Borgman's cube
subota, 26.05.2007.
Prijatelji...zauvijek
Jane je tražila Ghore. Više naslućujući, nego znajući, otvori vrata i … rukom odbije udarac šipke. Neozlijeđeni Kaa'tann, koji je izvukao svoga zapovjednika iz borbe, ispusti šipku i odmah se uhvati za bolnu ruku.
- Šipku treba držati tako da klizi…- savjetovala ga je Jane u hodu i odmah joj je bilo jasno kako je Aaat'mahan u smrtnoj opasnosti. Udarac Sivog ga je skoro ubio. Ghor joj pruži ruku, i čvrstim stiskom je privuče bliže.
- Ovo su Sivi Vojnici, zadnji prototip. Usavršeni su. Puno brži i od Ghora… khhhm…-, bolan izraz sličan ljudskome, na trenutak mu se zamagle oči…- vaši ljudi nemaju šanse protiv njih… i uvijek ih ima pet!- Stravičan udarac na vrata. I opet Ghor koji polugom pogodi ruku koja je otvorila zasun. Duga oklopljena ruka samo okrzne Kaa'tanu, i ovaj se zabije odmah do Jane. Onesviješten… Vojnik Sivih je bio na vratima i podizao svoje oružje….
Jane nije imala izbora. Raširila je ruke. Oba Ghora se trznu kada ih probiju asimilacijske igle, i trenutak prije nego Sivi ispali svoje oružje, zelena zraka «pokupi» troje ranjenih. Sivi sa samo nezainteresirano okrene, kao da njuši nečiji strah, i krene niz stepenice….
- Kapetane, pokupili smo Jane i Ghore. Svo troje su oštećeni!- bila je to moja prva radilica…
- Kaže se ranjeni…za živa bića… i na trenutak mi padne na pamet filozofija, koliko je Jane sada živo biće, i …kako je «oštećena» puno dublji opis…-, a onda se prebacim u bitku.
- Status ljudi?-, i ja sam tražio podatke, ali ih jednostavno nema.
- Njihova odijela su prigušena poljem. Zadnje očitanje je pokazivalo oštećenje na Ivanovom oklopu…-
Nakon ovoga nisam više ništa čuo. Poludjeli ćelavac, kako sam ga «krstio» prvi puta, je na brodu sa nadmoćnim neprijateljem, bez oružja, i bez ičega čime bi im mogao pom…
Da, kada je Jakša dolazio na palubu Kocka se tresla. Radilica se pojavi ispred mene. Za glavu viši od svih ostalih. I duplo teži.
- Dole su mi prijatelji!- zagrmio je i u prostoriji i svojim glasom u mojoj glavi!
- Tvoje oružje je dolje neupotrebljivo!- odgovorim premećući razne taktičke varijante. Uglavnom nepovoljne za njega. Zvuk otpuštanja magnetnih držača, i cijela gomila opreme se nađe na podu. Visoki stvor iskorači iz gomile…
Odšetao je do priručnog replikatora, spojio se na njega. Kugla plazme se izbistri, i ugledam oružje čudnog oblika. S jedne strane kao kugla, a s druge kao sjekira, sa drškom, i par sitnih dodataka. A do nje, štit. Srednjevjekovni (koliko poznajem ljudsku povijest).
Zadovoljno, Jakša uzme svoje oružje, odmjeri balans «sjekire», zamahne nekoliko puta…
- Ovo je moje oružje!- ponosno prisloni metal uz prsa i aktivira držač. Klik.
- Spor si za Sive…- pokušao sam opet, ali Jakša nije pokazivao ni najmanji znak straha.
- Borže, ti možda ne znaš što su prijatelji, ali …ja znam. Znam sve podatke o tim Sivima, sve što Jane zna, znam i ja!...- , pomislim kako je među njima jača veza nego što sam mislio, a onda me zadnje riječi skoro šokiraju…
- Na sebi nosim i malu anhilacijsku bombu…-, nisam uspio reagirati jer je odmah nastavio,- ako prikupim prijatelje, dolazimo nazad, imam markere za transport… ali ako ne, molim te… kao čovjek… ne izvlači me od tamo. Aktiviraj je…-, teleportirao se bez mog dopuštenja, nestao sa palube, dajući mi odgovor na moje pitanje, «cijeni» li moj dar «vječnog-borgovskog» života… a odgovor nije bio baš pohvalan za mene
a za sve koje su "zaustavili", po prvi put na mom blogu, jedan mali "Yubito" 
