ožujak, 2011
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Ožujak 2011 (15)

Komentari On/Off

Opis bloga

Dragi moji, kojima sam željela darovati ovu knjigu...
dok čekate novo izdanje knjige, u online verziji čitajte lijepo, jednostavno, duboko i duhovito djelo o Božjem putovanju metroom i Njegovim susretima s ljudima...
Kad izađe papirnato izdanje, a rekoše mi iz KS da neće skoro, kupim vam da imate vlastiti primjerak

Linkovi

visit counter






























































































































































































































































































































































































































































































































































































Powered byIP2Location.com

Gilbert Le Mouel: BOG U METROU

utorak, 08.03.2011.

BOG U METROU Knjiga, to je pomalo kao pecanje: iznenađenje se katkad dogodi na kraju. Kao kad, recimo, putujemo metroom. UVOD Kad Bog saznade preko svojih specijalnih službi pa i, valja priznati, vrlo specijalnih da se u istom tjednu dogodio u metrou jedan kvar, dvije nesreće, tri neuspjela samoubojstva, četiri pokušaja ubojstva, pet napada na javni moral, šest otmica malodobnih, sedam tučnjava među emigrantima, osam srčanih napadaja, devet slomova živaca, deset obećanja ženidbe, dvanaestak obraćenja, stotine zahvaljivanja, tisuće psovki i kletvi, te milijun uzdaha od umora i malodušnosti, pomisli da stanje počinje bivati ozbiljno, pa odluči skoknuti dolje da se sam uvjeri u situaciju. Uzme notes i načrčka nekoliko riječi za Petra, svog vjernog svetog Petra, koji mu je učinio toliko usluga: "Neka se nitko ne uznemirava. Odlazim na vikend. Za moje odsutnosti snađi se kako najbolje znaš." Kad Petar nađe poruku, Bog je već bio otišao. Incognito, kao uvijek. Petar kimnu glavom i reče u sebi, da Bog, doista, ima katkada neobične ideje i kadšto je odsutan zbog čudnih razloga. - Samo da mu se ništa ne dogodi – reče u sebi. - Kad se ne bi vratio, bili bismo frigani! I tako mudrujući pripremi se da još jednom osigura privremenu upravu. U nastavku knjige Bog, Krist kroz nekoliko dana putuje metroom i tamo mu se događaju normalne stvari kao i svakom čovjeku, no njegove reakcije su drugačije. U svemu lošem pronalazi dobro i u svemu širi dobro. Pisac također razmišlja na drugačiji način i to je posebnost ovog djela. Knjiga mi se veoma svidjela i preporučila bih je svima kao jednostavno štivo, ali i kao knjigu koja će približiti naš svakidašnji život, ljude i događaje s Kristom i koja će nam ukazati na njegovu prisutnost i u nama samima. Kroz ovu korizmu prepisat ću cijelu knjigu u kojoj su opisani Božji susreti s ljudima u njihovim životnim situacijama kroz četrnaest stanica. Nadam se da će se mnogima svidjeti. PRVA STANICA DRUGA STANICA TREĆA STANICA ČETVRTA STANICA PETA STANICA ŠESTA STANICA SEDMA STANICA OSMA STANICA DEVETA STANICA DESETA STANICA JEDANAESTA STANICA DVANAESTA STANICA TRINAESTA STANICA ČETRNAESTA STANICA

I PRVA STANICA Bog sretno stigne na peron. Valja reći da nije bila velika gužva. A imao je golemu prednost pred svim onim ljudima koji su toga petka žurili na posao da stignu na vrijeme: on nije imao radnog vremena ni šefa službe da mu prigovara. Njemu se neće uskratiti od plaće jedna satnica za zakašnjenje od deset minuta. A osim toga, kako nitko nije obraćao pažnju na njega i kako ga u svakom slučaju nisu mogli prepoznati, jer da bi ga prepoznali nije dovoljno imati oči, on se neopazice ugura u gomilu. Čak se i prošvercao i tako vozio bez karte, govoreći sam sebi da mu, na kraju krajeva, to i duguju i da je on ovdje zapravo kod kuće, jer on je Bog, a Bog je posvuda. Uostalom, bio je pošten. Zar nije rekao: „Kad ponovno budem došao, doći ću kao tat?“ Vlak stigne drndajući se. Bio je to stari vlak, klimav, koji je počeo bivati staromodan i trebale su mu sve kočnice da bi se zaustavio. Pa ipak se zaustavio i bila je navala, gužva, velika gužva kao uvijek u osam sati ujutro. Bog uđe u drugi razred zbog onoga što je jednoga dana rekao o ljudima koji izabiru najbolja mjesta a nađu se na najgorima. Bio je stisnut između mlade prodavačice koja je čitala reviju "Nas dvoje" i bankovnog činovnika koji je gutao roto-roman "Pljačkaši velikog stila". Vlak krene dupkom pun. A vani psovali su ljudi za koje nije bilo mjesta, ostali su na peronu i gubili strpljivost. U vagonu bijaše parna kupelj. Strašan smrad od znoja pomiješan s mirisom kolonjske vode. Bogu se od toga preokretao želudac, makar, ako je itko imao dobar želudac, onda ga je sigurno imao on. Polazak bijaše nagao, tako nagao da se mlada prodavačica našla oči u oči s "Pljačkašima velikog stila", a bankovni činovnik na osamnaestoj stranici "Nas dvoje". Bilo je, dakako, nemoguće pomaknuti se. Bog u sebi reče da u usporedbi s ovim sardine u svojim konzervama imaju još i sreće. Bog baci pogled na "Pljačkaše velikog stila". Od toga nije razumio mnogo, premda je uživao ugled inteligentnog bića. Vrlo inteligentnog. Ali valja reći da je slabo poznavao šatrovački i da je više volio poeziju i glazbu. Konačno, svatko ima svoj ukus. Bankovni bi činovnik bio zacijelo propustio svoju stanicu, i Bog mu dade mali, neupadljivi znak, kao što to čini svaki dan da pomogne ljudima u nevolji. Čovjek nevoljko zatvori knjigu i pripremi se za silazak na idućoj stanici. Za četvrt sata nizat će brojke. To će trajati čitav bogovetni dan, dugi dan u kojem će on, između dvaju knjiženja, naizmjence biti prosjak, mešetar, policajac, junak, kao u knjizi, onoj knjizi što je počeo čitati u metrou. - Sanjariti između dvaju knjiženja ipak je bolje negoli uopće ne sanjariti - pomisli Bog, koji je imao smisla za stvarnost, a uvijek je sanjao lijepe snove. Na idućoj stanici mlada prodavačica zatvori svoje "Nas dvoje" s malim žalosnim uzdahom, jer je i nju podlistak što ga je stala čitati počeo oduševljavati. A i Boga, koji je, tek toliko, bacio na to pogled a da se to na njemu nije ni primijetilo. Mlada prodavačica nije znala da će stvarnost uskoro nadmašiti sanje. Jean-Marc s kojim hoda već nekoliko mjeseci reći će joj večeras da je voli i da bi se mogli, ako se ona s time slaže, i vjenčati pa krenuti oboje zajedno prema vječnosti. Ali to je, jasno, znao samo Bog. Bilo je osam i pol sati i što se vlak više približavao zadnjoj stanici, bilo je manje gužve. Moglo se čak i sjesti, i Bog sjede. Njemu s desne strane, a to se ne događa svaki dan, sjedila je žena, neka pozamašna žena, koja je zauzimala dosta mjesta. Ali čovjek ne bira svoje tijelo. Kad ga ima, mora "živjeti s njim", a ne može uvijek iz njega uraditi što hoće, bez obzira na ono što o tome govore šarlatani i stručnjaci s reklame. Bog se malo stisne da bi ženi bilo udobnije. Vidjelo se da je žalosna. A imala je i zašto biti žalosna: išla je na sprovod i ma što ljudi mislili, sprovod nije nikad veseo, gledan iz zemaljske perspektive. Ali Bog vidi stvari uvijek odozgo. Na to je prisiljen. Stoga prišapne ženi da njezin sin, njen miljenik, koji je bio sav njen život i kojega je glupost, blesava taština nekog gusara s ceste osudila na smrt u punoj životnoj snazi na sjevernoj auto-cesti, da njezin, dakle, sin nije otišao zauvijek. Reče joj, u njenom srcu, da on živi, da se brinu za njega i da će se jednoga dana njih dvoje ponovno naći. Jer ljubav je jača od smrti. Dvije stanice dalje žena siđe. Činilo se da je manje žalosna i da je snažnija. Moralno. Duhovno. - Žena će izdržati - pomisli Bog. Ona je nazirala svjetlost na kraju mrkle noći. Samo se od nade živi. Bog baci pogled na plan metroa i odluči sići na idućoj stanici i uzeti prijelaz, jer tu mu je bila najbolja veza. Volio je veze, osobito one što se uspostavljaju između ljudi i njega u dubini srca. U metrou ljudi katkad propuštaju svoje veze i zbog toga su loše volje. Ali Bog ne može propustiti svoju, jer on je uvijek točan, uvijek prisutan na svim raskršćima života. Dovoljno je udubiti se u sebe ili zanimati se malo za druge da bismo ga susreli i krenuli s njime kao na putu za Emaus. (2.stanica slijedi... sutra)

