Stara Bookaleta
27.11.2005., nedjelja
Bruce Lee protiv idiota
Čujem u najavi dnevnika da spomenik Bruceu Leeju u Mostaru "nije potrajao ni jedan dan"... Internet o tome šuti, na svim portalima još je uvijek vijest samo o otkrivanju spomenika...Pričao mi je o toj ideji jedan od dvojice njenih začetnika, Veselin Gatalo, još dok je lani bio prvi put kod nas u Pazinu, na Festivalu fantastične književnosti, i odmah me oduševila ova sjajna zamisao. Za manje informirane, da malo recikliram o čemu se radi: Dvojica Mostaraca, Veselin Gatalo i Nino Raspudić, ujedinjeni u udrugu "Urbani pokret Mostar", lansirali su još prije nekoliko godina zamisao da se spomenikom "Malom zmaju" podijeljeni Mostar izdigne iznad "začaranoga kruga nacionalnoga konflikta". Ovim spomenikom legendarnom idolu mnogih generacija, koji nije ni Hrvat, ni Musliman, ni Srbin, inicijatori su htjeli pokazati da građani Mostara imaju i neke zajedničke stvari - Lee je drag svima, bez nacionalnog ključa. Unatoč tome što je nevjerojatno simpatična, Gatalova i Raspudićeva zamisao nije naišla na odobravanje gradskih vlasti, stvar se papirološki jako zakomplicirala, no pogurnuta je kad se pročulo da i Hong Kong hoće podići spomenik Bruceu Leeju. Zato se požurilo, i spomenik, rad kipara Ivana Fijolića, uz prigodnu je feštu otkriven u subotu, 26. studenog, dakle jučer. Kako kažu mediji, Lee je "okrenut" prema sjeveru, da bi se "izbjegle eventualne konotacije u slučaju da se okrene prema istoku ili zapadu. No, i ta je solucija naišla na protivnike jer, misle oni, sada Mali Zmaj s nunčakama u rukama prijeti Bosni". "Ovo je spomenik univerzalnoj pravdi za koju se borio Bruce Lee. Bruce Lee je dovoljno daleko od nas da bi ga netko pitao što su njegovi roditelji radili u Prvom ili Drugom svjetskom ratu ili u turskim ratovima. Istodobno Bruce Lee je dovoljno blizu svima nama: Hrvatima, Srbima i Bošnjacima", kazao je, prema medijskim izvještajima, Veselin Gatalo prigodom otvorenja spomenika. Povrh te prigodne pompe, meni se čini da je cijela stvar sa spomenikom Bruceu Leeju i jedna jako zgodna zajebancija, jedini mogući komentar normalnog čovjeka u nenormalnom vremenu među jednako nenormalnim ljudima, sa sve tri strane (tko je čitao Gatalove priče i romane, znat će o čemu govorim), i da je sve to nešto što zaslužuje moju zdušnu podršku i pohvalu. Ako je u minulih 24 sata netko doista nešto učinio tom spomeniku, onda stvarno pas mater svemu, onda doista zaslužujemo zid oko Balkana (vidi Gatalovu priču "Vuk" u Istrakonovoj zbirci "Svijet tamo iza"). Šaljem ovo odmah, a update slijedi ako se u Dnevniku razjasni što se zapravo dogodilo. To će vjerojatno biti negdje pri kraju Dnevnika, za nekih pola sata. Ako netko zna više detalja ili ima link na mjesto gdje je priča detaljnije ispričana, dajte. UPDATE: Evo, upravo je bilo na dnevniku, Bruceu je iščupana nunčaka ispod pazuha, a spomenik je izudaran "tupim predmetom", što je izazvalo površinska oštećenja, ali Bruce još uvijek stoji. Hrabro, Mostarci, ne dajte ga! |
- 19:26 - Komentari (4) - Isprintaj - #
24.11.2005., četvrtak
Zima, vrijeme i putopisi
|
