Stara Bookaleta
19.10.2006., četvrtak
Ponovno probuđeni Edo
|
Čitajući Miloševog "Smetlara", nešto mi se, u atmosferi pogotovo drugog dijela romana učinilo tako poznatim, tako su prekrasno nalijegali jedan na drugoga ovaj sadašnji i neki davni magloviti osjećaj o pročitanom tekstu... a onda mi je sinulo: Edo Budiša! Ni po čemu drugome, ni po temi, ni po sadržaju, ni po stilu, već samo po toj nevjerojatnoj atmosferi, po najvećem mogućem zajedničkom nazivniku (ali ipak zajedničkom) između dva teksta što su ga kritičari definirali "potragom kao sudbinom". Sjećate li se Ede Budiše, danas nažalost pokojnog, izvrsnog pisca koji je bljesnuo pričama u tadašnjem Poletu, Studentskom listu, Pitanjima i Quorumu, ostavivši iza sebe tek dvije knjižice, zbirku "Lijepe priče" i roman "Klub pušača lula"? Prisjećanje, ili prvo upoznavanje za one mlađe, olakšala je Naklada Matthias iz Labina objavivši 1999. u jednoj knjizi, naslovljenoj "Ponovno probuđeni čovjek", sve što je Budiša napisao. Kakva sudbina, imati sabrana djela u jednoj jedinoj knjizi! Lijepu gestu i toplu posvetu piscu koji nas je prerano napustio učinila je i Jagna Pogačnik, naslovivši svoju antologiju hrvatske fantastične priče upravo naslovom jedne Budišine pripovijetke, "Prodavaonica tajni". Eto, Miloš me nagnao da se podsjetim Budiše, pomoći ću se upravo "Ponovno probuđenim čovjekom", a imao sam i ono kričavo žuto Quorumovo izdanje "Kluba pušača lula", ali više ne znam gdje mi je. Na razini estradnog žutila, možda će nekome na ovaj Budišin roman pažnju privući podatak da je u "Klubu pošača lula" jedan od sporednih likova i Ivan Nino Jakovčić, današnji šef IDS-a. Nekom drugom će više vrijediti moj dojam da je "Klub pušača lula" duhovni otac Miloševom "Smetlaru", samo što je Budišina tjeskoba dvadesetog stoljeća puno intimnija od kaotičnog misionarstva Miloševih likova. Budišinog tragača za sudbinom fantastičnim putevima vodi slutnja ljubavi kao konačnog ispunjenja, dok Milošev tragač od ljubavi bježi u umišljeni altruizam. U oba slučaja nemogućnost nalaženja cilja vodi u tragiku, oba su lika preslaba da bi traganje doista prihvatila kao svoju sudbinu, no epilozi ih suštinski razdvajaju, i zato ih ne možemo do kraja uspoređivati; ostaje ta neopipljiva i nedodirljiva atmosfera za koju znaš da je ona prava tek kada te obuzme usred čitanja, tek kada te zadesi literatura. |