II DRUGA STANICA Bilo je devet sati i manje ljudi na peronu. Bog duboko udahne zrak i sjedne na klupu. Klupa bijaše drvena, a kako se Bog dobro razumio u posao s drvetom, jer je nekoć izradio mnoštvo klupa za mlade bračne parove, pogleda sada kako je ova izrađena. Tehnika se promijenila, ali klupa nije bila loša. Čovjek koji je izradio ovu klupu znao je dobro svoj posao. Bio je dobar radnik. Na klupu pokraj njega upravo sjedne mlada žena, elegantna, napirlitana. Možda malo previše. Premda su bili sami na klupi, žena sjede sasvim uz njega. Bog ni da trepne. Susreo je već mnogo žena kao što je ova i pun ih je bio raj, i to na ponajboljim mjestima. Pa ipak, danas kao i jučer, nisu bile na dobru glasu. U ogledalu, dok se pudrala, žena spazi pogled svog susjeda. Taj ju je pogled zapanjio. Ova "mušterija" nije bila obična. Činilo se da je čita kao otvorenu knjigu. A ipak, za razliku od tolikih drugih, nije ju prezirao. Naprotiv. Žena spremi ogledalo, izmijeni s Bogom ponovno pogled da bi se uvjerila u ono što je vidjela u prvome, i nakon smiješka, koji nije bio ništa drugo do zahvala, ponizna i usrdna, ustane i udalji se pjevušeći u svom srcu novu pjesmu. Na klupu sjede neka druga žena u pratnji malog djeteta. Dječak je bio nestašan, kao većina dječaka. Tražio je sitan novac da ubaci u automat. Majka je rekla ne. Jedanput. Drugi put. Treći put. Na kraju popusti i dade novčić. Bog nije bio iznenađen. Znao je već odavno da onaj tko moli prima, tko traži nalazi i da se na kraju uvijek otvaraju vrata čovjeku koji uporno kuca. I još se jednom Bog zadivio mudrosti djece, one djece što su je apostoli ponekih dana smatrali tako nesnosnom i stvarno bezobzirnom u njihovoj strasti da vječito moljakaju jednu smokvu ili grozd od one male skupine koja je od sela do sela navješćivala ljudima Radosnu vijest. Dječak se vrati pregršti pune karamela. I pristupi Bogu pa ga pogleda bez ustručavanja ravno u oči. - Znam tko si ti - reče dijete. Baš si simpa, znaš, mnogo si draži nego u mom novom katekizmu. Hoćeš karamelu? Bog uzme jednu, a dječak pođe majci ne čekajući ni najmanje hvala. - Sva su djeca ista - pomisli Bog. Odmah pogode tko sam. Daju ne čekajući ništa zauzvrat. Doista sam imao pravo kad sam rekao da treba biti poput djece ako ljudi žele ući u kraljevstvo nebesko. (3. stanica...sutra)

III TREĆA STANICA Bog ustane i pođe hodnikom, dugim hodnikom koji kao da nema kraja. Uspe se stepenicama i spusti za dvije, pa pričeka tri minute ispred automatskih vratašca koja su se zatvorila pred njim bučno škripeći. Na trenutak Bog je bio u napasti da prijeđe iznad vratašaca ili kroz vratašca, ali se pravodobno sjeti da se nalazi u metrou među ljudima i da bi mogao time izazvati cirkus. Strpljivo dakle pričeka otvaranje vratašca. Cirkus je bio na peronu. Bio je svugdje. SKANDAL, CIRKUS, SKANDAL skandirale su reklame, reklame za dame, koje su zanimale samo muškarce, sudeći po pogledu, mutnom, otupjelom, uznemirenom ili ravnodušnom što su ga bacali u prolazu na goleme plakate. A ženama se živo fućkalo za te reklame ili su se bar tako pravile. Bog ispod oka neupadljivo pogleda steznik što ga je reklama htjela nametnuti ženama govoreći da bi one s time sigurno imale divno držanje. I on se sjeti Eve, divnog stvora što ga je izvajao na početku svijeta da pravi društvo Adamu. Pomisli da je njoj sigurno bilo udobnije u tunici od kože koju joj je izradio po mjeri, prosim fino, nakon slučaja s jabukom. Valja reći da je tunika bila od zlatne lasice, što Biblija ne spominje, i da je Eva imala dobru liniju. Bila je dobro građena, "kao salivena". Bog je to svakako dobro znao. Bog se nasmiješi pri pomisli da je upravo on "lansirao" modu, prvu modu. Možda pomalo mini, ali imao je zato ispriku: bila je to prva žena koju je obukao. A uostalom, čini se da se to i Adamu svidjelo. Da, Bog je bio prvi veliki krojač, prvi "kreator", kako se danas kaže. Zaustavivši se pred jednim izlogom što su ga postavili na peronu, a držao ga je poznati modni kreator, nije osjetio ni najmanji kompleks. Pomisli da bi se Dior, Fath, Coco Chanel i ostali slični, koji danas lansiraju modu, mogli sakriti sa svojim izvještačenim kreacijama. To je konfekcija. I imitacija. Bilo je već deset sati. Pokraj Boga sjedne neki čovjek, mladi stručnjak koji je sanjao o unapređenju i bubao priručnik iz informatike. Metasemiotika? Konkatenacija? Bog ne bi znao reći što je to, on koji se već toliko namučio da bi razumio latinski kad su mu se obraćali na tom jeziku, a tako je jednostavno upotrebljavati žive riječi svakidašnjeg govora da bismo mu rekli: "Volim te", "hvala", "oprosti". - Samo da ne ubace molitvu i liturgiju u kompjutor - pomisli. - Tada bih se morao iznova uklopiti u posao i sam se preustrojiti. No, to bi bio vrhunac! Bog izađe kod Opere. Na peronu neki se starac rušio pod teretom golema kovčega. Bio je to emigrant, stranac izgubljen u ovom Babilonu, koji se iskrcao iz vlaka prije dva sata na kolodvoru Austerlitz, pošto je već proveo noć sjedeći na svom kovčegu, i od tada je lunjao bez kraja i konca labirintom hodnika i prilaza metrou. U slobodnoj ruci čovjek je držao komadić papira, sav zgužvan, na kojem je netko, rođak ili prijatelj, načrčkao neku adresu, adresu neke straćare, negdje u sjevernom predgrađu. Bog pristupi čovjeku, pročita adresu i, bez riječi, uze kovčeg smiješeći se zahvalnom čovjeku, dajući mu znak da ga slijedi. Stranac reče u sebi da ima stvarno sreću što je konačno susreo čovjeka koji se zanima za njegovu sudbinu, za njegovu nevolju i bijedu. Pomisli da je to uistinu providnost. I Bog to pomisli, koji se noseći kovčeg sjeti onog Šimuna, podrijetlom Cirenca, koji mu je jednoga petka kao što je ovaj pomogao nositi teret, golemi teret, drveni križ, istesan od teške grede, križ koji nema nikakve veze s križevima što vise danas o vratu ljudi kao ukras, križ na koji su ga razapeli. Bog otprati starca do zadnje stanice metroa. I ondje mu pokaza put, cestu kojom treba poći da bi došao do svog cilja. Čovjek se neće izgubiti, jer put koji Bog pokazuje uvijek je dobar put. Starac je bio ganut i reče Bogu da navrati jedne večeri, nakon posla, čim se bude smjestio. Bog mu reče da će svakako doći. A on je uvijek držao svoja obećanja. (4. stanica... sutra)

