Stara Bookaleta
27.10.2006., petak
Kavice, knjižnice i knjižare
|
Jutarnja kava i novine mnogima predstavljaju ritualni početak svakoga dana, ne samo radnog. Ne znam kako vama, ali meni prva jutarnja kavica i listanje tiskovine u kojoj još ne znam što će me dočekati znači svojevrsni intimni trenutak, vrijeme koje je najljepše provesti u samoći, s crnim napitkom i crnim slovima. E sad, reći ćete, ako je intimni, provedi ga doma. Ali ne može, po novine treba izaći iz kuće, do kioska, a ponekad ujutro doma i cigareta pofali. Dakle, treba izaći, čime naš jutarnji intimni trenutak već jednim dijelom postaje javni čin. No, ima tu i stanovitih tehničkih poteškoća. Kafići u kojima se obično obavlja ritual prve kavice i novina najčešće imaju bezobrazno male stolove. Tim gore ako su okrugli. Naprosto ne možeš pošteno raširiti novine a da na stolu ostane još dovoljno prostora za kavu, čašu vode i pepeljaru. Zato sam razvio tehniku čitanja novina za malim stolovima u kafiću: naprosto, lijevo od sebe privučeš što bliže stolu jednu slobodnu stolicu, koja svojim naslonom daje oslonac stranicama novina, pa na stolu ostaje više mjesta. Dakle, stiže kava, cigareta je zapaljena, okreneš prvi list, kadli - eto, netko bi sjeo za tvoj stol. Na javnom si mjestu, očekuje se da se tu družiš s ljudima koje znaš ili koji te žele upoznati, pa odbiti nekoga tko želi sjesti za tvoj stol, unatoč friškoj kavici i novinama, naprosto nije lijepo. Pogotovo ako taj također ima novine sa sobom, pa sve navodi na to da ćete čituckati svaki svoje, u dvostrukoj samoći. Uostalom, svatko ima prijatelje i poznanike od kojih bi, kada dođu u isti kafić, bilo bezobrazno da ne sjednu s tobom za isti stol. Međutim, taj bi sjeo baš na onu stolicu koja tebi služi kao naslon za novine! Naravno, zaboravio sam napomenuti, najčešće biram stolove koji su uza zid, ne volim sjediti leđima okrenut javnom prostoru, ni iz kakvog posebnog razloga, tako mi je jednostavno ugodnije. Logikom položaja, i stolica na koju naslanjaš novine također je uza zid. Mrzovoljno pogledaš svoga gosta i nagovaraš ga da sjedne na neku drugu stolicu, uostalom još su dvije slobodne, ali ne, on hoće baš ovu uza zid jer, kaže, hoće gledati svijet oko sebe. "Daj za promjenu gledaj malo svijet u sebi, svijet oko tebe ionako je uvijek isti", odvraćaš mu, ali ipak sklanjaš novine. Dovršit ćeš listanje kasnije. Inače, danas pijem jutarnju kavicu u Zagrebu, a večeras se, nadam se, vidimo u knjižnici Bogdana Ogrizovića (Preradovićeva 5, Cvjetni trg) na predstavljanju Vampirskih priča i Libre Libere, u 19:30 sati. Zasad švrljam gradom, u torbi mi je već novi broj Gordogana s jednim mojim člančićem, Borat dolazi u kina tek za nekoliko dana, vrijeme je prekrasno. Terapija Zagrebom zasad postiže učinak znatnog psihofizičkog preporoda. Još jedna novost: Naklada Zoro večeras u 18 sati otvara knjižaru u Sarajevu, na adresi Branislava Đurđeva bb. Nisam tamo, naravno, jer sam večeras u Zg, no nadam se na ćemo narednih mjeseci i godina i u toj sarajevskoj knjižari predstaviti sijaset novih knjiga. |
- 11:14 - Komentari (2) - Isprintaj - #
25.10.2006., srijeda
Svarožić Mario
