Borgman's cube
srijeda, 30.08.2006.
Tko bi gori...sad bi doli :-P
- Žak, što je to? – upita Antonija znatiželjno.
- Mete za noćno gađanje. Marija ih je radila prije. Ovo drugo su ekranske mine, ali specijalne!-
- Ekranske, one usmjerene…znači večeras…ubijamo?- rekla je to sa strepnjom, i stisnutog grla.
- Napunio sam ih kamenom solju! Umjesto kuglica. Imamo namjeru raniti ih što više. Puno boli, ali neće ih poubijati…ostajemo pri svom načinu borbe, ne plaši se! – govorio je slažući opremu iz kutije. Marko je u međuvremenu već postavljao tanke žice za potezno aktiviranje. Antonija posluša upute, i njih troje razviju zamku za napadače.
+++++++++
Jane pogleda ruke i zbunjeno ih okrene prema slabom svjetlu mjeseca. Bile su crne od nekog materijala koji nije odbijao svjetlo. Da je kojim slučajem vidjela svoje lice, na kojemu su se samo vidjele usne i oči, možda bi se preplašila i same sebe. Ovako je jednostavno prihvatila i tu promjenu, kao nešto od čega se ne može pobjeći i okrenula se zvukovima noći. Razgovoru nekolicine ljudi. Brzo i nečujno približavala se izvoru. Prepozna Ivanov glas. Pa Marijin. I pojavi se ispred njih. Ivan ustukne, a Marija tiho krikne, a onda oboje prepoznaju Jane.
- Jane…preplašila si nas…- prva je reagirala Marija i pružila joj ruke u zagrljaj. Ova joj priđe i nespretno je zagrli, već odviknuta od prijateljskog dodira.
- Moram ti zahvaliti. Spasila si nas u Seboru…kako si uspjela doći do ovdje, i kako? – pitao je Ivan promatrajući noć kao da očekuje još kakvo iznenađenje.
- Ni sama ne znam sve. Dio se događao bez moje volje….i ove promjene na meni, događaju se uvijek prije nego trebam u akciju…-
- Kao da nosiš kapuljaču, lice ti je crno i pomalo tvrdo na dodir…- doda Marija koja je prstom prešla po «koži».
- Zašto ste samo vas dvoje? Gdje su ostali?- upita Jane mijenjajući temu koja joj je bila neugodna.
- Imali smo izdajnika. Očekujemo Catoholički napad svaki trenutak. Nas dvoje smo ranjeni pa idemo prema cesti, kako bi bili što dalje…. tiho je govorio Ivan, a Jane ga pokretom prekine.
- Idemo još dalje odavde, na drugu stranu. Vas dvoje se sakrijte, a ja ću se ako tko dođe cestom malo poigrati sa Catoholicima!,- usne koje nisu imale crnu boju izviju se u pomalo zločest osmjeh.
+++++++++
- Plavi tim, jeste li na poziciji?- pitao je Primus.
- Plavi tim čeka zapovijed. Imamo nadzor nad logorom i stražarima!- odgovori odrješiti glas sa stranim naglaskom.
- Žuti tim, vi ste bočna izvidnica. Osigurajte plavima čist put, neutralizirajte stražare, i senzore ako ih ima, i čuvajte bok od patrola.
- Žuti primio. Krećemo.-
- Primuse, još mi nije jasno zašto nismo doveli veću grupu vojnika…- upita Tercer Jona, promatrajući zaslon koji je pokazivao buduće ratište.
- Dragi moj prijatelju. Mi smo sada na lokaciji koju sam odabrao za zeleni tim. Kada oni krenu uzbrdo i zatvore krakove naši vrli pobunjenici mogu jedino položiti oružje… pričekaj malo…-
- Zeleni tim, u strijelce i polako prema gore. Vaš zadatak znate…i , nema preživjelih!- završi Primus sa ledenim glasom od kojega se Jona strese.
+++++++++
Hitac iz puške sa prigušivačem. Malo glasniji od pljuckanja. «Stražar» na mjestu gdje je Antonija bila prije samo par sati ispusti uzdah i skljoka se u podnožje stijene.
Žuti tim nastavi sa kretanjem gurajući priručni EMP uređaj čiji su impulsi spaljivali senzornu mrežu. Otvarali su bočni put. Plavi krenu s druge strane, kada dobiju obavijest kako je središte mreže pod kontrolom. Desetak crnih prilika se privlačilo vrećama za spavanje….
- Obratite pažnju na vreću za spavanje koja ima srebrnu traku. To je naš. U ostale prvo pucajte, pa ih pitajte za predaju…- čuli su Primusov glas u slušalicama. Plavi se samo pogledaju i rašire u strijelce, iskusno se krećući preko kamenjara. Žuti su s druge strane htjeli zauzeti vrh gdje je bio stražar i počeli se penjati kamenim prolazom ka vrhu.
++++++++++
Antonija je kroz noćnu optiku promatrala prikradanje Catoholičkih plaćenika, vidjela kako je njeno «strašilo»( IC meta) palo, stresla se od svoje izbjegnute sudbine. Žak i Marko, malo razmaknuti, pokrenu svoje kutije koje su podsjećale na daljinske upravljače za makete vozila. Samo su od nje tražili trenutak kada svi napadači budu unutar logora. Ona samo tiho kaže :- Svi su tamo!.-
++++++++++
Catoholik- plaćenik koji je skoro došao do vrha prekine tanku žicu. Bljesak. Prasak i njegov krik kada ga krupni komadi soli pogode. Ona dvojica iza njega pokušaju se izmaći ali i iza njih nešto zagrmi. Padnu urlajući. Plavi tim zapuca prema vrećama koje se zatresu kao da su u njima živa bića, a onda , prije nego su se uspjeli uputiti u pomoć žutima i oko njih započnu eksplozije. Kamena sol se zabijala u meso, najčešće u noge, najslabije zaštićene ispod pancirki i noćnih vizira preko lica. Jedna, dvije, tri…šest mina je zasulo tim ubojica, pretvarajući noć u pakleni dan i ostavljajući pustoš. Tercer koji je zapovijedao timom je prvi pao, ranjen u obje noge, i počeo pozivati pomoć…. Ostatak žutog tima je bježao prema cesti, nesvjestan opasnosti u koju srlja. Buka, kotrljanje kamenja, zapomaganje…Zelena grupa, na krilima ojačana bacačima plamena čula je trčanje i tercer zelenih bez razmišljanja zapovjedi…- Bacači!-
Plameni jezici liznu u daljinu i skoro pogode tri lika u crnim uniformama koji su bez oružja jurili nizbrdo. Samo prolazak pored jare ih potpuno šokira. Catoholik sa bacačem ispusti drugi mlaz, otkrivajući svoje kolege po oružju, i na jedvite jade to pretvori u plameni zid, ispred bjegunaca. Ova trojica nisu bila svjesna koliko je malo nedostajalo od njihovog iskupljenja za zlodjela napravljena u ime …..
