- Žak, gdje je Marija?- upita Ivan pogledom šarajući uokolo.
- Išla je do barba Bepa. Sve je u redu, samo malo pričekaj. Mogu ti pogledat na senzore…-
- Pogledaj, i javi joj da požuri. Treba dogovoriti nadgledanje ceste…- jedva se čulo jer je Ivan nestajao prema svom zaklonu. Stijene, iznikle iz zemlje, su kao labirint čuvale pobunjenike. Ivan nakrivi malo solarni panel, priključi akumulator na punjenje i ode prema vrhu, naoružan dvogledom. Promatrao je usjek, kržljavo grmlje, tragove vatre koju prije koju godinu Catoholici nisu niti pokušali gasiti, bijeli kamen koji se lomio prema dnu, kada začuje ženski glas i smijeh. Samo koji minut je trebao Mariji da dođe do njega.
- Tražio si me? – nije skrivala osmjeh.
- Jesam. Jesi li riješila nadzor ceste? Je li postavljen perimetar?,- a na ova pitanja samo mahne rukom i dalje se smijući.
- Čekaj Ivane. Moraš čuti ovo… Sredila sam sve. Imamo nadzor nad skoro dvadeset kilometara okolo, ali moraš čuti ovu storiju…-, Ivanovo lice se malo smiri nakon dobrih vijesti i Marija nastavi
- Sjećaš se Bjelovara prošle godine. Bili smo tamo na sajmu zdrave hrane, sjećaš se? Ono u drugom mjesecu…-
- Bili smo tamo. Šetali među Catoholicima… Bio sam napet kao puška…- promrmlja Ivan kojemu taj izlet nije ostavio tako vesela sjećanja.
- Sjećaš se onog podebljeg inovatora što sam pričala s njim skoro sat vremena. Onaj sa firmom Crobot…- nastavljala je ona mašući rukama..
- Onaj sa plavim očima…sjećam ga se, i što s njim?-
- Poslao nam je donaciju!- usklikne ona i Ivan je čudno pogleda.
- Donaciju? Šta? Puške, hranu, biće opet neke pizdarije kada se tako smiješ…-
- Pričala sam s njime o toj opremi koju prodaje. I dodala kako bi bilo dobro i zakačiti senzore kretanja, mikrovalni link, zaštitu… ma svašta smo pričali, i on mi je na kraju obećao prototip. Kazao mi je, kada si se odmakao, da si mu sumnjiv, ali da će pomoći pobunjenicima koliko god može. Glumila sam kako ne znam o čemu priča, ali mi se samo nasmijao i rekao kako će mi poslati prototip…-
- I što je poslao? Šta je ono bilo? Pčelarske vage… tako nekako…
- Je poslao je pčelarske vage, ali kakve, da vidiš sprave, telemetrija, radari, perimetarska zaštita, pješački radari… barba Bepo ima u kućici monitor, i vidimo sve živo preko vaga…poslao ih je osam, stavila sam ih na osam lokacija, stvarno je genijalac…a znaš kako se potpisa?-
- Morati ću to vidit… a šta je napisao?- upita Ivan pridižući se sa stijene.
- Tata! Potpisao se sa Tata!…- Marija zausti i zaplače od smijeha….
+++++++++++++
Tercer Jona umorno odmahne glavom. Oslobodio se on brzo, ali iako ljut odlučio se na povratak. I pored tvrde vjere u svoj plaćenički život, cijenio je dvije stvari kod pobunjenika. Pobijedili su ga u otvorenoj borbi, i dodijelili mu milost. Nije bio siguran bi li on bio toliko častan, i dok to ne raščisti, samog je sebe kaznio hodanjem po suncu. Otre znoj sa čela i ugleda trokolicu koja mu se brzo približavala. Trokolica, Inkvizitorska trokolica! Stane na sred ceste, počne mahati i tek kada vozač nije počeo usporavati, posumnja. U normalnim uvjetima skočio bi, ali sada je samo nemoćno utvrdio kako je sudar neizbježan, pokuša se baciti u stranu, a onda vozač skrene u jarak… Vidio je nešto nemoguće. Duga kosa. Žena – vozač se baci u zrak, napravi kolut u zraku, i zakotrlja se niz padinu. Prije nego što je uspio spustiti se niz nasip, ona se digne i ljutito krene prema njemu. Zapravo nije se kretala. Trčala je!
- Glupan…glupan!- vikala je i on zbunjeno podigne ruku u obranu kada mu je pokušala odvaliti pljusku. Ruka ga zaboli od te blokade kao da ga je udarila daska.
Odmakao se od te žene, privlačne žene, zbunjen. Gledala ga je ljuto, a udara kao polugom. «Ništa ovdje nije normalno», pomisli i počne trčati, novom snagom, što dalje od pobunjenika koji se bore bolje od legionara, zapovjednika koji se ponašaju kao sveci, i podivljalih žena koje udaraju kao maljem. Odlazak iz ove lude zemlje mu se naglo učinio jako privlačnim rješenjem!
Post je objavljen 13.08.2006. u 02:39 sati.