Blue Pearl

Biblija srca

«Prirodno je bojati se da zamijeniš sve ono što imaš za san.
Zašto onda moram slušati svoje srce?
Jer ga nikad nećeš uspjeti ušutkati. Čak i ako se pretvaraš da ne slušaš što govori, ono će uvijek biti u grudima i uvijek ponavljati ono što misli o životu i svijetu.
Pa bilo ono i izdajica?
Izdaja je udarac koji ne očekuješ. Ako dobro upoznaš svoje srce, to mu nikad neće uspjeti, jer ćeš poznavati snove i želje, i znat ćeš njima upravljati.
Nitko ne može pobjeći od svog srca, zato je bolje slušati što govori. Da nikada ne naiđe neočekivani udarac.

Čak i ako se ponekad tužim – govorilo je srce – to je zato što sam ljudsko srce, a ljudska srca su takva. Boje se ostvariti svoje najveće snove, jer misle da ih ne zaslužuju ili da u tome neće uspjeti. Mi, srca, umiremo od straha samo od pomisli na ljubavi koje će zauvijek otići, na trenutke koji bi mogli biti lijepi a nisu se dogodili, na blaga što su zauvijek skrivena u pijesku. Jer, kada se to dogodi, mi silno patimo.
Moje se srce boji patnje – reče mladić Alkemičaru neke noći, dok su promatrali nebo bez mjeseca.
Reci mu da je strah od patnje strašniji od same patnje. I da nijedno srce nikada nije patilo kada je kretalo u potragu za svojim snovima, jer je svaki trenutak traženja trenutak susreta s Bogom i s Vječnošću. Svaki trenutak traženja je trenutak nalaženja – reče mladić svom srcu.»


Jedna od predivnih misli iz Coelhovog "Alkemičara" kojeg jednostavno zovem Biblijom srca.

Da li sam ti ikad rekla da te volim

A ti još pospan
kao i prvi puta
donosiš cvijeće svakoga jutra
smiješ se mojoj raščupanoj kosi
mom nespretnom hodu i nogama bosim!
A ja još topla, sretna i snena
pričam ti tiho svoj san
jer hoću da ti sve znaš
svaki moj dan i san
da ti me budiš, da ti mi se smješiš
i znaš
da sam tvoja sva...
Da li sam ti ikad rekla da te volim
da te volim svaki dan, svaki sat, svaki tren
da li sam ti ikad rekla da te volim
da te trebam
da te želim
da te imam
i da sam uvijek tvoja sva!

Josipa Lisac


moram smisliti svoj mali zavjet tebi moj anđele .... onaj koji ću ti izgovoriti i živiti.. još se budim iz bunila.. moj dobri anđele.. nemam dovoljno svojih riječi, moram posložiti bisere u svom srcu.. i mislim da su tvoja dva mora plavlja .. prsti su mi još u tvojoj kosi.. raščupani moj....

Noć, more, sjećanje

Mornari na zvijezdama sa slomljenim jedrima
signale šalju u noć do tvojih prozora
i boce sa porukom plutaju svemirom
umjesto riječi ti nose miris Mjeseca
Izadji na prstima i sa usnulih krovova
mahni jednom u noć..

Govori tiše, možda čujes kako dišem,
dok po mome licu kotrlja se sunce
Ne spavam nikad imam još uvijek otvorene oči
njima gledam u oblake noći i pitam ih hoćeš li doći..
Godine, minute, ni kilometri šutnje meni ništa ne znače
Ja sam more što ima vodeno srce
dok sateliti noćima kruže i po mliječnim stazama traže
bilo kakav glas o tebi i kao poklon donesu meni..
Moje tijelo od soli i vode neće trajati zauvijek bez tebe
da samo još jednom spustiš nebo na moje usne..

Ostao sam sasvim sam da ležim na suncu
Ja čekao sam da dođeš iz snova i pružiš mi ruku
Ja znao sam da ćeš doći, doći i donijeti kišu
Ja čekao sam kao suha zemlja koja čeka svoju vodu
I pjevam...
Budi moja voda, ja sam sada vatra, izgorjet ću
Pa kažem, prolij se po meni, budi sve što želim, ja živjet ću..


