bogatstvo ,sreca i zdravlje

30.03.2009

Zastrašujuća
priča o pohlepi velikih korporacija,lošoj znanosti, makinacijama u donošenju
propisa ...i kako nas sve skupa obmanjuju, autorice ELAINE HOLLINGSWORTH,
objavljena je u australskom magazinu "Nexus".



Na temelju onoga što možete vidjeti, pročitati i čuti u većini masovnih i
«alternativnih» medija pomislili biste da su sveprisutna soja i njezini
derivati najcjelovitija, najprirodnija, za srce i opće zdravlje, vitku liniju i
razvoj organizma najpogodnija i općenito najdivnija namirnica koja je ikad
rasla na našoj dobroj Zemlji. Jednostavna grahorica koju je lako uzgojiti, koja
spada u sastavni dio prehrane od osvita civilizacije, obećavajući zdravlje i
vitalnost onima koji ne podno-se laktozu, novorođenčadi, starijima, ženama u
menopauzi, ljudima slabijeg zdravlja, sportašima, onima koji vode brigu o svom
zdravlju, zapravo - svima.



Nije skupa, ima je u svim krajevima svijeta, moguće ju je naći kao čistu soju
ili kao važan sastojak u tisućama drugih prehrambenih proizvoda poput kruha
koji svakodnevno jedemo, kolača, slatkiša, dječje hrane, mlijeka i proizvoda
koji zamjenjuju meso, u pahuljicama koje jedemo za doručak, umacima,
grickalicama, tjestenini; predstavlja također i bazu u sredstvima protiv
sljepljivanja. Naširoko se koristi kao stočna hrana i hrana za kućne ljubimce.
Liječnici, poljoprivrednici, nutricionisti, sportaši, ugledne kompanije čija su
imena u svakom kućanstvu postala dio naše kulture, državne vlasti - svi govore
o tome kako je ovo čudo od namirnice sigurno za upotrebu i dobro za očuvanje
zdravlja. Soja je toliko dobra i nema baš nikakvih štetnih učinaka da se
njezina prisutnost u puno industrijski proizvedenih proizvoda često puta čak ni
ne spominje. A kad je navedena, nije nas briga, svi znamo da je soja sigurna za
jelo. Ljudi zaduženi za brigu o našem zdravlju s veseljem prihvaćaju jamstva
koje im daju kompanije koje ju proizvode i prerađuju, zbog čega je dobila
status namirnice koju se «općenito smatra sigurnom za upotrebu» («GRAS»,
Gene-rally Regarded As Safe) - pa, onda je sigurno tako.



Soja se uzgaja na stotinama milijuna jutara zemlje diljem svijeta,
osiguravajući sigurnu zaradu milijunima poljoprivrednika koji veselo plaćaju
namete onima koji su kreirali njezine genetski izmijenjene sorte i pomogli
nekima od naših najvećih multinacionalnih korporacija u širenju mita koji glasi
«Soja je dobra za vas».



Žalosno je što već desetljećima ti isti kreatori i korporacije znaju i pritom
na-mjerno skrivaju dokaze o tome da dugotrajno konzumiranje soje izaziva rak i
bezbrojne druge po život opasne bolesti, uništava kosti, uništava hormonski
sustav kako ljudi tako i životinja te potiskuje seksualni nagon. Čak i da ju se
preko noći ukloni iz naše prehrane, soja je tako duboko usađena u prehrambeni
lanac i tijela svakoga tko ju je ikad pojeo da će njeni negativni učinci
zdravstvenim problemima mučiti i one koji još nisu ni rođeni.

Istina koja stoji iza napadne komercijalne integracije užasne grahorice u
zapadnjačku prehranu potresna je priča o prijevari, neodgovornosti velikih
korporacija, pohlepi, lošoj znanosti, manipulaciji medijima i javnošću,
korupciji, zastrašivanju, političkom oportunizmu, zataškavanju, pravnim
makinacijama, nedjelotvornosti kontrolnih mehanizama i nestručnosti vladajućih
tijela, tako da se u odnosu na njih kompanije za proizvodnju duhana čine poput
pravih dobričina.



Ne možete vjerovati? Možda će i vas, nakon što se upoznate s nekim od dokaza za
ove tvrdnje, uhvatiti bijes. Ne samo zbog činjenice što je uopće dozvoljen
uzgoj, prerada i prodaja još jednog u nizu prehrambenih proizvoda za koje je
dokazano da su opasni po zdravlje, nego i stoga što su u ovom slučaju njegovi
proizvođači i propagatori od njega stvorili tako uspješan mit da su državni
propisi i ljudi zaduženi za nadzor javnog zdravlja očigledno pokleknuli pred
njim, ostavivši proizvođačima doslovce potpuno slobodne ruke da nastave
dezinformirati, zbunjivati i trovati ne samo one koje su navukli na
konzumiranje njihovih pogubnih proizvoda već i svakoga tko je bez znanja o tome
prisiljen sudjelovati u konzumiranju ove toksične bombe koja se nalazi u svim
mogućim vrstama osnovnih prehrambenih sirovina, te u hrani za stoku i perad
predviđene za ljudsku prehranu. Pasivno pušenje je jedan problem, prisilna
konzumacija određenog proizvoda nešto je posve drugo.



Kako je moje zauzimanje za sigurne i prirodne alternative brojnim industrijski
dobivenim prehrambenim proizvodima i zdravstvenim postupcima u Australiji
postalo naširoko poznato, sada mi svakodnevno pristižu očajničke molbe za pomoć
ili priče o užasnim osobnim tragedijama koje su izravno povezane s upotrebom
soje.

Psihološko
pustošenje

I da, ima nekoliko ljudi koji mi govore da sam sve krivo shvatila i koji mi
šalju kopije članaka iz časopisa s citatima «pouzdanih znanstvenih dokaza» koji
«potvrđuju» kako je soja prekrasna i sigurna za svačiju upotrebu, ili me
uvjeravaju da je «Sanitarium ne bi prodavao kad ne bi bila dobra». Čini mi se
da im nije palo na pamet, ili ih za to možda nije briga, da gotovo sve ove
«dokaze» i «istraživanja» na kojima se temelje navedeni članci objavljuju, a
često puta i financiraju, iste one korporacije koje proizvode i prodaju sojine
proizvode. Ili da stalno proizvode mitove tipa «svi znaju» koji se tako dobro
uklapaju u privlačna novinarska razmišljanja nesputano razbacana po stranicama
masovnih medija, a koje, na žalost, ponavljaju i mnogi na zdravlje usmjereni
alternativni časopisi koji bi trebali biti bolje informirani!



Zato se - ubrajate li se među one koji se osjećaju dužnima održati mi dugački
govor o tome kako je «dobro poznata činjenica» da Azijci stoljećima žive na
soji -još malo strpite i pripremite da čujete kako je tek netočna ova «priča».
To je jedna od najšire prihvaćenih «znanstvenih činjenica» koju propagiraju
zagovornici soje, i jedan od najboljih primjera koliko su uspješni u ispiranju
mozga javnosti.



Puno potresnije su u «pouzdanim znanstvenim dokazima» proizvođača nikad
spomenute priče koje gotovo svakodnevno čujem od roditelja čije su male
djevojčice dobile menstruaciju, stidne dlačice, neugodan miris ispod pazuha,
ili su im narasle grudi u dobi od svega četiri ili pet godina. Ili priče
roditelja čiji se sinovi u pubertetskoj dobi toliko srame da se ne zele
tuširati u prisutnosti svojih vršnjaka jer su im narasla prsa veličine ženskih,
ili im se nisu razvili spolni organi.



Na primjer, nakon što sam u kolovozu 2002. gostovala u jutarnjoj televizijskoj
emisiji Dobro jutro na australskom Kanalu 7, naš su ured preplavili telefonski
pozivi i e-mailovi koji podupiru moja upozorenja o opasnostima od soje.
Najpotresnije su priče majki čija djeca pate od uobičajenih simptoma koje im je
prouzročila soja, a daleko najgore je svjedočanstvo šokirane majke koja je
opisala tragično djetinjstvo svog sina. Ona je tijekom trudnoće pila velike
količine sojinog mlijeka, ne znajući da pritom truje svog sina ženskim
hormonima. Kasnije, obzirom na to da joj je estrogen oštetio reproduktivni
sustav, nije mogla dojiti dječaka pa je on iz pripravka sojinog mlijeka za
dojenčad koji joj je preporučila njezina liječnica dobio dodatni estrogen
(svaki dan u količini koja je identična pet tableta za kontracepciju). Spolni
organi njezina sina nisu se razvili ali njegove dojke jesu, pa je odbijao ići u
školu dok mu nije učinjena obostrana mastektomija. Ne znajući što je uzrok
zdravstvenih problema, ova je obitelj nastavila piti sojino mlijeko; sada, u
dobi od 21 godine, njezin sin mora otići na još jednu obostranu mastektomiju
ali nemaju dovoljno novaca za taj zahvat.