+++++++++++
Jane je bila pored oklopnjaka koji je u sebi čuvao Primusa. Slušala je razgovor.
- Jona, ovdje si jer mi možeš prepoznati pobunjenike, i zato jer bi mogao postati secundus nakon ove operacije…. To znaš. A ipak me pitaš o našoj taktici!-
- Gospodine, mislim kako bi bilo bolje da smo uzeli Inkvizitore, tisuću ljudi i opkolili teren…
- Griješiš Jona, griješiš. Sada sam upotrijebio plaćenike. Nije me briga što većina od njih nikada nije čitala Bibliju. Oni su mi korisni jer me za njih ne vezuje ništa osim njihovih plaća. Nije sposoban za ratovanje…ide kući, i gotovo! Inkvizitori su ovdašnji. Imaju ženu i djecu. Troše novac u Catoholičkoj privredi. Udovice primaju mirovine. Moramo objaviti osmrtnice kada poginu…
- Pa tada bi trebala samo velika masa!- nastavi Jona, a Primus odmahne glavom.
- Opet krivo! Velika masa bi dala na važnosti pobunjenicima i vidjela bi se. Brojali bi se mrtvi! Ovako, upotrijebim plaćenike, dobro obučene, koje nitko osim kurvi koje su nam na platnom spisku i ne vidi… pogine ih koliko treba , to platimo i gotovo. Donesemo leševe pobunjenika, i pobjeda strategije….Pa da čak nikoga ne uhvatimo, nitko ne zna ni da smo bili u akciji…opet dobro!- odgovori Primus Joni koje se duboko zamisli. Ta je šutnja trajala do krika plavog zapovjednika…
- Ranjen sam. Svi moji ljudi su pogođeni. Naletjeli smo na zamku minskim poljem. Hitno tražim pomoć!...-
- Što je sa žutim timom? Kakva je njihova podrška?- uzvikne Primus grabeći konzolu bliže sebi.
- Nema podrške….oni su u bijegu. Prema vašem krilu. Ponavljam. Svi smo pogođeni. Šaljite pomoć!-
- A pobunjenici? Jeste li …-
- Dvije su bombe bile u vrećama za spavanje. Nismo nikoga vidjeli osim stražara!-
- Držite se. Šaljem helikopter po vas…- odgovori mu zapovjednik….
Jane se odmakne od transportera i progovori u uređaj koji je dobila od Ivana. Drugi je ostao kod Marije.
- Dolazi helikopter po one uz logor. Javi nekome da ga skine, ako može…a ja idem malo razbacati ove u donjem lancu!-
- OK Jane. Sretno!- čula je muški glas.
Brza i tiha primakla se do krila suprotnog onome osvijetljenog vatrom. Pratila bi napetog Catoholika, sudarila se s njegovim tijelom i začepila mu usta istovremeno udarajući u glavu. Bešumno bi ih spuštala na zemlju, ne znajući kako su njeni nokti ostavili na svakome od njih rez i gel za uspavljivanje (Borg ne voli slučajnosti). Malo je vremena potrošila na osmoricu najdaljih. Prikrila se malo bolje, uz kolonu na cesti, kada helikopter protutnji u punoj brzini iznad nje. Hitao je prema vatri na vrhu brda. Razmislila je o problemu napada na gomilu catoholika koji su se okupili oko svojih kolega, i vratila do transportera.
- Razbili su ih! Sedamdeset idiota sam doveo u akciju. Razbila ih je bijedna grupica pobunjenika. To je sramota!- grmio je Primus pred svojim jedinim slušateljem. Tercer se povukao u sebe nakon što mu je zapovjednik zabranio izlazak iz transportera.
- Pa i vi se plašite za sebe Primuse! To su vragovi. Da ste vidjeli onu ženu s kojom sam se borio…živi užas. Brza je kao zvijer!-
- Da, bojim se za svoju sigurnost, kada sam okružen idiotima! Naravno da se bojim! Idemo odavde…najradije bih zelenima naredio da sve zaliju plamenom! Plaćenici…smrad nesposobni!- vikao je i dalje Catoholik.
+++++++++
- Sletio je u logor! Pogledaj!- , Antonija prepusti snajper Žaku. On polako nacilja i bez riječi opali metak. Zvuk je bio prigušen radom elise, i grmljavinom motora. Drugi hitac, i pojavi se mali plamen na konstrukciji ispod elise. Plamen je rastao i uskoro i oni u blizini helikoptera to i primijete . Panika. Strah obuzme posadu helikoptera i koja se udalji od pogođenog stroja. Jedan od njih se zaleti u kabinu i isključi turbinu. Ovi ostali su samo zbunjeno gledali jedva shvaćajući što se tu dogodilo, sve dok ih oštro lajanje plavog Tercera nije vratilo u akciju.
nedjelja, 27.08.2006.
Tko je tu lovac, a tko lovina?...
Antonija je proučavala noćnu optiku. Sve te zelene sjene, odbljesci, malo su je zbunjivali i umarali oči, ali s druge strane, vidjela je u mrklome mraku. Pogled joj se prikuje na Mariju koja je prolazila pored vatre noseći nešto u ruci. Nešto tajanstveno. Zagolicalo joj je maštu, ali čula je dogovor starijih gerilaca o tome kako treba posebno baždariti senzore, i kako je to Marijin posao. «Najvjerojatnije baždari sprave» pomisli, i pređe pogledom još jednom pored vatre. Zastane užasnuta. Petar je nišanio prema Mariji.
- Petre ne!- vrisne misleći kako se Petar zbunio, probudio iz sna. Marija se upozorena njenim vriskom poluokrene upravo kada je Petar opalio metak. U slijedećem trenutku, i ne provjeravajući je li pogodio opali dva metka prema Antoniji. Oba pogode stijenu koja ju je zaklanjala, i natjeraju je na skrivanje.
- Petre ne pucaj. Mi smo oko tebe! Uraditi ćeš zlo! – vikala je šokirana, ali nakon trećeg pucnja pomisli kako to nije slučajno. Petar je izdajnik. Ljutnja prevlada strah, i ona izviri toliko da noćna optika ulovi njegovo skrivanje iza gromade koja je kontrolirala skoro cijeli logor. Začula je korake, ugledala bljeskove, čula pucnje.
- Pazite se. Iza stijene je. – vikala je Slavenu koji se neoprezno pokušao približiti. Nekoliko pucnjeva. Slaven «zagrize» zemlju i otkotrlja se u zaklon. Odjednom Antonija osjeti nečiju blizinu. Žak. Zavoj oko ruke je bliještao u mraku.
- Daj mi pušku. Ivan je dole. Ovaj je kreten opkoljen iako to još ne zna. Kako je Marija?- govorio je pomalo zadihan.
- Vidim je kako leži!- odgovorila mu je i dalje stežući moćno oružje. Stari borac nije ništa komentirao, jer bi teško pucao krivom rukom, pa samo doda
- Pucaj metak po metak. Ispred i iza njega. Kada čuješ «žaba» zatvori oči, izbroj do tri, i pucaj da pogodiš! Je li jasno? I iza pucnja glavu dole!- ona samo klimne glavom. Žak nestane u mraku.