Stegla zima, a steglo bogami i vrijeme, sve ga manje ima kako se godina primiče kraju. Prosinac je za nas seoske novinare uvijek vrijeme najgore gužve, po pet-šest tema dnevno treba obraditi (dobro, malo pretjerujem, ali ne puno), svi bi na kraju godine nešto htjeli zaključivati, rezimirati, obilježavati, proglašavati, završavati, priopćavati, pa i slaviti, a za moju profesiju to znači crnčiti dok drugi slave i zabavljaju se. Nakladnici i urednici (a drugom polovicom svoga bića pokušavam pripadati i tome soju) su pri kraju godine također užurbani i nervozni, vrijeme nemilice izmiče ispod nogu, ali intenzivno buljenje u ekran kontraproduktivno je, miješaju se slova, riječi, rečenice, interpunkcije, upravni i neupravni govori, a pravopis i gramatika ruku pod ruku postojano odlaze kvragu. Ipak se nadam da ću uspjeti pohoditi nešto od događaja na pulskom Sajmu knjiga. U programu sam si obilježio pet-šest stvari koje me baš zanimaju, a najzanimljivija mi je ova: Srijeda, 7. prosinca 2005. - početak u 17 sati: U mislima čupam borove – Istra u mislima, mašti i sjećanjima suvremenih stranih i domaćih pisaca (Vuković & Runjić); Sudjeluju: Alida Bremer, Ivana Sajko, Magdalena Platzova, Gyorgy Dalos, Norbert Wehr, Aljoša Pužar, Renato Baretić, Milana Vuković Runjić, Milan Rakovac Na lanjskom sam sajmu pohodio obje "književne večeri" na kojima se rađao ovaj "projekt": u prvoj su sudjelovali strani, a u drugoj domaći pisci, koji su prema zamisli organizatora sajma trebali u putopisni tekst pretvoriti svoje viđenje Istre. Večer sa stranim piscima izrodila se u multimedijski performans: nekima je od njih bilo zanimljivije montirati zvučne izvatke iz Titovih govora, radio-reportaže s Brijuna, i nekih, čini mi se, ispovjedi zatvorenika s Golog otoka; no rezultat toga nije bio tekst, nego radio-drama. Večer s domaćim piscima bila je još gora: od desetak ljudi koji su u tome sudjelovali, najzanimljiviji su mi bili Boris Biletić (koji je svim tamo okupljenim šminkerima i snobovima u lice kazao da se iz Pule ne može vidjeti Istra), te Aljoša Pužar, koji je u krasnom eseju, lepršavog, duhovitog ali istodobno i vrlo intelektualnog stila, isprepleo sjećanja iz djetinjstva s kulturološko-politološkim promišljanjima Istre. Ostali su prilozi bili više-manje promašeni, autori su ili potpuno zabludjeli s temom, ili oduljili daleko preko zadanih pet kartica, ili su napisali dozlaboga dosadan tekst, ili su domaću zadaću sfušarili, poput Renata Baretića koji je čitao svoj "putopis" po zemljopisnoj karti Istre i divio se zvučnosti naziva istarskih mjesta. Dok su pisci čitali svoje uratke, za "komandnim stolom" mrštila se Milana Vuković-Runjić, jer se već onda najavljivalo da bi ona sve to trebala objaviti u knjizi. Sudeći po najavi koju sam citirao, knjiga je izgleda izašla, i živo me zanima kako je ispala. No, želim li doista vrijeme prekratiti nečijim književno-putopisnim dojmovima o Istri, radije ću u ruke uzeti "Bijele vrane" Tatjane Gromače, ta knjiga vrijedi, ali tu autoricu na lanjski putopisački istarski happening nisu ni zvali. |
- 11:43 - Komentari (3) - Isprintaj - #
18.11.2005., petak
Kiklopska posla
|
Danas su u većini medija objavljeni popisi nominacija za nagradu Kiklop. Kao ni prošle, tako ni ove godine nisam baš zadovoljan, moji najveći favoriti ispali su u prvom krugu, odnosno nisu ušli među tri nominacije u svojim kategorijama. Morat ću pokrenuti vlastitu književnu nagradu :-), još uvijek ne mogu prežaliti što roman "Labud" Lucije Stamać prošle godine nije primjerenije tretiran i još uvijek je gotovo nezapažen. Nadam se da će ostali za Kiklopa nenomirani autori i naslovi biti bolje sreće u nekim drugim procedurama... ali prije svega da će ih se čitati... |