IV ČETVRTA STANICA Da bi se odvezao metroom u suprotnom smjeru, Bog je ovaj put morao uzeti kartu "kao i svi ostali". Stao je u red da je kupi i tada primijeti da je bez prebijene pare. Ljudi iza njega počeše gubiti strpljivost govoreći sada glasno što su prije potiho mislili: " Da, stvarno je bijedan tip kad nema čime ni kartu za metro platiti; doista se čudni ljudi susreću u tom metrou; njima se žuri, a ovaj tip kopa po svojim džepovima već pet minuta i tako im, eto, oduzima dragocjeno vrijeme". Bog, kojega sada počeše već nazivati "bezobraznim", osjeti da mu se od nelagode obrazi žare. Bio je vrlo zbunjen. Kad bi bio u Palestini, mogao bi obnoviti prizor s ribom, što mu je omogućilo da plati hramsku taksu, a ljudi su tada, zapanjeni, zabezeknuti, popadali na stražnjicu. Ali ovdje, u metrou, nije bilo ribe. Niti su bili u Palestini. Bog se našao u velikoj neprilici, ulovljen u zamku, na mamac ovog potrošačkog društva u kojem ništa nije besplatno, čak ni poljubac, društva u kojem se sve plaća, čak karta za metro. U tom času sretne pogled, pravi pogled poput onoga u satnika ili Zakeja koji se popeo na smokvu. Taj pogled, "drukčiji od ostalih", bio je pogled biljeterke, biljeterke na stanici Lilas, koja mu dadne znak i potiho reče: - Evo, uzmite ovu kartu. Uvijek imam po jednu kod sebe da izvučem iz sosa ljude poput vas. Bog zahvali ženi, sjećajući se udovice koja je stavila u hramsku blagajnu dva mala novčića, sav svoj imetak, dok su se odličnici, bogataši, moćnici razmetali hvalisavo s velikim čekovima. Bog pribilježi u svoj notes ime biljeterke, obećavajući u sebi da će joj vratiti stostruko ono što mu je dala tako prostodušno. A budući da moneta koju Bog vraća u zamjenu za karte što mu ih daju nije imala pokriće u vrijednosti zlata, nego u neuništivoj Ljubavi, i budući da je Bog imao neiscrpive zalihe ljubavi, biljeterka je mogla biti mirna; ona će moći putovati besplatno svu vječnost: ček što će joj Bog izdati vrijedit će beskrajno više od svih mjenica i svih računa i u najuglednijim bankama. U raju neće se više morati brinuti za sutrašnjicu: za sutrašnjicu koja će za nju i za njoj slične biti vječno raspjevana. Bog je imao sreću: njegova se nezgoda na kraju okrenula na dobro. A to nije bilo uvijek tako. Tako se na stanici Chatalet, gdje se Bog sada našao, skupila gomila oko nekog Alžirca koji je dopustio da ga upecaju bez karte. Kako je bio bez novaca, kontrolor je pozvao policiju. U međuvremenu se Alžirac trudio objasniti, koliko je mogao, moleći da ga saslušaju, ali uzalud. Kontolor je vršio svoju dužniost. Kontrolirao je, jer je plaćen da kontrolira. Premda nije bio slijep, slijepo se držao načela i nije se šalio s propisima. Uostalom kao ni s ljubavlju. To gore po onoga tko se dade uloviti. Kad čovjeka ulove, on treba platiti. Bez gunđanja, molim! Alžirac bijaše kao i Bog: bio je na rubu društva i loše se osjećao u tom metrou, usred svih tih ljudi koji su "kako se pristoji", ljudi koji su ga sada okruživali i koje je slabo razumio. Valja reći da su vikali miješajući psovke i bijes, prezir i prostotu, govoreći kako kontrolor ima pravo "da ovi ljudi sigurno misle kako im je sve dopušteno i da bi bilo bolje da ih pošalju odakle su i došli umjesto da ih puštaju ovdje, kod nas, da jedu naš kruh". Bog, koji se približio, nije vjerovao svojim očima. Ni svojim ušima. Bjesnili su na tog čovjeka kao što su bjesnili na njega, kad su ga navlačili pred Pilata i Kajfu tereteći ga za sve grijehe i sva zla čovječanstva. Kao i Pilat, kontrolor je imao mirnu savjest. Ta zar nije vršio svoju dužnost? A okupljeni ljudi bili su spremni zakleti se, svjedočiti da je taj čovjek kriv. Uostalom, bilo je dovoljno pogledati ga i vidjeti boju njegove kože. Bog malo jače napne uho: Ovi ljudi, dakle, nemaju srca ili im je srce kameno! Da, sigurno je tako, jer Bog, koji je ipak imao profinjeno uho, ništa nije čuo: ni najmanji otkucaj simpatije ili sućuti. Predali su čovjeka policiji, policajcima koji su na svaku čovjekovu pritužbu odgovarali udarcima i klevetama. - Očito, reče Bog u sebi, ništa se nije promijenilo: uvijek ima negdje nevinih koje tuku i bez razloga muče. Ljudima uvijek treba neki krivac, uvijek netko tko će "platiti". Bog je bio žalostan, vrlo žalostan zbog onoga što je upravo vidio i čuo. Znao je što slijedi. U policijskim kolima isprebijat će čovjeka. U policijskoj stanici otpočet će vijećanje da mu "dadnu nogu". Vrijeđan, obasipan pogrdama i popljuvan, čovjek će pasti prvi put, drugi put i treći put. Provest će noć na policiji ili u pritvoru. Sutra ili prekosutra odvest će ga sucu za prekršaje. Neće više izgledati kao čovjek, a kako neće imati novaca da plati globu, platit će svojom osobom. Bacit će ga u zatvor i zatim prognati kući, u rodnu zemlju, s napomenom na njegovu dosjeu: "Nepoželjan". Za to vrijeme pošteni ljudi, kontrolor, svjedoci, tužitelji, sudac i golemo mnoštvo ostalih: ravnodušnih, onih koji svakom prilikom peru ruke govoreći: "To nije moj posao, to me se ne tiče", onih koji imaju svjež dah i mlako srce, čiste ruke i zagađenu dušu - spavat će mirno na svojim jastucima. Zahvaljujući njima i njihovim "naporima", bit će malo više "reda" i "poštenja" u ovom društvu, koje je ipak počelo ozbiljno zaudarati po lešini i nepravdi. Taj je smrad Bog dobro poznavao. Od njega mu je više no jednom došlo do povraćanja. Stoga je bio žalostan, uistinu žalostan, zbog onoga što je upravo vidio i čuo ovoga petka na stanici Chatelet. (5. stanica...sutra)

V PETA STANICA Bilo je skoro podne. U novoj kompoziciji u koju je Bog ušao ljubilo se dvoje zaljubljenih. Kao svi zaljubljeni, i oni su bili sami na svijetu. Pa ipak, Bog znade je li bilo svijeta u ovom času u metrou. Bog pomisli da će ovo dvoje još jednom propustiti svoju stanicu. U bezimenom mnoštvu savili su svoje gnijezdo, našli svoj kutak raja. U svojoj su sreći zaboravili na vrijeme. Za njih vrijeme nije više postojalo, uistinu nije, uopće više nije postojalo. Vrijeme je imalo čudan okus, predokus vječnosti. Bog se nasmiješi: volio je zaljubljene. Jednog skorog dana ovo dvoje će se sjediniti. Bog će biti na svadbi, kao uvijek. Jer svugdje gdje se ljudi ljube, Bog je prisutan. Svugdje gdje se svetkuje ljubav, on je na slavlju. Bog se iznova nasmiješi i pomisli na Kanu. Kad bi ponestalo vina, uistinu on bi bio kadar još jednom pretvoriti vodu u vino za ovo dvoje. Toliko je volio zaljubljene! Bog siđe na stanici Etoile. Na peronu, ispred njega, jedan se čovjek sruši. Imao je četrdesetak godina i činilo se da je bez svijesti. Muškarci i žene su prolazili, ravnodušni. Žurili su, imali su svoje poslove. Znatiželjnici se zaustave; no nije ih zanimao čovjek, nego događaj; imat će što pričati kad dođu u ured, taj ured u kojem su umirali od dosade i u kojem se nikada ništa nije događalo. Jedna žena energično udalji dangube i zamoli nekog dobro odjevenog muškarca da pozove hitnu pomoć umjesto da tu stoji "kao ukopan" bez posla. Bog ponizno ponudi svoju pomoć. Ali žena mu reče da je sve svršeno. - Ja sam liječnica, reče ona. Srce je prestalo raditi. Slabo je srce, znate. Bog je to znao. Pomogne ženi prenijeti čovjeka na klupu i njihovi se pogledi susretoše. Bog se lecne. Ta ga žena podsjeti na Mariju, Mariju iz Nazareta: iste crte lica, iste oči, ista energija, ista nježnost. Na putu prema Golgoti Marija nije izostala. Bila je tamo, na podnožju križa, uza svoga sina, svoga voljenog sina, koga su doveli na smaknuće i koga je tješila kao što samo majka umije. Pa ipak, srce joj je krvarilo. Marija je bila žena i, kao sve žene, mrzila je nasilje. Posljednji Isusov pogled bio je upućen majci. I upravo taj pogled Bog susretnu kod ove žene i taj ga pogled toliko potrese. Odmičući gomilu jedan se čovjek približi. Bijaše mu tridesetak godina i bio je svećenik. Ali trebalo je biti Bog da bi se to znalo, otkad su svećenici, kao i Bog, postali obični ljudi među ljudima. Svećenik se žurio, jer je radio u tvornici u Gennevilliersu i morao je biti točan. Ali bio je svećenik. On kleknu pokraj čovjeka i učini znak križa, i pošto je neko vrijeme šutke molio, reče glasno: "Neka ti Gospodin koji te ljubi da mir i pokoj vječni." - Amen! reče Bog, koji odgovori jednom u ime čitave zajednice. Svećenik pogleda tog čovjeka slična sebi i pomisli: ovaj je sigurno kršćanin, dobar kršćanin koji dobro poznaje svoje molitve i dobro je izgrađen. Potom se udalji i izgubi u gomili, ostavljajući mrtvima brigu da pokapaju svoje mrtve. Za pola sata svećenik će biti u tvornici, u Nazaretu, da podijeli s ljudima njihovu muku, patnju i trud. Odnesoše mrtvaca. A on je zacijelo morao biti pomalo iznenađen kad se u tom trnutku našao posve živ u raju kao svi koji umiru i koji, pošto je prošla tjeskoba i prag prijeđen, još nevjerni poput Tome ne vjeruju svojim očima, ni svojim ušima, videći da stvarno postoji svjetlost na kraju noći, da ljubav ne umire i da ono najbolje što se u sebi nosi izbija zauvijek u vječnom životu. Poput apostoala, također nevjernih poslije Uskrsnuća, i njemu je trebalo da se uvjeri: slijepi su vidjeli, gluhi su čuli, hromi su hodali, siromašni, otpisani bili su također na gozbi i mrtvi su bili živi, pravi živi ljudi koji su, uistinu, tražili samo to da iskoriste svoju vječnost: vječnost sreće u kojoj je svatko u svom srcu ispunjen, zadovoljan. Bog bi volio izmijeniti još jedan pogled sa ženom, onom ženom koja ga je podsjetila na Mariju, Mariju iz Nazareta. Ali žena je, također neupadljivo već bila otišla. Negdje u nekoj bolnici čekali su je bolesnici koje je ona nastojala ozdraviti, njegovati, utješiti. Sa smiješkom. Onim divnim smješkom čija je tajna poznata ženama i koji svaki dan kod ljudi čini tolika čudesa u dubini srca. (6. stanica...sutra)