+++++++++++++
Petar je bio potpuno svjestan kako ga okružuju. Stijena iako odličan zaklon sa svih strana imala je brisani prostor koji ga je sprječavao u bijegu. Antonija ima snajper. Žak onaj svoj ručni top. Ivan automatsku pušku. Jedini koji ga nisu zabrinjavali su bili novaci koji su došli s njim. Sva trojica su otkrili kako su im puške prazne i otpuzali su u zaklon. Sada je samo trebao izdržati do napada. I izdržati će. Zna to.
Pokret u tami. I hitac sa vrha. Metak prozuji blizu njega. «Guska ne zna niti pogoditi metu», pomisli čekajući je za slijedeći hitac. Pucanj. On odgovori sa svoja dva. Očekivao je krik. Ništa.
- Ivane, žaba!- začuo je Žakov glas. Učini mu se kako nešto u visokom luku leti k njemu. Opali dva metka prema glasu i zadovoljno zaključi kako je ta bomba promašila. Bljesak ga uhvati širom raširenih očiju. Zvuk dođe samo trenutak nakon toga i izbije mu zrak iz pluća. Crvenilo mu se raširi u očima, krikne od šoka i bola, ruka sa pištoljem mu izviri iza zaklona. Jedva je čuo pucanj, ali ga udarac izbaci iz zaklona. Automatski pištolj je u luku odletio iz ranjene šake. Prinosio je ruku očima koje još ništa osim crvene sumaglice nisu vidjele, kada se na njegovo rame spusti teška šaka. Druga ga baci na pod. U mrak….
++++++++++++++
Luka se sagne nad Mariju koja je ležala. Osvijetlio ju je malim reflektorom tražeći krv, ali nije je bilo. Osim na glavi. Opipa joj bilo. Kuca.
- Ivane, Žak…živa je….pogođena je u glavu…- glas mu se lomio jer mu se svidjela žena koja je o svima brinula jednako.
Slaven dotrči do njega. Zajedno je okrenu i ona bolno zastenje. Ivan u međuvremenu došepa do njih.
- Marija, uhvatili smo gada…- bile su mu prve riječi, a ona na njih odgovori stenjući.
- Antonija…me spasila. Samo me okrznulo. Glava me boli. Užas jedan.- pomognuta dvojicom novaka sjela je na ravan kamen. Luka je već vadio zavoj i stavljao ga na ranu. Slaven ode prema vrhu, kako bi smijenio Antoniju. Sve se zbivalo u nekom čudnom slijedu, tečno.
+++++++++++++++
Kada te pljusne netko od pedeset kila, to zaboli, a kada to uradi mrcina od sto deset kila, od toga leti glava. To je bilo Petrovo buđenje. Vilica, ruka, glava sve je slalo poruke bola u mozak koji se i dalje borio sa izmaglicom.
- Govori , ili ću ti ovu ruku zdrobit! – unese mu se Žak u lice. Vid mu se bistrio.
- Nemam šta reć! – odgovori mu Petar uz neki krivi osmijeh.
- Zašto si puca u Mariju? Zašto?- Žak je otkrio kako jedinom zdravom rukom najbolje izvlači Petrove uši.
Petar onako ošamućen spozna kako Marija nije otkrila markere! Oni ne znaju! – pobjedonosna misao mu se formira u glavi. «Ovi ne ubijaju zarobljenike, a moji će svaki tren napasti!», i iako bol nije jenjala, nije ga bilo briga. Neka tuče… i Žak ga nije žalio. Ponavlja je pitanje na koje se Petar uglavnom samo blesavo cerio, a onda začuje Antonijin glas :- Marija, našla sam nešto!-
+++++++++++++++
Antonija je došla do Marije.
- Oprosti, nisam znala…- slomi joj se glas.
- Naravno da nisi znala. Smiri se….samo pronađi onu kutijicu koju sam izgubila!-
- Je li ovu?- upita Antonija držeći mali ekran u ruci.
- Baš tu. Nastavi prema tim točkicama i otkrij što znače. Možda je to povezano sa Petrom!- rekla je Marija gledajući Žaka i Ivana kako s vremena na vrijeme, čim im Petar nešto odgovori, udijele izdajniku pokoji udarac.
- Marija, našla sam nešto!- kaže Antonija i donese ispred Marije malu kockicu.
- Brzo to vrati tamo gdje je bilo! To je marker. Označio nas je Catoholičko govno… možda nisu primijetili…- doda dok se Antonija trkom vraćala do mjesta gdje je bio sitni uređaj.
Nakon vraćanja uređaja Antonija pomogne Mariji da se uspravi i obje dođu do Ivana. Crvenilo vatre mu je davalo nekakav sablasno crveni izgled, a bijes u crtama lica je postajao zamalo vražji.
- Postavio je dva markera. On je Catoholik. Špijun.- na što se Petar samo okrene,- kako mi je žao…- naceri se.
- Žak, neka Slaven i Ante odvedu ovu gubu negdje u planinu. Ne treba nam. Ti znaš što treba uraditi. Vjerojatno imamo samo koji sat vremena!- Ivan je govorio pogledom prelazeći preko logora.
- OK. Ostavi mi Antoniju i Marka. Mi ćemo obaviti sve pripreme za doček. Ti obavijesti ostale ekipe da teren postaje vruć-… i kao da se to događa svaki dan svi krenu svojim poslom. Jedino što je Petar to sve prespavao jer ga je Žakova ljevica nokautirala, onako u prolazu.
++++++++++++++++
Jane je u snu došla do metalnog kontejnera. Poslušavši zapovijed, ruke ga otvore, i zagrabe u masu koja ga je ispunjavala. Hranjivu masu. Nije mogla znati kako joj unutrašnjost grla postaje «metalna» od nanosondi koje su ubacivale «hranu» direktno u krvotok. Nova snaga je trenutno ulazila u mišiće, otapala umor, donoseći opuštanje od grčeva. Samo nekoliko trenutaka je trebalo da je obuzme val energije. I moja kontrola se ugasi oslobađajući joj um. Zbunjeno je gledala u sanduk ljepljive mase ispred sebe, mljackajući punih usta…osjećala se dobro, odmorno i spremno…ali za što?
četvrtak, 24.08.2006.
Plan...i kontraplan!
- Ivane, došli su ljudi iz Splita. Doli su bile racije pa su došli vamo. Treba bi ih upoznat!- govorio je Šime pospanom vođi. Ivan uz mučan uzdah ustane, prihvati ponuđenu ruku i odšepa prema maloj skupini novaka.
- Ovo ti je Petar, Ante, Luka, Antonija, Slaven…- nabrajao je Šime pridošlice, a Ivan pružao ruku svakome. Pet novih lica sa znatiželjom i nekakvom strepnjom su gledali prema legendi gerile. Manirom dobrog zapovjednika Ivan pogledom obavi smotru i pogled mu zapne na Luki.