Zanimljivost iz današnjeg Glasa Istre (tako se lijepo uklapa u temu Festivala fantastične knjievnosti za 2007. godinu! Pišete li već priče o starim bogovima?):VARAŽDINAC MARIO SOKOLIĆ U ISTRI SNIMA FILM »PRIČE IZ DAVNINE« Kovač svoga filma Film je baziran na mojem stripu koji je nastao prije 15 godina i nikada nije završen te obiluje staroslavenskom mitologijom. Snima se dvije i pol godine i zasad imam 50 sati snimljenog materijala, dovoljno za dva, tri nastavka na tragu »Gospodara prstenova«, ali na hrvatski način PULA - »Priču uz davnina« davnih je dana ispričala Ivana Brlić Mažuranić. »Priču iz davnina« na filmskom platnu želi ispričati i Mario Sokolić, svestrani varaždinski umjetnik koji je proteklog vikenda s udrugom »Plemenitaši« gostovao na pulskom Hand Made Festivalu. Kod Ivane Brlić Mažuranić Potjeh je tražio istinu, dok su svoje priče pričali ribar Palunko i njegova žena, Regoč, bratac Jaglenac i sestrica Rutvica, Sunce djever i Neva Nevičica. Kod Marija je pak sokolar krenuo na put u potrazi za prebivalištem. U svojim putešestvijama on pronalazi šumu, tu savršenu lokaciju u kojoj mistične sile dolaze u sukob s glavnim junakom koji u tom trenutku otkriva bit svojega postojanja, a ono je – borba protiv zla. To je osnova priče i filma u kojem je Mario »sve« - scenograf, kostimograf, glumac pa i kaskader. Film obiluje staroslavenskom mitologijom u kojoj se pojavljuje Vesna, božica proljeća, vile, trolovi, pa čak i zmaj. Snimanje traje dvije i pol godine i zasad ima 50 sati materijala, dovoljno za dva, tri nastavka na tragu »Gospodara prstenova«, ali na hrvatski način. - Ne zanima me klasičan filmski prikaz, već više dokumentaristički. Osim bajkovite fabule, dodatno bih prikazao i scene u kojemu pečemo janjca, gradimo kolibu, scene u kojima se ide u lov kopljem ili buđenje proljeća s mitskim ritualima baziranim na staroslavenskoj mitologiji. Inače, film se temelji na mojem stripu koji je nastao prije 15 godina i nikada nije završen, ali je sada oživljen na filmu, s razlikom što je u stripu glavni lik avanturist, a u filmu sokolar, kaže autor, multimedijalni umjetnik i voditelj Galerije Forma mladih Varaždin, koji je do sada realizirao 23 samostalne izložbe, te imao i 27 prezentacija radova i 20 performansa, a sudjelovao je i u 30 skupnih izložba i na 26 slikarskih kolonija. Sokolić je uredio i sedam interijera te izradio brojne autorske kostime i kreacije. - Volim raditi puno stvari i radim na deset projekata istovremeno, jer mislim da ako ne upregneš snage i nema entuzijazma, ne možeš ni uspjeti, ističe Mario. Osim što je autor crteža i grafika »fantasy« tematike, on je za film izrađivao i staroslavensko oružje, ali i kostime junaka. »Kostim glavnog lika je moje djelo. Napravljen je od kože crnoga zmaja, a služi kao amajlija za zaštitu od zla«, kaže »svemogući« Mario. Na snimanju je dosad angažirao 150 ljudi, od kojih su mnogi studenti i umirovljenici, a najdraži su mu »Indijanci« iz malih sela. Film je sniman na raznim lokacijama diljem Hrvatske, od Zagorja, Međimurja do Posavine, a ovih dana svoju će fantastičnu fabulu smjestiti u Istru, kaže autor, na lokacijama oko Pule, u pećinama, što će ujedno biti i promocija Istre. Film se snima u jesen, zimu i proljeće, uglavnom vikendom, a autor i dalje poziva sve zainteresirane za suradnju da se jave ili svoje podatke pošalju na e-mail adresu mario@art-sokolic.com. Ako se sve zvijezde i mitološka bića poklope, film