VI ŠESTA STANICA Bilo je već podne i Bog počne osjećati grčeve u želucu. Valja reći: premda je uistinu bio Bog, ništa manje nije bio i čovjek, pa je od onoga dana kad je odlučio primiti našu ljudsku narav, svaki dan oko podne, kao i svi ljudi, osjećao glad. Sasvim prirodno. Bog krene smjerom Etoile-Nation, linijom koja je nekoliko stanica dalje izbijala na površinu zemlje. To mu omogući da udahne malo svježeg zraka i da vidi kako izgleda Pariz. Divio se Seini, kimnu glavom prepoznavši Eiffelov toranj i siđe kod Bir-Hakeima. Kod Bir-Hakeima Bog sjede na klupu, na klupu kao što su i sve ostale, okruženu reklamama. Reklame su hvalile senf, sendviče sa senfom. Bog pogleda plakat i pomisli da bi mu, uistinu, jedan sendvič dobro došao. Jer je zaista, da, zaista, počeo osjećati glad. Uto dođe neki čovjek, čovjek neodređene dobi, i bez ustručavanja sjede također na klupu. Čovjek je imao torbu, staru torbu koja je, kao i on, sigurno imala za sobom dugi put. Iz torbe izvadi čovjek bocu, bocu crnog vina bolje kvalitete, kruh i salamu. Čovjek stade kopati po svom džepu, pa progunđa nešto i na kraju nađe nož kojim vješto otvori bocu i odreže komad kruha i salame. Mirno prizalogaji, kadli susretne pogled svog susjeda, bez sumnje nekog beskućnika kao što je i sam, ali na izgled početnika, jer je izgledao izgubljeno. - Hoćeš li malo? upita čovjek pokazujući kruh i salamu. Bog bez ustručavanja uzme. - Zovem se Mimile, reče čovjek. A ti? - Ja se zovem Bog. Mimile ni da trepne: ta svašta je već vidio i čuo na svom životnom putu skitnice! Među svojim "vezama" imao je već jednog "Muhameda" i jednog "Budu". Zašto ne bi, na kraju krajeva, imao i Boga? - A kako ti je krsno ime? upita Mimile, kojega se ipak dojmilo to prezime. - Nemam krsnog imena, reče Bog. - A tako! reče Mimile. Dakle, nisi bio kršten? - Ne, reče Bog, ali sam sudjelovao na mnogim krštenjima. Mimile nije dalje navaljivao. - Na kraju krajeva, reče u sebi, svatko neka misli svoje. O religiji se ne raspravlja. Svi to znaju. Pošto je založio, Mimile brižno skupi ostatke u svoju torbu, kao što čine siromasi svugdje, u svim zemljama svijeta. Zatim upita svog susjeda ne bi li se htio malo pomaknuti. - Sad je vrijeme mog popodnevnog odmora, reče. A popodnevni je odmor za me nešto sveto. Bog se spremno odmaknu da bi se mimile mogao ispružiti: sve što je sveto za čovjeka bilo je sveto i za njega. Pet minuta kasnije Mimile je hrkao. U snu se smiješio. Možda anđelima, tko zna? I Bog se nasmiješi. Bilo je ipak poštenih tipova u tom metrou, ljudi koji vas ne poznaju i koji ovako, bez okolišanja, dijele s vama ono malo što imaju. Bog pribilježi ime Mimilea u svoj notes da bude siguran da ga neće zaboraviti. Zatim ustane i uđe u prvi metro, zahvaljujući u sebi svim onim malenima poput Mimilea koji dijele bez oklijevanja, a ne "bi - ne bi". Kad se Mimile probudio sat kasnije, bilo mu je hladno. Sav se ukočio i, da bi se ugrijao, pročeprka po svojoj torbi u potrazi za bocom. Mimile nađe bocu i razrogači oči. Ništa nije razumio: sat ranije boca je bila prazna. A evo, sada je puna, nenačeta, s potpuno novim čepom. Mimile uznova gurne ruku u torbu i izvadi veliku štrucu kruha, sasvim svježeg kruha, dobro pečenog i hrskavog, kakvog već dugo nije jeo i kakvog nikada nije kupovao jer je bio skuplji. Mimile i opet razrogači oči. Sve manje i manje je razumio. Malo prije, pošto je založio, ostao mu je samo okrajak, jadni suhi okrajak. Sada se Mimile sjeti onoga "tipa", tipa koji mu je rekao ozbiljno, a luđaci su uvijek ozbiljni: "Ja sam Bog." Sjeti se razgovora što su ga vodili Mimile i on dok su jeli, njih dvojica, jedan pokraj drugoga. I dok se sjećao njegovih riječi, srce se u njemu iznova ugrije. Mimile je bio zbunjen. Neznanac je, dakle, stvarno bio Bog, i nije se s njim rugao. Mimile kimnu glavom i reče u sebi kako katkada ima zaista čudnih susreta u ovom metrou. Mimile uze torbu i odluči se posavjetovati s "Budom" i "Muhamedom", koji su ga svaki dan čekali u ulici Grenelle, nedaleko odanle. "Buda" posluša Mimilea i ostane miran kao uvijek. "Muhamed" se pak zadovolji time da više puta ponovi: "Bog je velik", po svom običaju. Mimile se nije mnogo pomogao! Tada se sjeti jednog starog svećenika koji ga je više puta izvukao iz sosa u crkvi Saint-Eustache. Mimile krene u Saint-Eustache, ali nije našao starog svećenika. Zato zamoli da ga primi njegov zamjenik i ispriča mu svoju priču. Svećenik posluša rastreseno, listajući papirine, i reče Mimileu da je sigurno sanjao na klupi u metrou. Ili da je malo previše popio. - On me smatra luckastim, reče u sebi Mimile, i zamalo bi me poslao u bolnicu da me liječe od alkoholizma. Očito, mogao se podijeliti zalogaj s bilo kime na klupi u metrou, ali bilo je nemoguće podijeliti mrvičak vjere čak i s jednim svećenikom. Mimile nije bio teolog, ali nije bio ni glup. Poznavao je Evanđelja: Kana, umnažanje kruha...; znao je raspoznati tračak istine usred tolikih prijevara, a iznad svega znao je da neki znakovi ne varaju. Mimile se oprosti od svećenika ipak pomalo razočaran i nastavi svoj put, put koji više neće biti sasvim isti kao prije, jer sada je imao Pratioca. Siguran da ga čuje, promrmlja: "Ipak si me osvojio. Da, zbilja si me osvojio." (7. stanica...sutra)