Propagatori soje, koji točno znaju kako njihovi proizvodi djeluju na ljude,
uni-štili su mu život kao i živote milijuna drugih nesretnika - ali, kladim se
da bez obzira na to i dalje mirno spavaju! Istina, ovakve katastrofalne
posljedice ne pogađaju svako dijete koje jede soju. Ali to isto tako nisu rijetki,
jedinstveni ili izmišljeni slučajevi. To su dokumentirane, raširene, učestale i
u mnogim slučajevima predvidljive posljedice hormonske neravnoteže izazvane
asimilacijom velikih količina estrogena. A odakle taj estrogen? Iz hrane za
male bebe i sojinih napitaka kojima svoju djecu hrane njihovi brižni roditelji
- često puta na preporuku stručnog liječničkog savjeta. Vjerojatno je riječ o
istoj vrsti «stručnog» savjetovanja koje očito ne vidi nikakve kontradikcije u
preporuci da se potpuno istim sastojkom koji se prepisuje ženama u menopauzi,
kako bi se utjecalo na razinu njihovih hormona, može pouzdano hraniti
novorođenčad!



Jednostavno rečeno, premda za neke medicinske stručnjake očito ne dovoljno
jednostavno: hranjenje malih beba hranom na bazi soje jednako je kao da im
dajete pet kontracepcijskih tableta dnevno.lli, riječima Švicarske zdravstvene
službe: «količina estrogena u 100g sojinih bjelančevina odgovara količini
estrogena sadržanoj u jednoj kontracepcijskoj tableti», Ovu nepobitnu činjenicu
potvrđuje i veliki broj drugih istraživanja, objavljivanih još početkom
šezdesetih godina pa nadalje. Mnogi dobro obaviješteni znanstvenici i
medicinski stručnjaci tvrde da kontinuirana upotreba soje u pripremanju dječje
hrane predstavlja oblik genocida budući su ovi učinci poznati jer se o njima
unutar znanstvenih krugova piše već desetljećima.



U poglavlju Drugim riječima..., na kraju ove knjige, pronaći ćete detaljno
razrađen članak prof. dr. sci. Thea Colborna pod naslovom Mir koji iznosi
razloge zašto ni jedna majka nikad ne bi smjela staviti na kocku zdravlje svog
nerođenog djeteta jedući kemijske supstance poput onih koje se nalaze u soji.
Čvrsto vam preporučam da ga pročitate.

«Nisam
znala...»

Pijenje sojinog mlijeka za vrijeme trudnoće, kao i u prethodno opisanom
slučaju, često blokira stvaranje majčina mlijeka što zatim dovodi do hranjenja
novorođenčeta dječjom hranom napravljenom od soje. Tragično je da se tako velik
broj najgorih slučajeva oštećenja prouzročenih sojom za koje sam osobno čula
odnosi na žene kojima se dogodilo upravo to. Dok govore o užasnim zdravstvenim
problemima od kojih pate njihova djeca, ove žene često ne uspijevaju zadržati
suze. Uvijek mi ponavljaju isto: «Nisam znala, jednostavno nisam znala.
Liječnik mi je rekao da pijem sojino mlijeko za kosti i da njime hranim svoju
bebu.»



Ukratko, jedan od glavnih krivaca zašto je soja toliko opasna krije se u
činjenici što njezino zrno sadrži velike količine aluminija kojeg je upilo iz
tla na kojem raste. Godine 1997. ni manje ni više nego Odbor za prehranu
Američke akademije za pedijatriju izvijestio je da «u majčinom mlijeku ima od 4
do 65 ng/ml aluminija dok dječja hrana napravljena od soje sadrži između 600 i
1.300 ng/ml».



Slično tome, nedavno istraživanje provedeno na sveučilištu Californija-Irvine
pod vodstvom prof. dri. sci. Francis Crinelle, profesorice pedijatrije, ukazalo
je na povećani rizik od izraženih problema u ponašanju poput ADHD-a, a koje je
potaknula visoka koncentracija mangana u dječjoj hrani od soje. Prema Crinelli,
«proizvodi sojinog mlijeka sadrže oko 80 puta više mangana nego što ga ima u
majčinu mlijeku, što novorođenčad izlaže riziku da će u prvim tjednima života
primiti previše mangana.»



Osim narušavanja njihova osjetljivog hormonalnog sustava, sad je već naširoko
raširena i pojava da male bebe koje piju sojino mlijeko pate od ozbiljnih
gastrointestinalnih poremećaja. Međunarodna korporacija Nestle, vlasnica
proizvođačke marke Carnation, glavni je zagovornik soje. Možda ih se sjećate
kao kompanije koja je donijela dječju hranu pripremljenu od soje u zemlje
Trećeg svijeta, potirući hranjenje majčinim mlijekom i ubijajući - prema
podacima Svjetske zdravstvene organizacije - 1,5 mili-juna djece svake godine.
Oni to i dalje rade, besramno forsirajući sojino mlijeko za novorođenčad poput
Alsoya unatoč svim dokazima da je smrtonosno. Doista nas ne treba čuditi uzme
li se u obzir veličina tržišta koje prekriva ovaj proizvod. Istra-žiteljski
časopis u okviru The Vashington Timesa, Insight on theNews (od 26. lipnja
2001.), citirao je procjenu jednog nezavisnog stručnjaka da od ukupnog
godišnjeg prihoda od 3 milijarde dolara, koliko donosi sva hrana za bebe
zajedno, proizvodi od soje donose 750 milijuna dolara.



Rizici poput gore spomenutih svakako bi trebali biti dovoljan razlog da se
zakonski zabrani upotreba ove ubojite grahorice, barem kad je u pitanju dječja
hrana. No, čak i ako oni koji donose propise nisu spremni na djelovanje, unatoč
svim dobro poznatim i lako dostupnim, neoborivim dokazima, kako je moguće da
liječnici još uvijek prepisuju dječju hranu napravljenu od soje; i pitate li se
zašto se moja web-stranica zove doctorsaredangerous.com! Za sad su samo vlasti
u Velikoj Britaniji počele ozbiljno shvaćati upozorenja nezavisnih znanstvenika
i razmišljati o zabrani prodaje dječje hrane na bazi soje.



Na žalost, ovi nečuveni zločini protiv male djece koje je moguće spriječiti
pred-stavljaju samo vrh ledenog brijega. Loše sjeme u ubojitoj grahorici ne
zanima ni dob ni spol njegovih žrtava.Ja nisam znanstvenica, niti ću vam
iznositi dugačka formalna izlaganja, ali temeljno razumijevanje fiziologije
soje i njezina kasnija industrijska prerada pomažu u shvaćanju zašto je ova
grahorica daleko od toga da bude čudotvorna namirnica, u što nas žele uvjeriti
njezini proizvođači i zagovornici.



Aluminij ie jedan od najraširenijih minerala u tlu, no na većini usjeva ne
ostavlja tragove. Biljka soje je, međutim, prijemčiva za aluminij kojeg izvlači
iz tla, taložeći ga u grahoricama. Ova kontaminacija još se dodatno poveća kad
se sojine grahorice potope u tankove koji sadrže aluminij i kad ih se tijekom
prerade ispire kiselinom. Kad jedemo soju male količine aluminija iz oba ova
izvora neizbježno ulaze u tijelo.

Jeste
li u posljednje vrijeme vidjeli koju sojinu kravu?

Sojino mlijeko sadrži 100 puta više aluminija od netretiranog kravljeg mlijeka.
A kad smo kod takozvanog sojinog mlijeka - jeste li ikada vidjeli sojinu kravu?
Sojine grahorice ne možete pomusti. Da biste dobili ovu bijelu tekućinu nevinog
izgleda koja se primamljivo slijeva niz slike atraktivnih reklama potrebno je
provesti cijeli niz postupaka. Grahorice se melje na visokoj temperaturi, a
zatim se opasnim otapalima, od kojih neka ostaju u dobivenom sojinom brašnu,
otklanjaju preostale masnoće. Potom se brašno u procesu separacije namijenjenom
uklanjanju fibroznih vlakana miješa s lužnatom otopinom i šećerima. Propisi
koje su donijele vlasti kažu da je ta količina toliko neznatna da nije važna.
Pitam se tko im je to rekao. I zašto ne uzmu u obzir mišljenja znanstvenika koji
govore da je ta količina važna zbog nakupljanja tvari u tijelu tijekom dugog
vremena potrebnog da bi se soja probavila? Zadovoljava li vas doista
uvjeravanje proizvođača kako nema opasnosti od svakodnevnog uzimanja male
količine otrova, vjerojatno nekoliko puta na dan, sve dok vas ne sustignu
ozbiljni zdravstveni problemi?

