<	listopad, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga moga

Moje putujuće misli. Bez voznog reda. Ponekad vesele, ponekad tužne. Ponekad duhovite, ponekad dosadne. Kao što sam i ja. Nije mi bitno da li me netko čita ili ne. Ovo je jednostavno moj ispušni ventil.

Ono sve što znaš o meni...

Ja sam jedan Strijelac, imam 29 godina.
Crveno, zeleno, crno (ovim redom: kosa, oči, auto)

Status: neudana ali vezana i konačno MAMA!
U radno vrijeme gnjavim nedužne u školskim klupama.
Ne volim baš sve što vole mladi. Obožavam sladoled. Mrzim vage (ne one horoskopske).
Nadam se skorom stambenom kreditu - nisam luda, ja se stvarno veselim rati i sljedećih 18 godina koliko ćemo ga otplaćivati.
Obožavam na semaforu krenut prije nekog tatinog sina koji turira u susjednoj traci.
Uživam u vožnji.
Al' ne volim kad me vozaju. Bilo doslovno bilo figurativno.

Update: radim prijevode s talijanskog i na talijanski.

Čestitke i aplauzi

Meni jer sam dobra. Radim dva posla istovremeno i još sam uvijek mentalno zdrava :D
Mami i tati jer imaju super kćer.
Najdražem jer ima krasovitu curu koja će uskoro zajedno s njim postat roditeljica. Ne, nećemo se odmah ženit.
Prijateljicama i prijateljima jer znaju da sam uvijek tu. I onda kad nisam.
Susjedima jer imaju ljubaznu susjedu.
Kolegicama i malobrojnim kolegama jer imaju dobru kolegicu.
Učenicima jer imaju cool razrednicu.
Opet meni jer sam nevjerojatno skromna i samozatajna.
Veliki aplauz i Ironiji jer me obogatila.

Pjesma za bijelu vranu

Šutnja prekrila je stazu,
vidio sam gdje
tvoji svati kući odlaze.
A ti si kasnila na svadbu,
jer nisi htjela da
ostariš kraj takva čovjeka.
Ima da šutim,
ja te razumijem,
jer tvoji nisu znali tko je on.
I da je srce
dragi kamen,
što stoput više
vrijedi nego svo
njegovo blago,
njegovo zlato
i ako stvarno nemaš
ništa ti sa njim...

Prstom
prekrit ćeš mi usne
i reć:
Lagali su te,
ptice ipak šutke umiru.
Ne pjevaju!
I kad te hvale,
slave ili ljube,
svaki drugi je
Juda koji s tobom trguje.
A što da činim
u ovoj noći,
kad su znali
da nas vežu žicama.
Ja čupam srce
iz ovih grudi,
pa ga kroz prozor nudim
gladnim pticama...
One se smiju,
one se smiju,
znaju da nikad
nismo bili dio njih...

Bit ćeš bijela vrana,
al' ti ništa ne mogu.
Bit ćeš pjesma moja,
koju gluhi ne čuju
Draga, ja sam na to spreman
i bit ću sve što trebam
Bit ću kao ti...
Bit ću bijela vrana,
koju crne kljucaju
Bit ću pjesma tvoja,
gluhi u nju pucaju
Draga, ja sam na to spreman
i bit ću sve što trebam
Bit ću kao ti

Jer svaki drugi je
Juda koji sa mnom trguje!!!

Zlatan Stipišić Gibonni, 1994.


L'equilibrista

Com'e' diverso il mondo visto da qui
sopra un filo immaginario nel silenzio che c'e'
attraversero' l'immenso che ho davanti a me
ali nel vento per volare non ho
sfidero' nell'aria la forza della mia gravita'
muovero' le braccia aperte nell'infinita' del blu
com'e' lontano il mondo visto da quassu'
dimenticando il grande vuoto intorno a me
senza mai voltarmi indietro me ne andro' da qui
La strada del mio cuore io ritrovero'
in equilibrio fino in fondo arrivero'
dove si respira liberi
E' la vertigine piu' grande che c'e'
stare qui sospeso a sentire questa vita com'e'
giocoliere di me stesso io volteggero' nel blu
com'e' vicino il cielo visto da quassu'
dimenticando il grande vuoto dentro me
senza mai voltarmi indietro me ne andro' da qui
La strada del mio cuore io ritrovero'
in equilibrio fino in fondo arrivero'
da solo dentro il blu
da solo senza mai cadere giu'
mai piu'
Senza mai voltarmi indietro me ne andro' da qui
vedro' sul filo della provvisorieta'
l'equilibrista non si chiede mai cos'e'
la stabilita' vive l'illusione e la realta'
Com'e' diverso il mondo visto da qui

Eros Ramazzotti, 2005.