- Ti si ..Luka. A šta ti je to?- upita pokazujući na veliki privjesak skriven bijelom majicom.
- Pentagram!- odgovori ovaj, skoro ponosno, i izvadi veliki pentagramski medaljon od srebra.
- Skini ga!,- onda se okrene ostalima,- i vi ostali, svo prstenje i privjeske, ma što na njima pisalo, sve skidajte…- glas mu je postajao oštar, ali se Luka hrabro pobunio.
- Zašto? Pa vi nosite križ naopako…borimo se protiv Catoholika…- govorio je i zbunjeno primijeti kako Ivan otkopčava košulju. Nije tamo bilo ničega.
- Ne nosim ništa. Nikakav križ. Ni obični, ni naopaki! To što ste vidjeli na tjeralici je izmišljotina Catoholika. Nitko od mojih ljudi ne nosi ništa što bi moglo na bilo koji način kompromitirati našu borbu. Vjerujte u što god želite, ali ako vas zarobe ili ubiju, znaka vjere nema na vama, i gotovo…!- nakon toga Luka samo skine privjesak.
- Šime će vas upoznati sa pravilima. Sutra ćete na malo obuke, gađanje, tehnika. Sve što vam treba pitajte njega…- otpozdravi im nehajno i s mukom, šepajući vrati se u svoj zaklon.
Šime je ostao sa grupom i primijeti kako se došaptavaju.
- I njega je ranilo…- govorio je Petar, a ostalima je to nekako unosilo nemir, vidjelo se po držanju.
- Ranilo ga je u akciji u sred Catoholičke prijestolnice, iz koje se ni tim najboljih specijalaca ne bi izvukao živ. Zato ne pizdite nego se idemo naspavat, a sutra ujutro počinje trening.- Šime zabrunda poput sanjivog medvjeda, i novaci požure izvršiti zapovijed.
+++++++
Nekoliko je dana prošlo u hipu. Gerilski kamp je promijenio nekoliko lokacija, novi su učili od starijih, otkrivali kako je kamenjar odličan za zaklon, ali proklet za trčanje.
Neprimjetan nadzor je otkrio kako je Petar odličan sa puškom, osrednji sa tehnikom i loš sa probavom. Luka je nasuprot bio očajan sa gađanjem, ali dobar za tehniku, i naravno odlične probave. Antonija, Slaven i Ante su bili podjednaki, i počeli se ponašati kao tim…, sve je to Ivanovo budno oko pratilo, pokušavajući otkriti svakome od njih mjesto u ekipi. Ono što ga je zabrinjavalo je bila vijest kako su i ostale gerilske skupine primile veći broj bjegunaca iz gradova, u sklopu Catoholičkih čišćenja nepoželjnika. Žak je sumnjao kako bi u toj gomili novaka lako moglo biti nekoliko špijuna, pa je Marija smišljala način za postavljanje zamke. Ivana je najviše mučila logistika, grupe su postajale velike, a i prehrana i streljivo su mu zadavali glavobolju.
- Šime, povedi Petra, Luku i Antoniju uz cestu. Pošalji Slavena i Antu kod mene..- i Šime ode brzim korakom. Dvojica koju je pozvao pridruže mu se.
- Vas dvojica idete sa Marijom preko brda. Vi ste zaštita. Ukoliko se dogodi što loše, privlačite Catoholike na sebe. Donja ekipa, ide uz cestu, i montira poneko iznenađenje. Marija će vas voditi i ne želim čuti nikakve gluposti…-
Nakon tih riječi nije bilo nikakvog komentara. Čekali su mirno. Ivanu se svidjela ta njihova brzo izbrušena osobina ali nije izgovorio pohvalu. Mogla je čekati.
++++++++
Zvuk transportera. Bez datog znaka cijela se skupina baci u zaklon. Šime otkoči detonator. Polugusjeničar naleti brzo, preko namještenih mina… Prasak. Čudan osjećaj kada se metalno čudovište odvojilo od ceste, podiglo metar dva u vis i izvrnulo na bok.
Tišina. Nikakva pratnja se nije pojavila iza njega, pa skupina krene trkom ka plijenu. Zadnja se vrata otvore i kroz njih se promoli glava Catoholika, krvava od udaranja o zidove vozila. Digao je ruke, zaječao i onesvijestio se. Šime gurne cijev svoje puške prema polumraku, ali tamo ugleda samo tri onesviještena vojnika.
- Idemo, izvadite ih vani, brzo!- i trojka se baci na izvlačenje. Kao po nijemom dogovoru, Antonija je vezivala zarobljenike koje su Luka i Petar iznijeli. Šime je napeto promatrao cestu i dao znak Mariji kako im treba zaštita još neko vrijeme… Škljocaj zatvarača ga pokrene. Petar je repetirao pušku, naslonio je na glavu Catoholičkom vozaču. Prst se grčio na otponcu… ranjeni Catoholik ga je gledao očiju iskolačenih od straha, bez riječi… Kamen doleti i pogodi Petra u ruku…rafal…koji raspara uho zarobljenika!
- Petre jesi li ti normalan! Spusti pušku!- vikne Šime trčeći. Petar je još zbunjeno gledao svoju ruku i oružje s kojim je sa desetak centimetara promašio, a onda mu se na lice navuče osvetnički gnijev…
- Ovo Catoholičko kopile je uhapsilo mog brata,- zamahnuo bi kundakom puške, ali Šime je bio tu. Catoholik je otvorenih usta gledao prema Petru, i kretanje puške koja se zaustavila nekoliko centimetara od glave.
- Što god je uradio, sada je zarobljenik! Što misliš kako bi nam bilo da ubijamo zarobljenike!? Borili bi se do smrti! A ne bore se jer ih ne ubijamo! Idiote!- unosio se Šime prema Petru koji je crvenio u promjenama raspoloženja. Bez riječi se okrenuo i počne se penjati uz brdo…
Catoholički vozač je gledao Šimu, sada već «upakiran» vještim Antonijim rukama.
- Zapamti da mi duguješ život, seronjo Catoholički!- Šime doda i nastavi sa pregledom transportera. Bilo je tu nešto hrane, opreme, i kada je povadio korisne i pokretne stvari izlije gorivo u unutrašnjost i zapali vozilo. Onda se okrene petorici Catoholika….
- Ostali ste živi jer se mi borimo protiv vaših vođa. Ostati ćete ovdje još dva sata, a onda gdje god poželite, jebe me se za vas. Ta dva sata ste pod nadzorom snajpera sa brda, kojemu ne možete pobjeći ovako vezani. On nema milosti. Pametnije vam je čekati, i slijedeći put, ako ga bude, možda ne budete ovako dobre sreće. Jasno?!- i kada je dobio kimanje glavom od svih svjesnih zarobljenika, rukom pozove ostatak svoje grupe i nestane u šipražju. Catoholici su gledali prema grmlju koje kao da se razmicalo ispred snažne pojave, a vozač je otvarao usta kao da izgovara nešto… što nije bila molitva.
