<	rujan, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga moga

Moje putujuće misli. Bez voznog reda. Ponekad vesele, ponekad tužne. Ponekad duhovite, ponekad dosadne. Kao što sam i ja. Nije mi bitno da li me netko čita ili ne. Ovo je jednostavno moj ispušni ventil.

Ono sve što znaš o meni...

Ja sam jedan Strijelac, imam 29 godina.
Crveno, zeleno, crno (ovim redom: kosa, oči, auto)

Status: neudana ali vezana i konačno MAMA!
U radno vrijeme gnjavim nedužne u školskim klupama.
Ne volim baš sve što vole mladi. Obožavam sladoled. Mrzim vage (ne one horoskopske).
Nadam se skorom stambenom kreditu - nisam luda, ja se stvarno veselim rati i sljedećih 18 godina koliko ćemo ga otplaćivati.
Obožavam na semaforu krenut prije nekog tatinog sina koji turira u susjednoj traci.
Uživam u vožnji.
Al' ne volim kad me vozaju. Bilo doslovno bilo figurativno.

Update: radim prijevode s talijanskog i na talijanski.

Čestitke i aplauzi

Meni jer sam dobra. Radim dva posla istovremeno i još sam uvijek mentalno zdrava :D
Mami i tati jer imaju super kćer.
Najdražem jer ima krasovitu curu koja će uskoro zajedno s njim postat roditeljica. Ne, nećemo se odmah ženit.
Prijateljicama i prijateljima jer znaju da sam uvijek tu. I onda kad nisam.
Susjedima jer imaju ljubaznu susjedu.
Kolegicama i malobrojnim kolegama jer imaju dobru kolegicu.
Učenicima jer imaju cool razrednicu.
Opet meni jer sam nevjerojatno skromna i samozatajna.
Veliki aplauz i Ironiji jer me obogatila.

Pjesma za bijelu vranu

Šutnja prekrila je stazu,
vidio sam gdje
tvoji svati kući odlaze.
A ti si kasnila na svadbu,
jer nisi htjela da
ostariš kraj takva čovjeka.
Ima da šutim,
ja te razumijem,
jer tvoji nisu znali tko je on.
I da je srce
dragi kamen,
što stoput više
vrijedi nego svo
njegovo blago,
njegovo zlato
i ako stvarno nemaš
ništa ti sa njim...

Prstom
prekrit ćeš mi usne
i reć:
Lagali su te,
ptice ipak šutke umiru.
Ne pjevaju!
I kad te hvale,
slave ili ljube,
svaki drugi je
Juda koji s tobom trguje.
A što da činim
u ovoj noći,
kad su znali
da nas vežu žicama.
Ja čupam srce
iz ovih grudi,
pa ga kroz prozor nudim
gladnim pticama...
One se smiju,
one se smiju,
znaju da nikad
nismo bili dio njih...

Bit ćeš bijela vrana,
al' ti ništa ne mogu.
Bit ćeš pjesma moja,
koju gluhi ne čuju
Draga, ja sam na to spreman
i bit ću sve što trebam
Bit ću kao ti...
Bit ću bijela vrana,
koju crne kljucaju
Bit ću pjesma tvoja,
gluhi u nju pucaju
Draga, ja sam na to spreman
i bit ću sve što trebam
Bit ću kao ti

Jer svaki drugi je
Juda koji sa mnom trguje!!!

Zlatan Stipišić Gibonni, 1994.


L'equilibrista

Com'e' diverso il mondo visto da qui
sopra un filo immaginario nel silenzio che c'e'
attraversero' l'immenso che ho davanti a me
ali nel vento per volare non ho
sfidero' nell'aria la forza della mia gravita'
muovero' le braccia aperte nell'infinita' del blu
com'e' lontano il mondo visto da quassu'
dimenticando il grande vuoto intorno a me
senza mai voltarmi indietro me ne andro' da qui
La strada del mio cuore io ritrovero'
in equilibrio fino in fondo arrivero'
dove si respira liberi
E' la vertigine piu' grande che c'e'
stare qui sospeso a sentire questa vita com'e'
giocoliere di me stesso io volteggero' nel blu
com'e' vicino il cielo visto da quassu'
dimenticando il grande vuoto dentro me
senza mai voltarmi indietro me ne andro' da qui
La strada del mio cuore io ritrovero'
in equilibrio fino in fondo arrivero'
da solo dentro il blu
da solo senza mai cadere giu'
mai piu'
Senza mai voltarmi indietro me ne andro' da qui
vedro' sul filo della provvisorieta'
l'equilibrista non si chiede mai cos'e'
la stabilita' vive l'illusione e la realta'
Com'e' diverso il mondo visto da qui

Eros Ramazzotti, 2005.