VII SEDMA STANICA Kroz to vrijeme Bog je također odmakao svojim putem. Na stanici Bourse, gdje se sada našao, sve je vrvjelo. Mnoštvo ozbiljnih ljudi hrpimice je dolazilo i odlazilo po peronu, stišćući uza se lisnice, velike lisnice, natrpane akcijama i obveznicama koje će "ustupiti", to jest prodati onome tko najviše nudi, gore u Hramu, u Hramu poslova i novca gdje je zvono uporno zvonilo i - otpočeo je obred. Većina je žurila, jer je za njih vrijeme prije svega novac, novac izgubljen ili dobiven, što je ovisilo o stanju uloga što su ga imali. Glava im je bila prepuna brojki, tečajeva, dionica i cjenika. Imali su čekovnu knjižicu umjesto srca i u oku čudno svjetlucanje: bez sumnje svjetlucanje toliko željenog zlata, zbog kojeg su ljudi činili toliko gluposti... U svom žargonu, žargonu što ga poznaju samo upućeni, ovi su ljudi govorili o vrijednostima. A Bog zaključi da su, ako se dobro promisli, te vrijednosti ozbiljno obezvrijeđene, devalvirane i, na kraju, neopozivo osuđene. Valja reći: novac nije bio njegova jaka strana, ali ni slaba, i suprotno onome što se tako često kaže, on je nalazio u njemu miris, grozan miris potkupljivosti i nepravde. Zato na Nebu nema novca. Plaća se smiješkom, poljupcem, stručkom ljubica ili poljskoga cvijeća. A najveću vrijednost imaju: večernji povjetarac, pjesma ptica i pogled djece, u kojem ima toliko svjetlosti i blaga nježnosti. Dok je mislio na nevini pogled djece, one djece koja na zemlji daju ono što nemaju, to jest ono što ima najvišu cijenu, a koja, kad jednom odrastu, mrgodno daju ono što im je suvišno, to jest što im više ne pripada, - dva čovjeka od pedeset godina sjedoše nasuprot Bogu u odjeljku u koji je ušao. Bili su to financijeri, ljudi koji se bave novcem i koji uvijek putuju metroom zbog krkljanca u uličnom prometu. Jedan je tumačio drugome kako je za njega najvažniji kapital. Drugi je povlađivao i još više to naglašavao, govoreći uz glasan, zvonak i isprekidan smijeh: - Ja posuđujem samo bogatima. Tako sam uvijek siguran da ću izvući korist. Bog reče u sebi da bi, što se profita tiče, ovaj bolje učinio da se podvrgne dijeti, bez oklijevanja i ozbiljno, ako se želi jednoga dana, jednoga dana koji i nije više tako daleko, bez prevelikih teškoća provući kroz ušicu igle. Bilo je sada petnaest sati. U hodniku kod Saint-Lazare jedan je hipi prebirao po gitari. Bog sjede do njega prekriživši noge kao hipi. Hipi je dobro pjevao. Bio je Englez. Ili Amerikanac. Vjerojatno Amerikanac. A pjesma je kazivala: "Bez Isusa svijet je izgubljen. Evanđelje je život, prava sloboda. Moraš biti ćaknut, sasvim ćaknut ako to nisi i prije primijetio." Bogu se svidjela pjesma, čiji je ritam pratio plješćući rukama kao dijete. Pjesma je zacijelo djelovala oduševljeno i uvjerljivo, jer ljudi su se zaustavljali i stavljali mu uz noge nešto sitniša i pokoju krupniju novčanicu za Amerikanca, koji je, uostalom, bio možda i Englez. Bog pogleda novčiće i izračuna da po sadašnjem tečaju to iznosi otprilike nekadašnjih trideset srebrnjaka. Njegova cijena, očito, nije porasla. Već su ga u Jeruzalemu "davali" za trideset srebrnjaka... Bog pogleda kovani novac izbliže da bi vidio čiji je lik na nj utisnut. Nije bio Car, nego Republika. Bog se upita, zašto Vlast utiskuje lik žene na sav kovani novac kad prema posljednjim novinama što ih je mogao pročitati ima tako malo žena na vlasti, u Skupštini i u Senatu. I reče u sebi kako je to, očito, novi oblik licemjerja, licemjerja kojeg se toliko užasavao i koje je neštedimice prokazivao. Licemjerje je uvijek prisutno. I to dobrano. Javno se iskazuje počast ženama, žene ulaze u javni život, ali Republika je i dalje posao muškaraca. Ne, svijet se očito uopće nije promijenio. Bog je upravo o tom razmišljao, kadli hipi zaključi da je dosta "prebirao" za danas. Stavi gitaru u navlaku, a ruku u džep i izvadi cigaretu. Bio je to hašiš. Hipi upita Boga želi li i on "svoju dozu". Bog zahvali objašnjavajući da je njegova droga ljubav, ljubav koja ne prestaje i koja čini čovjeka ludo sretnim, vječno sretnim. Hipi pomisli da je "brat", zacijelo, već obilato uzeo svoju dozu, svoju dozu ljubavi ili nečeg drugog. Nije navaljivao, nego je otišao s gitarom preko ramena, a Bog je pjevušio nastavljajući svoj put: "Bez Isusa svijet je izgubljen. Evanđelje je život, prava sloboda. Moraš biti ćaknut, sasvim ćaknut ako to nisi i prije primijetio." (8.stanica... sutra)

VIII OSMA STANICA Sedamnaest sati. Od stanice Saint-Lazare, gdje se nalazio, Bog stigne na stanicu Trinite. Bijaše to najmanje što je mogao učiniti. Primijetivši telefonsku govornicu, uđe unutra, ubaci kovani novac u aparat i okrenu broj, broj koji je samo on znao. Kad bi ga mašta navela kao danas da kratko proboravi među ljudima i da pođe malo "na izvore", kako je govorio, taj bi mu broj omogućio da posebnom linijom dođe u neposrednu vezu sa svojim Kraljevstvom. Bog pričeka nekoliko sekundi i začuje u slušalici glas koji mu je ponavljao: "Nema više pretplatnika na broju koji tražite. Izvolite pogledati u imenik." - Sigurno sam pogriješio, pomisli Bog. I ponovno okrenu broj, ali isti glas opet reče: "Nema više pretplatnika na broju koji tražite..." - To je ipak čudno, reče u sebi Bog. Tako mi se nešto prvi put događa. Da nisu slučajno skovali neku zavjeru, državni udar, što ja znam, za vrijeme moje odsutnosti? Na kraju krajeva, takve se stvari katkad događaju šefovima država, vladarima, kad odu iz svog kraljevstva da bi se malo odmorili. Bog otkloni ovu pretpostavku. Ta bila je besmislena, jer kod njega u raju svi su ga voljeli i nije znao za neprijatelja. Zato zaključi da je jednostavno telefon u kvaru. I treći put Bog okrenu svoj broj. Ovaj se put ploča promijenila. Drugi mu glas ponovi: "Zbog preopterećenosti ne možete dobiti vezu. Izvolite ponovno nazvati kasnije." Sada se Bog sjeti da počinje vikend i da tih dana imaju u raju pune ruke posla. Čak i nedjeljom. Osobito nedjeljom. A kako se velike seobe sve poklapaju s glavnim kršćanskim blagdanima: Božićem, Uskrsom, Uzašašćem, Duhovima..., tih dana u raju uvijek je pune ruke posla. Katkada je trebalo stostruko povećati službu prihvata zbog svih onih koji su na cesti zaspali za volanom, razbili se o neku platanu i završili svoj odmor u raju, pod narančom u cvatu; ili zbog svih onih gusara cesta koji su kadšto slali čitave obitelji tamo kamo se one nisu nadale tako brzo doći. Služba prihvata bila je katkad preopterećena i tada je valjalo uvrštati plan "produžetak života" i pokrenuti čitavo nebo da dođe u pomoć zemlji. Srećom, dobra volja nije nedostajala. U tim trenucima dobro organizirano milosrđe počinjalo je od drugih. Valjalo je vidjeti na djelu Franju Asiškog, Vinka Paulskog, malu Tereziju i tolike druge. Bili su neumorni i dobro su poznavali svoj posao. Ponovno oživljavanje ljudi za njih stvarno nije bila nikakva tajna. Bog nije ponovio poziv. Poznavao je svoj svijet i nije htio zauzimati liniju hitnim slučajevima. Znao je cijenu života, života muškarca, žene, djeteta. Zar nije on dao svoj život jednog petka kao što je ovaj da bi čovjekov život mogao uvijek preobraziti u vječni život? Bog napusti telefonsku govornicu i opet uđe u metro u smjeru Pigalle. Na njegovoj lijevoj i desnoj strani smjestila su se dva čovjeka, dva čovjeka koja su čitala. Prvi je bio biskup, a drugi lijevi intelektualac. Biskup je bio Bogu s lijeve strane, a intelektualac s desne. Biskup je čitao knjigu s naslovom Kristova ljevica. Knjiga intelektualčeva imala je naslov: Božja desnica. I jedan i drugi pitali su se čitajući je li bolje za kršćanina da bude Bogu s desne strane ili Kristu s lijeve. To je bilo aktualno pitanje. Bog se malo zbunio što je tu u sredini, u centru. Zar on da je centrist, on čija je "desnica", po onome što se govori, tako moćna? Bog je bio zbunjen, uistinu zbunjen. Na trenutak bio je u napasti da upita biskupa što o tome misli. Ta biskup je "potkovan", biskup znade mnogo štošta o Bogu i o religiji. Ali pomisli da to nije ni mjesto ni trenutak da provocira štap jednoga biskupa. Nikad se ne zna... Bog pažljivo pogleda lijevog intelektualca i reče u sebi kako će on za deset godina vjerojatno biti centrist, a za dvadeset sigurno na desnoj strani. Upravo se to općenito događa intelektualcima ljevičarima, po onome što je čuo govoriti. - Na kraju krajeva, reče u sebi, nije to moj posao, nego je to ljudska stvar. A iznad svega je važno imati srce, otvoreno srce, spremno za druge, za Susret. No, to je očito bilo njegovo osobno gledište, a Bog nikada ne nameće svoja gledišta. (9. stanica... sutra)

