Antonija je proučavala noćnu optiku. Sve te zelene sjene, odbljesci, malo su je zbunjivali i umarali oči, ali s druge strane, vidjela je u mrklome mraku. Pogled joj se prikuje na Mariju koja je prolazila pored vatre noseći nešto u ruci. Nešto tajanstveno. Zagolicalo joj je maštu, ali čula je dogovor starijih gerilaca o tome kako treba posebno baždariti senzore, i kako je to Marijin posao. «Najvjerojatnije baždari sprave» pomisli, i pređe pogledom još jednom pored vatre. Zastane užasnuta. Petar je nišanio prema Mariji.
- Petre ne!- vrisne misleći kako se Petar zbunio, probudio iz sna. Marija se upozorena njenim vriskom poluokrene upravo kada je Petar opalio metak. U slijedećem trenutku, i ne provjeravajući je li pogodio opali dva metka prema Antoniji. Oba pogode stijenu koja ju je zaklanjala, i natjeraju je na skrivanje.
- Petre ne pucaj. Mi smo oko tebe! Uraditi ćeš zlo! – vikala je šokirana, ali nakon trećeg pucnja pomisli kako to nije slučajno. Petar je izdajnik. Ljutnja prevlada strah, i ona izviri toliko da noćna optika ulovi njegovo skrivanje iza gromade koja je kontrolirala skoro cijeli logor. Začula je korake, ugledala bljeskove, čula pucnje.
- Pazite se. Iza stijene je. – vikala je Slavenu koji se neoprezno pokušao približiti. Nekoliko pucnjeva. Slaven «zagrize» zemlju i otkotrlja se u zaklon. Odjednom Antonija osjeti nečiju blizinu. Žak. Zavoj oko ruke je bliještao u mraku.
- Daj mi pušku. Ivan je dole. Ovaj je kreten opkoljen iako to još ne zna. Kako je Marija?- govorio je pomalo zadihan.
- Vidim je kako leži!- odgovorila mu je i dalje stežući moćno oružje. Stari borac nije ništa komentirao, jer bi teško pucao krivom rukom, pa samo doda
- Pucaj metak po metak. Ispred i iza njega. Kada čuješ «žaba» zatvori oči, izbroj do tri, i pucaj da pogodiš! Je li jasno? I iza pucnja glavu dole!- ona samo klimne glavom. Žak nestane u mraku.
+++++++++++++
Petar je bio potpuno svjestan kako ga okružuju. Stijena iako odličan zaklon sa svih strana imala je brisani prostor koji ga je sprječavao u bijegu. Antonija ima snajper. Žak onaj svoj ručni top. Ivan automatsku pušku. Jedini koji ga nisu zabrinjavali su bili novaci koji su došli s njim. Sva trojica su otkrili kako su im puške prazne i otpuzali su u zaklon. Sada je samo trebao izdržati do napada. I izdržati će. Zna to.
Pokret u tami. I hitac sa vrha. Metak prozuji blizu njega. «Guska ne zna niti pogoditi metu», pomisli čekajući je za slijedeći hitac. Pucanj. On odgovori sa svoja dva. Očekivao je krik. Ništa.
- Ivane, žaba!- začuo je Žakov glas. Učini mu se kako nešto u visokom luku leti k njemu. Opali dva metka prema glasu i zadovoljno zaključi kako je ta bomba promašila. Bljesak ga uhvati širom raširenih očiju. Zvuk dođe samo trenutak nakon toga i izbije mu zrak iz pluća. Crvenilo mu se raširi u očima, krikne od šoka i bola, ruka sa pištoljem mu izviri iza zaklona. Jedva je čuo pucanj, ali ga udarac izbaci iz zaklona. Automatski pištolj je u luku odletio iz ranjene šake. Prinosio je ruku očima koje još ništa osim crvene sumaglice nisu vidjele, kada se na njegovo rame spusti teška šaka. Druga ga baci na pod. U mrak….
++++++++++++++
Luka se sagne nad Mariju koja je ležala. Osvijetlio ju je malim reflektorom tražeći krv, ali nije je bilo. Osim na glavi. Opipa joj bilo. Kuca.
- Ivane, Žak…živa je….pogođena je u glavu…- glas mu se lomio jer mu se svidjela žena koja je o svima brinula jednako.