bi se dogodine trebao pojaviti na platnu, pa možda i na nekom filmskom festivalu. Lara BAGAR Novčić po novčić – filmić Sokoli su nit vodilja ili čak svojevrsno sveto trojstvo u Marijevoj priči. »Prezime mi je Sokolić, stoga je na mojim novčićima i grb sokola, a u filmu koji snimam tretira se i sokolarstvo«, pripovijeda Mario dok kuje kovanice čijom prodajom po cijeni od 10 kuna po komadu prikuplja novac za svoj filmski prvijenac. Na prednjoj strani kovanice je sokol raširenih krila između kojih je sokolarska kapa, dok sa strane piše »Hrvatska« i »Varaždin«. Na drugoj strani kovanice je lik grofa, što je ujedno portret autora, ispod kojega piše »umjetnik«, čime i autor novčić naziva - umjetničkim. Cool! Zna li netko tog čovjeka? |
- 14:49 - Komentari (0) - Isprintaj - #
23.10.2006., ponedjeljak
Vampiri stižu i u Zagreb
|
Prenosim pozivnicu: Kao i obično, nastavak sezone Zagrijavanja do 27 počinje spektakularno i s povodom: nekoliko dana prije Halloweena, Zagrijavanje predstavlja dva projekta koja u petak, 27. listopada, u 19:30, u Knjižnicu i čitaonicu Bogdana Ogrizovića dovode jake i nastupa gladne književnovampirske snage: Časopis Libra Libera (# 18) s tematom VAMPIRIZAM U SEKSU, DRUŠTVU, MEDIJIMA, KOMUNIKACIJI I METAFIZICI te VAMPIRSKE PRIČE, zbornik Festivala fantastične književnosti (2006). Uz Katarinu Peović Vuković, urednicu Libre Libere i Davora Šišovića, urednika Vampirskih priča, boje Nadnaravnog brane: Bojan Sudarević - rođen 1980. u Zagrebu. Od 1999. objavio desetak kratkih priča u Futuri, istrakonskim i sferakonskim zbirkama, Zarezu, te u raznim časopisima i zbirkama. Nagrađene su mu priče Na prodaju: Mona Lisa (prva nagrada na natječaju Istrakona 2004.) i Cyberfolk (prva nagrada na natječaju časopisa Zarez i nagrada Sfera u kategoriji kratke priče za 2004.). Mihaela Pavlović - rođena 1976. u Zagrebu. Diplomirala politologiju, a mehanizme vlastitog preživljavanja razvija kao copywriter u marketinškoj agenciji. Piše oduvijek. David Kelečić - živi u Jastrebarskom, a studira na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Najprije je pisao poeziju, ali je ubrzo otkrio da proza može biti puno zabavnija. Tek se odnedavno ozbiljnije bavi pisanjem, a prvu je priču objavio u sferakonskoj zbirci Zagrob. Obožava kada dobije gremlinsku ideju kako nešto ustaljeno izokrenuti naopačke, a to mu se, kaže, događa vrlo često. Ograničenje broja znakova u priči u književnim natječajima smatra najvećim zločinom protiv umjetničke slobode, jer drži da su neke ideje rođene samo zato da bi prešle na papir. i Dalibor Jurišić - rođen u Vukovaru 1977. Od 1991. zivi u Zagrebu. Predaje hrvatski jezik u srednjoj školi, lektorira što stigne i blogira o Vukovaru. Što se tiče književnih tekstova, devedesetih je objavio nekoliko priča u Plimi, a 2006. dramu "Kraljeva kći vještica" u Balkanskom knjizevnom glasniku Poluostrvo. Voditelj i osoba koja vas svesrdno poziva na ovaj književnovampirski bal: Roman Simić Bodrožić Vidimo se! |
- 13:32 - Komentari (3) - Isprintaj - #
19.10.2006., četvrtak
Ponovno probuđeni Edo
|