Damir Urban

sretno mi podne

Netko drugi


Bojim se odvest će me njegove pažnje u zagrljaj koji neće biti tvoj, hoću li prepoznati kako i kada sam te prestala voljeti.. u nježnim pričama o oblacima.. osjećam se kao da me polaže na te oblake.. u utorak ću biti u oblaku iznad njegovog grada na putu prema Njemačkoj, mislit će na mene svakog trena mog leta, priča mi tiho u slušalicu i poput djeteta se raduje jer.. u četvrtak će on biti u oblaku iznad Njemačke na putu prema Americi.. i želi da ga ispratim pogledom kada se poklope kazaljke sata..
.... šalje li on to vedre oblake na moje tužno nebo, gledam njegove sms-ove nema riječi samo brojevi.. samo meni razumljivi .. 11:11, 12:12, 15:15..

Toliko drugačiji od tebe, on i njegove nježne nježnosti, sretno mi podne:)

ispod istog neba

Nisi me uspio ovaj put
prevariti niti riječima, niti pogledima
iza zastora traljavo složenih privida
lažima si rekao svu istinu
nigdje nije bilo tebe za mene
dok si sebično pravdao sve što ti voliš

Zar si doista mislio da možeš
povrijedit moju pamet?
Pamet kažem ne srce
Zapravo si mi rekao koliko
malo poštuješ sebe,
kao kada ostavljaš trag
bez potpisa

Opet si obukao čizme
I krenuo u napad na
moje jadno srce.
Kakva nesretna istina!
Prešutjela sam ti koliko te volim
obuzdala svoje ruke
na putu do tvoga vrata
poplava u mojim očima ne prestaje
ma što su rijeke u odnosu na
padalice, moja slana mora
Pobjeći ću u utorak sa oblacima
ne želim biti s tobom ispod
istog neba....

a ti, ti i dalje misli da možeš
naći sličnu meni, po ljubavi naravno,
to je moj znak raspoznavanja,
ma već sada znaš da te nitko nikada
neće usnama ljubiti lakoćom srca
Možda ti se učini,
ali vjeruj to je plagijat
plovi i dalje svojim plitkim dubinama
i nadaj se da ćeš sresti još jednom
miris jasmina, oblak plav, šapat
naslonjen na kuckavicu
ali nećeš imati dovoljno dana da bih
izbrojao sve one
u kojima nigdje neće biti mene
i tada ćeš znati
da uzalud ti je svaki novi dan
ispod istog neba….

Dubine na površini

Danas ću te sresti
nakon duge zime

Bojim se mojih rijeka
jer vidjet ćes bujice
preko tvojih nasipa

ali ne brini pustit ću
te nizvodno
u tvoja nova mora....


(Bog se je pobrinuo za sve.. na svoj jedinistveni način, čitao je otkucaje moga srca, šutio, a onda uslišio svaku moju misao.. Dobri Bog srdaca, danas ću te vidjeti .. još uvijek ti se radujem)

Zraka sunca

Kad si u šumi života ostavio
svoje male srne nisi znao
što trebaš činiti
Kad si ostavljao mene
zaronjenu u moru tuge
optužio si me
da te ne želim razumjeti.
Srne se više ne plaše šume
More postaje bistro i blisko
Samo je tvoje srce, hladno, isto.
Otkinut ću zraku sunca i poslati ti
prvim oblakom.

Brela

Kad te zagrlim, kad te poljubim…


Tebi je lako biti svoj
U mojim njedrima
I bit će tako dok si moj
Kunem se svetima

S Tobom počinila bih grijeh
Kad plačem tjeraš me na smijeh
I mogla bih tako živjeti zauvijek
Tebe je lako voljeti onom tko želi
Uvijek kraj sebe imati to me veseli

I onda kada je po tvom
Ja Tebe živim dušom svom
I ne vidim u tome ništa loše

Prelijepo da bi trajalo, ponekad pomislim,
Kad te zagrlim, kad te poljubim
I neću žaliti pa makar me i boljelo
Jer sve u meni s Tobom je oživjelo

Pogledi tvoji govore više od riječi
U njima čitam ono što mi želiš reći
Moja si slika jedina što viri iz ogledala
I gleda me i onda kad ne mogu ja