IX DEVETA STANICA Bilo je sedamnaest sati i trideset. Bog se nalazio kod Porte de la Chapelle. Kako je to bila zadnja stanica, morao je iznova mijenjati peron i pokazati kontroloru novu kartu, koju je ovaj put nabavio bez problema zahvaljujući pjesmi hipija. Počela je opet velika gužva. Gusta masa radnika, stručnjaka, nadničara tiskala se pred automatskim vratašcima. U tvornici su malo prije potvrdili dozvolu za izlazak, a sada im, ovdje, valja potvrditi kartu za ulazak u metro, taj neudobni metro koji će još više uvećati njihov umor skupljen tijekom dana. - Hajde, prijatelju, stisni se malo, gdje ima mjesta za jednoga, ima i za dvojicu, reče neki veseljak koji je bio dobre volje jer je sutra subota, a subotom nije radio. Bog se malo stisne i čovjek stane kraj njega pošto se žestoko gurao da bi silom ušao u vagon, vagon koji je već bio prepun. - Svaku večer ista pjesma, reče čovjek. - Ubijamo se cijeli dan, a poslije treba stajati jedan sat da bismo stigli kući. Što misliš, nije li to da pošiziš? Bog reče da to, zaista, nije udobno i da sigurnonije kao u raju. - Raj ne poznajem, reče čovjek. Ali pakao, ako ga ima, onda je sigurno ovdje. Bog nije bio odviše jak u teologiji, ali mu se učini da ta usporedba nije bezrazložna i da ovaj čovjek nema sasvim krivo. Morat će o tome govoriti s Tomom Akvincem. Nekoliko stanica dalje uđe jedna redovnica. Bila je odjevena kao i svi ostali, ali Bog, to je poznata stvar, uvijek prepozna svoje. Redovnica izvadi debelu knjigu iz male plastične torbe. Bilo je to teološko djelo koje se upravo pojavilo u knižari. Bog neupadljivo baci pogled, ali je morao vrlo brzo odustati od čitanja. Zbog drndanja kola, ali još više zbog samih riječi. Da bi razumio ovu knjigu, trebao bi mu pun kovčeg riječnika... Redovnica je, pak, izgledala kao da razumije. Okretala je stranice knjige, jednu za drugom, s nekim zadovoljstvom, bar se tako činilo. - Ovo je stvarno mudra redovnica, pomisli Bog. Mora da je dobra glava. Sigurno je upisana na teološki fakultet. Morat ću i ja na to misliti. Nadam se da ona ipak poznaje Evanđelje: ono je mnogo jednostavnije, iako katkad treba odgonetavati srcem neke riječi. Bog izađe u ulici du Bac ostavljajući redovnicu radostima i tajnama nove teologije. Kad je već bio na peronu, Bog sjede na klupu da malo predahne. Nije bio završio ono s teologijom. Zapravo, s njegove desne strane neki čovjek četrdesetih godina gutao je knjigu s naslovom "Bog postoji, ja sam ga susreo", a s njegove lijeve straneneka je mlada žena pažljivo čitala članak u reviji koji je proglašavao "Bog je mrtav". Bog reče u sebi kako se, očito, mnogo zanimaju za njega u ovom trenutku, ali se mišljenja, nesumnjivo, razlikuju kad je riječ o njemu. Da su muškarac i žena mogli znati da je On ovdje, među njima, sigurno bi razrogačili oči. Ali Bog je bio i odviše suzdržjiv i tih da bi poremetio njihovo razmišljanje. A osim toga, da im je rekao, ovako sjedeći na klupi u metrou: - Znate, ja sam Bog, pa ako imate pitanja koja biste mi postavili, samo izvolite, učinit ću sve što mogu da vam odgovorim - sigurno bi ga smatrali luđakom. To mu se već dogodilo. Na primjer u Galileji. Apostolima je trebalo dugo vremena da shvate tko je on stvarno. Više puta zatekao je u njihovu pogledu zraku sumnje i nemira dok im je govorio, o svom Ocu i njegovu kraljevstvu; bio je to isti onaj nemirni pogled koji se katkad zacakli u očima ljudi kad misle o vama, ali vam se ne usuđuju reći: "Jadnik, nije mu dobro. Nisu mu svi kotači u redu. Trebalo bi mu malo odmora." Zato Bog ustane i uđe u prvi metro: u smjeru Montparnasse. (10. stanica...sutra)

X DESETA STANICA Na Montparnasseu u ono vrijeme bilo je kao na svim stanicama gdje je ujedno i kolodvor: bio je sat velikog povratka prema novim naseljima i stambenim blokovima velikog predgrađa. Čim se nađu na peronu, ljudi trče. Bar oni koji mogu. Jedva su bili ušli u metro, a sada je problem izaći. I to što brže, da im vlak ne ode, onaj vlak koji će ih konačno dovesti kući. A kad budu kod kuće, moći će se napokon dobro istuširati: bar su to zaslužili. I Bog bi se rado okupao. Kao nekoć na Tiberijadskom jezeru... Kako je bila divna voda nakon ribarenja s apostolima! Pravi užitak. Nije bilo gužve na plaži. Bilo je mjesta za svakoga, nije trebalo tražiti rezervaciju više mjeseci unaprijed da bi se našla soba u nekom hotelu. Bilo je još zlatno vrijeme. "Mediteranski klub" još nije postojao, ali nitko se zbog toga nije žalio. I konačno, kad nije bilo mjesta u prenoćištu na obali jezera, to nije bio problem: postavili bi roštilj vani, pod vedrim nebom, u društvu s prijateljima. Pilo se i smijalo, radosno se lomio kruh i pričale novosti. Nakon toga odmarali bi se u sjeni barke dok su se sušile mreže. Ali Bog je bio u metrou, u Montparnasseu. A jedina kupka što ju je metro nudio bila je kupka u znoju, znoju koji vam se lijepi za kožu i zaudara po umoru: vašem i susjedovom. Pravi znoj Velikog petka. Na zidovima upadljiv, deset puta ponovljen plakat hvalio je prednosti novog automobila, nekog super "božanstva" koje će i svog vlasnika učiniti pravim bogom. Ništa manje. Bog, koji nije bio jak u mehanici, kao ni u teologiji, prizna da je sve to duhovito. Znao je da tu gore, na bulevaru, ta "božanstva", kao i ostala vozila, zastajkuju svakih deset metara i da se "bogovi" koji njima upravljaju grizu kod svakog crvenog svjetla, s masnom psovkom na usnama, s tigrom u motoru i s trunom bijesa na dnu srca... U metrou je bila gužva. Ljudi su se gurali, katkad čak i derali jedni na druge. Ali ovdje su bar pješaci kraljevi. Uistinu: Koliko se god osvrtao oko sebe, Bog još nije vidio ni jedan auto na peronu metroa. No, tko zna? Možda ni to neće izostati... - Idući put kad budem došao, reče u sebi, bit će sigurno natpisa: "metro-auto-vagon". Sa zrncem ludosti što su ga dodali mozgu koji sam im jednom stavio u glavu ljudi su kadri i to pronaći! Bilo je oko dvadeset sati, i Bog opet poče osjećati ozbiljnu glad. Zalogaj s Mimileom bio je daleko, a kako još nije bilo vagona-restorana u metrou, Bog odluči izaći da se okrijepi i udahne malo svježeg zraka. Stane na pomične stepenice i nađe se na ulici. Prvo što je Bog vidio bio je Babilon, kula babilonska, golema kula koja je ponosno uzdizala svoj kostur prema nebu. Bog, koji se pomalo razumio u arhitekturu, stajao je tu, na pločniku, pokraj baraka, odmjeravajući razmjere i čvrstoću građevine kadli neki čovjek izađe iz barake s kotlom u ruci. Bio je to čovjek od tridesetak godina, opora lica, ali nasmiješen. - Lijep posao, zar ne, gospodine? reče čovjek s izrazitim stranim naglaskom. - Veliko je - reče Bog, koji nije mislio samo na visinu građevine nego i na sve proračune, na sve studije i na sav posao koji je bio potreban da bi se tako, dan za danom, nizali katovi betona. - Ja radim sasvim gore, reče čovjek, Portugalac s gradilišta. Portugalac ispriča Bogu kako je taj toranj malo-pomalo rastao kao stablo; kako su duboko u zemlji usadili korijenje prije no što su podigli trup; i da ih je bila čitava armija kao on koji su radili na tom gradilištu, da su došli iz svih zemalja, da je posao bio težak unatoč buldožerima, dizalicama, čekrcima i raznim spravama; da je bilo nesreća unatoč mjerama sigurnosti. Tako je jedan njegov drug poginuo nesretnim slučajem, zdrobljen od tereta, a i on sam bio je jednom ranjen od udarca metalne šipke. Čovjek je bio sretan što može s nekim razgovarati o svom zvanju, o svom poslu. Bog je slušao tog čovjeka kako priča, slušao je kako se tako pomiješa katkad ponešto krvi s betonom. Kao voda s misnim vinom. Bila je već noć i toranj je sada, uvečer, bio samo mračni obris u tmini. - Zovem se Ruis, reče čovjek. Uđi načas, moći ćemo bolje razgovarati. Bog je slijedio Ruisa u baraku: bila je kao i sve barake što se mogu vidjeti u blizini gradilišta, barake u koje nikada nitko ne ulazi. Ovdje su bila tri ležaja, stol, stolice, štednjak i nekoliko kovčega. Sve čisto i uredno. Ruis objasni Bogu da u podne uzima ručak u kantini, ali da navečer kuha ovdje sa svojim drugovima. - Oni večeras nisu ovdje, reče Ruis. Uskrs je. Tri se dana ne radi, pa su otišli svojim roditeljima u Aubervilliers. - Hoćeš li večerati sa mnom? predloži Ruis nakon kratke stanke. Imam sve što treba, vidjet ćeš. Znaš, glupo je, ali ne volim jest sam. Kad sam ručaš, to nije pravi ručak. Bog radosno prihvati. I on je više volio gošćenja kod kojih se ne dijeli samo ono što je na stolu nego i ono što živi u dubini srca. Iz ormara Ruis uzme rajčice, luk, papriku i nekoliko svježih jaja. Jednim pokretom ruke Ruis sprži jaja, jelo koje su podijelili bez ustručavanja kao dva brata koja su se ponovno našla nakon dugog rastanka. Ruis je bio sretan. I Bog. Volio je takve prisne susrete s ljudima. Vino je bilo dobro, dobro vino iz Portugala. - Moje domaće, objasni Ruis. Čuvam uvijek nekoliko boca za prijatelje. Bilo je pravo misno vino. Poslije večere dugo su razgovarali. Ruis pokaže Bogu fotografiju svoje žene i djece koji su postali dolje, u domovini. Bog mu je govorio o suncu i zvijezdama, o pjesmi ptica, o plavim leptirima, o smiješku djece kad snivaju i o svježini večeri poslije sparnoga dana. Zatim više ništa nisu govorili. Njihova su srca bila jedno. Nisu im više trebale riječi da bi se razumjeli. Bog i Ruis su se uistinu susreli. (11. stanica...sutra)