Una storia che vale

Che cosa ha lei che io non ho
Che cosa ha piu' di me
Sto cercando una ragione, anche se alle volte sai non c'e'
Ero qui, eri qui
ma poi non e' andata sai propio cosi'.
E una vita sola non puo' bastare
per dimenticare una storia che vale
nei tuoi occhi che mi stano a guardare, non dimenticare
E' difficile per me imparare a vivere
senza abbandonarmi al mio presente
inaspettatamente senza te.
Ero qui. Eri qui
parlare adesso non ha piu' senso, o forse si'
Per che una vita sola non puo' bastare
per dimenticare quanto si puo' amare
al tuo nome e alla tua voce pensare senza farmi male
E una vita sola non puo' bastare
per dimenticare una storia che vale
ogni minimo particolare, non dimenticare, non dimenticare
eh, eh, eh...
Ero qui
(che cosa ha lei che io non ho)
eri qui
(che cosa ha piu' di me)
sto cercando una ragione parlane adesso
non ha piu' senso o forse si
Per che una vita sola non puo' bastare
per dimenticare come si puo' amare
quanto sole che si puo' attravesare
senza farci male
E una vita sola non puo' bastare
per dimenticare ogni particolare
nei tuoi occhi che mi stanno a guardare,
non dimenticare, una storia che vale
eh, eh, eh...

Laura Pausini, 2001.

L'angolo bordeaux

nedjelja, 29.10.2006.

25 sati na dan Oni koji danas slave rođendan, mogu slavit 25 sati. Super fora, ha? Mrzim vraćanje sata unatrag. Bit će mrak već u 17. A onda u 16.30. Na moj rođendan već u 16.15. I tako do Svete Lucije, ilitiga 13. prosinca. To je najkraći dan u godini. Od 14. prosinca na dalje svaki se dan mrvicu produljuje. I onda dolazimo do nove promjene: sat unaprijed. To me već veseli... I tako je danas nedjelja. Vladaju nezapamćene vrućine. Još koji dan pa počinje "studeni" a ljudi još nose kratke rukave. Koma. Totalno nezdravo vrijeme. Svi smo nervozni, napeti... Djeca pogotovo. Mamicu im njihovu, izludili su me u petak. Svaki mali odmor sam urlala na hodniku. Te se tuku i naguravaju, te trče kao da smo na stadionu, te psuju na sav glas... Za poludit. Ono što najviše ne volim je bezobrazluk. Kolutanje očima. Podsmjehivanje. Tu dobijam osip po kratkom postupku. I onda očitam bukvicu. Nasamo. Vidjet ćemo ako će upalit. Ako neće, poduzet ćemo drukčije korake. Ne znam što ćemo Najdraži i ja danas raditi. Ja bih išla nekud. Dosta mi je kuće i ukućana. Imam hrpu toga za napravit, ali baš me briga. Neću biti kući i gotovo! Za početak idem sjest na bicikl i pedalirat uz reprizu sapunice.

ponedjeljak, 16.10.2006.

Crtice iz ponedjeljka Ponedjeljak mi je ove godine super dan! Imam samo tri sata nastave. Zapravo, meni je utorak kao nekima ponedjeljak! Sutra, naime, imam duplo od danas. Inače, došla je bura. Meni je već par dana hladno na ruke i na noge. Cirkulacija je otišla cirkulirati nekim drugim tijelima. Moje je i ove godine zaobišla. A nije da se ne krećem. Hodam svaki dan a jučer sam opet počela nabijat kilometre na sobnom biciklu. No ipak, hladno mi je na ruke i noge (stopala). Moj Najdraži pak i dalje cirkulira u kratkim rukavima. A ja pokraj njega u jakni. Zakopčana do grla. Baš samo skladan par!

petak, 13.10.2006.

