«Prirodno je bojati se da zamijeniš sve ono što imaš za san.
Zašto onda moram slušati svoje srce?
Jer ga nikad nećeš uspjeti ušutkati. Čak i ako se pretvaraš da ne slušaš što govori, ono će uvijek biti u grudima i uvijek ponavljati ono što misli o životu i svijetu.
Pa bilo ono i izdajica?
Izdaja je udarac koji ne očekuješ. Ako dobro upoznaš svoje srce, to mu nikad neće uspjeti, jer ćeš poznavati snove i želje, i znat ćeš njima upravljati.
Nitko ne može pobjeći od svog srca, zato je bolje slušati što govori. Da nikada ne naiđe neočekivani udarac.
Čak i ako se ponekad tužim – govorilo je srce – to je zato što sam ljudsko srce, a ljudska srca su takva. Boje se ostvariti svoje najveće snove, jer misle da ih ne zaslužuju ili da u tome neće uspjeti. Mi, srca, umiremo od straha samo od pomisli na ljubavi koje će zauvijek otići, na trenutke koji bi mogli biti lijepi a nisu se dogodili, na blaga što su zauvijek skrivena u pijesku. Jer, kada se to dogodi, mi silno patimo.
Moje se srce boji patnje – reče mladić Alkemičaru neke noći, dok su promatrali nebo bez mjeseca.
Reci mu da je strah od patnje strašniji od same patnje. I da nijedno srce nikada nije patilo kada je kretalo u potragu za svojim snovima, jer je svaki trenutak traženja trenutak susreta s Bogom i s Vječnošću. Svaki trenutak traženja je trenutak nalaženja – reče mladić svom srcu.»
Jedna od predivnih misli iz Coelhovog "Alkemičara" kojeg jednostavno zovem Biblijom srca.
Post je objavljen 30.05.2006. u 16:31 sati.