Čitajući Miloševog "Smetlara", nešto mi se, u atmosferi pogotovo drugog dijela romana učinilo tako poznatim, tako su prekrasno nalijegali jedan na drugoga ovaj sadašnji i neki davni magloviti osjećaj o pročitanom tekstu... a onda mi je sinulo: Edo Budiša! Ni po čemu drugome, ni po temi, ni po sadržaju, ni po stilu, već samo po toj nevjerojatnoj atmosferi, po najvećem mogućem zajedničkom nazivniku (ali ipak zajedničkom) između dva teksta što su ga kritičari definirali "potragom kao sudbinom". Sjećate li se Ede Budiše, danas nažalost pokojnog, izvrsnog pisca koji je bljesnuo pričama u tadašnjem Poletu, Studentskom listu, Pitanjima i Quorumu, ostavivši iza sebe tek dvije knjižice, zbirku "Lijepe priče" i roman "Klub pušača lula"? Prisjećanje, ili prvo upoznavanje za one mlađe, olakšala je Naklada Matthias iz Labina objavivši 1999. u jednoj knjizi, naslovljenoj "Ponovno probuđeni čovjek", sve što je Budiša napisao. Kakva sudbina, imati sabrana djela u jednoj jedinoj knjizi! Lijepu gestu i toplu posvetu piscu koji nas je prerano napustio učinila je i Jagna Pogačnik, naslovivši svoju antologiju hrvatske fantastične priče upravo naslovom jedne Budišine pripovijetke, "Prodavaonica tajni". Eto, Miloš me nagnao da se podsjetim Budiše, pomoći ću se upravo "Ponovno probuđenim čovjekom", a imao sam i ono kričavo žuto Quorumovo izdanje "Kluba pušača lula", ali više ne znam gdje mi je. Na razini estradnog žutila, možda će nekome na ovaj Budišin roman pažnju privući podatak da je u "Klubu pošača lula" jedan od sporednih likova i Ivan Nino Jakovčić, današnji šef IDS-a. Nekom drugom će više vrijediti moj dojam da je "Klub pušača lula" duhovni otac Miloševom "Smetlaru", samo što je Budišina tjeskoba dvadesetog stoljeća puno intimnija od kaotičnog misionarstva Miloševih likova. Budišinog tragača za sudbinom fantastičnim putevima vodi slutnja ljubavi kao konačnog ispunjenja, dok Milošev tragač od ljubavi bježi u umišljeni altruizam. U oba slučaja nemogućnost nalaženja cilja vodi u tragiku, oba su lika preslaba da bi traganje doista prihvatila kao svoju sudbinu, no epilozi ih suštinski razdvajaju, i zato ih ne možemo do kraja uspoređivati; ostaje ta neopipljiva i nedodirljiva atmosfera za koju znaš da je ona prava tek kada te obuzme usred čitanja, tek kada te zadesi literatura. |
- 00:50 - Komentari (2) - Isprintaj - #
17.10.2006., utorak
Subverzivni smetlar
|
Oduševio me roman "Smetlar" Damira Miloša (Meandar, 2005.), iako bih, kad bih krenuo razglabati, nabrojao više mana nego prednosti ovog teksta. No, to su mane samo naizgled, samo za lijene čitatelje. Najprije, malo me u početku zaprepastila Miloševa subverzivnost prema jeziku, još žešća nego što to čini, recimo Marinela. No, to je nešto na što se čitatelj može naviknuti, na kraju čak i zgodno ispada formirati rečenice samo od priloga ili prijedloga, i takve imaju svoju funkciju. Malo se teže snaći u nedosljednosti prema likovima i njihovim međusobnim odnosima u "stvarnom" fabularnom svijetu, pogotovo kad se radi o odnosima između glavnog lika i njegove žene. S vremenom shvaćamo da se tako vrlo učinkovito rješavamo balasta u tekstu, a dodatni korak tome je potpuna destrukcija dijaloške forme, u rečenicama u kojima nakon upravnog govora umjesto "didaskalije" slijedi odgovor ili primisao, istog ili čak drugog lika. I to je nešto na što se možemo priviknuti, pa nam s napredovanjem kroz tekst postaje simpatično. No, totalna subverzija dolazi kroz potpuno odbacivanje jednog, i nametanja sasvim drugog