XI JEDANAESTA STANICA Sutradan bila je subota. Nakon sinoćnje kalvarije u metrou Bog se odluči malo odmoriti. Prije nego što ga je pozvao da se smjesti za tu noć na jednom od slobodnih ležajeva, Ruis mu reče da će danas ustati kasnije, da se malo "vrati" od ranih ustajanja. Bog na to nije ništa primijetio: i on je bio umoran, a nije baš mogao tako često ujutro duže spavati. Kad se Bog probudi, Ruis je ipak već bio ustao, oprao se, glatko obrijao. Osjećao se miris svježe kave. Ruis reče svom novom prijatelju da će skoknuti po kruh za doručak, a on da se za to vrijeme, ako hoće, može malo urediti: eto, tu mu je sve što treba. Nije morao Bogu ponavljati, jer Bog se nije dao moliti, nego se uredio. Pa konačno, nije više bio dijete... Kad se četvrt sata kasnije Ruis vratio, Bog se osjećao dobro, vrlo dobro, kao nekoć u Galileji nakon dobro provedene noći pod smokvom. Bio je dobre volje i doručkovao je s tekom. A nakon toga Ruis mu predloži da malo prošetaju po toj četvrti. Oko trinaest sati ušli su u snack-bar i ručali jedan sučelice drugom. Ruis je navaljivao da sam plati. Bog nije navaljivao. Da je morao platiti račun, morao bi stvoriti lažni novac umnažajući potajno nekoliko novčića što ih je još imao. A kako nije volio lažne stvari, odustane od te zamisli. Ruis je dakle platio. Ali Bog brižljivo zabilježi u svoj notes visinu računa da može kasnije vratiti stostruko, po svom običaju. Ruis neće ništa izgubiti čekajući: nadoknađen će mu biti i trud i trošak. Potkraj poslijepodneva vratiše se u baraku. Ruis uze gitaru ispod kreveta i poče pjevati dubokim glasom tužaljke iz svoje zemlje. Bog je sanjario slušajući Ruisa, plješćući katkad rukama da bi popratio glazbu. Osjećao se dobro u toj baraci, u tom kutku raja, na podnožju babilonskog tornja, s Ruisom, svojim novim prijateljem. Navečer, kad je pala noć, Ruis spremi gitaru i reče Bogu da očekuje prijatelje, neke drugove s gradilišta i jednog svećenika među njima. Kad Bog najavi kako kani poći, Ruis mu reče da može ostati jer će svi zajedno slaviti misu i neće biti nipošto suvišan. - Na misi, reče on, prijateljevi prijatelji postaju prijatelji. I što je više prijatelja, to je misa ljepša. Bogu se to učini vrlo kršćanskim i reče Ruisu da će ostati. Dolazili su jedan za drugim: dvanaestak ljudi, koji su se svi poznavali i veselo pozdravljali. Svećenik je bio posljednji. Imao je tridesetak godina i grube ruke, radničke. Zvao se Andre i govorio je dobro portugalski. Ruis predstavi Boga Andreu i svojim drugovima, koji ga toplo primiše. Malo se stisnuše, jer ih je sada bilo dvanaest, i počeše pričati međusobno, svi zajedno, bratski. Nakon toga Andre je započeo misno slavlje na malom drvenom stolu koji su u međuvremenu priredili. Svi su, u tišini, slušali riječ Božju: ona je te večeri prodirala vrlo duboko u srca. Bio je Uskrs i svatko je doživljavao i proživljavao riječi i djela Gospodnja. I Bog također, koji je bio ovdje, među njima, kao svaki put kad se sastaju u njegovo ime. U času pričesti Andre, koji je predsjedao zajednici, bio je pomalo iznenađen kad je vidio da Ruisov prijatelj ne pristupa primiti pričest. Ta on je tako aktivno sudjelovao na slavlju, a za vrijeme molitve vjernika, poslije Evanđelja, kad je i on dao oduška svome srcu i progovorio, njihova su se srca zapalila. - Sigurno je neki katekumen, pomisli Andre. Treba mu dati vremena da nađe svoj put, svoj smjer. Pa ipak, Bog se pričestio u sebi: bio je u zajedništvu, duboko, s ovim ljudima koji su te uskrsne večeri slavili euharistiju i bili jedno s njime. On je bio sve u svima. Njihova je radost bila njegova radost. Poslije mise svečanost se nastavila. Prisna svečanost, bratska večera, kojoj je svatko pridonio svoj dio što ga je jednostavno donio da bi radost bila potpuna. Pilo se i jelo, razgovaralo i pjevalo. Nakon posljednje čaše, čaše prijateljstva, rastali su se i svatko je odnio kao dragocjenost u svom srcu, srcu koje je postalo lakše, živu uspomenu ove večeri. Bog se oprostio od Ruisa, koji je bio pomalo tužan zbog tog rastanka, kao apostoli prije Uzašašća. - Vidjet ćemo se opet, nadam se - reče on. - Svakako, odvrati Bog. Ja nikada ne napuštam svoje prijatelje. - Znam, reče Ruis. - Uostalom, ako jednoga dana ne budeš znao gdje bi proveo noć, znaš gdje stanujem. Bit će uvijek mjesta za tebe u mojoj baraci. - Znam, odvrati Bog. I krene u noć, onu uskrsnu noć kad su, pomalo posvuda u svijetu, ljudi kao Ruis i njegovi drugovi spajali nebo i zemlju i učvršćivali - kao cementom - vječnost. Bog neće tako skoro zaboraviti Montparnasse gdje je bio tako Dobrodošao. (12. stanica...sutra)

XII DVANAESTA STANICA Dok se udaljavao od tornja na podnožju kojega je s Ruisom i njegovim prijateljima proslavio Uskrs u onoj skromnoj baraci, gdje je mala svjetlost i dalje gorjela i bdjela u noći - Bog je bio sretan. Očito je jako volio ove susrete s ljudima kad se srca i duše združuju i kad svatko može konačno biti ono što jest, otvoren prema drugima u radosti, prijateljstvu i bratstvu. Hodao je do ulice Raspail i tu je ušao u metro u smjeru Nation. Bilo je tek deset sati navečer i u to vrijeme metro je bio prazan. Bilo je mirno. Gotovo nitko nije bio na peronu, ni u vagonu u koji je ušao, osim jednog policajca koji se upravo vraćao iz službe. Policajac je stajao. A Bog je sjedio, i otvorivši svoj mali kovčeg, izvadi nekoliko novina što ih je nabavio sinoć u kiosku blizu Montparnassea. Brzo ih prelista. Novine "Humanite" govorile su o humanosti. "Le Monde" mu je predlagao put oko svijeta. A tjednik "Le Point" pozivao je da se odredi točka sadašnjeg stanja. Konkurentni tjednik "Express" tvrdio je da onaj koji ga kupuje svaki tjedan može biti siguran da neće propustiti novosti. Bog je znao novosti. Slijedio ih je uvijek iz blizine. Čovječanstvo se uopće nije promijenilo: Bog je o tom ipak ponešto znao. A što se svijeta tiče, svi znaju kako treba mnogo hrabrosti da čovjek njime prođe. Iako ga ništa nije na to sililo, Bog otvori "Express" i ustanovi da se jedna od dviju stranica nalazi već u metrou na reklamnim plakatima; također ustanovi da mali oglasi zaista nisu stvoreni za njega. On nije imao višu ekonomsku školu, niti išta za generalnog direktora, nije imao ni curriculum vitae: on nema biografije niti posebnih uvjeta. I nije težio da se "popne" na ljestvici, nego naprotiv da se spusti, da se utjelovi. Novac ga nije zanimao. Ukratko, osjećao se dobro kakav jest i nije osjećao potrebu da tu nešto mijenja. Osim toga, da je morao proći testove, sigurno bi pao. Otkrili bi da je superdarovit dakle nenormalan, a grafolozi bi bez milosti udaljili tog kandidata kojemu je strast da sve piše krivim crtama i koji uvijek blesavo spaja riječi poput "ljubi" i "ljudi". Policijski agent bez riječi je motrio tog čovjeka. Kad čita toliko novina, sigurno je novinar. Dvojicu takvih pošteno je izbubetao prije osam dana za vrijeme neke manifestacije: ta dva tipa htjela su ga fotografirati dok je vukao za kosu mladog ljevičara od dvadesetak godina. Vjerojatno je sve to agentu uznemirilo savjest, i on je izašao na idućoj stanici. - Možda će se ispovjediti prije nego sjedne za stol, pomisli Bog, koji je uvijek nudio ljudima najbolje nakane na svijetu. Osobito u uskrsno veče. Kad je stigao na stanicu Nation, Bog spremi "Express" u kovčeg, i pošto je malo lutao labirintom hodnika i pomičnih stepenica, uđe u express-metro. Pola sata kasnije bio je u Boissy-Saint-Leger. Stigavši tamo, uđe opet u telefonsku govornicu i okrene broj koji je dobro poznavao. Broj svojih prijatelja koji su kasno lijegali i koje je uvijek posjećivao kad bi prolazio ovim krajem. - Halo! Tko je? upita sićušni glasić. Bila je to mala Pascalou. - Dobra večer, Pascalou. I sretan ti Uskrs, reče Bog. Ne pitaš me tko sam? - Nije potrebno, prepoznala sam tvoj glas. Gdje si? - U Boissyju. - Ne miči se! Doći će po tebe. Upravo smo se vratili s mise. Bilo je divno, znaš, svirali su gitaru. Evo, idemo po tebe! Bog se nasmiješi i odloži slušalicu. Dvadeset minuta kasnije našao se sa svojim prijateljima negdje u Val d'Yerres. U stanu se ništa nije promijenilo. Bilo je udobno. Čovjek se tu ugodno osjeća. Zato je Bog rado od vremena do vremena navraćao ovamo. To je za njega, u neku ruku, bila kućica za odmor. Bog poljubi djecu. Primijeti da su napredovala stasom i mudrošću. Osobito najmlađi, čiji se rječnik obogatio pa je sada, kao i veliki, znao sve njihove masne riječi. Bila je divna večer, kao svaki put kad bi došao. Bog je volio glazbu, a mi smo poznavali njegov ukus, i zato smo stavili ploče s Mozartom. Bog je bio ushićen, kao da je "među anđelima". Djeca se, dakako, nisu dala u krevet. Stariji sin htio mu je pokazati svoju sobu koju je sveže oličio. Bernadetta mu je rekla da je provela tri tjedna u Engleskoj prošloga ljeta i da je misa ondje prava derača. Pascalou je tražila još jedan poljubac prije nego što će zaspati među svojim lutkama. Najmlađi pak, koji je malo govorio, ali nije zato manje mislio, htio je znati da li Bog voli pecati i kuglati. Bog se divio sobi, obećao je poći u Englesku da vidi kako se tamo odvija liturgija, poljubio je malu Pascalou, kako je tražila, a najmlađemu je rekao da će sutra, ako hoće, biti njegov partner u kuglanju. Budući da je Bog imao svoja načela i da je prošli put kad nas je posjetio odbio leći u naš bračni krevet, jer, kako je govorio, nije htio rastaviti čak ni za jednu noć one koji su se sjedinili svetim vezama braka, proveo je noć u dnevnom boravku. Na gumenom madracu. (13. stanica... sutra)