Baveći se istraživanjima za potrebe ove knjige naišla sam na dvanaest
kemikalija koje se nakon navedenog postupka obrade dodaju soji. Njihove nazive,
u najvećem broju slučajeva, jedva da mogu izgovoriti. Većina tih kemikalija
poznata je kao opasna, pa čak i smrtonosna. Neću vas gnjaviti nazivima ali,
vjerujte mi, ove kemikalije sigurno ne želite u svojoj blizini, a najmanje u
svom tijelu.



Nije na odmet spomenuti i to da se kao nusproizvod prilikom prerade soje
do-biva lecitin. Za razliku od raznovrsnih masnoća koje se u velikom rasponu
prirodno javljaju u jajima, oraščićima, sjemenkama i avokadu, ovaj nusproizvod
uvijek je užegao, a ekstrahira se iz taloga koji ostaje nakon što se iz grahorica
otkloni ulje. Sadrži veliku količinu otapala i pesticida i - pogodite što se
događa. Umjesto da ga bace u deponij za odlaganje toksičnog otpada kamo i
pripada, proizvođači su za njega otvorili još jedno visoko profitabilno tržište
nazivajući ga «zdravim» dodatkom hrani. Među njegove neodoljive osobine ubraja
se sposobnost izazivanja oštrih bolova u zglobovima (koje se često puta
pogrešno dijagnosticira kao artritis) i teškog obli-ka gihta. (Tijekom mnogih
godina mog rada kao zagovornika prirodnog liječenja savjetovala sam bezbroj
ljudi koji su mislili da imaju neizlječivi artritis. Njihovi su im liječnici
prepisali jake lijekove, bez da su uopće razgovarali o mogućnostima poboljšanja
stanja pomoću prehrane. Svi bi me izvijestili da su im se simptomi povukli
nakon što su prestali jesti soju i/ili lecitin; međutim, to zahtijeva vrijeme i
ispijanje velikih količina vode).



No, vratimo se soji. Dodavanje otrova samo po sebi dovoljno je grozno, ali
ubojita grahorica jedva da ih i treba za igranje svoje smrtonosne uloge. Ona je
već krcata potencijalnim kancerogenim tvarima i velikom količinom drugih
biljnih kemikalija koje jamče stvaranje pustoši u ljudskom organizmu. Ipak,
unatoč uvjerljivim doka-zima o katastrofalnim posljedicama koje dugoročna
upotreba soje izaziva kod ljudi i životinja, zagovornici soje i dalje tvrde
upravo suprotno - da sve ove tvari ne samo što nisu štetne već su zapravo dobre
za vas!



Stvar je u tome što zrno soje sadrži brojne fitoestrogene - opisno ime za
kemikalije koje se nalaze u biljkama, a imaju estrogensko djelovanje. U prirodi
oni se javljaju kako bi pomogli regulaciju ciklusa parenja kod životinja, a u
sintetskom se obliku u istu svrhu koriste u stočarstvu. Posvuda raširene
tablete za kontrolu začeća njihova su, razumije se, sintetska verzija namijenjena
ljudima. U velikim dozama ili ukoliko ih se koristi tijekom dugih vremenskih
razdoblja fitoestrogeni počinju davati protu estrogenski učinak. Znatno veće
doze koriste se u kemoterapiji za ubijanje stanica raka.



Vrsta kemijskih spojeva pod nazivom fitoestrogeni sadrži na desetine podvrsta
kao što su coumestani, izoflavoni, lignani i steroli, od kojih svaka sadrži
daljnje podvrste. Soja sadrži puno izoflavona, uključujući i podvrste
genistein, coumestrol i daidzein.Znanstvenici već dugi niz godina znaju da
izoflavoni u sojinim proizvodima mogu smanjiti funkciju štitne žlijezde,
dovodeći do autoimune bolesti, pa čak i raka štitnjače. Već se pedesetih godina
fitoestrogene povezivalo s povećanim brojem slučajeva raka, neplodnošću, leukemijom
i poremećajima u radu endokrinog sustava.



Charlotte Gerson, s američke Klinike za zloćudne bolesti Gerson, objavila je
rezultate detaljno provedenog istraživanja (Gerson Clinic: Cancer Research, 1.
lipnja, 2001. - 61 (11): 4325-8) koje dokazuje da je fitoestrogen genistein
kancerogeniji od DES-a (diethylstilbestrola), sintetskog estrogenskog lijeka
koji je davan milijunima trudnih žena, najvećim dijelom u razdoblju od
1938.-1971. Malo je onih koji nisu čuli za smrtne slučajeve i užasne patnje
koje je ovaj lijek prouzročio bezbrojnim ženama i njihovim kćerima.

Zabranjena
hrana

Gospođa Gerson je u glasniku Gerson Healing Newsletter zapisala i sljedeće:
«Zrna soje sadrže hemaglutinin, tvar koja potiče stvaranje ugrušaka, čineći da
crve-ne krvne stanice počnu prianjati jedna uz drugu. Ovako spojene krvne
stanice ne mogu dobro apsorbirati kisik kojeg bi trebale dovoditi do tjelesnih
tkiva zbog čega može doći do oštećenja srca.». U svojoj knjizi naslovljenoj
Liječenje raka - rezultati 50 slučajeva, koja je već postala klasik, Charlottin
pokojni otac dr. med. Max Gerson pacijentima na Gersonovoj terapiji soju i
njezine proizvode stavlja na popis zabranjenih proizvoda.



Čak je ni manje ni više nego Laboratorij za procjenu zdravstvenih rizika
američkog Ministarstva energetike objavio istraživanje koje pokazuje da
izoflavoni u soji djeluju na isti način kao i zabranjeni insekticid DDT
izazivajući multipliciranje stanica raka dojke. Godine 1988. tim sa Tajvanskog
sveučilišta pod vodstvom dr. Theodora Kaya iznio je primjedbu da je već više od
pola stoljeća poznato da soja izaziva povećanje štitnjače, osobito kod žena i
djece.

Dr. Mike Fitzpatrick, ugledni toksikolog koji se nalazi na čelu novozelandske
kampanje protiv soje, napisao je 1998. znanstveni rad u kojem je citirao većinu
objavljenih radova o opasnostima od sojinih izoflavona koji je, zatim, podnio
američkoj Upravi za kontrolu hrane i lijekova. Ovaj rad najprije je objavljen u
časopisu Price-Pottenger Nutritioti Foundation Jonrnal pod naslovom Izoflavoni:
panaceja ili otrov?, a zatim u časopisu The New Zealand Medkal Journal (od
veljače 2000.) pod naslovom Proizvodi od soje i njihov učinak na štitnjaču. Ovo
je dugačak, vrlo detaljan i zastrašujući članak.

Evo tek nekoliko napomena koje se u njemu iznose: «Toksično djelovanje
izoflavona na životinje prvi je put skrenulo pozornost znanstvene zajednice na
činjenicu da sojini izoflavoni dovode do poremećaja endokrinog sustava.... Kod
svih do danas testiranih životinjskih vrsta došlo je do značajnih negativnih učinaka
na endokrini sustav.»



Pojednostavljeno rečeno, to znači da soja može oštetiti vaš žljezdani sustav, a
ne budu li vaše žlijezde funkcionirale kako treba, to će vam drastično narušiti
zdravlje. Osim toga: «Sojini izoflavoni povećavaju rizik od obolijevanja od
raka dojke... Sojini izoflavoni dovode do poremećaja menstrualnog ciklusa
tijekom i još do tri mjeseca nakon što su uneseni u organizam... Koncentracija
genisteina koja se nalazi u proizvodima od soje dovoljna je da potakne stanice
dojke na početak procesa stanične diobe... Postoji zabrinutost da žene koje
jedu izolate sojinih bjelančevina učestalije obolijevaju od epitelijalne
hiperplazije.»

Niti
sigurna za upotrebu niti prirodna

Kako, pri punoj svijesti, uz ova i broja druga vjerodostojna istraživanja koja
upozoravaju žene na negativne posljedice dugotrajnog konzumiranja soje,
australske proizvođačke marke poput Herrona, Novogena te samo prozvani stupovi
dobrog zdravlja kao što su Blackmores i Sanitarium i dalje mogu propagirati
upotrebu soje i iz nje dobivenog izofiavona kao «tonike» za žene srednjih
godina koje ulaze u klimakterij? Ili, kako zdravstveni stručnjaci mogu
prihvaćati tvrdnje da soja predstavlja sigurnu i prirodnu alternativu za
nadomjesnu terapiju hormonima? To što zagovaraju nije ni sigurno za upotrebu,
ni prirodno, i zbog ovakvih bi se izjava tre-bali stidjeti.



Fitična kiselina još je jedan slatki, mali sastavni dio ove užasne grahorice -
te i ona u potpunosti ruši ugled proizvođača koji tvrde da proizvodi od soje
predstavljaju dobar izvor kalcija i pomažu u sprječavanju osteoporoze. Zato što
sadrži više fitične kiseline od bilo koje druge žitarice ili mahunarke, i zato
što fitična kiselina sprječava apsorpciju svih minerala, a posebno kalcija,
soja u stvari tijelo lišava kalcija.