- 10:33 - Komentari (1) - Isprintaj - #
17.11.2005., četvrtak
Dostojanstveno i nehajno
|
Čitanje u autobusu ili vlaku jedno je od mojih sitnih zadovoljstava, posljednjih godina ne baš često upražnjavano iz prostog razloga što se busom više ne vozim tako često, a vlakom više nikako. Prilika se ukazala nedavno, pri povratku iz Zagreba, s Interlibera, s nekoliko zanimljivih knjiga u torbi. I smjestim se udobno, autobus krene, dohvatim prvu koju napipam, otvorim, i pročitam: "Dubrovnik, ponedjeljak, 26. rujan 1949. godine. Devet sati, tri minute i osamnaest sekundi. Dostojanstveno, ali istovremeno i nehajno, Marija uđe u blagovaonicu noseći na poslužavniku tanko nasječeni kruh prepečenac i četiri srebrena noža za jelo postavljena ukriž, dva po dva. Potom ih stavi na stol, a zatim rukom izravna stolnjak koji se bio tek malo naborao". Tako je svoj roman "Duša od krumpira" započeo Rade Jarak. Znam ga inače po romanu "Sol" i po zbirci "Termiti i druge priče", s kojima sam bio prilično zadovoljan, iako ne i oduševljen. No, pročitavši ova dva početna pasusa "Duše od krumpira", skoro sam s prosvjednim afektom zaklopio knjigu i zagledao se u strop autobusa. Zatim sam opet otvorio knjigu, možda se nadajući da nisam pročitao kako treba. Ali jesam. Kroz maglu mi se prisjećam kako se u nekim prikazima hvalio izuzetni stil ovog romana. E, taj stil doista zavrjeđuje još nekoliko atributa. Krenimo od prvog pasusa. Okej, mjesto radnje, datacija, nemam primjedbi, ali čemu navod o (vrlo) točnom vremenu? Nije to neki triler da bi nam bilo bitno praćenje događaja iz sekunde u sekundu. Točno se vrijeme spominje još sedam minuta kasnije, no nikakvu bitnu dramatsku funkciju to navođenje točnog vremena nema. Osim stilskog prenemaganja. Drugi pasus je pak takvih prenemaganja prepun. "Dostojanstveno, ali istovremeno i nehajno"? Možda bi takvo što i bilo dopustivo kad bi se radilo o nekoj vamp-fatalnoj ljepotici, no riječima dostojanstveno i nehajno opisan je ulazak - služavke koja nosi poslužavnik! Čemu to? Nikakvim daljim ponašanjem služavke u daljem tekstu, ove dvije riječi nisu opravdane. Zatim, "tanko nasječeni kruh prepečenac". Jeste li ikada probali bilo kako nasjeći, a kamoli tanko, kruh prepečenac? Prepečenac je po definiciji tanak, inače ga ne bi bilo moguće prepeći, a tanko se siječe kruh dok još nije prepečen. Baš svašta. A zatim: "četiri srebrena noža za jelo postavljena ukriž, dva po dva". Riječ "srebrena" može se i tolerirati, kao jezično uvođenje u gosparsko dubrovačko okružje kojem pripada većina likova, ali, zašto treba isticati da su noževi "za jelo"? A za što bi drugo bili, ako ih se nosi na poslužavniku zajedno s "nasječenim prepečencem"? Možda za još tanje sječenje prepečenca :-), pa da se ne zabunimo i ne pomislimo krivo? I zatim: "postavljena ukriž, dva po dva". Kladim se da je i autor, poput čitatelja, pomislio da prva slika koju prizivaju riječi "četiri noža postavljena ukriž" prikazuje stvarno sva četiri noža na jednoj hrpi, pa je to odmah pošao pojasniti riječima "dva po dva"? Kao kad se nekom omakne, pa kaže "Na Plitvicama se vjenčalo 168 ljudi... dvoje po dvoje". Evo nas već na zadnjoj rečenici. Radnja stavljanja poslužavnika na stol je svakako jako važna, pa ju se moralo izrijekom navesti, inače