Marketing
MOJOJ PRIJATELJICI ( nitko mi ne može ukrasti Tebe )
Danas objavljujem pjesmu moje blog prijateljice, pjesnikinje Poezija duše, kao protest, ali i kao znak i dokaz da postoje prijatelji, da u virtualnom svijetu
ne obitavaju samo oni koji uzevši nešto tuđe zabadaju
strelice u srca pjesnika.
Poezija duše ponukana krađom mojih djela krenula je u potragu
i pronašla svoje pjesme s tuđim potpisom. Žena koja sebe naziva
Mineralka, usudila se prisvojiti njezine posebne, jedinstvene, prepoznatljive riječi, njezinu poeziju duše.
Onako kako sam se ja osjećala čitajući svoje stihove potpisane
tuđim imenom - osakaćenom, razgolićenom, pokradenom sada se
osjeća i moja, naša prijateljica.
Kradljivci tuđih osjećaja i misli, oni kao Mia, Mineralka i njima slični
misle, kako prepisavši neki tekst imaju identičan rukopis kao autor,
kako i oni mogu istom djelu dati snagu i težinu kojom mu autor,
pišući ga udahne život; no tome nije tako.
Zar bi itko drugi doli Poezija duše, žena velikog srca prepuna suosjećanja
za druge, prepuna ljubavi za svijet u kojemu diše, mogao napisati ovako
jedinstvene riječi i posvetiti ih nekome.
Mislim da ne, vjerujem da ne, znam da ne.
Photo by Dream Maker
te su zime snjegovi zapali
k'o nikad prije
a u njima otisci tvojih stopa
radošću djetinjom utisnuti
u svečana prostranstva ljubljenih polja
(snjegovi davno okopniše
al tvome trku još se nada zemlja onijemila
od čekanja)
tih su proljeća
mirisali jorgovani širokim slavonskim sokakom
kad si s večeri preskakao
ograde komšijskih bašta
i jurišao da osvojiš svijet
s drvenim mačem u ruci
i zrelim trešnjama za uhom
pa zanosom nošen pao i
razderao koljena
slutio si već tada onako djetinje zrelo
da bit će još boli u životu
koje će boljeti mnogo,
mnogo jače
i ožiljcima trajnijim roditi
ljeto je donijelo
jedan plavi pogled skriven pod
pramenom nemirne kose
i spoznaju da ljubav
druguje s besanim noćima
i zvijezdama
unatoč zadirkivanjima
praveći se da ne čuješ smijeh
drugih dječaka
pratio si je uporno i važno svake večeri
do njene kuće
dodirujući joj kao slučajno ruku
i taj put se činio najduljim na svijetu
iako je živjela svega pedeset
metara dalje
jeseni si volio zbog
one skrivene tuge u maglovitim jutrima
što su se vukla nad obrisima šume
i mirisa zrelih jabuka u voćnjaku
to je najljepša doba
govorio si
vraćajući se s punim naručjem kestenja
pomislio si
kad bi mi bilo dano da biram
volio bih otići ujesen
kad se zemlja na počinak sprema
u njoj i ja da usnem
povela te jesen
putevima svojim dozrelim
mirisnim
snenim
da spokojan snivaš bijela prostranstva
široke sokake
i slučajne dodire duša
(Miroslavu Magašu, pjesniku-blogeru znanom kao Scorpions,
umjesto ruže na grobu)
10.11.2008
Post je objavljen 30.01.2009. u 07:00 sati.