Inhibitori enzima iz soje blokiraju tripsin i ostale enzime nužne za održanje
dobrog zdravlja. Ovo može izazvati ozbiljne probavne poremećaje, smanjiti
probavu bjelančevina i izazvati kronični manjak esencijalnih aminokiselina.

Sve prethodno navedene tvrdnje, kao i mnoge druge, dobro su dokumentirane i
dostupne već cijeli niz godina, a novi dokazi izlaze na vidjelo gotovo
svakodnevno. Podrobnije reference svih radova i izvadaka na temelju kojih sam
sastavila ovo poglavlje previše su brojne da bi ih ovdje uključila, ali mnoge
od njih možete pronaći u posebnom dijelu moje web-stranice,
www.doctorsaredangerous.com/Abstracts.html,Služba odnosa s javnošću koja veliča
sojine vrline globalna je i nemilosrdna, i melje sve pred sobom. Takva i mora
biti, naime samo u Americi sojom je zasađeno najmanje 100 milijuna jutara
zemlje, a većina nje je genetski izmijenjena. Za Australiju se procjenjuje da
se soja uzgaja na oko 50.000
jutara obradivih površina.



Pokazujući ingenioznu dvoličnost na kojoj bi joj čak i sam Machiavelli
zasigurno čestitao,a svjesna s kakvom nelagodom javnost gleda na genetski
izmijenjenu hranu, te njezinog okretanja k organski uzgojenim poljoprivrednim
proizvodima - korporacija Monsanto u Americi uzgaja genetski modificiranu soju
na 45 milijuna jutara zemlje. Američki zakon dozvoljava miješanje ovih usjeva s
malim količinama organske soje, a mješavina koja iz toga nastaje smije se koji
sadrži oko 16 A
4 stranica referenci (gotovo veličine ovog poglavlja) znanstvenih istraživanja
provedenih u posljednjih pedeset godina koja su ispitivala opasnosti od soje.



Iz razloga koje ću ukratko pojasniti, većina ovih «podrivačkih» materijala nije
se uspjela probiti u širu distribuciju jer se radi o radovima nezavisnih
znanstvenika s nezavisnim stavom prema korporacijama, koje ne plaćaju
multinacionalne kompanije i koji predstavljaju usamljene glasove. Njihove
radove često puta objavljuju jedino ezoterični stručni časopisi ili
«alternativna» izdanja poput časopisa Nexus čija izdanja se mogu nabaviti i na
Novom Zelandu, u Velikoj Britaniji i Americi, a koji su dovoljno odvažni da bi
slijedili «objavi i budi osuđen» uređivačku politiku, omogućujući objavljivanje
argumenata koji pobijaju laži velikih korporacija.



Unatoč svemu, nastojanjima i predanošću brojnih naprednih, kvalificiranih,
odvažnih, nezavisnih i izuzetno cijenjenih znanstvenika, istraživača i
liječnika stvara se mogućnost da se iznese na svjetlo dana ogromni broj
vjerodostojnih istraživanja i dokaza koji jasno ukazuju na protuzakonite
postupke kompanija, na čelu s Monsantom, čije su genetski modificirane
poljoprivredne sorte glavni izvor svih ovih nedaća.



Pokušaj iznošenja prikrivenih postupaka industrije soje u javnost poduhvat je
koji bez pretjerivanja odgovara borbi između Davida i Golijata.

Aktivnosti
na radiju i televiziji

Iako je iznošenje poruka protiv soje u javnost izuzetno teško, nekoliko sam
puta dobila priliku gostovati na australskom radiju i televiziji kako bih
skrenula pozornost javnosti na ovaj specifični vid korporativne prijevare -
konkretno, sudjelovala sam u Alan Jonesovom jutarnjem programu sydneyske
radiopostaje 2GB, večernjem programu voditeljice Yvonne Adele na melbournškoj
radiopostaji 3AK i na Kanalu sedam u emisiji Dobro jutro jutarnjeg programa
nacionalne televizije.



U svim navedenim slučajevima odgovor publike bio je fenomenalan - bez izuzetka
podržala je moje tvrdnje. U emisijama su izneseni i brojni drugi slučajevi
zdravstvenih problema Izravno povezanih s ovom užasnom grahoricom.Osjetila sam
i izvjesno zadovoljstvo vidjevši da se jedan od vodećih australskih zagovornika
soje toliko zabrinuo da će njegovi kupci možda posumnjati u istinitost njegovih
tvrdnji, da je bio prisiljen u nacionalnlm novinama objaviti skupe reklamirane
oglase preko čitave stranice da bi «uvjerio» javnost kako su njegovi proizvodi
besprijekorni.označiti kao organska! Još uvijek vjerujete da državne vlasti ne
bi dozvolile da vam korporacije lažu?



S ovakvom razinom proizvodnje u igri nužno je pronaći tržište, povećati ga i
održati. Iz ovih razloga američki uzgajivači soje sudjeluju s oko 80 milijuna
američkih dolara godišnje u financiranju jedne od najdjelotvornijih
propagandnih kampanja ikad poznatih u Zapadnom svijetu. Odatle proizašao
izuzetno snažan udar na javnost diljem svijeta širi «najnovije» priče o
korisnim učincima soje, dodatno ih potkrepljujući reklamnim kampanjama
vrijednim milijune dolara.

Zlatna
jaja

Prelistajte
bilo koji popularni ženski časopis, pročitajte novine, pogledajte reklame na
televiziji i prebrojite, na primjer, samo one koji se odnose na napitke od
soje. Uzgajivači soje, prerađivači i proizvođači sojinih proizvoda troše
milijarde dolara na reklamiranje «pozitivnih učinaka« njihovih proizvoda.
Ekonomska računica masovnih medija omogućuje da ovakvo trošenje jamči redovno
objavljivanje novosti i vizualnih sadržaja koji uzdižu navodne pozitivne učinke
soje. Ista ta računica jamči i to da su izgledi za bilo kakvo opsežnije javno
iznošenje izvješća o tragičnim slučajevima poput prethodno spomenutih i
zastrašujućih upozorenja stotina od korporacija nezavisnih znanstvenika i
akademskih istraživača minimalni. Koji će se medijski modul usuditi riskirati
da osudi gusku koja leže ovako velika zlatna jaja, dovodeći u pitanje kvalitetu
proizvoda ili istinitost reklame?



Dakako, povremeno neko izvješće o znanstvenim otkrićima ili medicinskim
dokazima koji govore suprotno može predstavljati previše zanimljivu vijest da
bi ju se ignoriralo, pa će ona pronaći načina da dospije na unutrašnje stranice
novina. Niti to nije problem. U interesu nepristranog informiranja proizvođač
ima pravo na odgovor, a na raspolaganju mu stoji cijela vojska stručnjaka koji
ili rade u samoj kompaniji ili ostaju «nezavisni», i koji spremno opovrgavaju
svaku optužbu. Čak i kad opovrgavanje nije održivo, ili se temelji na ograničenim
ili pogrešno provedenim istraživanjima, ono će biti objavljeno, a od nas se
očekuje da popijemo svoje sojino mlijeko i vratimo se spavanju.



Vjerujte mi, ova se industrija služi uslugama nekih od najboljih znanstvenih
prostitutki koje novac može kupiti. U slučaju da to ne djeluje, uobičajeni
«plan B» jednostavni je pokušaj diskreditiranja onih koji ukazuju na lažne
tvrdnje proizvođača. No, nisu samo mediji odgovorni za pomaganje industriji
soje u provođenju ove masovne manipulacije i ispiranja mozga. Većina naših
zdravstvenih djelatnika doima se toliko zaposleno, ili toliko nezainteresirano,
da čak i ako bi bili spremni dovesti u pitanje ono što vam poručuju blještavi
leci koje im proizvođači donose da vam ih uruče ukoliko ih upitate za kakvu
informaciju, oni to vjerojatno ne bi smatrali vrijednim truda. To su ljudi koji
ne vjeruju ni u što drugo osim u laži o soji koje su same sebi svrha, a za koje
im kompanija Monsanto Chemical kaže da ih progutaju, što oni bespogovorno i
čine.



Razmislite o riječima dr. Ravmonda Peata, znamenitog endokrinofiziologa sa
Sveučilišta Oregon koji je među prvima zazvonio na uzbunu po pitanju opasnosti
od nadomjesne terapije hormonima, mnogo godina prije negoli je dospjela na
naslovne stranice novina:

«Među ljudima koji se «bave znanošću» postoji jedna izražena karakteristika
krda da lako povjeruju u sve što se čini imalo prihvatljivo, samo ako je mnogo
drugih ljudi reklo da je to točno. Ponekad moćni ekonomski interesi pomažu
ljudima da promjene svoja uvjerenja. Na primjer, dvije najveće industrije na
svijetu - industrija estrogena i industrija soje - troše ogromne količine novca
na to da pomognu ljudima da povjeruju u određene stvari koje zvuče
prihvatljivo, a što pomaže u prodaji njihovih proizvoda.»