tijeka radnje, kada priča skreće čak i u znanstvenofantastični žanr (nisam mogao odoljeti napasti da i to ne spomenem). Svršetak je još jedna subverzija, nakon zadnje stranice ljutimo se na autora, čitav bismo još jedan roman mogli napisati odgovarajući sami sebi na pitanja što se zapravo zbilo, kako i zašto, i što je bilo poslije. Preporuka: čitati u dokolici, neometen vanjskim utjecajima svakodnevice. A da kažem nešto o romanu? Hm, počinje kao ljubić-krimić, završava kao SF-triler o ludim znanstvenicima. Ima dosta seksa i prostota. Naravno, podrazumijeva se kad je o ovom autoru riječ, ima veze i s jedrenjem. Događa se negdje drugdje, nebitno gdje, vjerojatno u Americi, ili nekom evropskom velegradu, ali kroz par udica nabačena je i veza s Hrvatskom. Baš pravih udica! |
- 10:11 - Komentari (3) - Isprintaj - #
12.10.2006., četvrtak
Atomski slijeva
|
Ako je nedavni korejski nuklearni pokus opasnost za svjetski mir, kako to da prije desetak ili koliko već godina francuski nuklerani pokus nije bio jednako tako okarakteriziran? Sjećam se s televizije, baš u to vrijeme prenosio se iz Pariza ceremonijal dodjele neke glazbene nagrade, i Bono Vox je s pozornice dvorani prepunoj Francuza doviknuo: "Kakva je budala vaš predsjednik", i doživio odobravajuće ovacije, dok naši političari ni kihnuti o tome nisu smjeli ograđujući se "nemiješanjem u unutrašnje stvari druge države". Doduše, moguće je da je ovo Korejcima i slučajno puklo u podzemnom labosu (zašto bi inače Zapadnjaci to komentirali riječima "više šištanje nego detonacija"?), pa sada ispada da su jači nego što doista jesu, što onda odgovara i njima ("ne diraj lava dok spava"), ali i onima drugima, koji sada imaju novog aktualnog dežurnog neprijatelja. Da se mene pita, imam spreman recept za rješavanje svjetskog nuklearnog problema: svo bi atomsko, nuklearno, neutronsko i kakvo već na toj bazi postoji oružje, iz cijelog svijeta, a može se ubaciti i kemijskog i biološkog oružja pride, dakle sve bi te plodove ljudskih nebuloznosti dvadesetog stoljeća trebalo utrpati u jednu veliku raketlinu, i poslati na Sunce. Naša zvijezda to ne bi ni osjetila, a mi doma riješili bi se velikog problema, koji će nama i budućim generacijama visjeti nad glavom sve dok takve igračke uopće imamo. Sjećate li se kako je zanimljivo problem nuklearne prijetnje riješio Ivan Gavran u svom nagrađenom SF romanu "Sablja"? Svemirska sila koja je malim prstom lijeve ruke neutralizirala Zemlju i sve Zemljane koji su se u taj čas na njoj zatekli, nikad u povijesti svoje matične planete nije razvila nuklearno oružje do uporabne razine, a zašto? Zato jer im je ocean od deuterija, pa bi im bilo koja atomska eksplozija raznijela i cijeli planet. Mora li prijetnja biti toliko drastična da bi bila ozbiljno shvaćena? Sjećam se one idiotske i samo zbog psihopatsko-sadističke torture u raznim vojskama i na predvojničkim obukama smišljene naredbe "atomski slijeva!" (zapravo, "s leva!"), ili zdesna, svejedno. Kad bi zapovjednik, bio on samo frustrirani desetar ili netko po činu puno jači, povikao tu naredbu, trebalo se hitro baciti suprotno od pravca "atomskog udara", u nekakav zaklon ako takav postoji, i navući zaštitnu masku. Varijanta tog mučenja je naredba "otrovi!", na koju je trebalo samo navući zaštitnu masku, na mjestu gdje se trenutačno nalazite, bez drugih prisilnih gibanja tijela. Obje su se naredbe koristile (govorim o JNA, s ovim novim vojskama nemam iskustva) najčešće iz čistog sadizma, iz pakosti i zlobe, bez ikakve praktične svrhe. Imamo li doista tu nesreću da svjedočimo atomskoj eksploziji, što bi kvragu postigli bacanjem u grabu i navlačenjem zaštitne maske? Prafzapraf, psihopatski desetar ne bi imao vremena ni izgovoriti tu glupu naredbu, ne? |