+++++++
Marija je opisala događaj Ivanu, koji se smrači. U njegovoj grupi nije bilo prave discipline, ali ovo je bio u najmanju ruku problem. I kako ga riješiti? Petar se vratio u logor, sjedi pored ostataka vatre, drži se za stomak… Marija mu je prišla, užurbano otišla do svog ležaja i vratila se s malom kutijom. Ovaj se očito zahvali, popije datu tabletu, i ode u mrak.
- Boli ga stomak. Dala sam mu laksativ…- rekla je u prolazu Ivanu, i on se mračno nasmije.
- I mene boli stomak, ali laksativ mi ne bi pomogao vjeruj mi!- odgovori joj razmišljajući.
Petar krene niz padinu psujući u bradu. Prestao se držati za stomak. Osvrtao se cijelim putem, i kada je zaključio kako je mrak oko njega dovoljan skine čizmu. Otvori potplat jedne i izvadi dvije sjajne baterije. Potplat druge je sadržavao dvije metalne kockice. U trenu su baterije bile na mjestu. Sitno crveno svjetlo zažmirka i ponovno nestane. On pažljivo ostavi jednu kockicu ispod stijene a drugu baci u grmlje nedaleko logora. Vratio se prema vatri, namještajući ruke na stomak i lagano se pogrbivši. Ivan ga ugleda, i kada vidi polagan i očito mučan hod, odustane od saslušanja. Ostavio je to za jutro, i samo spomenuo Antoniji da pripazi kako se ne bi dogodila i neka pizdarija unutar logora, dok se ne riješi ova mučna situacija. Ona ozbiljno klimne i nestane u zaklonu.
++++++
Primus se trgne na zvuk otvaranja vrata. Tercer uđe u sobu.
- Gospodine imamo lokator! Dva signala sa pomakom od 100 metara. Smijer 283 stupnja od nas. Aktiviran je prije pola sata…-
- Odlično! – uzvikne razbudivši se u trenu. – Pošaljite dvije skupine. Po planu. Treća skupina neka bude zaštitnica. Opkolite ih. Sada je ponoć. Neka napad počne u pet. I neka se niti jedna letjelica ne približava tom terenu. Prošli put su imali nekakav radar. Upozori pilote…ja idem odmah sa pratnjom prema njima. Ovaj put …su naši!-
++++++
Jane se kretala polako. Umorno. Bježala je danima, iza sebe ostavila gomilu Catoholika koji neće još dugo na svoje zadatke, a sada je iscrpljeno tijelo plakalo za odmorom. Izvlačila je zadnje zalihe snage nadajući se nekom sigurnom skrovištu. Začuje šum potoka. Skoro se skotrljala do korita, a onda zagnjurila lice u bistru i hladnu vodu. Gutala je halapljivo, i kada se želudac napunio, legne pored potoka, i zaspe. Nije to mogla znati, ali nanosonde su užurbano krpale oštećenja, topili ostatke masnoća i pretvarale ih u nužnu hranu. Pripremali je za slijedeće sate napora.
U tom silnom poslu primile su i poruku. Hitnu poruku sa kockice. Smjer. Signal….sve što je trebalo da tijelo, iako je um spavao, ustane i trzavim korakom radilice krene padinom, gotovo savršenom krivuljom prema logoru.
+++++++
Marija je spavala pored kutije sa «artefaktima» kada je probudi nekakav čudan zvuk. Nekakvo pištanje. Iako umorna, san joj u trenu nestane iz očiju. Zavuče ruku u kutiju i izvadi neobičnu spravu koja je pulsirala. Na ekranu, ako je to bio ekran su gorile dvije crvene točke, i neko nepoznato pismo se kretalo rubom. Ona ustane držeći predmet i otkrije kako su točke pokretne, kako se pomiču sa okretanjem predmeta, i bez ikakvog razmišljanja pokupi pušku pored koje je spavala i krene tim tragom… Domahnula je Antoniji na straži, ova lupne dogovorenim znakom po pušci.. Sve je bilo u redu..
+++++++
Petar je bio napet kao struna. Očekivao je zujanje helikoptera. Catoholička obuka je gorila u njemu. Želio je zapucati. Raznijeti ovo gnijezdo nevjernika. Onaj glupi vozač ga je prepoznao i skoro odao. «Kako je malo falilo», pomisli, s rukom na automatskom pištolju što ga je pokupio iz kabine transportera.» I onaj gorila Šime. Primusu će postaviti svoj zahtjev, za Šimom…i Antonijom. Kakva napuhana kokoš. Kako se kurči svojim «Izborom». Par dana s njim i njegovom ekipom i pjevat će ona drugačiju pjesmu… samo nek napad počne!», misli su mu se rojile i oblijevale ga znojem od nestrpljenja.
Glumio je san kada začuje korake! Otvori jedno oko i ugleda…Mariju. Sa nekim uređajem. Jasno je vidio dvije točke kako gore na ekranu i stomak mu se zgrči….
nedjelja, 20.08.2006.
Niste znali...tko vam je kriv?...Borg?
- Kapetane, radilica Jakša vratio se sa kurirskog zadatka, i odbija odmor…- bila je jedna od prvih «kriza» ovoga dana sa kojom sam se morao nositi. Imao sam dva rješenja. Jednostavnije, ugasiš mu implantate. Onda sluša. Drugo složenije je dijagnoza i liječenje.
- Smanji aktivnost nanosondi i ostavi ga neka pričeka dok dođem!- zapovjedim i nastavim sa pregledom podataka koji su došli njegovom letjelicom.
Nije to puno trajalo, tek koji sat vašeg zemaljskog vremena, ali nekome tko zna da se buni, koji je okružen sa dvije potpuno funkcionalne radilice, i kome je za razmišljanje ostao samo ljudski um, a prekinuta veza sa Borgom…trebalo bi biti zastrašujuće iskustvo.
Ušao sam u zaštićeni prostor, poslao stražare vani i zagledao se u radilicu –Jakšu.
- Odbijanje moje zapovjedi je glupo…- započnem, ali njegovo lice nije pokazivalo strah. Zubi su mu bili stisnuti, iz grla se čulo režanje, a indikacija mišićne aktivnosti je pokazivala da bi skočio na mene da je mogao pokrenuti borgovski dio!
- Ti monstrume! - režao je i zadivio me stiskanjem šake. – Strpali ste me u usranu limenku, radije me ubij, nikada, baš nikada neću ići protiv prijatelja, čuješ li me…nikada!- glas mu je postajao snažniji, sličan onome dok je bio na Zemlji.
- Čujem te dobro, hvala Borgu! Ali, tko ti je izdao zapovijed da kreneš protiv svojih prijatelja?- ovo me već osobno zanimalo.