Ovomu bismo mogli dodati sklonost ljudi da vjeruju u ono u što žele. Naročito
kad to djeluje umirujuće i uvjerljivo, te kad dolazi od «nekoga tko zna».

To me dovodi do mojih prethodno spomenutih kritičara dobrih namjera, ali vrlo
velikih zabluda, ljudi koji su silno uvrijeđeni što se uopće usuđujem dovoditi
u pitanje cijeli niz «nezavisnih znanstvenih istraživanja» koja uzdižu
pozitivne osobine njihove omiljene zdrave hrane. Ili što se usuđujem odbaciti
«dobro poznatu činjenicu» da ljudi u Japanu praktički žive na soji, i pritom ne
pate ni od jednog problema o kojem ja govorim.

Azijski
mit

Velik broj tema o kojima sam raspravljala s polaznicima svojih predavanja u
Zdravstvenom centru Hipokrat i u svojim javnim istupima izaziva kontroverze.
Uvijek ima onih koji se ne slažu, ali prihvaćaju rezultate istraživanja ukoliko
im se pruže dokazi. Međutim, s kontroverzama oko soje stvar je drukčija, i neki
jednostavno ne mogu prihvatiti ono što im govorim. Njihovi se argumenti uvijek
vrte oko toga što «svi» kažu da je soja dobra, bilo da su pročitali upečatljiva
novinska izvješća o soji ili povjerovali u to što su im rekli zdravstveni
stručnjaci, a zasigurno ne treba dovoditi u pitanje ni «činjenicu» da se
Azijatkinje tako dobro osjećaju zato što jedu soju, a imaju i izuzetno malo
problema s menopauzom i osteoporozom.



Ove tvrdnje toliko su neistinite i toliko ovise o onom što bi najdjelotvornija
svjetska komercijalna propagandna mašinerija htjela da vjerujemo da se teško
odlučiti otkuda početi. Pa ipak, krenimo.



Za početak, soja ne predstavlja najveći dio japanske ili bilo koje druge
azijske kuhinje. I vrlo je vjerojatno da je tek izuzetno mali dio domaće soje
uzgojen iz genetski modificiranih kultura koje dominiraju zapadnim tržištem. U
svakom slučaju, osim zbog siromaštva ili za vrijeme gladi, Azijci konzumiraju
soju u vrlo malim količinama - 7 do 8 grama dnevno - a većina te soje je
fermentirala od tri do pet godina da bi se iz nje uklonili toksini. Proces
fermentacije u svim sojinim proizvodima smanjuje i količinu tvari koje
usporavaju razvoj, iako ih ne uklanja u potpunosti. Japanci jedu male količine
tofua i misoa kao dio juhe bogate mineralima, nakon čega slijedi meso ili riba,
što neutralizira jedan dio opasnosti.



Dr. Raymond Peat i njegovi suradnici pokazali su da je konzumiranje tofua
(sojinog proizvoda) povezano s demencijom. U opsežnom američkom istraživanju na
uzorku od osam tisuća američkih Japanaca s Havaja provedena je procjena
konzumiranja tofua u srednjim godinama života, te njegova povezanost s
funkcioniranjem mozga i strukturalnim promjenama u kasnijoj životnoj dobi.
Znanstvenici su proveli radiološko snimanje neurona u mozgu i opsežna
istraživanja kognitivnih funkcija, a nakon smrti ispitanika izvršili obdukciju.
Otkriveno je da je povećano konzumiranje tofua povezano s indikacijama moždane
atrofije i kognitivnih oštećenja u kasnijim godinama života. Na autopsiji je
kod ispitanika koji su obilno jeli tofu čak otkriveno oteknuće moždane šupljine
i smanjenje težine mozga. Ovo istraživanje objavljeno je u časopisu Jhe Journal
of The American College ofNutrition od travnja 2000., a zatim i u William
Cambell Douglassovom glasniku Second Opinion Newsletter.



Što se tiče konzumiranja soje u zemljama Azije, prava i gorka istina koju se u
lecima proizvođača soje ne navodi jest da se abnormalno visoka stopa kretenizma
u dijelu Kine gdje ljudi naširoko konzumiraju soju - zato što su previše
siromašni da bi si priuštili neke druge vrste bjelančevina - povezuje s
oštećenjem mozga jer goitrogen iz soje lišava štitnu žlijezdu potrebne količine
joda. Novozelandski toksikolog dr. Mike Fitzpatrick kaže: «Epidemiološko istraživanje
u Kini pokazalo je da konzumiranje velikih količina soje ne štiti od raka
dojke. Još nekoliko sličnih istraživanja opovrgava teoriju da soja pomaže u
prevenciji raka dojke». Osim toga, za razliku od zapadnjaka, Azijati ne gutaju
izolirane sojine bjelančevine kao zamjenu za mlijeko. Mlijeko nije dio njihove
kulture.

Loša
znanost

Otkuda, dakle, ovaj mit? Posljednjih godina objavljeno je nekoliko istraživanja
o utjecaju soje na ljudsko zdravlje. Zahvaljujući snazi dobro podmazanog motora
odjela za odnose s javnošću unutar velikih kompanija, najviše se objavljuju
rezultati istraživanja iza kojih stoje različiti ogranci industrije prerade
soje. Ne iznenađuje da rezultati ovih istraživanja uvijek nadmoćno idu u korist
soje, čak i ako do tog zaključka nisu došli sami istraživači koji su ih
proveli! Osnovne tvrdnje o korisnom djelovanju soje na zdravlje ljudi temelje
se na lošoj znanosti ili «iskrivljenim» interpretacijama.

Iako se argumenti za upotrebu soje kod pacijenata oboljelih od raka temelje na
statistikama koje pokazuju mali postotak oboljelih od raka dojke, debelog
crijeva i prostate među Azijatima, očigledne se činjenice u potpunosti
ignorira. Dok se u istraživanjima koje financira industrija soje hvale kako je
među Azijatkinjama postotak oboljelih od raka dojke daleko manji nego kod
Amerikanki, ona zanemaruju istaknuti da je prehrana Azijatkinja bitno drukčija
od prehrane zapadnjakinja.



Klasična azijska prehrana sastoji se od više prirodnih proizvoda, mnogo veće
količine povrća i više ribe. Njihova prehrana sadrži i manje kemikalija te
toksina zato što jedu puno manje industrijski obrađene hrane. Vjerojatno je na
ova istraživanja utjecala činjenica povećanja broja oboljelih od raka među
Azijatima koji su se prese-lili u Ameriku i prihvatili američke prehrambene
navike. Zanemarivanje značajnih promjena u prehrani i stilu života ovih
Amerikanaca azijskog podrijetla, da bi se pretpostavilo kako je glavni čimbenik
više stope obolijevanja od raka smanjeni unos soje, spada u lošu znanost.



Što se tiče mita o zaštiti od osteoporoze i negativnih. učinaka menopauze,
zaključak da Azijatkinje štiti soja potpuno je apsurdan. Kako je prethodno
rečeno, njihove navike i prehrana u potpunosti su drukčiji od zapadnjačkih, i
podrazumijevaju vrlo ograničene količine hrane loše kvalitete. Osim toga, one rijetko puše i piju
alkohol, i ne zamjenjuju maslac koji sadrži vitamin D za margarin dobiven od
sojina ulja koji je tako popularan među obmanutim zapadnjacima.



Treba li vam još dokaza o dominaciji proizvođača soje nad onim što možete
pročitati o njihovim proizvodima? Naširoko objavljivani čanak pod naslovom
Znanstvenici preporučaju više soje u prehrani autorice Jane E. Allen, novinarke
Associated Pressa koja se bavi novostima iz znanosti, citira brojne govornike
sa simpozija Utjecaj sojinog proteina na zdravlje, na kojem se raspravljalo o
mogućim prednostima soje. Razmišljanja iznesena na ovom skupu još uvijek se
naširoko citiraju kao dokaz korisnog utjecaja soje. Manje objavljivani članak
je onaj u kojem se kaže da je simpozij koji je koštao 50.000 američkih dolara
«...financirala kompanija Protein Technologies International of St. Louis»,
nasljednica kompanije DuPont koja se bavi proizvodnjom sojinih bjelančevina. Koliko
košta nepristranost?

Alergen

Ostali popularni argumenti u korist soje su oni koji govore da proizvodi od
fermentirane soje poput tempeha i natoa sadrže visoke razine vitamina B12.
Međutim, u tim se argumentima ne spominje da se vrsta vitamina B12 koja se
nalazi u soji ubraja u neaktivne oblike B12 koje ljudsko tijelo nije u stanju
iskoristiti. Neki su istraživači iznijeli pretpostavke da ovaj oblik vitamina
B12 u stvari može spriječiti apsorpciju iskoristivog vitamina B12. Također je
otkriveno da su alergijske reakcije na soju daleko češće od alergija na ostale
vrste mahunarki. Čak i Američka pedijatrijska akademija priznaje da bi rano
izlaganje soji kroz industrijski proizvedenu hranu za male bebe moglo
predstavljati glavni uzrok alergije na soju kod starije djece i odraslih.



