Marketing
III
TREĆA STANICA
Bog ustane
i pođe hodnikom,
dugim hodnikom
koji kao da nema kraja.
Uspe se stepenicama
i spusti za dvije,
pa pričeka tri minute
ispred automatskih vratašca
koja su se zatvorila pred njim
bučno škripeći.
Na trenutak
Bog je bio u napasti da prijeđe
iznad vratašaca
ili kroz vratašca,
ali se pravodobno
sjeti
da se nalazi u metrou
među ljudima
i da bi mogao time izazvati cirkus.
Strpljivo dakle pričeka
otvaranje vratašca.
Cirkus je bio na peronu.
Bio je svugdje.
SKANDAL, CIRKUS, SKANDAL
skandirale su reklame,
reklame za dame,
koje su zanimale samo muškarce,
sudeći po pogledu,
mutnom,
otupjelom,
uznemirenom
ili ravnodušnom
što su ga bacali u prolazu
na goleme plakate.
A ženama se živo fućkalo za te reklame
ili su se bar tako pravile.
Bog ispod oka
neupadljivo pogleda
steznik
što ga je reklama
htjela nametnuti ženama
govoreći da bi one
s time
sigurno imale divno držanje.
I on se sjeti Eve,
divnog stvora što ga je izvajao
na početku svijeta
da pravi društvo Adamu.
Pomisli da je njoj sigurno bilo
udobnije
u tunici od kože
koju joj je izradio
po mjeri, prosim fino,
nakon slučaja s jabukom.
Valja reći da je tunika bila
od zlatne lasice,
što Biblija ne spominje,
i da je Eva imala dobru liniju.
Bila je dobro građena,
"kao salivena".
Bog je to svakako dobro znao.
Bog se nasmiješi pri pomisli da je upravo on
"lansirao" modu,
prvu modu.
Možda pomalo mini,
ali imao je zato ispriku:
bila je to prva žena koju je obukao.
A uostalom, čini se da se to i Adamu svidjelo.
Da, Bog je bio prvi veliki krojač,
prvi "kreator",
kako se danas kaže.
Zaustavivši se pred jednim izlogom
što su ga postavili na peronu,
a držao ga je poznati modni kreator,
nije osjetio ni najmanji kompleks.
Pomisli da bi se Dior, Fath,
Coco Chanel i ostali slični,
koji danas lansiraju modu,
mogli sakriti
sa svojim izvještačenim kreacijama.
To je konfekcija.
I imitacija.
Bilo je već deset sati.
Pokraj Boga
sjedne neki čovjek,
mladi stručnjak
koji je sanjao o unapređenju
i bubao priručnik iz informatike.
Metasemiotika? Konkatenacija?
Bog ne bi znao reći što je to,
on koji se već toliko namučio
da bi razumio latinski
kad su mu se obraćali na tom jeziku,
a tako je jednostavno
upotrebljavati žive riječi
svakidašnjeg govora
da bismo mu rekli:
"Volim te",
"hvala",
"oprosti".
- Samo da ne ubace
molitvu i liturgiju
u kompjutor - pomisli.
- Tada bih se morao iznova uklopiti u posao
i sam se preustrojiti.
No, to bi bio vrhunac!
Bog izađe kod Opere.
Na peronu
neki se starac rušio
pod teretom golema kovčega.
Bio je to emigrant,
stranac izgubljen u ovom Babilonu,
koji se iskrcao iz vlaka
prije dva sata
na kolodvoru Austerlitz,
pošto je već proveo noć
sjedeći na svom kovčegu,
i od tada je
lunjao bez kraja i konca
labirintom hodnika
i prilaza metrou.
U slobodnoj ruci
čovjek je držao komadić papira,
sav zgužvan,
na kojem je netko,
rođak ili prijatelj,
načrčkao neku adresu,
adresu neke straćare,
negdje u sjevernom predgrađu.
Bog pristupi čovjeku,
pročita adresu i,
bez riječi,
uze kovčeg
smiješeći se zahvalnom čovjeku,
dajući mu znak da ga slijedi.
Stranac reče u sebi da ima stvarno sreću
što je konačno susreo čovjeka
koji se zanima za njegovu sudbinu,
za njegovu nevolju
i bijedu.
Pomisli da je to uistinu providnost.
I Bog to pomisli,
koji se noseći kovčeg
sjeti onog Šimuna,
podrijetlom Cirenca,
koji mu je jednoga petka kao što je ovaj
pomogao nositi teret,
golemi teret, drveni križ,
istesan od teške grede,
križ koji nema nikakve veze s križevima
što vise danas o vratu ljudi
kao ukras,
križ na koji su ga
razapeli.
Bog otprati starca
do zadnje stanice metroa.
I ondje mu pokaza put,
cestu kojom treba poći
da bi došao do svog cilja.
Čovjek se neće izgubiti,
jer put koji Bog pokazuje
uvijek je dobar put.
Starac je bio ganut
i reče Bogu da navrati
jedne večeri,
nakon posla,
čim se bude smjestio.
Bog mu reče da će svakako doći.
A on je uvijek držao svoja obećanja.
(4. stanica... sutra)
Post je objavljen 08.03.2011. u 22:41 sati.