Seminar Vrijeme radnje: četvrtak ujutro Mjesto polaska: Rijeka Odredište: Perugia Jedna od ljepših strana mog posla su seminari. Prije dvije godine posjetila sam Firencu a ove godine dobila priliku otići u Umbriju, jednu od meni najljepših talijanskih regija. Seminar je trajao četiri dana. Prvog dana smo, nakon već poslovično dobrog ručka u mjestu Rioveggio (između Bologne i Firence), u kasnim poslijepodnevnim satima stigli u Perugiu. Prvi dojam me je ostavio bez teksta. Nešto ljepše u životu vidjela nisam. Hotel je bio smješten u samom centru, u starom dijelu grada. Čim smo se smjestili, otišli smo u šetnju. Bila sam kao Alisa u zemlji čudesa. Wow, wow, wow. Drugog smo dana imali nastavu, pet predavanja od kojih, ruku na srce, neću imati neke velike koristi u poslu. Zanimljivo, ali ne i pretjerano korisno. U subotu smo pak otišli u prekrasni srednjevjekovni gradić na jugu regije, Spoleto. Uz stručno vodstvo smo prošetali i još jednom zaključili kako je sve mirno. Premirno za nas. Nakon Spoleta, red je došao na Assisi. Bazilika Svetog Franje, uličice, Bazilika Svete Klare i....nekoliko kapi kiše. Kupila sam kišobran za pet eura. I tako se kući vratila s tri (moja dva su toga dana ostala u hotelu). Spoleto: Assisi: Posljednjeg smo dana imali organizirani razgled Perugije. Sat i pol hipnoze. Vodič je bio sa-vr-šen! Svi smo požalili što je došao tek zadnjeg dana. Na ulasku u autobus svi smo nekako bili ispražnjeni. Kod nas, u Hrvatskoj, svi veličaju Toskanu. I neka to čine, jer Toskana je krasna. Ali Umbrija....nešto predivno. Jezero Trasimeno, maslinici, vinogradi na obroncima srednjevjekovnih gradova... Ako Bog da na proljeće idem u Rim. Preko Umbrije Ako netko ovih dana putuje u Perugiju, moći će se najesti čokolade koja je tamo i inače doma (Baci Perugina ). Naime, od 14.10 do 22.10 tamo se održava Eurochocolate 2006 Nažalost, mi smo uranili

utorak, 03.10.2006.

Evo ga, na! Jučer sam od jednog redovitog anonimnog čitatelja bloga (da, da...imam ja i takvih ) čula pitanje: -A zašto ne pišeš češće? To se i ja ponekad pitam. Ali vjerujem da bih bila dosadna da to činim. Nemam ja tako zanimiljiv život (da ne bude zabune, meni je moj život sasvim ok ) da bih imala o čemu pisati svaki dan. Ako se pak svaki dan dogodi nešto zanimljivo, ja taj dan nemam vremena za pisat. A retrospektive baš ne volim. Osim u one dane. I tako je danas utorak. Vani pjeva Josipa Lisac i puše jugo. Još samo nedostaje kiša, da mi pješačenje na posao i s posla bude ugodnije . Pozdrav Anonimnom i ostalima koji možda ponekad svrate (brojač posjeta sam ugasila jer ostalih baš i nema ).

ponedjeljak, 02.10.2006.

Ponedjeljak je. Nisam neki hard blog ovisnik, ali ovog mi je vikenda blog falio. Trebala sam nešto napisati i to pod hitno. A blog nedostupan. Pisat u Wordu pa kasnije samo prikeljiti na blog? Ne, hvala. To nikad nisam voljela. I sad bih kao trebala pisati o nečemu što mi se dogodilo u petak predvečer? Ne, ponedjeljak je. Preživjet ću. Jesen je izgleda konačno stigla. Vani je magla i kiša samo što ne počne. Možda to ipak nije ona prava jesena. Makar Talijani tvrde da ljeto još nije reklo «arrivederci». U četvrtak putujem na neki seminar. Četiri dana. Mira. Toga mi najviše fali. Maknut ću se od svega i svih (tu ne ubrajam mamu, tatu i Najdražeg). Današnji prosjek: 4 sata nastave, 7 ispitanih učenika, 5 jedinica. Nije loše, ha? A sve su to najavljena ispitivanje. Jesam li ikad spomenula kako mrzim sljedeću situaciju? Slomim se objašnjavajući nešto. Oznojim se doslovce. Oni kimaju glavom. Meni drago, ali ipak pitam «je li svima sve jasno?». Oni opet kimaju a ja cvatem. Koliko dugo to traje? Do sljedećeg sata. Tada samu sebe dovedem u sumnju: da li sam taj dio gradiva ikad objasnila?? I da me netko ubije, ja to ne kužim. Ako ih se lijepo pita, zašto se prave pametni? A ja bih objasnila još deset puta, bez problema. E, da...da mi ne bi sad netko (u komentarima :D) napisao da možda djeca zaborave do sljedećeg sata što sam im objasnila. Ne zaborave. Jednostavno im se ne da ništa pitati. «Misle da su shvatili». Aj, barem misle :D. Čeka me puno posla za sutra. Pripreme, ocjenjivanje nekih sastavaka, bilježnica, bla bla bla. Ima li netko da mi sad kaže kako mi u prosvjeti radimo samo tri sata na dan? Nema? I bolje.