Kažeš pet…- odsutno je gulila ostatke «kože» s ruke, i onda ustane. Tko?-
- Ne znam. Troje ljudi i dvije radilice. Ja i ti, - ona se okrene,- Čujem Jakšu, a on ima tvog «prvog», a tko je treći čovjek? Sve si ih vratio, ili…si koga zaboravio?-
- Samo Kid…- očito je oštećenje Nexusa bilo preveliko. Jane se trznula, prije nego sam shvatio.
- Mali je još zavaren!- krikne, i potrči. Pratio sam je, pomagao ukloniti pregrade, probijali smo se kroz hodnike i srušene platforme…sve do hangara. Jake je već rezao oplatu, a «prvi» pomagao, izgledajući potpuno zbunjeno. Gubio se. Ako je izraz lica borga mogao biti očajan, ovaj je to bio.
- Evo, nas… drž se mali- zagrmi Jakša, i njegovi mišići razlome metalnu ploču, oslobađajući marinca koji iskorači kroz procjep. Kid se osvrne, i odmah primijeti razorene prolaze, nas četvero. Mladi marinac, još jednom krene pogledom preko srušene palube i sruši se na pod.
- Bojim se da je neko trovanje! Nama ne smeta, svi smo zaraženi, ali njemu… -, «prvi» bez riječi donese spremnik zraka. Jakša je improvizirao, iskrojio komad metala, dodao komad cijevi i masku nabacio na mladićevo lice. Ja sam se «pribrao» i u slijedećem trenutku otkrio nekoliko spojeva, i monoksid! Ugljični monoksid.
- Prvi, donesi spremnike iz hangara koje smo pripremili za transport. Jane, osiguraj nam prolaz… Jakša nas dvojica nosimo …maloga… ovdje je previše monoksida!-
Nisam znao kako bi protumačio pogled to dvoje ljudi. Kao da su me mrzili i voljeli istovremeno. Jane zareži u potvrdi, i pojuri kroz hodnik, Prvi se odgega, a Jakša i ja ponesemo mladića kroz razrušene hodnike. Trebalo nam je vremena, improvizirana maska je padala sa Kidovog lica. Jakša je uz put pokupio i nešto alata… uglavnom nakon probijanja kroz hodnik, upali smo u zapovjednu sobu. Jane je već pripremila ležaj. Prvi se dogega donoseći kontejner, i iza njega zatvorimo vrata.
- Što je u kontejneru?- upita Jane namještajući Kida u bočni položaj, kao iz knjiga o prvoj pomoći.
- Kreč. Vapno. Peroksid. Na bazi toga je Jules Verne osigurao kisik i vodu svojoj posadi na putu za Mjesec…- odgovorim bacajući se na improvizaciju. Sjećanja su provaljivala u fragmentima, ali sve češće. Rezervno napajanje Nexusa. Najotpornija oprema Kocke.
Zapravo najviše me se dojmila tišina. Kocka u radu, nikada nije potpuno tiha, ali sada. Samo ledeni dodir Svemira koji se polako uvlači među palube, rušeći sigurnosna polja. Improvizirani filter je bio gotov, i okrenem se «svojoj posadi». Nevjerojatan prizor je bila blijeda koža Janeine ruke, naspram crnila nanosondi koje su počele ponovno svjetlucati….
- Izgleda mi kako se nanosonde aktiviraju… Žilavi mali stvorovi!- nisam bio siguran je li to govorila s ljubavlju ili mržnjom. Kid zaječi i izbaci sadržaj želuca na pod. Jake mu ponovno prisloni masku. Marinac nešto zamumlja, ali Jane samo opipa njegovo bilo, i tanka crna igla probije njegovu kožu….
- Ionako mu nije bilo spasa bez sondi…- odgovorila je mirno i onda se okrene prema meni. Jakša je provjeravao preostalu opremu, Prvi gledao prazno, okrenut k meni.
- A što sada?- ovaj put njen glas je bio oštar, a ja sam osjetio ...nešto. Možda sam izgubio i radilice, i ljude… ali sam dobio priliku, da preživim s Njima… a Nexus je već šaputao Plan.
Post je objavljen 04.09.2007. u 23:53 sati.