Prelijepo da bi trajalo, ponekad pomislim,
Kad te zagrlim, kad te poljubim
I neću žaliti pa makar me i boljelo
Jer sve u meni s Tobom je oživjelo…


(ljetos na cesti pored Peruče .. vrijeme nježnosti)

mirisni tragovi

nemoj nikada dijeliti moje
stihove nježnosti drugima
nedostajat će ti kao dio tebe

nemoj nikada darovati pjesme
snimljene samo za mene
(ja ih više nemam)
jer više nećeš znati
da li sam doista postojala

ali svakako pronađi novu ljubav
(samo našu uljepšam velikim slovom Lj)
i oslobodi mene svih neizgovorenih riječi

isprati me s blagoslovom do
njegovog zagrljaja
i spasi me obale puste u srcu....



(hodao si mi noćas po snovima i više nisam znala što
je san, a što java, bojim se noćas zaspati)

razliveni mirisi

rojevi košmara
u noći bez sna
zaobišla sam stazu
koja vodi pored tvoje kuće
jutro se razlijevalo
našim gradom
nigdje nisam našla tvoje tragove
bojim se ljubavi
za našu Ljubav
željna tebe preživljavam
dan po dan nijema
koliko dugo umire ljubav?

plavo od neba....

Zove me često, kada je radostan zbog dobro obavljenog posla
nesretan zato što ga nitko ne razumije....
voli me iznenaditi jutrom, kasno uvečer, danju....
rijetko kad piše osim sms-ove.. zabavno je slušati njegov kajkavski dijalekt.... bujica događaja koje prostire sponatno pred mene..
Nalazi u "nama" velike sličnosti, previše slučajnosti
da bismo bili slučaj .... voli moj glas izgovara često ....
Ponekad mi se čini da on postaje ja, a ja ti .. dok tako čeka pred vratima mog srca.. nemam ni jedan komadić srca koji mu mogu darovati, tražila sam, pokušala ali u svakom djeliću nalazim tebe.. jednostavno nema mjesta.
Idući tjedan letim u jednu zemlju kojoj se oduvijek divim zbog reda, rada, discipline.... čeka me ugodno druženje, hrpa susreta ....
On dva dana poslije leti preko "bare", uobičajeno zbog posla....
I misli da i to nije slučajno.... da ćemo se sresti negdje u oblacima....
Pitao me što želim da mi donese na dar iz te velike zemlje....
"kupi mi.. kupi mi.. plavo od neba...." a on, zalutao i napisao "ne brini moja draga sve ću ti kupiti...."
A ne zna, ne zna da ne zna, da plavo od neba za mene jedino imaš ti moja ljubavi....
I sada dok brišem njegove sms-ove, jer mob nema dovoljno memorije za "svačije" poruke, čuvam samo one dragocjene.. naravno tvoje....

idem slušati moju Vanušku


Kupi mi ljude, kupi mi more.
Kupi mi svjetlo, kupi mi boje.
Kupi mi sve što mi treba.
Kupi mi plavo od neba.
I tek tada voljet ću te ja.

Kupi mi skupo, kupi mi pravo.
Kupi mi sunce, žuto i plavo.
Kupi mi sve dijamante,
možda me u život vrate.
I tek tada voljet ću te ja

Jedan dio moga srca ipak zna
da ne mogu se kupit sjećanja.
Jedan dio moga srca još je živ
i podsjeća me tko je za sve kriv.

Kupi mi zime, kupi mi bajke.
Kupi mi ptice, kupi mi grane.
Kupi mi sve misli moje,
sve drugo nek bude tvoje.
I tek tada voljet ću te ja.

Jedan dio moga srca ipak zna
da ne mogu se kupit sjećanja.
Jedan dio moga srca još je živ
i podsjeća me tko je za sve kriv

ponekad ne mislim na tebe

lijeno, mirno jutro subotnje, dala bih šaku dukata za tvoje misli....
moje molitve miluju te jutrom.... jutrom se pomolim za tebe moja ljubavi
da te obiđu svi nemiri i nevere.... pred vratima tvoga srca, nepozvana, bojim se pokucati, rukama čvrsto oko tvoga vrata.... usne na tvojoj kuckavici.... pokušavam preživjeti, dan po dan, bez tebe.... kakva utopija, neka idu dobijesa svi dani i noći bez tebe....
slane izdajice slijevaju se iz mojih mora niz obraze.... neću im dopustiti da poplave usne.... na njima nosim tragove tebe....

voljela bih ....

