Rekoh da mi je to što sam upoznao Miroslava Radmana bilo jedno od najvećih zadovoljstava s nedavnog frankfurtskog sajma knjiga, a kako mi iz novinskih napisa o njegovom posljednjem otkriću o "oživljavanju mrtve bakterije" nije baš sve bilo jasno, zamolio sam ga da mi pojasni. Potvrda veličine ovog čovjeka je što mi je u svega nekoliko rečenica uspio objasniti sve što me o tome zanimalo, vrlo jednostavnim rečenicama, i vrlo konkretnim odgovorima na moja pitanja i potpitanja. Interpretiram po sjećanju:
Bakterija Deinococcus radiodurans otkrivena je prije pedesetak godina kao jedini preživjeli kontaminant nakon pomne sterilizacije mesnih konzervi. Bakterija je izolirana, laboratorijski uzgajana, i sve što se donedavno znalo o njoj bilo je da je ništa ne može rasturiti, baš ništa. Najomiljenije joj je obitavalište pustinjski pijesak, gdje u svojoj kategoriji nema skoro nikakve konkurencije. Dakle, tu je bakteriju, ali iz laboratorijskog uzgoja, ne iz prirode, uzela Radmanova ekipa, i prvo što su pokušali bilo je - ubiti je. Oruđe egzekucije bilo je radioaktivno zračenje. Bakterija je uporno preživljavala bombardiranje radioaktivnim zračenjem, sve dok dozu nisu povećali na milijun rada (što je navodno pet tisuća puta veća doza od one koja je smrtonosna za ljude): to ju je napokon dotuklo, i raspršilo joj DNK u sasvim malene komadiće. No, ekipa je pratila što se dalje zbiva, i na vlastito veliko iznenađenje, tri sata nakon smrti ponovno je uočena dioba te jednostanične bakterije, što će reći da se tri sata nakon rasapa bakterija sama obnovila i reanimirala. Eto, to je bit otkrića Radmana i njegove ekipe (on uvijek naglašava timski rad i zasluge svojih suradnika, koje je on, veli, samo nadgledao i usmjeravao). Dakle, on nije vratio mrtvu bakteriju odnosno stanicu u život, što su neki mediji požurili objaviti, nego je otkrio ono što u prirodi odavno postoji, a to je samoregenerativna sposobnost kod tog i inače neobično otpornog živog bića. Kolege novinari, je li doista bilo toliko teško jednostavno ispričati cijelu tu priču? Ako sam ja to uspio razumjeti iz trominutnog izlaganja pred izlazom iz bučne sajamske hale, valjda je mogao i bilo tko. Još uvijek nije jasno kako Deinococcus radiodurans uspijeva samu sebe obnoviti, no otkriće je i bez toga veliko i značajno, a ja bih rekao - i literarno poticajno. Esefičari, jel' vam zvoni?
Post je objavljen 12.10.2006. u 10:59 sati.