Pregled posta

Zabreg

Odluka je pala da se danas ide u Zagreb u zoo. Napunila sam noćas bateriju fotoaparata i jutros s Najdražim veselo sjela u auto.
Prije toga sam isprintala neki mini plan Zagreba i, naravno, na kraju ga ostavila doma .
No dobro, krenuli smo i bez toga. U nadi da se nećemo puno gubit po metropoli .

Do Ravne Gore išli smo starom cestom, a onda je Najdraži htio popit kavu pa smo se popeli na autoput da bismo stigli do Tifonovog odmorišta. Cappuccino, nescaffe i štrudla: 33 kune. Treba Čermaku platit odvjetnika, očito . Srela sam Sandra, pjevača En Face-a. Simpatičan i jednostavan kao i uvijek. Ali jako kratke kose. Skoro ga nisam prepoznala.

Kad smo stigli do Lučkog, čekali smo u koloni skoro onoliko koliko smo se vozili iz Rijeke! I onda je počelo. Pitali smo naplatničara kuda najlakše do Maksimira i on nam je rekao da idemo autoputem za Slavonski brod i onda izađemo na izlazu Zg istok a nakon toga krenemo za Dubravu. Sigurna sam da je bilo i lakšeg načina, jer ovo mi se činilo kao kad mi Primorci kažemo "okolo riti va žep".

Stigli smo nekako do velebnog stadiona i, nakon kratkog lutanja, parkirali smo u nekoj garaži Svetice.

Zoo me oduševio. Zapravo cijeli park je divan, oaza u metropoli. Ali zoo je nešto posebno. Ekspresno sam ispraznila bateriju Canona. Nisam ga gasila i snimala sam par minuta čimpanze dok je Najdraži tamanio hot dog.
Skoro dva sata proveli smo u zološkom. A ja kao malo dijete koje prvi put nešto vidi. Čudim li se čudim. Da mi bude manje neugodno, pričali smo talijanski .

Kad smo hodali natrag prema garaži, odlučili smo da idemo u Kumrovec vidjeti Maršala. Nismo nikad bili. Vrijeme je.
I opet smo lutali, išli nekim okolnim putem i posjetili Klanjec, Police i još neka sela, te konačno stigli u Kumrovec. Naravno da smo se slikali (Canon se smilio i dozvolio tu radnju), Najdraži je kupio privjesak za ključeve s likom Tita. Upisali smo se i u knjigu dojmova.


Nakon prilično lošeg kasnog ručka u nekom restoranu u blizini Kumrovca, krenuli smo natrag.
Plan je bio da skratimo put i odemo preko Slovenije (količina smijeha dolazi od riječi "skratimo"), međutim odustali smo od te varijante jer nismo imali one grozne novčanice u novčaniku (tolare) i ne bismo imali čime platiti autoput, a - s obzirom na dobrosusjedske odnose - sumnjali smo da bi nas susjedi shvatili. A mjenjačnice nigdje vidjeli nismo.

I tako smo išli natrag za metropolu. Još jednom sam vidjela Jankomir i silne trgovine, te uspjela iščupati obećanje da ćemo jednom doći samo tamo.

I da, još nešto. Ne mogu se oteti dojmu: ne znam ni sama koliko gradilišta smo vidjeli uz onu aveniju (Ljubljansku?) gdje su Večernji i još mnoge druge firme kojih se sada ne sjećam. Svugdje se nešto gradi.
Jedino more Bandić ne može izgradit!

Post je objavljen 23.09.2006. u 21:09 sati.