Vjetar nosi moje sne pod tvoje jastuke
I nježno kao da sam zrak ulazim u tvoje zjenice
Kao ptica učim letjeti, učim padati
Sve je uzalud na moj stanici
Sreća nikad ne silazi
Voljela bih ponekad
Kad me stigne stari strah
Da me tvoje usne izljube
I da me od svega izljeće
Ko dodir svetaca,
voljela bih ponekad
Ljubav dođe kao i ti da me zaboli

Utopija

Moram malo zbrisati i napisati nešto.... upravo su me isprdale radne kolegice, jer sam pričala o Ljubavi. Vele utopija, previše sanjaš, toga nema...
One se kolebaju kada je Ljubav u pitanju.... a ja, ma znaš mene ja ti uvijek mislim o tebi kada je riječ o Ljubavi.... jer ti i jesi Ljubav mog života.
Pokušala sam im to približiti jednom crticom koja me se duboko dojmila o Uskrsu, izašli smo sa Bogoslužja, moj susjed i njegova supruga, životna dob zrelost, on je dekan fakulteta, ona je službenik, roditelji su troje djece, dugo godina u braku.... prebacio je ruku preko njenog ramena, nježno ju privukao k sebi i polako su koračali ka svom domu... kao slika iz romantičnih filmova, zajedno kroz toliko godina, ne mogu to izraziti riječima, bliskost, biti jedno za drugo ....sjećam se kada si mi rekao, sve zajedno, ma baš sve zajedno....
Eto kada sam to ispričala one su prasnule u smijeh... poslala sam ih dobijesa
Vani je pravi proljetni dan, u mojim očima ti.... moja Ljubavi....

večeras moja ljubavi niti nemam riječi.... kao pokretna stijena hodam danju, ali večeras kupim suze prstima, usnice su mi skupljene, samo ih zubi u nervozom pokretu trenom razdvoje. Smrt se odjenula, pozvala crne kočiju i podijelila adrese, otimačica dragih mi ljudi .... broje se mjeseci i dani u ognju patnje tijela u jednosmjernoj ulici nema znaka stop...
Gdje sam izgubila vjeru od dana do večeri? Kakva je to mlaka vjera?
Dala bih šaku dukata.... nizu bisera....
Ni mjesec se večeras ne smije, nema padalica... nebo je obuklo crnu boju....

laku noć ljubavi

Ispod moga pramca (Tempera)

Ispod moga pramca
Jutro zapleteno u dubinama
Kao lice stranca
Naboralo se more u daljinama


Kao tempera
Kiša nebo oboji
Takve je boje srce moje
Otkad me ne voliš


Kada krenu zime
I nakupe se alge na koritu
I na moje ime
U zaboravu tvome duboku

Gibonni

Tvoja majica

Jutro hladno, kišno.. budim se i htjela bih zapravo da je jesen.. tada si još bio moj.. svilena pidžama i hladno mi..otvaram ormar.. topla nježna tvoja majica.. baš za bauljanje po kući. Otvaram stjenku prema dvorištu, raskoš zelenila.. jorgovan je predivan. Voljela bih da ga vidiš.
Ali ti bih rekao da te želim posjedovati.. kad bi me vidio u tvojoj majici. Dušo ne, ja te samo volim. Ti si u posjedu već četrdeset i nešto godina.. okovima i zato pored tebe prolaze srca, mirisi, boje.
Moje srce i dalje kuca za tebe.... i još ona dva mala.. tvoje nevoljene. Sva tri si zgazio, jer tvoje ne zna kuckati..samo nijemo slijedi ritam .. naša slavonska u ovom predivnom gradu će živo biti dok nas ima, s tobom ili bez tebe.
Hrabri su oni koji vole, kukavice čekaju da ih zavole.... pročitah to negdje
Ponosna sam na moju Ljubav.. čekam cvijet jasmina..u mom vrtu, obukla bih te u oblak onaj najplavlji i samo bih te ljubila....