Una storia che vale

Che cosa ha lei che io non ho
Che cosa ha piu' di me
Sto cercando una ragione, anche se alle volte sai non c'e'
Ero qui, eri qui
ma poi non e' andata sai propio cosi'.
E una vita sola non puo' bastare
per dimenticare una storia che vale
nei tuoi occhi che mi stano a guardare, non dimenticare
E' difficile per me imparare a vivere
senza abbandonarmi al mio presente
inaspettatamente senza te.
Ero qui. Eri qui
parlare adesso non ha piu' senso, o forse si'
Per che una vita sola non puo' bastare
per dimenticare quanto si puo' amare
al tuo nome e alla tua voce pensare senza farmi male
E una vita sola non puo' bastare
per dimenticare una storia che vale
ogni minimo particolare, non dimenticare, non dimenticare
eh, eh, eh...
Ero qui
(che cosa ha lei che io non ho)
eri qui
(che cosa ha piu' di me)
sto cercando una ragione parlane adesso
non ha piu' senso o forse si
Per che una vita sola non puo' bastare
per dimenticare come si puo' amare
quanto sole che si puo' attravesare
senza farci male
E una vita sola non puo' bastare
per dimenticare ogni particolare
nei tuoi occhi che mi stanno a guardare,
non dimenticare, una storia che vale
eh, eh, eh...

Laura Pausini, 2001.

L'angolo bordeaux

subota, 23.09.2006.

Zabreg Konačno! Sa skoro 27 godina posjetila sam Zološki vrt! Odluka je pala da se danas ide u Zagreb u zoo. Napunila sam noćas bateriju fotoaparata i jutros s Najdražim veselo sjela u auto. Prije toga sam isprintala neki mini plan Zagreba i, naravno, na kraju ga ostavila doma . No dobro, krenuli smo i bez toga. U nadi da se nećemo puno gubit po metropoli . Do Ravne Gore išli smo starom cestom, a onda je Najdraži htio popit kavu pa smo se popeli na autoput da bismo stigli do Tifonovog odmorišta. Cappuccino, nescaffe i štrudla: 33 kune. Treba Čermaku platit odvjetnika, očito . Srela sam Sandra, pjevača En Face-a. Simpatičan i jednostavan kao i uvijek. Ali jako kratke kose. Skoro ga nisam prepoznala. Kad smo stigli do Lučkog, čekali smo u koloni skoro onoliko koliko smo se vozili iz Rijeke! I onda je počelo. Pitali smo naplatničara kuda najlakše do Maksimira i on nam je rekao da idemo autoputem za Slavonski brod i onda izađemo na izlazu Zg istok a nakon toga krenemo za Dubravu. Sigurna sam da je bilo i lakšeg načina, jer ovo mi se činilo kao kad mi Primorci kažemo "okolo riti va žep". Stigli smo nekako do velebnog stadiona i, nakon kratkog lutanja, parkirali smo u nekoj garaži Svetice. Zoo me oduševio. Zapravo cijeli park je divan, oaza u metropoli. Ali zoo je nešto posebno. Ekspresno sam ispraznila bateriju Canona. Nisam ga gasila i snimala sam par minuta čimpanze dok je Najdraži tamanio hot dog. Skoro dva sata proveli smo u zološkom. A ja kao malo dijete koje prvi put nešto vidi. Čudim li se čudim. Da mi bude manje neugodno, pričali smo talijanski . Kad smo hodali natrag prema garaži, odlučili smo da idemo u Kumrovec vidjeti Maršala. Nismo nikad bili. Vrijeme je. I opet smo lutali, išli nekim okolnim putem i posjetili Klanjec, Police i još neka sela, te konačno stigli u Kumrovec. Naravno da smo se slikali (Canon se smilio i dozvolio tu radnju), Najdraži je kupio privjesak za ključeve s likom Tita. Upisali smo se i u knjigu dojmova. Radije smo ovdje nego u Velikom Trgovišću! Potpis:Riječani Nakon prilično lošeg kasnog ručka u nekom restoranu u blizini Kumrovca, krenuli smo natrag. Plan je bio da skratimo put i odemo preko Slovenije (količina smijeha dolazi od riječi "skratimo"), međutim odustali smo od te varijante jer nismo imali one grozne novčanice u novčaniku (tolare) i ne bismo imali čime platiti autoput, a - s obzirom na dobrosusjedske odnose - sumnjali smo da bi nas susjedi shvatili. A mjenjačnice nigdje vidjeli nismo. I tako smo išli natrag za metropolu. Još jednom sam vidjela Jankomir i silne trgovine, te uspjela iščupati obećanje da ćemo jednom doći samo tamo. I da, još nešto. Ne mogu se oteti dojmu: ne znam ni sama koliko gradilišta smo vidjeli uz onu aveniju (Ljubljansku?) gdje su Večernji i još mnoge druge firme kojih se sada ne sjećam. Svugdje se nešto gradi. Jedino more Bandić ne može izgradit!

srijeda, 20.09.2006.

