|
Moja "Zamišljena"
Kečo, hvala ti
AUTOPORTRET
Znam kako krhak je život,
nestaje pod prstima
razmrvljen
iako zamišljam da je beskonačan, beskrajan.
Dok misli zaražene tvojim bićem
tonu u ljepljivu krajnost
oblikujući ženu što prkosi valovima
sanjarim,
namještam kormilo i okrećem pramac
prema neznanim obalama,
pletem niti u visokom zamahu
šireći jedra.
U svili mog oka zapleteno vrijeme,
šuti.
U slutnji,
u čežnji
obrisi daljine,
nesagledivost velika kao pukotina
iako bliski smo željama.
U zrcalima vlažnih pločnika
ja nisam nestala;
putujem ka jugu.
by Dream Maker
IZ KOJEG SI TI SVIJETA
...iz kojeg si ti svijeta
iz kojeg cvijeta dolazis
zasto nisi kao i sve druge zene
koje prodju kao sjene
cija se ni imena ne pamte
ciji se dodiri usana zaborave
s prvim jutrom
iz koje si ti ljubavi
iz koje knjige
iz kojeg romana
kad mi tako bez ikakvog plana
bez namjere
srce lomis na dijelove
i noci mi pretvaras u dane
koja si ti zena
kad mi pola zivota u tebe stane
zbog koje zalim
sve ovo sto prebrzo ide
sto su jeseni blize
i sto mi se suze vide prvi puta
jedino si s neba mogla doci
jer druge putove poznam
i na njima sam s drugima bio sam
iz kojeg si svijeta
iz kojeg cvijeta nosis taj miris
da te volim
i nikad ne prebolim...
Ž.Krznarić
*** *** ***
NIKADA VIŠE
nikada vise ne otvaraj vrata
u predvecerja ranih ljubavi
kad nas odjednom prevare sve rijeci
i svi nas pogledi dotaknu
da se vise ne vrate
nikada vise svoje srce ne iznosi na dlanu
tek udji u neke tople sobe
gdje je vrijeme mladosti pogodno
gdje bi se mogli na tren pronaci
u zaboravljenom refrenu pjesme
gdje bi mogli pricati satima
i ne znati da li su nam godine prosle
nemoj vise ljubavi otvarati oci
u predzorje kad utihnu posljednji glasovi
kad se od osame naslonis uspomenom
na prozore pod kisom koja zna i hoce
a mi tek ljubavni i dobro raspolozeni
nismo ni znali da nam je srce u oku raslo
i preraslo sve okvire
ne izgovaraj vise rijeci
koje si u sumraku sobe ucila na pamet
da ih dugo nosis nanizane oko vrata
ne otvaraj vise vrata u rana predvecerja ljubavi
podivljat ce rijeke
zbog usana neljubljenih
necemo se snaci sto nam je bilo davno
jedno vrijeme
necemo vise znati
ni ljubiti kako smo znali
nece vise biti ni takvih poraza
ni takvih pjesama
pa cak ni smrti
ako otvoris vrata istom kretnjom
nekome tko ce doci
Ž.Krznarić
*** *** ***
Ti živiš
gdje zvijezde tkaju put
od srebra.
Nevinošću sja tvoje lice,
dok nedostižan kao sjena
nastavljaš svoj let.
Negdje sakriven tvoj je svijet.
Vječnom ljubavlju dodirni me
i ostani uz mene.
Još neznam dal' si zvijezda ili žena
al samo jedan tren da postojiš
ko' ružičasta morska pjena
na žalu stojim sam.
Galebov glas stope briše val.
Vječnom ljubavlju dodirni me
i ostani uz mene.
Ti si princeza
nekog drugog svijeta
tvoja riječ stvara čuda
budi iskrena uputi mi osmijeh
tek da znam
postojiš nisam sam
negdje izvan planeta.
D.Topić
|
ljubav pisana srcem
30.01.2009., petak
MOJOJ PRIJATELJICI ( nitko mi ne može ukrasti Tebe )
Danas objavljujem pjesmu moje blog prijateljice, pjesnikinje Poezija duše, kao protest, ali i kao znak i dokaz da postoje prijatelji, da u virtualnom svijetu
ne obitavaju samo oni koji uzevši nešto tuđe zabadaju
strelice u srca pjesnika.
Poezija duše ponukana krađom mojih djela krenula je u potragu
i pronašla svoje pjesme s tuđim potpisom. Žena koja sebe naziva
Mineralka, usudila se prisvojiti njezine posebne, jedinstvene, prepoznatljive riječi, njezinu poeziju duše.
Onako kako sam se ja osjećala čitajući svoje stihove potpisane
tuđim imenom - osakaćenom, razgolićenom, pokradenom sada se
osjeća i moja, naša prijateljica.
Kradljivci tuđih osjećaja i misli, oni kao Mia, Mineralka i njima slični
misle, kako prepisavši neki tekst imaju identičan rukopis kao autor,
kako i oni mogu istom djelu dati snagu i težinu kojom mu autor,
pišući ga udahne život; no tome nije tako.
Zar bi itko drugi doli Poezija duše, žena velikog srca prepuna suosjećanja
za druge, prepuna ljubavi za svijet u kojemu diše, mogao napisati ovako
jedinstvene riječi i posvetiti ih nekome.
Mislim da ne, vjerujem da ne, znam da ne.
Photo by Dream Maker
DOBA ŠKORPIONA
te su zime snjegovi zapali
k'o nikad prije
a u njima otisci tvojih stopa
radošću djetinjom utisnuti
u svečana prostranstva ljubljenih polja
(snjegovi davno okopniše
al tvome trku još se nada zemlja onijemila
od čekanja)
tih su proljeća
mirisali jorgovani širokim slavonskim sokakom
kad si s večeri preskakao
ograde komšijskih bašta
i jurišao da osvojiš svijet
s drvenim mačem u ruci
i zrelim trešnjama za uhom
pa zanosom nošen pao i
razderao koljena
slutio si već tada onako djetinje zrelo
da bit će još boli u životu
koje će boljeti mnogo,
mnogo jače
i ožiljcima trajnijim roditi
ljeto je donijelo
jedan plavi pogled skriven pod
pramenom nemirne kose
i spoznaju da ljubav
druguje s besanim noćima
i zvijezdama
unatoč zadirkivanjima
praveći se da ne čuješ smijeh
drugih dječaka
pratio si je uporno i važno svake večeri
do njene kuće
dodirujući joj kao slučajno ruku
i taj put se činio najduljim na svijetu
iako je živjela svega pedeset
metara dalje
jeseni si volio zbog
one skrivene tuge u maglovitim jutrima
što su se vukla nad obrisima šume
i mirisa zrelih jabuka u voćnjaku
to je najljepša doba
govorio si
vraćajući se s punim naručjem kestenja
pomislio si
kad bi mi bilo dano da biram
volio bih otići ujesen
kad se zemlja na počinak sprema
u njoj i ja da usnem
povela te jesen
putevima svojim dozrelim
mirisnim
snenim
da spokojan snivaš bijela prostranstva
široke sokake
i slučajne dodire duša
(Miroslavu Magašu, pjesniku-blogeru znanom kao Scorpions,
umjesto ruže na grobu)
10.11.2008
|
|
|