Čitanje u autobusu ili vlaku jedno je od mojih sitnih zadovoljstava, posljednjih godina ne baš često upražnjavano iz prostog razloga što se busom više ne vozim tako često, a vlakom više nikako. Prilika se ukazala nedavno, pri povratku iz Zagreba, s Interlibera, s nekoliko zanimljivih knjiga u torbi. I smjestim se udobno, autobus krene, dohvatim prvu koju napipam, otvorim, i pročitam:
"Dubrovnik, ponedjeljak, 26. rujan 1949. godine. Devet sati, tri minute i osamnaest sekundi.
Dostojanstveno, ali istovremeno i nehajno, Marija uđe u blagovaonicu noseći na poslužavniku tanko nasječeni kruh prepečenac i četiri srebrena noža za jelo postavljena ukriž, dva po dva. Potom ih stavi na stol, a zatim rukom izravna stolnjak koji se bio tek malo naborao".
Tako je svoj roman "Duša od krumpira" započeo Rade Jarak. Znam ga inače po romanu "Sol" i po zbirci "Termiti i druge priče", s kojima sam bio prilično zadovoljan, iako ne i oduševljen. No, pročitavši ova dva početna pasusa "Duše od krumpira", skoro sam s prosvjednim afektom zaklopio knjigu i zagledao se u strop autobusa. Zatim sam opet otvorio knjigu, možda se nadajući da nisam pročitao kako treba. Ali jesam. Kroz maglu mi se prisjećam kako se u nekim prikazima hvalio izuzetni stil ovog romana. E, taj stil doista zavrjeđuje još nekoliko atributa.
Krenimo od prvog pasusa. Okej, mjesto radnje, datacija, nemam primjedbi, ali čemu navod o (vrlo) točnom vremenu? Nije to neki triler da bi nam bilo bitno praćenje događaja iz sekunde u sekundu. Točno se vrijeme spominje još sedam minuta kasnije, no nikakvu bitnu dramatsku funkciju to navođenje točnog vremena nema. Osim stilskog prenemaganja.
Drugi pasus je pak takvih prenemaganja prepun. "Dostojanstveno, ali istovremeno i nehajno"? Možda bi takvo što i bilo dopustivo kad bi se radilo o nekoj vamp-fatalnoj ljepotici, no riječima dostojanstveno i nehajno opisan je ulazak - služavke koja nosi poslužavnik! Čemu to? Nikakvim daljim ponašanjem služavke u daljem tekstu, ove dvije riječi nisu opravdane. Zatim, "tanko nasječeni kruh prepečenac". Jeste li ikada probali bilo kako nasjeći, a kamoli tanko, kruh prepečenac? Prepečenac je po definiciji tanak, inače ga ne bi bilo moguće prepeći, a tanko se siječe kruh dok još nije prepečen. Baš svašta. A zatim: "četiri srebrena noža za jelo postavljena ukriž, dva po dva". Riječ "srebrena" može se i tolerirati, kao jezično uvođenje u gosparsko dubrovačko okružje kojem pripada većina likova, ali, zašto treba isticati da su noževi "za jelo"? A za što bi drugo bili, ako ih se nosi na poslužavniku zajedno s "nasječenim prepečencem"? Možda za još tanje sječenje prepečenca :-), pa da se ne zabunimo i ne pomislimo krivo?
I zatim: "postavljena ukriž, dva po dva". Kladim se da je i autor, poput čitatelja, pomislio da prva slika koju prizivaju riječi "četiri noža postavljena ukriž" prikazuje stvarno sva četiri noža na jednoj hrpi, pa je to odmah pošao pojasniti riječima "dva po dva"? Kao kad se nekom omakne, pa kaže "Na Plitvicama se vjenčalo 168 ljudi... dvoje po dvoje". Evo nas već na zadnjoj rečenici. Radnja stavljanja poslužavnika na stol je svakako jako važna, pa ju se moralo izrijekom navesti, inače kao ne bismo znali gdje je taj poslužavnik završio. I sad, stolnjak koji se naborao. Ako je služavka imalo iskusna, ona će poslužavnik koristeći obje ruke na stol spustiti okomito, što ne bi trebalo izazvati nikakvo boranje stolnjaka. Stolnjak se nabora ako se poslužavnik spušta ukoso, tako da jednim krajem zastruže po stolnjaku; no tu je i još jedan tehnički problem: ako se poslužavnik, očigledno opterećen namirnicama i priborom za jelo, položi preko nabora na stolnjaku, onda je "izravnavanje stolnjaka rukom" malo zahtjevnija radnja, s malo više od jednog poteza.
Uglavnom, prilično me razljutilo toliko nesuvislosti i stilskog prenemaganja, a zapravo čiste piščeve nepažnje, na tako malo prostora. No, ubrzo sam nastavio s čitanjem, i kako roman napreduje, situacija se bitno popravlja. Malo me zasmetalo predugačko navođenje citata iz novina onoga doba, no priča se počela kuhati. Negdje sam na polovici, tako da konačan sud tek slijedi, zasad mogu reći da me po atmosferi ovaj roman podsjeća na "Dvorac u Romagni" Igora Štiksa, možda malo i na filmove kao što su "Samo jednom se ljubi" ili "Oficir s ružom". No, o početku romana se naprosto moralo nešto reći.
Post je objavljen 17.11.2005. u 10:00 sati.