- Još mi se rugaš! Onaj mothership pored Marsa! Sve one letjelice… Zemaljski kanal na 17, 32 Ghz. Njihov Plan! Niti najluđi Catoholic, ma kakav Catoholic, ni jedan Hitler im nije ravan…a ti mi govoriš kako mi nisi dao nikakvu naredbu!- Jakša je «pjenio»? Valjda se tako naziva tekućina u rubu usana…
- Pa s njima i njihovim Planom nemam ništa. To je između njih i vas…mada mi se čini kako su oni u prednosti… mene zanima samo vas nekolicina…Ivan i Jane točnije… za ostale Zemljane se ne uplićem!- ukratko sam izjavio i ono što je Borg imao u svojoj mreži o našem zadatku. Ostalo nije bilo na općem kanalu.
- Znaš za Plan! Ništa ne poduzimaš! Borg iz 24-og stoljeća, naoružan tehnologijom, oružjima… o bože u kojem paklu sam završio…- zamukao je i gledao me izazivajući. Znao sam taj pogled. Želja za smrću. Posljednji izazov…
- Znam za sve što se tiče ovog planetarnog sustava. Znam za Ghor-ar –e, za NLO-e, za Plan…znaš i ti…znaš o njihove tri točke plana, znaš i vrijeme provedbe…sve je to na Borgovoj mreži, a i na Webu, zemaljskoj mreži, i to odavno…-
- Nije na Webu! Da je, prema tamo bi već išle sve nuklearne rakete koje Zemlja ima. Borili bi se!-
- Idealizam… Sanjaš Jakša. Borili bi se protiv svojih. Protiv izdajnika koji su vam nametnuli Plan i koji ga provode. Ghori samo nagrađuju i kažnjavaju svoje izvršitelje, iz sigurnosti Svemira. Za sve ostalo su Zemljani sami krivi. Ponovi njihove tri točke, pa ću ti objasniti!- Jakša je bio malo zbunjen, kao mnogo onih čije je srce puno jače od razuma. «Premalo informacija», pomislim kada je progovorio:
- Sterilizacija, depopulacija, asimilacija -… tiho je odgovorio.
- Sterilizacija nije samo nemogućnost rađanja djece. Ghori ubijaju misao i ideju! Ubijaju eksplozivni napredak. Guraju prosjek i ispod prosjeka na vodeća mjesta. Njima daju «svoju viziju» i nagradu za provođenje. Od ljudi se proizvode jedinke koje rade i kupuju…i ništa više. Nema zabave, ljubavi, sreće, izuma, kreacije…Sve mora biti zapakirano, sa imenom «nekoga tko zna», mora biti gotovo, što brže spremno, bez napora i razmišljanja… postajete slični mojim radilicama….
- Nije istina. Mi se borimo…ja …sam se borio!- uzvikne.
- Da… neki među vama se bore. Neki se ubiju. Neki traže adrenalin. A neki na kraju postanu ubojice ili ratnici… a u svemu tome kriv je odabir. Ukalupljeni odabir. Ništa od toga nije novo niti stvarno…niti predstavlja neki problem Ghorima…oni će te koji se bore pretvoriti u one kojih se ostali plaše…u vjerske i ine fanatike, u one koje treba istrijebiti…i vi ćete opet to uraditi sami sebi!-
- Rekao si kako ipak stvaramo! Bar stvaramo te proizvode!-
- Kako ih stvarate. Postavite 500 ljudi i radite pokuse po sustavu slučajnog odabira. Pa kada dobijete rezultate ne znate što s njima jer nemate niti jednog sa vizijom što to zapravo treba raditi? Pišete kodove za strojeve, a programi su vam «servirani», već napisani, u blokovima koje treba spojiti! U školama ostvarujete specijalizaciju na kojoj sam kao radilica zavidan. Imate nepismene doktore i inženjere. Nepismene i glupe političare. Vođe koji razmišljaju jedino o sebi…Jakša… Jakša, nije Borgova Kocka Pakao,… Pakao je tamo odakle si došao!-
- Depopulacija, što s njom? Hoćeš reći kako Borg nema ništa s tim! Ha!-
- Zapravo nema. Meni je draži veliki izbor, nego nikakav izbor. Ghori provode gensku «kontraselekciju» i ide ih dobro….
- Kakvu kontraselekciju? Zar to ne rade ratovi?- kao da sam čuo nekakvu promjenu u Jakšinom glasu.
- Je li ti palo na pamet da je «nauka» omogućila ljudima igranje najvažnijom osobinom Prirode. Selekcijom. Jesi li primjetio kako je sterilitet postao česta pojava? Koliko parova može «proizvesti» djecu? Kako se iskorištava i taj njihov primarni nagon da prihvate sve moguće «tretmane» i osiguraju sebi potomstvo, kroz kontroliranu tehnologiju, pod nadzorom…o pored toga što nezbrinute djece ima na milijune… i ta «proizvedena» djeca imaju u sebi gene koji su jednostavno krivi (neispravni geni, neispravnih roditelja). Ne moraju se očitovati odmah, ni nakon koje generacije, ali će se očitovati…to je sigurno. Kako Ghori to postižu? Jednostavno. Genetski modificirana soja! Konzervansi i aditivi. S jedne strane pojačavaju okus i trajnost, a s druge, prenose alienske razbijače DNK-koda u organizme konzumerista. Pa ni istruniti u grobu, kada se ugasite…tj.umrete, ne možete. Toliko ste zagađeni konzervansima da vam stanice tijela koje bi umrle od svoje neispravnosti nastavljaju živjeti, i množe se, i nastaju raznorazne bolesti…ma neću o tome, odobriti ću ti pristup u jednu od mojih istraživačkih jedinica, pa sam snimi sve…-
- A asimilacija?- ovo je izrekao tiho.
- Zaboravio sam ti reći. Ostao si u reanimacijskom tanku dva dana duže dok smo ti povadili sve genske pogreške, zaliječili pluća…-
- Pluća?-
- Sada mi reci kako nisi znao kako bi za deset godina dobio rak?- upitam ga zbunjeno, a onda spojim u glavi kako on nije znao ništa o tome.
- Kakav rak?-
- Bio si ozračen pored onog mjesta koje se zove Udbina. Tamo ima mnogo osiromašenog Urana. Nekakvo oružje je tu isprobavano protiv onih smiješnih metalnih Tenkova…-
- Tamo smo se skrivali neko vrijeme… osiromašeni uran…pa to koriste samo Amerikanci…u jebo te! Tamo su im Catoholici iznajmili poligon! Kažeš Uran!!
- I naravno asimilacija,- nastavim ja po svome. – Kada oni koji budu genetski oslabljeni prežive i kada im kokteli raznoraznih tvari budu neophodni za bilo kakvo preživljavanje, Ghori dolaze. Bez velike vojne sile. Sve imaju na Zemlji. I rade što žele. Oni koji misle drugačije ne dobiju svoj koktel, i nema ga. Selekcija koja će u godinu dvije uništiti sve neposlušne…. Savršenstvo osvajanja! Mada stvarno ne znam za što ćete im služiti osim kao idiotske igračke….-
Jakša se zbunjeno pridigne. Već nekoliko minuta je imao punu kontrolu nad svojim tijelom. Priđe mi. Stvarno snažna radilica.