- 15:00 - Komentari (9) - Isprintaj - #
Superbakterija
|
Rekoh da mi je to što sam upoznao Miroslava Radmana bilo jedno od najvećih zadovoljstava s nedavnog frankfurtskog sajma knjiga, a kako mi iz novinskih napisa o njegovom posljednjem otkriću o "oživljavanju mrtve bakterije" nije baš sve bilo jasno, zamolio sam ga da mi pojasni. Potvrda veličine ovog čovjeka je što mi je u svega nekoliko rečenica uspio objasniti sve što me o tome zanimalo, vrlo jednostavnim rečenicama, i vrlo konkretnim odgovorima na moja pitanja i potpitanja. Interpretiram po sjećanju: Bakterija Deinococcus radiodurans otkrivena je prije pedesetak godina kao jedini preživjeli kontaminant nakon pomne sterilizacije mesnih konzervi. Bakterija je izolirana, laboratorijski uzgajana, i sve što se donedavno znalo o njoj bilo je da je ništa ne može rasturiti, baš ništa. Najomiljenije joj je obitavalište pustinjski pijesak, gdje u svojoj kategoriji nema skoro nikakve konkurencije. Dakle, tu je bakteriju, ali iz laboratorijskog uzgoja, ne iz prirode, uzela Radmanova ekipa, i prvo što su pokušali bilo je - ubiti je. Oruđe egzekucije bilo je radioaktivno zračenje. Bakterija je uporno preživljavala bombardiranje radioaktivnim zračenjem, sve dok dozu nisu povećali na milijun rada (što je navodno pet tisuća puta veća doza od one koja je smrtonosna za ljude): to ju je napokon dotuklo, i raspršilo joj DNK u sasvim malene komadiće. No, ekipa je pratila što se dalje zbiva, i na vlastito veliko iznenađenje, tri sata nakon smrti ponovno je uočena dioba te jednostanične bakterije, što će reći da se tri sata nakon rasapa bakterija sama obnovila i reanimirala. Eto, to je bit otkrića Radmana i njegove ekipe (on uvijek naglašava timski rad i zasluge svojih suradnika, koje je on, veli, samo nadgledao i usmjeravao). Dakle, on nije vratio mrtvu bakteriju odnosno stanicu u život, što su neki mediji požurili objaviti, nego je otkrio ono što u prirodi odavno postoji, a to je samoregenerativna sposobnost kod tog i inače neobično otpornog živog bića. Kolege novinari, je li doista bilo toliko teško jednostavno ispričati cijelu tu priču? Ako sam ja to uspio razumjeti iz trominutnog izlaganja pred izlazom iz bučne sajamske hale, valjda je mogao i bilo tko. Još uvijek nije jasno kako Deinococcus radiodurans uspijeva samu sebe obnoviti, no otkriće je i bez toga veliko i značajno, a ja bih rekao - i literarno poticajno. Esefičari, jel' vam zvoni? |
- 10:59 - Komentari (6) - Isprintaj - #
10.10.2006., utorak
Tri razloga za kupnju novog Zareza
|