kao ne bismo znali gdje je taj poslužavnik završio. I sad, stolnjak koji se naborao. Ako je služavka imalo iskusna, ona će poslužavnik koristeći obje ruke na stol spustiti okomito, što ne bi trebalo izazvati nikakvo boranje stolnjaka. Stolnjak se nabora ako se poslužavnik spušta ukoso, tako da jednim krajem zastruže po stolnjaku; no tu je i još jedan tehnički problem: ako se poslužavnik, očigledno opterećen namirnicama i priborom za jelo, položi preko nabora na stolnjaku, onda je "izravnavanje stolnjaka rukom" malo zahtjevnija radnja, s malo više od jednog poteza. Uglavnom, prilično me razljutilo toliko nesuvislosti i stilskog prenemaganja, a zapravo čiste piščeve nepažnje, na tako malo prostora. No, ubrzo sam nastavio s čitanjem, i kako roman napreduje, situacija se bitno popravlja. Malo me zasmetalo predugačko navođenje citata iz novina onoga doba, no priča se počela kuhati. Negdje sam na polovici, tako da konačan sud tek slijedi, zasad mogu reći da me po atmosferi ovaj roman podsjeća na "Dvorac u Romagni" Igora Štiksa, možda malo i na filmove kao što su "Samo jednom se ljubi" ili "Oficir s ružom". No, o početku romana se naprosto moralo nešto reći. |
- 10:00 - Komentari (12) - Isprintaj - #
15.11.2005., utorak
Večer s Brianom Aldissom (iako bez njega osobno)
|
Poštovano društvo, kako bi se dostojno pripremili za dolazak Briana W. Aldissa na Istrakon 2006. (koji će se održati od 31. ožujka do 2. travnja sljedeće godine), u mjesecima koji prethode konvenciji priredit ćemo nekoliko upoznavanja s djelima tog na našem jeziku vrlo malo poznatog pisca. Prvu takvu ajmo reći - književnu tribinu imamo u četvrtak, 17. studenog u 18:00 sati u pazinskoj SF&F kući. Bit će riječi o romanu "Prašuma" (hrvatsko izdanje iz 1996.), o ciklusu "Heliconia" (objavljeno osamdesetih u Beogradu), o petnaestak priča iz Siriusa i Future, o putopisu "Cities and Stones", o zbirci priča "Air of the Earth" i o romanu "Non-Stop", dakle, o stvarima kojih smo se uspjeli dočepati u zadnjih mjesec dana. Program su pripremili članovi udruga "Albus" i "Jules Verne klub", a naravno da ste svi pozvani. |
- 13:39 - Komentari (0) - Isprintaj - #
14.11.2005., ponedjeljak
Inter liber nostrum
|
Vidim da su bili mnogi, pa priznajem, bio sam i ja. Na Interliberu. Takav mi je običaj zadnjih godina. Idealno vrijeme i mjesto da u jednom mahu sretneš što više ljudi koji ti trebaju, ili ti trebaš njima. Iako se na kraju, zbog nesinkroniziranosti pojmova o vremenu i prostoru, otprilike pola dogovora izjalovi. Pa sam tako u dva dana uspio sresti oko polovice broja ljudi koje sam htio sresti, neke s prethodnim dogovorom, neke u očekivanju da će svakako tamo biti, a bogami i neke koje nisam očekivao sresti uopće. Vidim po drugim blogovima da je na Interliberu bilo još ljudi koje bih bio volio sresti, ali smo se promašili. Eh, treba sljedeće godine napraviti blog-centar ili meeting-spot, da se opet ne ispromašujemo. Na Interliber dolazim zato da sretnem ljude. Da se naćakulamo. Da uživo potvrdimo ono što smo prethodno dogovorili na druge načine. Da se istračamo. Da uzmem ili dam knjigu. Inače su sajmovi naporni događaji, puno hodanja, puno mentalnog skakanja s grane na granu, po povratku bio sam umoran kao psić. U busu prema doma malo me raspizdio početak jedne knjige (od pet-šest, koliko ih se tijekom sajma našlo u mojoj torbi), no o tome u posebnom