Na početku bijaše riječ; rekoše tako...
Reci; rečeno će ti biti; znati ćeš.
Naučili me nisu kako neznanje piše strahove,
kako sitnost izgovara prijetnje, kako laž vrišti ucjene.
Zarobiše me tišinom i ispraznošću misli.
...
Ishitreno bijaše moje odrastanje, preneočekivana moja preobrazba iz djevojčice u ženu.
Djetinje naivno željeh sačuvati iskrenost u osmijehu smatrajući to dragocijenošću, držah da vrijedno je - poput relikvije.
...
Kamo će nestati igra sijena na zidu polumračne, zagušljive izbe; kamo će skriti se ako u sumrak otputujem ka jugu, ako u zoru zagrlim more?
...
Po oštricama laži koje bacale su pred mene ruke onoga kojega ni sva vjerovanja ne učiniše drugim doli mojim tamničarem, gazim ne osjećajući bol.
Svaki rez, svaku kaplju krvi, svaku ranu na bosim stopalima zacijeljujem slobodom ka kojoj koračam, slobodom o kojoj sanjam, mirom za kojim čeznem.
...
Riječi...
Misli...
Ljubav pisanu srcem...
Ostavljam ovdje gdje pronašle su svoj dom, gdje zaštićene od boli, skrivene od laži živjele su istinom
da istina jesu.
Ponekada možda dopustim srcu ispisati još koji stih, izgovoriti još koju riječ ljubavi iako o njoj rečeno je već sve.
Ponekada, možda...
Tek toliko da priznam sebi koliko važno je bilo biti ovdje i trajati u svijetu stvarnijemu od najstvarnije stvarnosti.
Ponekada, možda...
Jer prijateljima je uvijek teško reći zbogom na odlasku.
Ponekada, možda...
Jer ovo sam ja!
...
Svi moji punti kad se zbroje, sve dođe na svoje...
|
