Marketing
Ponedjeljak je.
Nisam neki hard blog ovisnik, ali ovog mi je vikenda blog falio. Trebala sam nešto napisati i to pod hitno.
A blog nedostupan. Pisat u Wordu pa kasnije samo prikeljiti na blog? Ne, hvala. To nikad nisam voljela. 
I sad bih kao trebala pisati o nečemu što mi se dogodilo u petak predvečer? Ne, ponedjeljak je. Preživjet ću.
Jesen je izgleda konačno stigla. Vani je magla i kiša samo što ne počne.
Možda to ipak nije ona prava jesena. Makar Talijani tvrde da ljeto još nije reklo «arrivederci».
U četvrtak putujem na neki seminar. Četiri dana. Mira. 
Toga mi najviše fali. Maknut ću se od svega i svih (tu ne ubrajam mamu, tatu i Najdražeg
).
Današnji prosjek: 4 sata nastave, 7 ispitanih učenika, 5 jedinica. Nije loše, ha? A sve su to najavljena ispitivanje. 
Jesam li ikad spomenula kako mrzim sljedeću situaciju? Slomim se objašnjavajući nešto. Oznojim se doslovce. Oni kimaju glavom. Meni drago, ali ipak pitam «je li svima sve jasno?». Oni opet kimaju a ja cvatem. Koliko dugo to traje? Do sljedećeg sata. Tada samu sebe dovedem u sumnju: da li sam taj dio gradiva ikad objasnila??
I da me netko ubije, ja to ne kužim. Ako ih se lijepo pita, zašto se prave pametni? A ja bih objasnila još deset puta, bez problema.
E, da...da mi ne bi sad netko (u komentarima :D) napisao da možda djeca zaborave do sljedećeg sata što sam im objasnila. Ne zaborave. Jednostavno im se ne da ništa pitati. «Misle da su shvatili».
Aj, barem misle :D.
Čeka me puno posla za sutra. Pripreme, ocjenjivanje nekih sastavaka, bilježnica, bla bla bla. 
Ima li netko da mi sad kaže kako mi u prosvjeti radimo samo tri sata na dan? 
Nema? 
I bolje. 
Post je objavljen 02.10.2006. u 14:14 sati.