Stegla zima, a steglo bogami i vrijeme, sve ga manje ima kako se godina primiče kraju. Prosinac je za nas seoske novinare uvijek vrijeme najgore gužve, po pet-šest tema dnevno treba obraditi (dobro, malo pretjerujem, ali ne puno), svi bi na kraju godine nešto htjeli zaključivati, rezimirati, obilježavati, proglašavati, završavati, priopćavati, pa i slaviti, a za moju profesiju to znači crnčiti dok drugi slave i zabavljaju se. Nakladnici i urednici (a drugom polovicom svoga bića pokušavam pripadati i tome soju) su pri kraju godine također užurbani i nervozni, vrijeme nemilice izmiče ispod nogu, ali intenzivno buljenje u ekran kontraproduktivno je, miješaju se slova, riječi, rečenice, interpunkcije, upravni i neupravni govori, a pravopis i gramatika ruku pod ruku postojano odlaze kvragu.
Ipak se nadam da ću uspjeti pohoditi nešto od događaja na pulskom Sajmu knjiga. U programu sam si obilježio pet-šest stvari koje me baš zanimaju, a najzanimljivija mi je ova:
Srijeda, 7. prosinca 2005. - početak u 17 sati:
U mislima čupam borove – Istra u mislima, mašti i sjećanjima suvremenih stranih i domaćih pisaca (Vuković & Runjić); Sudjeluju: Alida Bremer, Ivana Sajko, Magdalena Platzova, Gyorgy Dalos, Norbert Wehr, Aljoša Pužar, Renato Baretić, Milana Vuković Runjić, Milan Rakovac
Na lanjskom sam sajmu pohodio obje "književne večeri" na kojima se rađao ovaj "projekt": u prvoj su sudjelovali strani, a u drugoj domaći pisci, koji su prema zamisli organizatora sajma trebali u putopisni tekst pretvoriti svoje viđenje Istre. Večer sa stranim piscima izrodila se u multimedijski performans: nekima je od njih bilo zanimljivije montirati zvučne izvatke iz Titovih govora, radio-reportaže s Brijuna, i nekih, čini mi se, ispovjedi zatvorenika s Golog otoka; no rezultat toga nije bio tekst, nego radio-drama. Večer s domaćim piscima bila je još gora: od desetak ljudi koji su u tome sudjelovali, najzanimljiviji su mi bili Boris Biletić (koji je svim tamo okupljenim šminkerima i snobovima u lice kazao da se iz Pule ne može vidjeti Istra), te Aljoša Pužar, koji je u krasnom eseju, lepršavog, duhovitog ali istodobno i vrlo intelektualnog stila, isprepleo sjećanja iz djetinjstva s kulturološko-politološkim promišljanjima Istre. Ostali su prilozi bili više-manje promašeni, autori su ili potpuno zabludjeli s temom, ili oduljili daleko preko zadanih pet kartica, ili su napisali dozlaboga dosadan tekst, ili su domaću zadaću sfušarili, poput Renata Baretića koji je čitao svoj "putopis" po zemljopisnoj karti Istre i divio se zvučnosti naziva istarskih mjesta. Dok su pisci čitali svoje uratke, za "komandnim stolom" mrštila se Milana Vuković-Runjić, jer se već onda najavljivalo da bi ona sve to trebala objaviti u knjizi. Sudeći po najavi koju sam citirao, knjiga je izgleda izašla, i živo me zanima kako je ispala. No, želim li doista vrijeme prekratiti nečijim književno-putopisnim dojmovima o Istri, radije ću u ruke uzeti "Bijele vrane" Tatjane Gromače, ta knjiga vrijedi, ali tu autoricu na lanjski putopisački istarski happening nisu ni zvali.
Post je objavljen 24.11.2005. u 11:43 sati.