Vjerujući «glasinama», jedan moj uporni kritičar rekao mi je da «zasigurno zna»
da kad soja proklija iz nje izađu svi otrovi. Ne mogu ga uvjeriti ni znanstveni
dokazi da se klijanjem soje genistein pretvara u coumestrol koji je trideset
puta jači od estrogena! Prije nekog vremena, kad su informacije o opasnostima
od soje počele curiti u javnost, mašinerija za odnose s javnošću počela je s
pojačanim radom izbacujući priče o tomu kako se štetne tvari za koje se zna da
u soji postoje uklanjaju tijekom procesa obrade. Ovo je totalna neistina, što
potvrđuju brojna istraživanja, a zagovornici soje ipak je često spominju. Kako
je opisano ranije, industrijska prerada u stvari dodaje nove smrtonosne
komponente već ionako snažnom toksičnom koktelu.

Ima još mnogo «istina» koje lobi koji podupire soju izvikuje kao odgovor na
bilo kakvu zabrinutost za zdravlje, a vjerujete li još uvijek da će
konzumiranje soje poboljšati hormonalno zdravlje muškaraca i žena, razmislite o
sljedećem. Konzumiranje soje s ovim ciljem nije samo opasno već i uzaludno budući
da, kao što navodi časopis Nexus, «redovnici koji žive u samostanima u celibatu
i jedu vegetarijansku hranu drže da su proizvodi od soje od velike pomoći jer
smanjuju libido.»



U razvijenim zemljama poput SAD-a, Kanade, Australije i Novog Zelanda vlasti su
osnovale statutarna tijela nadležna za nadzor da hrana i lijekovi koji su
dostupni javnosti budu sigurni za upotrebu. Na žalost, kad se radi o tržištu
soje, i Američka uprava za kontrolu hrane i lijekova i Australsko-novozelandska
uprava za prehranu (sad pod novim nazivom Prehrambeni standardi Australije i
Novog Zelanda) pokazale su spremnost da ekonomske interese proizvođača stave
iznad interesa potrošača, u čemu idu tako daleko da čak i falsificiraju podatke
ili zadržavaju informacije koje bi imale negativni učinak na reklamu.



Nedavno je u našoj zemlji na svijetlo dana izašao napadan slučaj namjernog
obmanjivanja javnosti od strane organa vlasti, a mediji su ga u cijelosti
ignorirali. I ovaj put je riječ o upotrebi hrane za djecu na bazi soje, pa bi
svatko tko još uvijek smatra da «vlasti ne bi dozvolile prodaju soje kad ona ne
bi bila sigurna za upotrebu» trebao razmisliti.

Prikrivanje
istine

U ožujku 1999. Australsko-novozelandska uprava za prehranu objavila je dokument
intrigantnog naziva Procjena potencijalnih rizika za djecu povezanih s
izlaganjem hrani za bebe na bazi soje. U odjeljku *3.1, Lista rizika, navode se
neki potencijalni rizici:

*3.1.2.Stimulacija tkiva osjetljivih na estrogen, neplodnost, otkloni u spolnom
razvoju,prerano spolno sazrijevanje

*3.1.3.Poremećaji neonatalnog razvoja mozga

*3.1.4.Promjene u funkcioniranju štitne žlijezde: reakcije imunološkog sustava

*5.1.1. Izloženost kroz prehranu: izloženost razinama hormona koje su 240 puta
više od onih u majčinom mlijeku

*6.0. Procjena rizika: «Jasno je da fitoestrogeni predstavljaju potencijalnu
opasnost za sve koji konzumiraju proizvode od soje.»



Među potpisnicima ovog dokumenta nalaze se i glavni toksikolog, dr. Luba
Tomaska, zajedno s dr. Fionom Cumming (Australsko-novozelandska uprava za
prehranu), dr. P. Tuohvem iz novozelandskog Ministarstva zdravstva te pet
stručnjaka za sigurnost prehrane s australskih i novozelandskih fakulteta. Među
referencama koje je ovaj odbor proučio i na koje se pozvao nalazi se procjena
Američkog saveznog državnog laboratorija iz 1999., Negativni utjecaj sojinih
izoflavona na štitnjaču: izolacija, svojstva i mehanizam djelovanja, koji je
istražio medicinska izvješća o oštećenjima štitnjače u posljednjih pedeset
godina i opisao kako do njih dolazi.



Posljednje izvješće odbora jasno i nedvosmisleno iznosi zaključak da je
stavlja-nje soje u hranu za bebe potencijalno opasno.Ipak, u svibnju 2002. ovo
isto tijelo, Australsko-novozelandska uprava za prehranu, donijelo je dokument
- koji je dalo na potpis svim ministrima zdravstva Australskih saveznih država
i teritorija i Australskim i Novozelandskim saveznim ministrima zdravstva,
postavljajući standarde za dječju hranu - u kojem nije bilo nikakvih aluzija
ili spominjanja opasnosti koje je podrobno iznio njihov vlastiti stručni odbor
u dokumentu Procjena rizika.



Slijedeći preporuke Australsko-novozelandske uprave za prehranu svi ovi
ministri zdravstva, vjerojatno ne znajući ništa o potencijalnim opasnostima
koje netko u upravi za prehranu nije smatrao dovoljno važnima da ih se spomene,
potpisali su dokument. Rezultat toga je da dogovoreni Standard za sastav dječje
hrane koja se prodaje u Australiji i Novom Zelandu sad odobrava stavljanje
sastojaka koje je stručni odbor same Uprave (kao i mnogi drugi autoriteti) označio
kao izuzetno štetne po zdravlje.



Ovakvo odobrenje direktno se kosi s australskim zakonima o sigurnosti hrane i
načinima njezine pripreme, i izlaže našu djecu riziku trajnog poremećaja rada
endokrinog sustava i neplodnosti.

Bezočne
laži

Uza sve to, situacija se još i pogoršava! Australski političari, primorani
brigom saveznih država koje su počele postavljati pitanja o stavljanju soje u
dječju hranu, zatražili su dodatne informacije od Australsko-novozelandske
uprave za prehranu. Njihov odgovor je bio nevjerojatan - i predstavlja bezočnu
laž:

«...u razdoblju od 30 godina nema dokaza za postojanje veze između izloženosti
zdravih beba dječjoj hrani na bazi soje i nastanka bilo kakvih štetnih
posljedica.»



Zar nije lijepo znati da su nam državna tijela zadužena za nadzor ovako iskrena
i etična kad je u pitanju sigurnost zdravlja naše djece? I zašto je ovo tijelo
spremno i dalje u potpunosti zanemarivati mišljenje ne samo svojih vlastitih
kvalificiranih savjetnika, već i vrlo utjecajnog odbora britanskih vlasti, čije
izvješće se navodi na posljednjoj stranici ovog poglavlja?



Ni Amerikanci ne prolaze ništa bolje po pitanju opravdanosti povjerenja u od
vlasti odabrana nadzorna tijela. Njihova Uprava za kontrolu hrane i lijekova
odobrava zahtjeve proizvođača vezane uz proizvodnju hrane i lijekova. Ona na
rješavanju ovih zahtjeva za odobravanje proizvoda i njihovog sastava upošljava
znanstvenike i istraživače.



Međutim, kad joj to odgovara, Uprava očito nema nikakvih dvojbi oko ignoriranja
i izlaganja ruglu svojih vlastitih stručnjaka kako bi udovoljila proizvođačima.
To se dogodilo dvojici znanstvenika zaposlenih u Upravi, prof. dr. sci. Daniel
M. Sheehanu, voditelju Programa za estrogen u Odjelu za genetsku i
reproduktivnu toksikologiju te prof. dr. sci. Daniel R. Doergeu, članu Odjela
za biokemijsku toksikologiju. Godine 1998. oni su se usprotivili načinu na koji
je Uprava riješila zahtjev vezan uz zdravlje kardiovaskularnog sustava kojeg je
podnijela kompanija Protein Technologies International, nasljednica diva za
proizvodnju soje DuPonta.



Poslije provjere zahtjeva i provođenja vlastitih testiranja, Sheehan i Doerge
poslali su dopis rukovodstvu Uprave žestoko se protiveći odobrenju zahtjeva
koji se najvećim dijelom odnosio na navodno korisno djelovanje izofiavona na
smanjenje razine kolesterola. Obojica stručnjaci u istraživanju estrogena,
naveli su da bi umjesto odobrenja primjerenije bilo upozorenje.