E, vratio sam se. Povratak je trajao svega četiri sata kraće nego put prema gore. O Frankfurtu ću imati još priče, no sada nešto kratko domaće: na autobusnom kolodvoru, zvjerajući čega ima što bi se moglo čituckati na završnom dijelu putovanja, vidim da je izašao novi Zarez. Isplati ga se kupiti barem iz tri razloga: prvi je opširan prikaz putopisa Briana Aldissa "Oxford-Ohrid" (čini mi se da je to prvi prikaz u medijima ovog mog uredničkog čeda), drugi je intervju s Robertom Perišićem (kaže da piše roman), a treći je, naravno, kolumna "Noga filologa" Nevena Jovanovića, koji nam opet na intrigantan i originalan način spaja neke davne i neke sasvim današnje pojavnosti; ovaj put mu je tema iskrenost političara. Fenomenalno, provjerite sami. Što se tiče Aldissove knjige "Oxford-Ohrid", ukoliko još nemate taj sjajan dnevnik putovanja po bivšoj Jugoslaviji iz 1964. godine, Superknjižara vam ga nudi s popustom. Još malo se odmaram, put je bio stvarno iscrpljujući, no vrlo brzo nastavljamo sa stvarima koje su nakratko doma ostavljene na miru. |
- 13:22 - Komentari (2) - Isprintaj - #
06.10.2006., petak
Treci dan u Frankfurtu
|
Jucer je bio predinamican dan i nisam se stigao javiti, pa evo da malo kompenziramo... dakle, sto se mene i Naklade Zoro tice, najvazniji dogadjaj ovogodisnjeg frankfurtskog sajma zbio se jucer - predstavljanje monografije "Nikola tesla - I bi svjetlo!" na hrvatskom standu u petom paviljonu. Navodno bi nesto o tome trebalo biti veceras na HTV-u u emisiji "Zivot uzivo", ili barem navecer u vijestima iz kulture. Glavna zvijezda predstavljanja bio je naravno Miroslav Radman, i kao i svaka prava zvijezda kasnio je oko pola sata, no ljudi su strpljivo cekali (okupio ih se poprilican broj, mislim da necu fulati procjenjujuci da je to bila najposjecenija frankfurtska promocija na hrvatskom standu), i kad je napokon stigao, pa smo nas trojica sjeli za stol nasuprot publici (Zoran Filipovic, Radman i ja), svi su stali razdragano buljiti u njega i cekati da nesto kaze. Zoran je obavio uvod, Radman je zatim govorio nesto kratko o Tesli i o knjizi, ja sam jos krace ispricao nesto o mom zadatku u tom projektu, a onda je doslo na red ono zbog cega je vecina ljudi i dosla - cuti Radmana kako govori o svojim iskustvima i pogledima na ulogu i mogucnosti znanstvenika u drustvu, o splitskom institutu, o nasim politicarima, o zlobnim pokusajima sabotaze njegovih projekata, naravno i o ovom najnovijem otkricu o samoobnovljivoj bakteriji (kasnije, nasamo, zamolio sam ga da mi ukratko objasni o cemu se glede te bakterije radi, objasnio mi je u svega nekoliko recenica, i sve sam shvatio, prenijet cu vam i to nekom skorom prilikom), a zatim se publika zapalila i ugodno caskanje se proteglo na vise od sva sata. Bilo je pitanja cak i za mene, ne samo za Radmana! Nakon zavrsetka sluzbenog dijela promocije za njega se prilijepilo nekoliko u takvim prilikama uvijek dezurnih gnjavatora, tako da je vidno odahnuo kad smo ga izvukli iz guzve, a kasnije navecer otisli smo s njim na veceru u restoran "12 apostola" kojeg drze nasi ljudi, Dalmatinci, i mjesto zasluzuje svaku preporuku, ako se zateknete u Frankfurtu i trazite mjesto gdje se dobro jede, ugodno osjeca, i gdje vam se obracaju vasim jezikom, svakako navratite tamo! Jedno od najvecih zadovoljstava ovogodisnjeg frankfurtskog sajma mi je bas to sto sam upoznao Miroslava Radmana, izuzetan covjek, izuzetno jednostavan i normalan, nadam se da cemo se jos koji put sresti. U Frankfurtu sam jos danas, sutra vec putujemo natrag, zakljucili smo Zoran i ja da smo vec malo prestari za ovakve