- Tražim samo jedno. Pomozite mojim prijateljima! – rekao je ovo ponosno, iako sam u pozadini imao obavijest kako netko upija informacije iz mog zaštićenog spremnika.
- To može. I ne protivi se naredbama. Možda ti tvoji prijatelji mogu nešto napraviti i protiv Ghora…tko bi to znao…zato na posao Radilice…novi zadatak te čeka!-
(sva gospoda koja se nađu uvrijeđenima oko iznajmljivanja Udbine amerima za poligon…to je bila jedna štura vijest na netu, i u novinama prije oko pola godine, uostalom, ako se netko smatra C a t o h o l i c o m (ne catolicom) neka mi se javi da ga osobno upucam, ili mu barem slomim noguJ)
petak, 18.08.2006.
Bez straha
Joško, Marija, Žak i Šime sjedili su pored vatre, zaklonjeni stijenom koja se zaštitnički nadvila nad njima. Po tko zna koji put su prepričavali onaj zadnji događaj kada je Joško ranjen, i gubili se u beskrajnim raspravama što se to dogodilo te večeri. Jakšu nisu spominjali, držeći se starog ratničkog praznovjerja kako se imena mrtvih ne smiju spominjati, jer prizivaju smrt. Iz mraka iznikne Ivan, sjedne pored njih i svečano izjavi:
- Idemo na Sebor!-
Glave se okrenu zaprepaštene, ali prije nego su ga obasuli pitanjima, on nastavi.
- Nešto se pokvarilo u sustavu, i pozvali su jednu stranu firmu da izvrši ekspertizu. Tim od jedne francuskinje i francuza, njemice i jednog engleza je došao u Zagreb. Zamijeniti ćemo se s njima i napraviti jednu sabotažu!-
- Lud si! - rekao je Žak,ali nije napustio krug oko vatre nego mu se uho počelo micati kao i uvijek kada je pokušavao čuti svaku riječ.
- Kako si saznao?- upita Joško koji je odmah pogledao svoju ruku u zavojima, svjestan kako neće biti u ekipi.
- Javili su mi prijatelji. Oni će zadržati ove strance i njihove akreditacije, a mi upadamo umjesto njih. U svaku zastupničku konzolu staviti ćemo jaku petardu, i kada prvi put budu zasjedali pred kamerama, aktivirati ćemo punjenja. Neka to prikaže cijela CATV. Neka se izdajnici i stare prdonje uplaše kao nikada do sada!-
Marija je sve to gledala nekako sa strane.
- Ja govorim njemački, Žak francuski, Ivane, ti engleski, a tko je francuskinja?-
- Jane! Doli je kod barba Bepa. Pričali smo do maloprije. Nešto se čudno dogodilo s njom….U stvari ti bi trebala popričati s njom!-
- Kako čudno? Što ima čudnije da je pobjegla catoholicima prije smaknuća?-
- Paaa…način kako je pobjegla je krajnje neobičan. Uglavnom s nama je i ljuta je!- odgovori Ivan tajnovito i nastavi sa izlaganjem pojedinosti o planu. Marija je to neko vrijeme slušala, a onda praćena budnim okom Mjeseca i moje kockice krene nizbrdo prema kućici barba Bepa. Ponosila se svojom vještinom tihog kretanja, i zamalo pritisnula kvaku, kada se vrata sama otvore . Jane.
- Uđi, očekivala sam te…a i čula- rekla je ovo mnogo tiše, nekako u bradu.
- Ivan mi je rekao kako se nešto čudno dogodilo s tobom. Pričao je i o bijegu, i ne znam što bi mislila…-
- Vidi ovo.- Jane ispruži ruku prema njoj, i pokaže joj nokte.
- Nokti. Nekakav čudan lak, ali to su obični ženski nokti…- komentirala je Marija, a onda kao da se ruke pred njom zamagle. Metalan preliv se promijeni i oblik noktiju postane šiljast. Jane polako spusti ruku na drveni stol i povuče. Bez zvuka se stvorilo nekoliko dubokih pruga. Marija zapanjeno pogleda prema njoj, a onda prema barba Bepu koji samo starački odmahne glavom.
- Šjor Bepo bacite taj komad drveta na mene…molim vas!- nastavila je Jane sa demonstracijom, i starac, kome očito nije bilo prvi put zamahne cjepanicom prema njoj. Marija je već vidjela udarac, ali kao munja hitar udarac razbije komad drveta. Jane zdrobi nekoliko iveraka svojom šakom i ponovno se okrene slušateljici.
- Nenormalno sam brza. Mogu skočiti, udariti, vidjeti i slušati mnogo bolje nego bilo tko. Najvjerojatnije sam zaražena nečim sa onog svemirskog broda koji je razbijen, i očito je kako to nije prelazno…. i zato želim u akciju. Želim s vama. Uništili su mi život ti catoholički bijednici i želim osvetu…- , činilo se Mariji kako vidi u njenim očima bijes koji mijenja boje, i na trenutak se zapita koliko će njihove jadne kože vrijediti ukoliko nekakav bijes zahvati ovu naizgled krhku ženu ispred nje. Kao da joj je čitala misli Jane samo tiho doda
- Vi ste mi sada jedini prijatelji i s vama sam. Kontrolirati ću se-, mučno se nasmije.
+++++++++++++++
Sve je išlo kao podmazano. Pravi savjetnici su bili u jednom podrumu, omamljeni, a hrabra grupica se provukla pored svih osiguranja i počela sa svojom diverzijom. Marija je čak o pronašla pravi kvar i uspjela ga otkloniti, a ostatak vremena su proveli u postavljanju malih eksplozivnih punjenja. Skoro su završili kada je slučaj umiješao svoje prste. Catoholički nadzornik je promatrao tim u radu, i vidio kliješta koja su padala sa platforme prema Jane. Žaku su ispala sa pojasa. Prije nego je iskusni vojnik uspio dobronamjerno viknuti upozorenje, Janeina ruka je bila u zraku i odbila metal prema zidu. Kliješta razbiju žbuku, a u njegovom mozgu se pojavila obavijest sa tjeralice, o brzini i snazi…neprijatelja i bjegunca…Jane Oswalds.