Odgovor Uprave predstavljao je presedan stoga što je kompaniji Protein
Technologies International dozvoljeno podnošenje novog zahtjeva u kojem su svi
navodi koji se odnose na izofiavone zamijenjeni riječima «sojin protein» -
potez koji se sramotno kosi s propisima same Uprave, a rezultirao je odobrenjem
zahtjeva. Uprava je, osim toga, zabranila Sheehanu i Doergeu da javno
komentiraju ovaj slučaj.



Kad se radi o potpomaganju kriminalnih postupaka proizvođača soje u pasivnijem
obliku, Uprava za kontrolu hrane i lijekova sad je postala toliko popustljiva
da im je čak dozvolila «samoregulaciju». Proizvođaču ili prerađivaču se uz vrlo
malo, ako i toliko, dokaza dozvoljava stavljanje oznake da se proizvod
«općenito smatra sigurnim za upotrebu» (engl. «GRAS», Generally Regarded As
Safe), naziv koji u stvari znači: «Ovo je u redu i neće vam naškoditi jer se
dosad nitko na njega nije požalio». Samo u Americi? Da ne povjeruješ!



Mnogi od onih koji su se usudili govoriti i istupati protiv industrije i
njezinih političkih zaštitnika, kao izravnu posljedicu svojih aktivnosti
pretrpjeli su kako fizičke tako i financijske štete. Vrijedna časnog spomena
priča je novozelandskog bračnog para, Valerie i Richarda Jamesa, koji su svoje
živote posvetili razotkrivanju zala ove trgovačke rabote. Zahvaljujući
ustrajnosti i hrabrosti ovog para pozornost svjetske javnosti skrenuta je na
puno zataškanih istraživanja i dokaza, a meni i mnogim drugima oni su veliki
izvor nadahnuća, savjeta i informacija u zajedničkom nastojanju na širenju
istine.

Iskustvo
bračnog para James

Za rad Jamesovih prvi sam put saznala iz članka objavljenog u časopisu Nexus.
Kao uzgajivačima tropskih ptica, bračnom paru je u vezi genetskih učinaka soje
prvi put zazvonilo na uzbunu kad su prešli na upotrebu hrane za ptice na bazi
sojinih bjelančevina. Rezultati su bili zastrašujući: «...deformirani,
zakržljali ili mrtvo izlegli ptići i prerano ugibanje ženki, dok je čitava
populacija u uzgajalištu neprekidno nazadovala u razvoju». Tada su shvatili da
su mnogi simptomi od kojih pate njihove ptice slični simptomima od kojih su
patila i njihova djeca dok su ih hranili dječjom hranom na bazi soje.
Razumljivo, duboko uznemireni onim što je soja učinila njihovoj djeci i
pticama, zatražili su pomoć toksikologa, prof. dr. sci. Mike Fitzpatricka čiji
se rad pobliže spominje i u ovoj knjizi. Njih se troje udružilo da bi istražilo
i raskrinkalo ono što su krupni biznis i vlasti odlučili sakriti.



Dok sam pripremala šesto izdanje ove knjige nazvala sam Valerie i Richarda u
Whangarei na Novom Zelandu kako bih se predstavila i zamolila ih za uslugu.
Željela sam u knjigu uvrstiti odlomak o reakciji industrije soje i
novozelandskih vlasti na njihovu devetogodišnju bitku protiv dječje hrane na
bazi soje. Richard je odgovorio: «Nemoguće je u jedan odlomak sažeti godine
straha i neprekidnog osjećaja prijetnje.». Zato su mi, umjesto toga, poslali
ogroman fascikl natrpan svim najstrašnijim informacijama koje su u mene urezale
osjećaj prijetnje koji me prati i danas.



Čak sam i sama, uz sve spoznaje koje imam o bliskim vezama između industrije i
vlasti, ostala šokirana onim što sam pročitala. Jamesovi su mi poslali
primjerak temeljito provjerenih znanstvenih dokaza koje su podastrli vlastima.
Taj je dokument toliko bremenit podacima o negativnom utjecaju soje da sam bila
zapanjena da nisu uspjeli uvjeriti vlasti čak niti da razmotre problem. Poslali
su mi i detaljne podatke o prijetnjama od strane industrije i vlasti, lažima
državnih dužnosnika koji su štitili - i još uvijek štite - industriju soje, te
detalje o uništenim karijerama, ukinutim subvencijama i cenzuri, ili
neobjavljivanju rezultata istraživanja od kojih se diže kosa na glavi.



Pritisak na jednog od znanstvenika s kojim su surađivali bio je toliko ogroman
da je njegov asistent doživio živčani slom i morao otići iz zemlje. Ipak,
novozelandske vlasti su bile, i još su uvijek spremne, po svaku cijenu zaštiti
industriju soje i njezine godišnje profite od nekoliko milijardi dolara. Čak je
i njihov savezni ministar zdravstva stao u obranu ubojica malih beba!

Prijetnje
i sudske tužbe

Obzirom na to da su prepoznati kao ozbiljna prijetnja stalnoj dominaciji pro
sojinog lobija, Jamesovi su bili izloženi svim vrstama prijetnji, osobnim
napadima i sudskim tužbama. Njihove su vlastite vlasti proizvođačima soje
doslovce dozvolile da upotrijebe usluge od države financirane organizacije
Pravna pomoć da bi tužili Jamesove zbog iznošenja istine o njihovom proizvodu!
Jamesovi su, dakako, sami morali platiti svoju slabašnu pravnu obranu. Unatoč
tomu, i uz sve veću podršku javnosti, Jamesovi pripremaju zajedničku tužbu
protiv kompanije Monsanto i ostalih u ime tisuća onih čije zdravlje trpi
posljedice ubojite grahorice.



Posjetite web-stranicu dr. Fitzpatricka www.soyonlineservice.co.nz i uz cijelu
hrpu vjerodostojnih dokaza o protuzakonitom postupanju multinacionalnih
kompanija koje su on i Jamesovi prikupili, imat ćete priliku vidjeti i koliko
su daleko njihovi klevetnici spremni ići u svojim nastojanjima da ih
diskreditiraju. Ovaj hrabri par javno je izvrgnut blaćenju zbog pokušaja da
spasi milijune malih beba od štetnih učinaka dječje hrane na bazi soje! Trebalo
bi im se zahvaliti, umjesto što im se prijeti i tuži sudu. Ovo nije samo
žalosno, ovo je nečuveno! S obzirom na to da uživaju podršku državnih vlasti,
čovjek bi mogao zaključiti da ne postoji način da pošteni ljudi pobijede protiv
multinacionalnih kompanija.

Istina
će izaći na vidjelo

No, možda ipak ima nade. Sporo, i unatoč moći osobnih interesa te
samodovoljnosti i laissez-faire stavu državnih vlasti, istina ipak počinje
izlaziti na vidjelo. Britanske vlasti razmišljaju o ograničavanju prodaje dječje
hrane na bazi soje, a Američki kongres sad ozbiljno razmatra cijeli niz
pritužbi i sudskih tužbi pokrenutih protiv Monsanta u ime milijuna Amerikanaca
čiji životi su uništeni zbog pohlepe ove korporacija i njezinog legaliziranog
poticanja upotrebe pripravaka od soje. Za to je najvećim dijelom zaslužna
fondacija Weston A. Price, dobrotvorna organizacija iz Washingtona koja štiti
javne interese i koja je pokrenula odlučnu političku kampanju, lobirajući u
odborima Kongresa.



Brojni bivši zagovornici uključivanja soje u našu prehranu spremni su
preispitati dokaze, i sad imaju hrabrosti priznati da su bili zavedeni lažnim
tvrdnjama te nepotpunim i na krivotvorenim podacima temeljenim istraživanjima.
Apsurdno, ali ovo je, čini se, još više učvrstilo slabije upućene zagovornike
soje u nastojanju da još dublje zakopaju glavu u pijesak i nastave ignorirati
stvarnost.



Vrijedi razmisliti i o riječima mr. sci. Joyce Gross, reg. djet, američke
bolničke djetetičarke koja je i sama jela soju, preporučala ju prijateljima, te
njezino uzimanje prepisivala pacijentima. Slijedi nekoliko navoda iz njezina
pisma čije objavljivanje mi je ljubazno odobrila (tekst cijelog pisma možete
pročitati na mojoj web-stranici):



«Neki od vas možda se sjećaju da sam prošle godine zajedno sa svim ostalim
medicinskim stručnjacima zagovarala upotrebu soje zbog njezinih korisnih
učinaka. Uzimala sam soju zbog njezinih fitoestrogenskih svojstava kako bih
ublažila simptome menopauze. Ništa ne sumnjajući, bila sam nasamarena kao i
velik broj drugih potrošača. Dobila sam Hashimotovu bolest, odnosno, akutni
Hashimotov tiroiditis, akutnu autoimunu bolest koja pogađa štitnu žlijezdu.
(Ovo zapravo znači da moja štitnjača napada samu sebe, i da više ne može
stvarati hormone). Prvi simptomi koje sam primijetila bili su jaki bolovi u
zglobovima, posebno ručnim, nagli trzaji prstiju, sindrom karpalnog tunela,
veliki dobitak na težini (za 3-4 tjedna udebljala sam se oko 11 kilograma)...»



