|
Moja "Zamišljena"
Kečo, hvala ti
AUTOPORTRET
Znam kako krhak je život,
nestaje pod prstima
razmrvljen
iako zamišljam da je beskonačan, beskrajan.
Dok misli zaražene tvojim bićem
tonu u ljepljivu krajnost
oblikujući ženu što prkosi valovima
sanjarim,
namještam kormilo i okrećem pramac
prema neznanim obalama,
pletem niti u visokom zamahu
šireći jedra.
U svili mog oka zapleteno vrijeme,
šuti.
U slutnji,
u čežnji
obrisi daljine,
nesagledivost velika kao pukotina
iako bliski smo željama.
U zrcalima vlažnih pločnika
ja nisam nestala;
putujem ka jugu.
by Dream Maker
IZ KOJEG SI TI SVIJETA
...iz kojeg si ti svijeta
iz kojeg cvijeta dolazis
zasto nisi kao i sve druge zene
koje prodju kao sjene
cija se ni imena ne pamte
ciji se dodiri usana zaborave
s prvim jutrom
iz koje si ti ljubavi
iz koje knjige
iz kojeg romana
kad mi tako bez ikakvog plana
bez namjere
srce lomis na dijelove
i noci mi pretvaras u dane
koja si ti zena
kad mi pola zivota u tebe stane
zbog koje zalim
sve ovo sto prebrzo ide
sto su jeseni blize
i sto mi se suze vide prvi puta
jedino si s neba mogla doci
jer druge putove poznam
i na njima sam s drugima bio sam
iz kojeg si svijeta
iz kojeg cvijeta nosis taj miris
da te volim
i nikad ne prebolim...
Ž.Krznarić
*** *** ***
NIKADA VIŠE
nikada vise ne otvaraj vrata
u predvecerja ranih ljubavi
kad nas odjednom prevare sve rijeci
i svi nas pogledi dotaknu
da se vise ne vrate
nikada vise svoje srce ne iznosi na dlanu
tek udji u neke tople sobe
gdje je vrijeme mladosti pogodno
gdje bi se mogli na tren pronaci
u zaboravljenom refrenu pjesme
gdje bi mogli pricati satima
i ne znati da li su nam godine prosle
nemoj vise ljubavi otvarati oci
u predzorje kad utihnu posljednji glasovi
kad se od osame naslonis uspomenom
na prozore pod kisom koja zna i hoce
a mi tek ljubavni i dobro raspolozeni
nismo ni znali da nam je srce u oku raslo
i preraslo sve okvire
ne izgovaraj vise rijeci
koje si u sumraku sobe ucila na pamet
da ih dugo nosis nanizane oko vrata
ne otvaraj vise vrata u rana predvecerja ljubavi
podivljat ce rijeke
zbog usana neljubljenih
necemo se snaci sto nam je bilo davno
jedno vrijeme
necemo vise znati
ni ljubiti kako smo znali
nece vise biti ni takvih poraza
ni takvih pjesama
pa cak ni smrti
ako otvoris vrata istom kretnjom
nekome tko ce doci
Ž.Krznarić
*** *** ***
Ti živiš
gdje zvijezde tkaju put
od srebra.
Nevinošću sja tvoje lice,
dok nedostižan kao sjena
nastavljaš svoj let.
Negdje sakriven tvoj je svijet.
Vječnom ljubavlju dodirni me
i ostani uz mene.
Još neznam dal' si zvijezda ili žena
al samo jedan tren da postojiš
ko' ružičasta morska pjena
na žalu stojim sam.
Galebov glas stope briše val.
Vječnom ljubavlju dodirni me
i ostani uz mene.
Ti si princeza
nekog drugog svijeta
tvoja riječ stvara čuda
budi iskrena uputi mi osmijeh
tek da znam
postojiš nisam sam
negdje izvan planeta.
D.Topić
|
ljubav pisana srcem
18.12.2006., ponedjeljak
Ti...i ja iznutra
Tvoja kosa na mom dlanu
Privid ili želja da zaboravim?
Obrisi tvog tijela u oku
Istina ili obmana?
Znaš da znam sitnice
Po kojima te prepoznajem
I kada ne vidim
I kada ne čujem
I kada je prešućeno.
Čak i kada u ništa više
Nisam sigurna
Tebe prepoznajem u sebi.
Jesi li htio da još više boli?
Dotakla sam te rukom
Kao nekada
Kao tisuću puta do sad
Bio si samo staklo.