postu; a kako je Tunel Učka bio zatvoren radi radova, bus je dodatnih sat i pol krivudao nekim već zaboravljenim cestama - žene na sjedalu ispred mene samo su se križale čitajući njima nepoznata imena sela i zaselaka s usputnih putokaza. Ali takvi se izleti meni uvijek isplate. Duševno. Osim posjeta Interliberu, moj dvodnevni posjet metropoli imao je još jedan razlog: sudjelovanje u predstavljanju romana Krešimira Pintarića "Ljubav je sve" u Gradskoj knjižnici, u petak. Osim nas četvero predstavljača, u publici se sakupilo čak sedam ljudi; puno im hvala što su između tri-četiri istovremena zagrebačka večernja književna događanja izabrali baš ovo. Nadam se da im je bilo zanimljivo. Meni je. Predstavljanje, koje je vodila Dunja Seifert Šverko, inače dugogodišnja voditeljica tribine "Književni petak", je bilo, s naše strane stola, izvrsno, baš smo se lijepo načavrljali. Pintarić je izuzetno cool tip, jako mi je drago što smo se upoznali. I Damir Radić je OK, lijepo je govorio o knjizi, iako mi se učinilo, ali nismo to stigli baš razraditi, da se baš ne slažemo u pozicioniranju značenje ljubavi i seksa u Pintarićevu romanu. Večer toga petka sam pak završio u Booksi, gdje je bio tulum za bosanske pisce i nakladnike, uz "Žilavku", baklavice, lokumiće, i rahat-lokum fluorescentnih boja. Opet nekoliko poznatih faca, i dobar dio novih, ali bio sam malo preumoran da bih se duže zadržao. Interliber sam dakle razgledao u petak prijepodne i u subotu isto prijepodne (popodne sam putovao doma). Nisam baš previše turistički njuškao, ni kupovao knjige (dobro, ajde, skoro da nisam), razgledavanjima sam samo popunjavao vremenske rupe između dogovorenih susreta, i s obzirom na viđeno, mogu reći: Interliberu trebaju veći kafići. Mjesta gdje se ljudi susreću izgledaju poput zubarskih čekaonica, mala su i zbijena, jedva da se mjesto može naći (ali treba pohvaliti konobare koji su vrlo brzi i obilazili su sve stolove, kroz koliko god laktova morali krčiti put). Javna događanja me nisu zanimala, na mjestima predviđenima za to ionako se ništa nije čulo zbog glazbe koja je treštala s obližnjih štandova, od svih naslova za koje sam načuo da su se pojavili najviše me zanimala nova zbirka Davora Slamniga (ali nisam ju dobio, trebala bi mi stići narednih dana). Posjetio sam i Informatiku, onako u letu, htijući si kupiti onaj mali i sve nužniji prcvoljak od USB-flash memory sticka s MP3 playerom; nisam ga našao, ili nisam imao dovoljno strpljenja tražiti. Sad dva tjedna odmora od sajmova, a onda - pravac Pula. |
- 11:09 - Komentari (2) - Isprintaj - #
11.11.2005., petak
Opet malo puta
|
Dok će neki slaviti Martinju, ja opet putujem. Ovaj put samo do Zagreba. U petak i subotu eto me opet malo u carstvu knjiga, na Interliberu, a povrh toga u petak se vidimo i u Gradskoj knjižnici na predstavljanju knjige Krešimira Pintarića "Ljubav je sve" (kako piše malo niže, u jednom ranijem postu). S književnih događanja uvijek se vraćam pune torbe (a još mi nikad ne stane sve što bih htio unutra potrpati), a to znači i puno duhovne hrane za predstojeće tjedne i mjesece. Izvijestit ću vas kakav je bio lov, dakako. A vrlo brzo dolazi još jedna lijepa knjižna avantura, Sajam knjiga u Puli. Obožavam sajmove. Knjiga. |
- 00:18 - Komentari (5) - Isprintaj - #
07.11.2005., ponedjeljak
Martinjske dileme: blagoslov ili krštenje, mošta ili vina?