Opisavši kako je, nakon što liječnik kojem je otišla u prvi tren nije prepoznao
o čemu se radi, samostalno ispitala i provela dijagnostiku svog stanja, te
shvativši što ga je uzrokovalo, Jovce je prijateljima rekla sljedeće:

«...u međuvremenu sam otkrila da može proći i osam godina do dijagnosticiranja
Hashimotovog tiroiditisa (antitijela na ovu bolest ne stvaramo preko noći)...



Industrija soje u ovoj zemlji vrijedi nekoliko milijardi dolara i zato to
pokušavaju zataškati iako u Upravi za kontrolu hrane i lijekova ima liječnika
koji su napismeno iznijeli svoje mišljenje o opasnostima soje. Uz toliko velik
broj proizvoda koji sadrže soju i neprekidno «reklamiranje» njezinih ogromnih
korisnih učinaka sve će više žena početi patiti od hipotiroiditisa. Trenutačno
kao stručnjakinja za prehranu radim na liječenju depresije, bipolarnog poremećaja
i problema zloupotrebe droga.



Ne mogu vam opisati koliko mnogo žena koje su hospitalizirane zbog depresije
pati i od hipotiroiditisa do točke da sad liječnici automatski kod njih prvo
provjeravaju razinu hormona TSH prije negoli psihijatri uopće počnu s
prepisivanjem lijekova. Da prošlog kolovoza nisam bila tako odlučna oko
preuzimanja brige za vlastito zdravlje, vrlo sam lako mogla završiti kao
pacijentica bolnice u kojoj radim.»

Potrošači,
budite na oprezu

Kao zaključak, s vama bih željela podijeliti istinitu priču koja pokazuje
koliko su daleko članovi prosojinog lobija spremni ići u varanju potrošača u
vezi navodnih korisnih učinaka njihovih proizvoda. U Australiji i Novom Zelandu
Kompanija za proizvodnju zdrave hrane Sanitarium (komercijalna jedinica
Adventističke crkve sedmog dana, oslobođena plaćanja poreza) proizvodi cijeli
niz proizvoda koji sadrže soju, a za sve njih Sanitarium tvrdi da imaju
pozitivan zdravstveni učinak.



Godine 1998. novozelandska Trgovačka komisija pokrenula je postupak protiv
Sanitariuma zbog objavljivanja preko 150 reklama s lažnim tvrdnjama o njihovu
sojinu mlijeku So Good u kojima se iznose razne neutemeljene tvrdnje u vezi
njegovih zdravstvenih učinaka. Postupak je riješen izvan sudskom nagodbom nakon
što je Sanitarium potpisao da pristaje na zahtjeve Komisije i obavezao se da
neće ponoviti navedene tvrdnje.

Zatim je 1999. Sanitarium osnovao i financirao Međunarodni savjetodavni odbor
za soju službenog prizvuka koji je u svibnju poslao Sue Radd i ostale na Novi
Zeland kako bi reklamirali proizvode Sanitariuma (gospođa Radd je australska
nutricionistki-nja čiji novinski članci, knjige i javni nastupi bez iznimke
promiču «dobrobiti» soje).



U kulinarskom programu novozelandske televizijske emisije Dobro jutro gospođa
Radd je, deklarirajući se kao «gostujući ekspert nutricionist», gorljivo
iznosila navodne korisne učinke konzumacije soje. Za to vrijeme u kadru su se
isticali natpisi So Good.



Slijede doslovni citati objavljene odluke Novozelandskog državnog ureda za televizijske
i radijske standarde kao odgovor na pritužbe na ovaj program:

«Rečeno je da među korisne učinke konzumiranja soje spadaju smanjenje broja
srčanih bolesti, poboljšanje reproduktivnog zdravlja, smanjenje broja oboljelih
od osteoporoze i ublažavanje simptoma menopauze... Iz prikupljenih materijala
vidljivo je da je nutricionistkinja izravno povezana s reklamiranjem
Sanitariuma, proizvođača sojinog mlijeka «So Good»... Ako neki stručnjak
direktno radi na promicanju određenog proizvoda, to je potrebno jasno
naglasiti... Ovo tijelo zaključuje da su urednici emisije, propustivši iznijeti
ovu činjenicu u programu u kojem je navodno «nezavisna» nutricionistkinja
pozitivno govorila o proizvodu «So Good», prekršili uvjete Standarda navedene u
odjeljku G.l koji zahtijevaju istinitost i točnost u iznošenju činjenica.



Ovo tijelo smatra da bi urednici emisije, kad se iznose tvrdnje o korisnim
zdravstvenim učincima sastojaka koji su sami po sebi predmet polemika, barem
trebali otvoreno reći da u vezi toga postoje različita mišljenja... Ovo tijelo
zaključuje da urednici programa nisu uložili niti minimalni trud da bi
istaknuli kako među stručnjacima postoji značajno neslaganje oko navodnih
korisnih zdravstvenih učinaka soje. Kako ove različite kritike uopće nisu spomenute,
niti se o njima razgovaralo, ovo tijelo zaključuje da program nije zadržao
nepristranost i uravnoteženost prikaza, te je time prekršio odredbe Standarda
(G6).»



Dana 23. kolovoza 2002. Sue Radd i ja bile smo gošće emisije Dobro jutro Kanala
7 australske televizije gdje se ona ponovno deklarirala kao glasnogovornica
Međunarodnog savjetodavnog odbora za soju. Voditelji su ušutkali moje pokušaje
da razjasnim njezinu stvarnu poziciju i citiram prethodno iznesene zaključke, a
«nezavisni ekspert», gospođa Radd odlučno je zanijekala da ima bilo kakvih
formalnih veza sa Sanitariumom.



Slijedi još. Sanitarium priznaje da je «sazivač» Australskog savjetodavnog
vijeća za prehranu, još jednog navodno nezavisnog javnog savjetodavnog tijela
za pitanja prehrane, a na web-stranici samog Sanitariuma piše: «Godine 1987.
Sanitarium je osnovao Službu za prehrambene savjete da bi omogućio društvu
dobivanje pouzdanih i lako razumljivih informacija u vezi prehrane.»

Toliko o svim tim «nezavisnim» istraživanjima i savjetima (i ne zaboravite da
je mnogo njihovih «zdravih» proizvoda začinjeno još i umjetnim sladilima).

Napokon
zakonske mjere!

Dok vlasti u Australiji i na Novom Zelandu nastavljaju žmiriti na dokazane
opasnosti od dječje hrane na bazi soje, iz Velike Britanije stiže članak James
Meiklea objavljen u Jhe Guardianu od 8. veljače 2003.:



*Vladini znanstveni savjetnici dovode u pitanje sigurnost upotrebe mlijeka za
novorođenčad na bazi soje, predlažući mjere koje bi mogle rezultirati
mogućnošću uzimanja ovog proizvoda jedino na liječnički recept.

Oni strahuju da bi uzimanje ovih proizvoda tijekom prvih nekoliko mjeseci
života moglo utjecati na seksualni razvoj i plodnost djece u odrasloj dobi.

Savjetnici kažu kako postoje «jasni dokazi» o potencijalnom riziku od uzimanja
ovih proizvoda, te da nema nikakvih dokaza o njihovoj korisnosti za zdravlje.
Za njima nema niti medicinske potrebe, kažu oni, jer se novorođenčadi
alergičnoj na bjelančevine iz kravljeg mlijeka mogu prepisati druge vrste
terapije.



Članovi Znanstvenog savjetodavnog odbora za prehranu vjeruju kako su rezultati
istraživanja koja ukazuju na postojanje štetnih učinaka na seksualni razvoj
ženki majmuna i «izuzetne probleme» s menstruacijom kod žena koje su prije mnogo godina bile hranjene dječjom hranom na bazi
soje dovoljni za «ozbiljnu zabrinutost».



Vlasti već i službeno odvraćaju roditelje od upotrebe dječje hrane koja sadrži
soju, a majčino mlijeko se u odnosu na sojino, smatra mnogo boljim izvorom
hranjivih tvari za bebe. Ali posljednja upozorenja oko sigurnosti ovih
proizvoda idu mnogo dalje od prethodnih.



Stroži stav prema sojinom mlijeku za male bebe dolazi kao dio puno šireg
raspona doka-za o zdravstvenim rizicima i korisnim učincima kemijskih tvari
koje se naziva fitoestrogenima. Ovi spojevi, koji sadrže estrogen koji se
prirodno javlja u nekim vrstama hrane poput soje, u tijelu mogu djelovati poput
pravih hormona ili narušiti njihovi ravnotežu.

Završna
riječ