Bez naslova Jutros sam se jedva probudila. Dupla zvonjava budilice a par minuta nakon toga i mobitela danas nije bila dovoljna. Umor je prevladao. Probudila me mama sat vremena kasnije, no ipak sam stigla sve spremiti za posao. Kao što sam i prognozirala, jučerašnji dan bio je naporan. I na jednom i na drugom poslu i oko njih. Odaziv na roditeljskom je bio slab, ali to pripisujem mojim lumenima koji nisu prenijeli roditeljima informaciju. Repetitio mater studiorum :D Na Kvarneru sija sunce. Jedan od onih dana koji mirišu na proljeće, a zapravo su gotovo pa jesenji. Odaje ih rani zalazak sunca i mrak koji nas napada svakim danom par minuta ranije. Depresija. Uskoro pa će već u 17 sati biti mrkli mrak. Brrrr...kako mi se tek tada neće dati izaći iz kuće... A propos kuće, ona naša nesuđena ima krov a uskoro će doći i prozori. Dimnjak bi trebao biti zgotovljen ovih dana, kao i struja. Koji osjećaj... Baš smo se neki dan, kad je kiša neumorno padala, Najdraži i ja išli voziti u neodređenom smjeru. Bitno je da smo bili skupa, nakon što se preko tjedna ne stignemo vidjeti, što zbog njegovog što zbog mojeg posla. Vikendi su nam sve. Razgovarali smo tako i bili sretni kad smo zaključili da će to uskoro, nadamo se, biti prošlost. Da ćemo imati svoje kvadrate gdje ćemo biti skupa. Kad bude padala kiša i kad budu hladni zimski dani nećemo morati izlaziti nikud da bismo bili zajedno. Bit ćemo zajedno pod našim malim krovom. Nadam se da se neću ureći... puj, puj, puj :D

utorak, 19.09.2006.

Razbacane misli. O životu i smrti. O ljudima. Konačno će se opet pojaviti sunce. Nakon nekoliko dana kiše. Atmosferske i psihološke. Jučer sam bila na pogrebu majci moje gimnazijske kolegice. Iako sam tu gospođu vidjela svega nekoliko puta u životu, jako me pogodila njena smrt. Shvatila sam da je to tako dijelom i zato što sam se odmah poistovjetila s T. koja je sada ostala sama samcata. Bez mame. Plaši me to. Ne mogu prihvatiti ono što je svećenik istaknuo: tko živi mora se pomiriti sa smrću. Ja ne mogu. Znam da će se to prije ili kasnije dogoditi, ali odbijam živjeti s tom primisli. To ne bi bio život. Bilo nas je šest iz bivšeg razreda. Neke od tih ljudi nisam vidjela takoreći od mature. I jučer sam ponovno shvatila da mi zapravo uopće nisu nedostajali. I dalje su jadni u svojoj ljubomori i nerealiziranosti. Pa ne znaju što bi nego umanjuju druge. Jadno. A toliko sam si puta obećala da ću izbjegavati druženja (tipa odlazaka na piće kao jučer nakon sprovoda) koja su mi ionako uvijek tjerala osjećaj gorčine na usta. I opet sam sretna što je srednja škola iza mene. I ne bih se nizašto na svijetu vratila tamo. U taj malograđanski kokošinjac. Oni koji me poznaju znaju što mislim. Utorak je. Bit će ovo dug dan. Puno posla i uza sve to još i roditeljski sastanak.

utorak, 12.09.2006.

Sve je počelo... Situacija se zahuktava. Danas počinjem s honorarnim poslom dok se onaj "ne-honorarni" već relativno dobro uhodao, iako je satnica još uvijek privremena. A to znači da sam već izgubila neke sate iako sam bila u školi isto kao i djeca. Jedino nas nisu uvrstili u raspored sati. Svi su nekako nervozni. A meni je dobro. Radim punom parom od prvog dana i trudim se srediti "dugove" prema nastavnom programu od lani a onda se baciti na ovogodišnji. Jedva čekam da prođe još nekih mjesec dana pa da cijeli sustav bude uhodan, pogotovo onaj koji se tiče prvašića. Ne djeluju mi izgubljeno kao oni od lani, ali nisu ni toliko "od akcije". Svaki dan pješačim dio puta na posao i s posla i dobro se osjećam. Nije svo zlo za zlo, pa tako i činjenica da su nam privremeno ukinuli parking pred školom nije u cjelosti negativna. Dio vozačica iz zbornice objavilo je rat celulitu! Ja sam glavna. Narančina kora bit će prošlost, hehe. A propos narančine kore, i ove godine nam se u onoj BB kući prešetavaju jedna do dvije (ovisi da li su zajedno u kadru) ljepotice bogate narančinom korom. I pritom ih nije briga. Da li je to u redu? Da li to znači da su to dvije samosvjesne, neopterećene mlade žene? Ili su to dvije egzibiocionističke kokoši koje misle da je njihovo namreškano dupe dobar prizor prije spavanja? Nevermind. Samo bacam mamce. Odabir kandidata je koma. Previše vršnjaka. Idem radit da zaradim. Kad već neću u BB kuću.