...riječi koje se slažu u nepovezane,konfuzne misli...riječi kojima ne upravlja nitko drugi do li moj um...moje srce...i onda kada mi se čini da to što pišem ne znači ama baš ništa...i onda kada mislim da nisam u stanju sročiti smislenu rečenicu...neki skriveni smisao postoji...uvijek...možda ga je ponekad teško pronaći,prepoznati,ali tu je...kao vjerna pratilja svakog mog treptaja,svakog daha kojim opstajem i idem dalje...često nisam niti sigurna iz čega crpim snagu za novi korak...što je to što mi svaki put iznova kaže da mogu...u čemu nalazim smisao i zavaravam tišinu koja me okružuje...
...igram se riječima...crtam snove...volim...
....i kada pogledam u crno-bijeli svijet koji su na ekranu stvorile moje misli nasmiješim se sretna...
...moja misao je još tu...oštra i netaknuta,samo moja...moj um funkcionira i u momentima kada imam osjećaj da je najlakše predati se...odustati od sebe...od svega...
...još uvijek razaznajem zbilju od snova koje crtam...i još uvijek volim bez obzira na to što se čini da se ponekad mirim sa tišinom...
...moje riječi su još tu...ja govorim svoju misao...i uvijek,čak i onda kada zastanem na tren,razmišljajući koja je sljedeća riječ koja će upotpuniti slagalicu,ne ostajem bez njih...
...ja još uvijek živim...
...moj um je moje najjače oružje u borbi sa samom sobom...
...mislila sam da ću odustati u jednom trenutku...da ću reći da nemam snage za dalje...bilo bi jednostavnije,lakše povući se i prihvatiti da se stvari dogode,nego se truditi utjecati na njih...
...u jednom trenutku slabosti,kada nisam željela povrijediti onog kojeg volim,čak sam odustala od svojih snova...od želje da budem ljubav i istina...od želje da svoje misli sakupim na jednome mjestu,u knjižicu,koja je spremna čekala da ja odlučim kada ću je podijeliti sa drugima...
...ali ja sam ratnica...žena koja zna što hoće...hrabra kada treba...nježna prema ljudima koji su dobili posebno mjesto u mom srcu...nikakva slabašna,neodlučna princeza...branim svoje pravo da budem to što jesam snagom ranjene zvjeri...
...ja želim biti ja...vratila sam se sebi i tu ostajem...
...svoje snove još uvijek sanjam...hrabro,uzdignute glave koračam kroz život...slaba sam samo ponekad kad me dotakne misao da sam zaboravljena zato jer sam priznala da sam ljudsko biće koje je sposobno voljeti bez potrebe da vlada,bez ružnih riječi...zato jer nikada sebe nisam uzdizala na pijedestale koji pripadaju Bogovima...zato jer sam uvijek nastojala biti topla,puna strpljenja i razumijevanja,čak i kad me je boljelo...jer sam priznala da nemam čudesne moći i da mi treba ljubav...zato jer sam govorila ljubav i onda kada je trebalo pokazati zube...prihvatajući kao istinu činjenicu da su ljudi prekrasni baš onakvi kakvi jesu...da se ništa ne treba mijenjati...jer sam sposobna oprostiti i voljeti i dalje jednako snažno...
...no,to sam ja...još uvijek imam zbog čega biti ponosna na sebe...
...ipak se nisam vratila u prah,u ništavno biće koje se skriva pod krinkom ravnodušnosti i bez pokušaja da preživi predaje se stihiji...
...ponekad,pišući o svojoj ljubavi,slažući sladunjave rečenice u pričice sa sretnim završetkom samoj sebi se činim nedosljednom znajući da mogu i da znam puno više od toga...vjerojatno mi se u trenutcima kada se osjećam samom i nevoljenom lakše čini složiti slagalicu od lako izrečenih riječi ljubavi nego od dubokoumnih tlapnji...puno je lakše i prirodnije reći volim te na način na koji to govore „obični smrtnici“,sa samo dvije riječi,ali punim srcem,nego tražiti skriveni smisao u rečenici koju sam ja napisala i sama se moram truditi da je razumijem...
...linija manjeg otpora...
...vjerojatno...
...no jedno je sigurno...to nikako nije moja jedina i konačna opcija...
...iako tuga sve češće kuca na moja vrata još uvijek sam dovoljno jaka za novi dan...možda gori od prethodnog,ali novi...
...i sve dok budem mogla slagati riječi lako,poput dječijih igrica,znat ću da negdje duboko u sebi nosim sebe pravu...onakvu kakva jesam...kakvu su me imali samo oni ljudi koje sam nekada ili koje još uvijek beskrajno volim...kojima sam vjerovala ili još uvijek vjerujem...i kojima se pokazujem ne srameći se svoje nutrine...onoga što ja jesam...
|
|
|
