X
DESETA STANICA
Na Montparnasseu
u ono vrijeme
bilo je
kao na svim stanicama
gdje je ujedno i kolodvor:
bio je sat velikog povratka
prema novim naseljima
i stambenim blokovima
velikog predgrađa.
 
Čim se nađu na peronu,
ljudi trče.
Bar oni koji mogu.
Jedva su bili ušli u metro,
a sada je problem izaći.
I to što brže,
da im vlak ne ode,
onaj vlak koji će ih konačno
dovesti kući.
A kad budu kod kuće,
moći će se napokon dobro istuširati:
bar su to zaslužili.
I Bog
bi se rado okupao.
Kao nekoć na Tiberijadskom jezeru...
Kako je bila divna voda
nakon ribarenja
s apostolima!
Pravi užitak.
Nije bilo gužve na plaži.
Bilo je mjesta za svakoga,
nije trebalo tražiti rezervaciju
više mjeseci unaprijed
da bi se našla soba u nekom hotelu.
Bilo je još zlatno vrijeme.
"Mediteranski klub" još nije postojao,
ali nitko se zbog toga nije žalio.
I konačno, kad nije bilo mjesta u prenoćištu
na obali jezera,
to nije bio problem:
postavili bi roštilj vani, pod vedrim nebom,
u društvu s prijateljima.
Pilo se i smijalo,
radosno se lomio kruh
i pričale novosti.
Nakon toga odmarali bi se
u sjeni barke
dok su se sušile mreže.
 
Ali Bog je bio u metrou,
u Montparnasseu.
A jedina kupka što ju je metro nudio
bila je kupka u znoju,
znoju koji vam se lijepi za kožu
i zaudara po umoru:
vašem i susjedovom.
Pravi znoj Velikog petka.
 
Na zidovima
upadljiv,
deset puta ponovljen
plakat
hvalio je prednosti
novog automobila,
nekog super "božanstva"
koje će i svog vlasnika učiniti
pravim bogom.
Ništa manje.
Bog,
koji nije bio jak u mehanici,
kao ni u teologiji,
prizna da je sve to duhovito.
Znao je da
tu gore,
na bulevaru,
ta "božanstva",
kao i ostala vozila,
zastajkuju
svakih deset metara
i da se "bogovi"
koji njima upravljaju
grizu
kod svakog crvenog svjetla,
s masnom psovkom na usnama,
s tigrom u motoru
i s trunom bijesa
na dnu srca...
  
U metrou je bila gužva.
Ljudi su se gurali,
katkad čak i derali
jedni na druge.
Ali ovdje su bar
pješaci kraljevi.
Uistinu:
Koliko se god osvrtao oko sebe,
Bog još nije vidio ni jedan auto
na peronu metroa.
No, tko zna?
Možda ni to neće izostati...
- Idući put kad budem došao,
reče u sebi,
bit će sigurno natpisa:
"metro-auto-vagon".
Sa zrncem ludosti
što su ga dodali
mozgu koji sam im jednom stavio u glavu
ljudi su kadri i to pronaći!
 
Bilo je oko dvadeset sati,
i Bog
opet
poče osjećati ozbiljnu glad.
Zalogaj s Mimileom bio je daleko,
a kako još nije bilo
vagona-restorana u metrou,
Bog odluči izaći
da se okrijepi
i udahne malo svježeg zraka.
Stane na pomične stepenice
i nađe se na ulici.
Prvo što je Bog vidio
bio je Babilon,
kula babilonska,
golema kula koja je
ponosno
uzdizala svoj kostur prema nebu.
Bog,
koji se pomalo razumio u arhitekturu,
stajao je tu, na pločniku,
pokraj baraka,
odmjeravajući razmjere
i čvrstoću građevine
kadli neki čovjek izađe iz barake
s kotlom u ruci.
Bio je to čovjek od tridesetak godina,
opora lica, ali nasmiješen.
- Lijep posao, zar ne, gospodine?
reče čovjek
s izrazitim stranim naglaskom.
- Veliko je - reče Bog,
koji nije mislio samo
na visinu građevine
nego i na sve proračune,
na sve studije
i na sav posao koji je bio potreban
da bi se tako,
dan za danom,
nizali katovi betona.
- Ja radim sasvim gore,
reče čovjek,
Portugalac s gradilišta.
Portugalac ispriča Bogu
kako je taj toranj
malo-pomalo
rastao
kao stablo;
kako su duboko u zemlji
usadili korijenje
prije no što su podigli trup;
i da ih je bila čitava armija
kao on
koji su radili na tom gradilištu,
da su došli iz svih zemalja,
da je posao bio težak
unatoč buldožerima,
dizalicama,
čekrcima
i raznim spravama;
da je bilo nesreća
unatoč mjerama sigurnosti.
Tako je jedan njegov drug poginuo
nesretnim slučajem,
zdrobljen od tereta,
a i on sam bio je jednom ranjen
od udarca metalne šipke.
Čovjek je bio sretan
što može s nekim razgovarati
o svom zvanju,
o svom poslu.
Bog je slušao
tog čovjeka kako priča,
slušao je kako se tako
pomiješa katkad
ponešto krvi s betonom.
Kao voda s misnim vinom.
Bila je već noć
i toranj je sada,
uvečer,
bio samo mračni obris
u tmini.
- Zovem se Ruis, reče čovjek.
Uđi načas,
moći ćemo bolje razgovarati.
Bog je slijedio Ruisa u baraku:
bila je kao i sve barake što se mogu vidjeti
u blizini gradilišta,
barake u koje nikada nitko ne ulazi.
Ovdje su bila tri ležaja,
stol,
stolice,
štednjak
i nekoliko kovčega.
Sve čisto i uredno.
Ruis objasni Bogu da u podne
uzima ručak u kantini,
ali da navečer kuha ovdje
sa svojim drugovima.
- Oni večeras nisu ovdje,
reče Ruis.
Uskrs je.
Tri se dana ne radi,
pa su otišli svojim roditeljima
u Aubervilliers.
- Hoćeš li večerati sa mnom?
predloži Ruis
nakon kratke stanke.
Imam sve što treba,
vidjet ćeš.
Znaš, glupo je,
ali ne volim jest sam.
Kad sam ručaš,
to nije pravi ručak.
Bog radosno prihvati.
I on je više volio gošćenja
kod kojih se ne dijeli
samo ono što je na stolu
nego i ono što živi u dubini srca.
  
Iz ormara
Ruis uzme rajčice,
luk,
papriku
i nekoliko svježih jaja.
Jednim pokretom ruke
Ruis sprži jaja,
jelo koje su podijelili
bez ustručavanja
kao dva brata koja su se ponovno našla
nakon dugog rastanka.
Ruis je bio sretan.
I Bog.
Volio je takve prisne susrete s ljudima.
Vino je bilo dobro,
dobro vino iz Portugala.
- Moje domaće, objasni Ruis.
Čuvam uvijek nekoliko boca
za prijatelje.
Bilo je pravo misno vino.
Poslije večere
dugo su razgovarali.
Ruis pokaže Bogu
fotografiju svoje žene i djece
koji su postali dolje,
u domovini.
Bog mu je govorio
o suncu i zvijezdama,
o pjesmi ptica,
o plavim leptirima,
o smiješku djece
kad snivaju
i o svježini večeri
poslije sparnoga dana.
Zatim više ništa nisu govorili.
Njihova su srca bila jedno.
Nisu im više trebale riječi
da bi se razumjeli.
Bog i Ruis su se uistinu susreli.
(11. stanica...sutra)
|