- Stanite sa radom!- uzvikne glasno i pokrene alarm, u istom trenutku u kojem ga je Ivanova šaka poslala u svijet snova. Urlik sirene. Njih četvoro krene prolazom, obarajući zbunjene stražare. Još nitko nije ispalio niti metka kada su uletjeli u sobu osiguranja. Jane je bila na čelu. Kao vihor. Udarci su pogađali lijevo i desno čisteći put, sve dok nije došla do drugog kraja, ostavljajući pravu pustoš, i sedmoricu stražara na podu, u raznim pozama, koje su garantirale kako su im ili ruke ili noge polomljene. Osmi stražar, pojavi se na vratima i vidjevši svoje kolege na podu zapuca. Žak padne pogođen u rame, Ivan u nogu, a Jane se kao strijela zabije u stražara izbijajući mu oružje iz ruku. Marija je sve to gledala zapanjeno, a onda se trgne iz šoka i pruži prvu pomoć ranjenima, dok su vani pojačanja catoholica nalijetala na Jane u uskim prolazima. Iz hodnika se začuje glas, Marija pomoli glavu, i vidi kako ih Jane poziva prema požarnom izlazu. Žak je pridržavao Ivana, koji je krivio lice od bola, sve dok se nisu ukrcali u limuzinu pored vrata. Jane je nestala u hodnicima, doviknula kako će im osigurati odstupnicu, a Marija sjedne za upravljač oklopljene limuzine i pokrene moćan stroj. Dva stražara pored vrata su već bila na zemlji, vrata otvorena, i Marija prije nego što prođe ovaj trenutak iz snova, nagazi pedalu gasa i utopi se u prometu. Kada se malo pribrala i ruke se prestale tresti, pomisli na neopisivu promjenu u krhkoj ženi koja je ostala iza njih, i zapita se…hoće li je ikada poslije vidjeti?
+++++++++++++++++
- Što se dogodilo? Kada!?- vrištao je Primus sjedeći u svojoj bolesničkoj postelji. Ovaj «odmor» koji mu je priskrbila bjegunica je iskoristio kako bi se malo odvojio od vođenja Inkvizicije. Zamaralo ga je to što nije smio upotrijebiti sve snage protiv neprijatelja, nego sve nekako polovično… a sada lice mu je bilo blijedo.
- Usudili su se prošetati kroz Sebor…- tiho je ponavljao kao da provjerava istinitost te tvrdnje…- polomili stražare i otišli limuzinom njegove Visosti… opet bez traga…- a onda se zamisli glave zagnjurene u šake. Osjetio je kako mu se ljutnja gubi a ostaje samo oštrica bijesa. Imao je i plan!
++++++++++++++++++
nedjelja, 13.08.2006.
Kada tata pomaže....
- Žak, gdje je Marija?- upita Ivan pogledom šarajući uokolo.
- Išla je do barba Bepa. Sve je u redu, samo malo pričekaj. Mogu ti pogledat na senzore…-
- Pogledaj, i javi joj da požuri. Treba dogovoriti nadgledanje ceste…- jedva se čulo jer je Ivan nestajao prema svom zaklonu. Stijene, iznikle iz zemlje, su kao labirint čuvale pobunjenike. Ivan nakrivi malo solarni panel, priključi akumulator na punjenje i ode prema vrhu, naoružan dvogledom. Promatrao je usjek, kržljavo grmlje, tragove vatre koju prije koju godinu Catoholici nisu niti pokušali gasiti, bijeli kamen koji se lomio prema dnu, kada začuje ženski glas i smijeh. Samo koji minut je trebao Mariji da dođe do njega.
- Tražio si me? – nije skrivala osmjeh.
- Jesam. Jesi li riješila nadzor ceste? Je li postavljen perimetar?,- a na ova pitanja samo mahne rukom i dalje se smijući.
- Čekaj Ivane. Moraš čuti ovo… Sredila sam sve. Imamo nadzor nad skoro dvadeset kilometara okolo, ali moraš čuti ovu storiju…-, Ivanovo lice se malo smiri nakon dobrih vijesti i Marija nastavi
- Sjećaš se Bjelovara prošle godine. Bili smo tamo na sajmu zdrave hrane, sjećaš se? Ono u drugom mjesecu…-
- Bili smo tamo. Šetali među Catoholicima… Bio sam napet kao puška…- promrmlja Ivan kojemu taj izlet nije ostavio tako vesela sjećanja.
- Sjećaš se onog podebljeg inovatora što sam pričala s njim skoro sat vremena. Onaj sa firmom Crobot…- nastavljala je ona mašući rukama..
- Onaj sa plavim očima…sjećam ga se, i što s njim?-
- Poslao nam je donaciju!- usklikne ona i Ivan je čudno pogleda.
- Donaciju? Šta? Puške, hranu, biće opet neke pizdarije kada se tako smiješ…-
- Pričala sam s njime o toj opremi koju prodaje. I dodala kako bi bilo dobro i zakačiti senzore kretanja, mikrovalni link, zaštitu… ma svašta smo pričali, i on mi je na kraju obećao prototip. Kazao mi je, kada si se odmakao, da si mu sumnjiv, ali da će pomoći pobunjenicima koliko god može. Glumila sam kako ne znam o čemu priča, ali mi se samo nasmijao i rekao kako će mi poslati prototip…-
- I što je poslao? Šta je ono bilo? Pčelarske vage… tako nekako…
- Je poslao je pčelarske vage, ali kakve, da vidiš sprave, telemetrija, radari, perimetarska zaštita, pješački radari… barba Bepo ima u kućici monitor, i vidimo sve živo preko vaga…poslao ih je osam, stavila sam ih na osam lokacija, stvarno je genijalac…a znaš kako se potpisa?-
- Morati ću to vidit… a šta je napisao?- upita Ivan pridižući se sa stijene.
- Tata! Potpisao se sa Tata!…- Marija zausti i zaplače od smijeha….
+++++++++++++
Tercer Jona umorno odmahne glavom. Oslobodio se on brzo, ali iako ljut odlučio se na povratak. I pored tvrde vjere u svoj plaćenički život, cijenio je dvije stvari kod pobunjenika. Pobijedili su ga u otvorenoj borbi, i dodijelili mu milost. Nije bio siguran bi li on bio toliko častan, i dok to ne raščisti, samog je sebe kaznio hodanjem po suncu. Otre znoj sa čela i ugleda trokolicu koja mu se brzo približavala. Trokolica, Inkvizitorska trokolica! Stane na sred ceste, počne mahati i tek kada vozač nije počeo usporavati, posumnja. U normalnim uvjetima skočio bi, ali sada je samo nemoćno utvrdio kako je sudar neizbježan, pokuša se baciti u stranu, a onda vozač skrene u jarak… Vidio je nešto nemoguće. Duga kosa. Žena – vozač se baci u zrak, napravi kolut u zraku, i zakotrlja se niz padinu. Prije nego što je uspio spustiti se niz nasip, ona se digne i ljutito krene prema njemu. Zapravo nije se kretala. Trčala je!
- Glupan…glupan!- vikala je i on zbunjeno podigne ruku u obranu kada mu je pokušala odvaliti pljusku. Ruka ga zaboli od te blokade kao da ga je udarila daska.
Odmakao se od te žene, privlačne žene, zbunjen. Gledala ga je ljuto, a udara kao polugom. «Ništa ovdje nije normalno», pomisli i počne trčati, novom snagom, što dalje od pobunjenika koji se bore bolje od legionara, zapovjednika koji se ponašaju kao sveci, i podivljalih žena koje udaraju kao maljem. Odlazak iz ove lude zemlje mu se naglo učinio jako privlačnim rješenjem!