Uskoro će Martinja (u Istri se taj blagdan naziva sa "a" na kraju), a uz Martinju su usko vezane mnoge vinske ceremonije koje su danas postale ne samo dio modernog folklora, nego čak i pop-kulture, pa i estradnoga biznisa. Zagorci će pjevati "Došel je, došel, Sveti Martin, on vino bu krstil, ja ga bum pil", televizija će slikati kako u konobama "časni muži" maskirani u boga Bakhusa obavljaju "tradicijski" ritual krštenja mladoga vina, pit će se, jesti, pjevati, policija će u martinjskoj noći malo popuniti državni proračun, i proći će nam još jedan "običaj" za kojeg je malo tko svjestan (a ruku na srce - malo koga to uopće briga) da je za naše podneblje novokomponiran možda tek mrvicu manje nego Halloween ili Valentinovo.Martinja ima stanovitu ulogu u procesu proizvodnje vina. Slučajno se termin ovog blagdana, 11. studenog, poklapa s uobičajenim terminom pretakanja i filtriranja mošta, odnosno, nakon tog pretakanja, mošt postaje mlado vino koje se može početi piti, ako je netko baš jako nestrpljiv. Inače bi vino trebalo do prave pitkosti, i do stabiliziranja svih svojih osobina, dozrijevati barem do proljeća. No, recimo da je datum Martinje samo približan orijentir za pretakanje vina, puno su važniji uvjeti da bude suho odnosno burno vrijeme, i da bude pun mjesec (barem se u Istri na to jako pazi). Najvažniji je uvjet, naravno, da je vrenje dovršeno, bez toga ga nema smisla pretakati. Našim ljudima i inače treba jako malo razloga ili povoda za feštu. Važan gospodarski događaj (pretakanje vina) u spoju s "nezapovijedanim" crkvenim blagdanom (spomen danom Svetog Martina) odavno je bio sasvim dobar povod da se ljudi malo zabave. No, kao i u mnogim drugim sličnim slučajevima, kad stvar krene utabanim stazama potrošačkog društva, neki se pojmovi izvitopere. Jedan od tih pojmova je sam "objekt" martinjsko-bakhantičnih fešti: je li tu riječ o moštu ili vinu? Mošt je, u vinarskome smislu, slatki grožđani sok koji se u bačvi na talogu alkoholnim vrenjem pretvara u vino. Završetak vrenja nastupa kada se sav (ili skoro sav) šećer u moštu pretvori u alkohol, odnosno kad tekućina u bačvi prestane "kuhati", pjeniti se i ispuštati mjehuriće ugljičnog dioksida. Zato mlado vino treba otočiti s taloga i spremiti ga u čistu bačvu. Dakle, u vrijeme martinjskih svečanosti više nemamo mošt, nego vino, točnije - mlado vino, i o tome bi trebalo govoriti kad se pred kamerama nazdravlja napunjenim čašama, vrčevima ili bukaletama. Zatim, krštenje ili blagoslov? Vjernici će o ovoj dilemi imati vlastito argumentirano mišljenje, no mislim da i na razini svakodnevnih značenja možemo razlikovati krštenje kao sakrament primanja u zajednicu, i blagoslov kao posvetu, kao pohvalu i preporuku. U mnogim krajevima Hrvatske, martinjske su svečanosti zapravo profane (dapače, vrlo profane), i pojam "krštenje vina" u takvim prigodama naprosto ne leži. Pojam "krštenje" zapravo ne leži ni vinu, ako malo bolje razmislite, "krštenje" je rezervirano za neka vrlo ekskluzivna događanja u životu - ljudi, eventualno brodova. Blagoslov je pak pojam koji dopušta mnogo širu uporabu, i koji sasvim dolično izražava bit onoga što želimo učiniti s vinom na Martinju. Nije da nešto zagovaram, uostalom, svatko ima neke svoje običaje i razloge, ali dilemu iz naslova riješio bih birajući sintagmu "blagoslov mladog vina" umjesto sintagme "krštenje mošta" kada bi me netko pitao što se to zapravo događa