Marketing
Ti...i ja iznutra
Privid ili želja da zaboravim?
Obrisi tvog tijela u oku
Istina ili obmana?
Znaš da znam sitnice
Po kojima te prepoznajem
I kada ne vidim
I kada ne čujem
I kada je prešućeno.
Čak i kada u ništa više
Nisam sigurna
Tebe prepoznajem u sebi.
Jesi li htio da još više boli?
Dotakla sam te rukom
Kao nekada
Kao tisuću puta do sad
Bio si samo staklo.
...riječi koje se slažu u nepovezane,konfuzne misli...riječi kojima ne upravlja nitko drugi do li moj um...moje srce...i onda kada mi se čini da to što pišem ne znači ama baš ništa...i onda kada mislim da nisam u stanju sročiti smislenu rečenicu...neki skriveni smisao postoji...uvijek...možda ga je ponekad teško pronaći,prepoznati,ali tu je...kao vjerna pratilja svakog mog treptaja,svakog daha kojim opstajem i idem dalje...često nisam niti sigurna iz čega crpim snagu za novi korak...što je to što mi svaki put iznova kaže da mogu...u čemu nalazim smisao i zavaravam tišinu koja me okružuje...
...igram se riječima...crtam snove...volim...
....i kada pogledam u crno-bijeli svijet koji su na ekranu stvorile moje misli nasmiješim se sretna...
...moja misao je još tu...oštra i netaknuta,samo moja...moj um funkcionira i u momentima kada imam osjećaj da je najlakše predati se...odustati od sebe...od svega...
...još uvijek razaznajem zbilju od snova koje crtam...i još uvijek volim bez obzira na to što se čini da se ponekad mirim sa tišinom...
...moje riječi su još tu...ja govorim svoju misao...i uvijek,čak i onda kada zastanem na tren,razmišljajući koja je sljedeća riječ koja će upotpuniti slagalicu,ne ostajem bez njih...
...ja još uvijek živim...
...moj um je moje najjače oružje u borbi sa samom sobom...
...mislila sam da ću odustati u jednom trenutku...da ću reći da nemam snage za dalje...bilo bi jednostavnije,lakše povući se i prihvatiti da se stvari dogode,nego se truditi utjecati na njih...
...u jednom trenutku slabosti,kada nisam željela povrijediti onog kojeg volim,čak sam odustala od svojih snova...od želje da budem ljubav i istina...od želje da svoje misli sakupim na jednome mjestu,u knjižicu,koja je spremna čekala da ja odlučim kada ću je podijeliti sa drugima...
...ali ja sam ratnica...žena koja zna što hoće...hrabra kada treba...nježna prema ljudima koji su dobili posebno mjesto u mom srcu...nikakva slabašna,neodlučna princeza...branim svoje pravo da budem to što jesam snagom ranjene zvjeri...
...ja želim biti ja...vratila sam se sebi i tu ostajem...
...svoje snove još uvijek sanjam...hrabro,uzdignute glave koračam kroz život...slaba sam samo ponekad kad me dotakne misao da sam zaboravljena zato jer sam priznala da sam ljudsko biće koje je sposobno voljeti bez potrebe da vlada,bez ružnih riječi...zato jer nikada sebe nisam uzdizala na pijedestale koji pripadaju Bogovima...zato jer sam uvijek nastojala biti topla,puna strpljenja i razumijevanja,čak i kad me je boljelo...jer sam priznala da nemam čudesne moći i da mi treba ljubav...zato jer sam govorila ljubav i onda kada je trebalo pokazati zube...prihvatajući kao istinu činjenicu da su ljudi prekrasni baš onakvi kakvi jesu...da se ništa ne treba mijenjati...jer sam sposobna oprostiti i voljeti i dalje jednako snažno...
...no,to sam ja...još uvijek imam zbog čega biti ponosna na sebe...
...ipak se nisam vratila u prah,u ništavno biće koje se skriva pod krinkom ravnodušnosti i bez pokušaja da preživi predaje se stihiji...
...ponekad,pišući o svojoj ljubavi,slažući sladunjave rečenice u pričice sa sretnim završetkom samoj sebi se činim nedosljednom znajući da mogu i da znam puno više od toga...vjerojatno mi se u trenutcima kada se osjećam samom i nevoljenom lakše čini složiti slagalicu od lako izrečenih riječi ljubavi nego od dubokoumnih tlapnji...puno je lakše i prirodnije reći volim te na način na koji to govore „obični smrtnici“,sa samo dvije riječi,ali punim srcem,nego tražiti skriveni smisao u rečenici koju sam ja napisala i sama se moram truditi da je razumijem...
...linija manjeg otpora...
...vjerojatno...
...no jedno je sigurno...to nikako nije moja jedina i konačna opcija...
...iako tuga sve češće kuca na moja vrata još uvijek sam dovoljno jaka za novi dan...možda gori od prethodnog,ali novi...
...i sve dok budem mogla slagati riječi lako,poput dječijih igrica,znat ću da negdje duboko u sebi nosim sebe pravu...onakvu kakva jesam...kakvu su me imali samo oni ljudi koje sam nekada ili koje još uvijek beskrajno volim...kojima sam vjerovala ili još uvijek vjerujem...i kojima se pokazujem ne srameći se svoje nutrine...onoga što ja jesam...
Post je objavljen 18.12.2006. u 02:17 sati.