XIII TRINAESTA STANICA Kad sam sutradan ustao oko osam sati još snenih očiju, jer smo vrlo kasno legli, vrata dnevnog boravka bila su otvorena a gumeni madrac pažljivo složen. Bog je sigurno, po svom običaju, rano ustao da bi prošetao po obližnjoj šumi. Jako je volio tu šumu s potocima, s tisuću ptica i stoljetnim stablima koja su se dizala visoko, vrlo visoko prema nebu. Nisam se prevario. Pola sata kasnije zazvonilo je na vratima. Bio je On. Nasmiješen kao uvijek i izgledao je u punoj formi. Pričao nam je o svojoj šetnji, o nježnim kapljicama rose, o svježem jutarnjem povjetarcu koji je polako njihao grane, o riđoj vjeverici s kojom je malo porazgovorio. Sjedeći na klupi, odrezao je sebi dugi štap da bi mogao razgrtati gljive. Donio ih je nekoliko, nanizane na stabljici paprati: nekoliko vrganja i smrčaka. Poslije doručka Bog upita najmlađega je li spreman za kuglanje. Bio je spreman. Tako su se njih obojica spustila do susjednog terena da odmjere svoje snage. Bog je imao neizvježbanu ruku. Zato je izgubio prvu partiju. Ali je dobio drugu. Odlučnu je igru izgubio, jer je u pogledu maloga partnera primijetio cakljenje žalosti i razočaranja. Učini, dakle, napor da bi elegantno bio potučen. Mali je bio oduševljen. Bog je to i htio! Bog toplo čestita pobjedniku i objasni mu da se tako od pobjede do pobjede malo-pomalo postaje čovjek. Bio je dobar pedagog. Bio je sigurno izvrstan vjeroučitelj. O podne, za ručkom, bilo je veselo. Bog je ručao s velikim tekom, svaki čas ometan od djece koja su ga obasipala pitanjima i dakako tražila odgovore. Bog je bio strpljiv, vrlo strpljiv. Imao je zaista očinsko srce. Poslije ručka, kad su djeca otišla, netko svojim kockama, netko svojim lutkama, i dok je moja žena kuhala kavu koju je on volio, Bog mi ispriča sve što mu se dogodilo otkada se spustio prije dva dana na peron metroa. Bili smo u mojoj radnoj sobi. Kad je završio svoju priču, pogleda me i reče: - Naravno, pretpostavljam da si uključio magnetofon? - Istina je, rekoh. Očito, tebi se ne može ništa prikriti. Zar je to, po tvom mišljenju, grijeh? - Ne, reče on. Ali za svoju pokoru stavi sve ovo na papir. Za moj arhiv. Svaki put kad otputujem, pravim izvještaj. To oduzima vremena, a ja nisam previše nadaren za pisanje. Dakle, kad bi mi mogao pomoći... Obećao sam mu da će imati svoj izvještaj. Stavite se na moje mjesto! Ako postoji itko kome se ne može uistinu ništa odbiti, onda je to On. Poslije kave, čiji je okus Bog kao vrsni poznavalac pohvalio, shvatio sam da želi ostati načas sam s mojom ženom. Zato sam se neupadljivo izgubio. Koliko sam ih oboje poznavao, sigurno su imali mnogo toga kazati jedno drugome. Ali neću vam reći što su razgovarali, i to zato što ne znam. Susret s Bogom uvijek je tajna. A tajna se ne stavlja na veliko zvono. Tajna se proživljava u dubini srca, kao ljubav. Čuva se u svojoj nutrini kao blago. Sunce je počinjalo zalaziti na obzorju i podigao se neku suhi vjetrić, te su djeca navaljivala da Bog ostane s nama do sutra. No, reče nam da mora otići. - Ali, ti ćeš se vratiti? upita Pascalou. - Obećavam, reče Bog. Zakuni se! - Nikada se ne kunem, reče Bog. Ali držim svoja obećanja. - Tako je, oprosti, zaboravila sam. Bog poljubi Pascalou i oprosti se od članova obitelji. Dok sam ga pratio na susjedni kolodvor, rekao mi je da ne zaboravim na izvještaj. Ni ja se neću zakleti, ali obećao sam mu da ću se dati što prije na posao. Kod Brunoya Bog uđe u vlak, u "limenu harmoniku", kako se kod nas kaže. Dvadeset minuta kasnije bit će na kolodvoru Lyon. Kad sam se vratio kući, žena mi reče da je zaboravio svoj notes s adresama. - Zar to nije čudno! reče Pascalou. Svaki put kad dođe k nama nešto zaboravi. Stvarno je istina. Već je tako zaboravio jedan pulover, jedan pojas, lulu i nožić. Bog je očito bio Vječiti rastresenjak. Sigurno je pjesnik. (14. posljednja stanica...sutra)

XIV ČETRNAESTA STANICA Na kolodvoru Lyon bilo je mirno, sasvim mirno, kao uvijek na uskrsnu nedjelju. Jučer i prekjučer oseka je odnijela prema dalekim obalama tisuće muškaraca i žena, stiješnjenih, nabitih u prepunim vlakovima. To će ih malo oporaviti od metroa... Plima će se podići tek sutra, na kraju uskrsnog vikenda. Tada će opet biti gužva, gužva kao u osam sati navečer. Stigavši na kolodvor, Bog uđe u telefonsku govornicu i okrene tajnoviti broj koji je uzalud pokušavao dobiti prije dva dana. Ovaj put linija je bila slobodna. Bog upita Petra bi li mogao produžiti dva dana svoj boravak na Zemlji. Petar reče da se to ne može: "Stvarno nisu mogli više bez Njega u raju; novodošli su bili nestrpljivi: htjeli su ga svakako upoznati; obećano im je da će ga gledati licem u lice, pa su ga tražili. Ostali, već navikli, koji se mjesecima godinama, stoljećima, kap po kap, naslađuju svojom Vječnošću, počeli su se dosađivati u njegovoj odsutnosti; čak su i anđeli bili nervozni." Bog pomisli kako je ono što je čovjeku očito moguće: od vremena do vremena produžiti neki vikend ili putovanje za dan, dva - Bogu ipak nemoguće. A kako je imao u najvećoj mjeri razvijen osjećaj odgovornosti, reče Petru, svom vjernom svetom Petru, koji mu je učinio toliko usluga, da će se bez zakašnjenja vratiti, da se može s njim računati i pripremiti kao obično njegov povratak u raj. U metrou koji ga je odveo na stanicu, tajnu stanicu gdje je sve bilo predviđeno za njegovo uzašašće, za "prinebljenje", kako je govorio sveti Petar - koji je uvijek s velikim zanimanjem pratio sada već obredni način kojim se privode Zemlji kozmonauti, zdravi i čitavi - Bog je mislio na sve one muškarce, na žene i djecu što ih je susreo u metrou ovih posljednjih dana; mislio je na susrete što ih je doživio, na ono što je vidio i čuo. Neke scene i neki događaji podsjetili su ga na Muku, onu bolnu muku koju je proživio jednog vikenda kao što je ovaj. Vidio je suze i patnje, naslutio muke i tjeskobe u pogledima i u srcima. Ali također, tu i tamo, i tihe radosti i skromne sreće. Sve će ovo jednoga dana stvoriti stručak cvijeća, stručak cvijeća za vječnost, vječnost blaženu čiju će tajnu tada svatko znati, veliku tajnu: Davati onaj dio sebe koji je drugima potreban da bismo bili zajedno sretni, svi zajedno uvijek. Yerres, o Uskrsu 1973.