avanture, a dolazak ovamo i voznja od pet ujutro do devet navecer stvarno nije bio ugodan dozivljaj. Ako Sveti Nikola Tesla bude izdasan, dogodine cemo doci avionom. Inace, prvo izdanje monografije je rasprodano, priprema se drugo izdanje, a ovdje obilazimo i potencijalne partnere za inozemna izdanja. Neki su pokazali zanimanje, neki nisu, malo je to mukotrpan put, ali nista neocekivano. Uglavnom, ustanovljujemo da mnogo ljudi izvana uopce na prvi spomen ne zna gdje smjestiti Nikolu Teslu, pa dosta vremena trosimo na prosvjetiteljske napore... Posjetili smo i nekoliko starih prijatelja medju agentima i stranim nakladnicima, predali im knjige koje smo napravili po dogovorima s lanjskog i predlanjskog sajma, novoga bas nismo puno dogovaralo jer u proizvodnji jos imamo poprilican broj ranije ugovorenih knjiga... a kad se vratimo doma, odmah pocinje posao, jer vam nesto novoga zelimo pokazati prije nego sto godina istekne. Javljam se opet po povratku doma, bit ce i nesto slikica. |
- 11:26 - Komentari (5) - Isprintaj - #
04.10.2006., srijeda
Prvi dan u Frankfurtu
|
Eto me u Frankfurtu, na mom vec trecem Sajmu knjiga! Na put sam krenuo jucer u pet ujutro, najprije busom od Pazina do Zagreba, iz Zagreba smo krenuli autom oko pola deset, i stigli u devet navecer, muka ziva od putovanja, guzva na autocestama, pogotovo u Austriji i zadnjih stotinjak kilometara pred Frankfurtom, a kako smo napredovali prema sjeveru, tako se vrijeme pogorsavalo. Na samom sajmu sam od jutros, jos nisam stigao mnogo razgledati, na prvi dojam malo je manje zivahno nego lani, no tek je prvo jutro prvog dana, mozda ljudi jos nisu stigli rasiriti sve svoje adute. Iako sam otprije znao da je u sluzbeni program dogadjanja uvrsteno i predstavljanje knjige u cijem sam nastajanju i sam sudjelovao (monografija "Nikola Tesla - I bi svjetlo!", vidi post nize), nisam znao da ce i moje ime biti uvrsteno u sluzbeni program, i otisnuto u katalogu hrvatskog nastupa na ovogodisnjem Frankfurtu! Unutra lijepo pise, crno na bijelom, da ce spomenutu monografiju sutra, dakle u cetvrtak 5. listopada, uz urednika Zorana Filipovica, akademika Miroslava Radmana (koji je takodjer koautor) i jos jednog lika, predstavljati i moja malenkost :-). A mislio sam biti samo turist :-) Press centar radi besprijekorno, malo se duze ceka na red za slobodan kompjuter, nazalost u press-centru nema kao lani standa s besplatnom Lavazza kavom, ali ga ima dolje u petici, u paviljonu u kojem je i hrvatski stand (kava im je, osim sto je besplatna, i izvrsna, a oni koji znaju kakva je inace kava u Njemackoj, znat ce to cijeniti). Hrvatski stand je inace malo prozracniji i prohodniji nego lani, na druge sam bacio samo prvi pogled, uz mnoge prijatelje i poznanike koje sam sreo samo u prvih dva sata na sajmu, naletjese i Slovenci koji kazu da se kod njih svakoga dana u 14 sati odrzava party, pa cemo ih pohoditi, naravno da cemo ih pohoditi... Na frankfurtskom sajmu nisam kao niciji izvjestitelj, pa me nece jako puno zanimati nekakva sluzbena dogadjanja... Spomenut cu samo da je posebni gost Sajma odnosno zemlja partner ove godine Indija, knjiga kao i obicno ima na milijune, ljudi koji se bave knjigama ima na desetke tisuca, treba samo zaroniti na pravim mjestima. Javljat cu se jos, stay tuned... |
