XII
DVANAESTA STANICA
Dok se udaljavao od tornja
na podnožju kojega je
s Ruisom i njegovim prijateljima
proslavio Uskrs
u onoj skromnoj baraci,
gdje je mala svjetlost
i dalje gorjela i bdjela
u noći -
Bog je bio sretan.
Očito je jako volio
ove susrete s ljudima
kad se srca i duše združuju
i kad svatko može
konačno biti ono što jest,
otvoren prema drugima
u radosti,
prijateljstvu
i bratstvu.
  
Hodao je do ulice Raspail
i tu je ušao u metro
u smjeru Nation.
Bilo je tek deset sati navečer
i u to vrijeme
metro je bio prazan.
Bilo je mirno.
Gotovo nitko nije bio na peronu,
ni u vagonu
u koji je ušao,
osim jednog policajca
koji se upravo vraćao iz službe.
Policajac je stajao.
A Bog je sjedio, i
otvorivši svoj mali kovčeg,
izvadi nekoliko novina
što ih je nabavio sinoć
u kiosku
blizu Montparnassea.
Brzo ih prelista.
Novine "Humanite" govorile su o humanosti.
"Le Monde" mu je predlagao put
oko svijeta.
A tjednik "Le Point"
pozivao je da se odredi
točka sadašnjeg stanja.
Konkurentni tjednik "Express"
tvrdio je da onaj koji ga kupuje
svaki tjedan
može biti siguran
da neće propustiti novosti.
Bog je znao novosti.
Slijedio ih je uvijek iz blizine.
Čovječanstvo se uopće nije promijenilo:
Bog je o tom ipak ponešto znao.
A što se svijeta tiče,
svi znaju
kako treba mnogo hrabrosti
da čovjek njime prođe.
Iako ga ništa nije na to sililo,
Bog otvori "Express"
i ustanovi da se jedna od dviju stranica
nalazi već u metrou
na reklamnim plakatima;
također ustanovi
da mali oglasi
zaista nisu stvoreni za njega.
On nije imao višu ekonomsku školu,
niti išta za generalnog direktora,
nije imao ni curriculum vitae:
on nema biografije niti posebnih uvjeta.
I nije težio da se "popne" na ljestvici,
nego naprotiv da se spusti,
da se utjelovi.
Novac ga nije zanimao.
Ukratko, osjećao se dobro kakav jest
i nije osjećao potrebu da tu nešto mijenja.
Osim toga, da je morao proći testove,
sigurno bi pao.
Otkrili bi da je superdarovit
dakle nenormalan,
a grafolozi bi bez milosti
udaljili
tog kandidata
kojemu je strast da sve piše
krivim crtama
i koji uvijek blesavo spaja
riječi poput "ljubi" i "ljudi".
 
Policijski agent
bez riječi je
motrio tog čovjeka.
Kad čita toliko novina,
sigurno je novinar.
Dvojicu takvih pošteno je izbubetao
prije osam dana
za vrijeme neke manifestacije:
ta dva tipa htjela su ga fotografirati
dok je vukao za kosu
mladog ljevičara od dvadesetak godina.
Vjerojatno je sve to agentu uznemirilo savjest,
i on je izašao na idućoj stanici.
- Možda će se ispovjediti
prije nego sjedne za stol,
pomisli Bog,
koji je uvijek nudio ljudima
najbolje nakane na svijetu.
Osobito u uskrsno veče.
  
Kad je stigao na stanicu Nation,
Bog spremi "Express"
u kovčeg,
i pošto je malo lutao
labirintom hodnika
i pomičnih stepenica,
uđe u express-metro.
Pola sata kasnije
bio je u Boissy-Saint-Leger.
Stigavši tamo,
uđe opet u telefonsku govornicu
i okrene broj koji je dobro poznavao.
Broj svojih prijatelja
koji su kasno lijegali
i koje je uvijek posjećivao
kad bi prolazio ovim krajem.
- Halo! Tko je?
upita sićušni glasić.
Bila je to mala Pascalou.
- Dobra večer, Pascalou. I sretan ti Uskrs,
reče Bog.
Ne pitaš me tko sam?
- Nije potrebno, prepoznala sam tvoj glas.
Gdje si?
- U Boissyju.
- Ne miči se! Doći će po tebe.
Upravo smo se vratili s mise.
Bilo je divno, znaš,
svirali su gitaru.
Evo, idemo po tebe!
Bog se nasmiješi i odloži slušalicu.
Dvadeset minuta kasnije
našao se sa svojim prijateljima
negdje u Val d'Yerres.
U stanu se ništa nije promijenilo.
Bilo je udobno.
Čovjek se tu ugodno osjeća.
Zato je Bog rado od vremena do vremena
navraćao ovamo.
To je za njega, u neku ruku,
bila kućica za odmor.
Bog poljubi djecu.
Primijeti da su napredovala
stasom
i mudrošću.
Osobito najmlađi,
čiji se rječnik obogatio
pa je sada,
kao i veliki,
znao sve njihove masne riječi.
Bila je divna večer,
kao svaki put
kad bi došao.
Bog je volio glazbu,
a mi smo poznavali njegov ukus,
i zato smo stavili ploče s Mozartom.
Bog je bio ushićen,
kao da je "među anđelima".
Djeca se, dakako,
nisu dala u krevet.
Stariji sin htio mu je pokazati svoju sobu
koju je sveže oličio.
Bernadetta mu je rekla
da je provela tri tjedna u Engleskoj
prošloga ljeta
i da je misa
ondje
prava derača.
Pascalou je tražila još jedan poljubac
prije nego što će zaspati
među svojim lutkama.
Najmlađi pak,
koji je malo govorio,
ali nije zato manje mislio,
htio je znati
da li Bog voli pecati
i kuglati.
Bog se divio sobi,
obećao je poći u Englesku
da vidi
kako se tamo odvija liturgija,
poljubio je malu Pascalou, kako je tražila,
a najmlađemu je rekao
da će sutra,
ako hoće,
biti njegov partner
u kuglanju.
Budući da je Bog imao svoja načela
i da je
prošli put
kad nas je posjetio
odbio leći u naš bračni krevet,
jer,
kako je govorio,
nije htio rastaviti
čak ni za jednu noć
one koji su se sjedinili
svetim vezama braka,
proveo je noć u dnevnom boravku.
Na gumenom madracu.
(13. stanica... sutra)
|