kod nas na Martinju. Inače, u malom istarskom gradiću Bermu nedaleko Pazina, poznatom po znamenitim freskama Vincenta iz Kastva, godinama se njeguje običaj blagoslivljanja mladoga vina - u crkvi. Sveti Martin je inače zaštitnik Berma, i blagdan ovog sveca, 11. studeni, ujedno je i najveći godišnji blagdan za Beramce. Na kraju večernje blagdanske mise, u crkvu se unose brente napunjene mješavinom vina iz svih konoba u župi, i pred oltarom ih svećenik - blagoslivlja (vidi sliku). Po blagoslovu se vino iznosi na trg pred crkvom, i tu se nudi svima, domaćima, gostima i namjernicima, a nađe se i nešto za prigristi. Koliko je meni poznato, Beram je jedino mjesto u Istri (za druge krajeve nisam siguran) gdje se martinjske "radnje" s vinom obavljaju u crkvi. A na kraju se svodi na isto: ljudi se zabave i međusobno počaste, kao uostalom i svugdje drugdje. |
- 18:52 - Komentari (6) - Isprintaj - #
03.11.2005., četvrtak
Paruckanje
|
Sviđa mi se zamisao ove nove emisije, "Genijalci", na HTV-u. Doduše, malo su pokvarili stvar uvođenjem pitanja koja počinju sa "zašto", no generalno emisija je jako pozitivna. Zabavnija je i duhovitija od domaćeg prosjeka. I podsjetila me na jedan moj nedovršeni posao. Prije desetak godina počeo sam sakupljati riječi, točnije, izraze iz istarskih dijalekata i lokalnih govora za predmete iz tradicijske materijalne kulture. Od tog sam materijala imao redovitu rubriku u mojim novinama, zvala se "Istarski besidarnik", izašlo je nekih 150 nastavaka, a rubrika je "presušila" kad je u stvarnom životu ponestalo predmeta za slikanje. Riječi sam skupljao u cijeloj Istri, paralelno radeći reportaže, i iako su mi mnoge bijele mrlje (zemljopisna i tematska područja) ostale nepokrivene, sakupio sam oko 4.000 izraza. To je latentna građa za neki budući projekt, budući istarski slikovni dijalektalni rječnik, jedan od nekoliko koji za dovršetak čekaju vrijeme, kojeg već dulje vrijeme nemam. No, "Genijalci" su me podsjetili na tu građu, pa samo za vas izvlačim nekoliko primjera iz te bogate zbirke (svaki redak sadrži izvorni izraz, pa objašnjenje, pa u zagradi selo u kojem je izraz zabilježen): Arguleta - usna harmonika (Sveti Bartol) Bagunica - uskrsna pletenica od slatkog tijesta (Gologorica) Bekalenj - djetlić (Karojba) Bojfa - lisica (Kaldir, Sveti Bartol) Divenice - slatke krvavice (Muntrilj) Fifalica - usna harmonika (Barat) Gumoljice - sitni rezanci za juhu (Gračišće) Hlibarica - mišolovka (Paz) Jarušica - mlada ovca koja se još nije ojanjila (Žminj) Jojčar - sakupljač jaja u maškarama (Sveti Martin) Kliempanice - visibabe (Žminj) Lazanjar - valjak za tijesto (Rakalj) Maruškice - kokice (Gračišće) Obloh - pašnjak (Škropeti) Prgun - drvena lopata za vađenje kruha iz peći (Smoljanci) Režnji - čvarci (Zrenj) Svišnjak - Ivanjski krijes (Muntrilj) Šort - krojač (Gržini) Tesla - bačvarska sjekirica (Tinjan) Teza - štala (Orbanići) Vosce - ovce (Lazarići) Zgun - crkveno zvono (Slum) Želud - žir (Škopljak) Žir - voće (Oslići) "Genijalcima" se mogu slati riječi čije će značenje pogađati sudionici emisije, samo se mora navesti tri izvora koji će potvrditi značenje pojma. Za većinu riječi iz moje zbirke ne postoji verifikacija u literaturi, nitko se time nije sustavnije bavio, nažalost. A ima tako krasnih izraza. Moj je favorit glagol "paruckati" - tako u okolici Motovuna kažu za zobanje zaostalog grožđa u vinogradu, dan-dva nakon berbe. |