Slaven dotrči do njega. Zajedno je okrenu i ona bolno zastenje. Ivan u međuvremenu došepa do njih.
- Marija, uhvatili smo gada…- bile su mu prve riječi, a ona na njih odgovori stenjući.
- Antonija…me spasila. Samo me okrznulo. Glava me boli. Užas jedan.- pomognuta dvojicom novaka sjela je na ravan kamen. Luka je već vadio zavoj i stavljao ga na ranu. Slaven ode prema vrhu, kako bi smijenio Antoniju. Sve se zbivalo u nekom čudnom slijedu, tečno.
+++++++++++++++
Kada te pljusne netko od pedeset kila, to zaboli, a kada to uradi mrcina od sto deset kila, od toga leti glava. To je bilo Petrovo buđenje. Vilica, ruka, glava sve je slalo poruke bola u mozak koji se i dalje borio sa izmaglicom.
- Govori , ili ću ti ovu ruku zdrobit! – unese mu se Žak u lice. Vid mu se bistrio.
- Nemam šta reć! – odgovori mu Petar uz neki krivi osmijeh.
- Zašto si puca u Mariju? Zašto?- Žak je otkrio kako jedinom zdravom rukom najbolje izvlači Petrove uši.
Petar onako ošamućen spozna kako Marija nije otkrila markere! Oni ne znaju! – pobjedonosna misao mu se formira u glavi. «Ovi ne ubijaju zarobljenike, a moji će svaki tren napasti!», i iako bol nije jenjala, nije ga bilo briga. Neka tuče… i Žak ga nije žalio. Ponavlja je pitanje na koje se Petar uglavnom samo blesavo cerio, a onda začuje Antonijin glas :- Marija, našla sam nešto!-
+++++++++++++++
Antonija je došla do Marije.
- Oprosti, nisam znala…- slomi joj se glas.
- Naravno da nisi znala. Smiri se….samo pronađi onu kutijicu koju sam izgubila!-
- Je li ovu?- upita Antonija držeći mali ekran u ruci.
- Baš tu. Nastavi prema tim točkicama i otkrij što znače. Možda je to povezano sa Petrom!- rekla je Marija gledajući Žaka i Ivana kako s vremena na vrijeme, čim im Petar nešto odgovori, udijele izdajniku pokoji udarac.
- Marija, našla sam nešto!- kaže Antonija i donese ispred Marije malu kockicu.
- Brzo to vrati tamo gdje je bilo! To je marker. Označio nas je Catoholičko govno… možda nisu primijetili…- doda dok se Antonija trkom vraćala do mjesta gdje je bio sitni uređaj.
Nakon vraćanja uređaja Antonija pomogne Mariji da se uspravi i obje dođu do Ivana. Crvenilo vatre mu je davalo nekakav sablasno crveni izgled, a bijes u crtama lica je postajao zamalo vražji.
- Postavio je dva markera. On je Catoholik. Špijun.- na što se Petar samo okrene,- kako mi je žao…- naceri se.
- Žak, neka Slaven i Ante odvedu ovu gubu negdje u planinu. Ne treba nam. Ti znaš što treba uraditi. Vjerojatno imamo samo koji sat vremena!- Ivan je govorio pogledom prelazeći preko logora.
- OK. Ostavi mi Antoniju i Marka. Mi ćemo obaviti sve pripreme za doček. Ti obavijesti ostale ekipe da teren postaje vruć-… i kao da se to događa svaki dan svi krenu svojim poslom. Jedino što je Petar to sve prespavao jer ga je Žakova ljevica nokautirala, onako u prolazu.
++++++++++++++++
Jane je u snu došla do metalnog kontejnera. Poslušavši zapovijed, ruke ga otvore, i zagrabe u masu koja ga je ispunjavala. Hranjivu masu. Nije mogla znati kako joj unutrašnjost grla postaje «metalna» od nanosondi koje su ubacivale «hranu» direktno u krvotok. Nova snaga je trenutno ulazila u mišiće, otapala umor, donoseći opuštanje od grčeva. Samo nekoliko trenutaka je trebalo da je obuzme val energije. I moja kontrola se ugasi oslobađajući joj um. Zbunjeno je gledala u sanduk ljepljive mase ispred sebe, mljackajući punih usta…osjećala se dobro, odmorno i spremno…ali za što?
Post je objavljen 27.08.2006. u 21:34 sati.