Cheesteeleeshte

Jučer sam, na samu The Staru godinu (BTW berićetna vam dabogda nova bila), bio prilično osoran prema jednoj službenici, u dalekoj novoj zgradi MUP-a na periferiji grada utonulog u snijeg. Što od dvosatnog čekanja, što zato jer bez ikakve potrebe ispravljam tuđu grešku, zbog koje su me pozvali da odjavim auto iako je registriran već 6 mjeseci, bla...I tak, prisiljen da napuštam dom i bolesnog klinca po vijavici na "Silvestrovo", sarkastično joj srezah već na prvi njezin pokušaj ustanovljavanja činjenica, koje ionako nisu njezina krivica. No, krivca nije bilo u blizini pa je dobila što obično dobivaju službenici svijeta, to u narodu opjevano birokratsko čudovište koje je krivo za sva naša zla.

Sve se to dešavalo oko 12.15 iako rade do 12, no odlučili su pričekati i nas jadnike koji još stojimo u redu, sa zgužvanim tiketima u rukama. Šef iliti voditelj odsjeka se sa svojim roblj...osobljem, naravno, pozdravio još 5 do 12 i važno, policijski autoritativno otperjao doma. Dok su mu djelatnice na šalterima ispred sebe imale još najmanje 50-ak sluđenih faca u poluskinutim zimskim jaknama, koji već bruse očnjake očaja.

Kako bih iskupio svoj grijeh, posvećujem ovaj post svim onim posivjelim ljudskim bićima koji rade sa strankama, svim službenicima svijeta i domovine. I da im klijenti budu bolje volje u 2008.




Naravno, lako je pljucnut po službenicima - svi to radimo. SVE o tome znam i sto puta sam sve te klišee razglabao na desecima kava: i o neljubaznosti i otkantima koje dobivamo od istih, o lakiranju noktiju i pauzama i gablecima i nesposobnosti i blabla (od lokalne frizerke, lutalice po dućanima i ispijačice kava, dobio sam jubilarnih 6 otkanta u nizu da "sad ne može/ne radi"). Ta me razmjena iskustva na ovom blogu ovog puta ipak ne zanima. Mislim da sam o cijelom tom ne/opravdanom gunđanju na one koji rade sa strankama dovoljno već informiran.

Ovdje želim biti fair i osvrnuti se na ono kaj se zbiva s druge strane blagajne, izloga, šaltera, stola ili uslužnog deska. Prvo, nisu Oni svi "takvi" - a iskreno, tek su neki rijetki ljudi uopće sposobni ili ih je uopće moguće osposobiti (jedino valjda genetski dizajnirati?) da poput švicarskih satova trpe desetke i stotine različitih mušterija/klijenata/korisnika dnevno. Mnogi od tog mora stranaka su oni Koji Unaprijed Znaju Što Treba Kaj Bute Me Vi Morti Učili, dosta bogme ima i klasičnih psihopata, ili još gore od toga - umirovljenika.
Iskreno mislim da su neki od tih službenika i prodavača počesto i naše žrtve.

Zato i jer sam na svoje oči stotine puta vidio najčešću korisničku grešku - a to je personificiranje neke random Štefice koja deziluzionirano rinta na šalteru za mizernu nadnicu, sa samom institucijom u kojoj robuje. I onda Štefa obično dobije sve što bi trebalo ići njezinim (u očima nas Pravednih Boraca za Prava Građana)podlim/gramzivim/pokvarenim/korumpiranim poslodavcima.

Ovo govorim i ne samo s ljudskom sućuti prema (zapravo, ubitačnom i neprirodnom) poslu koji obavljaju, nego i iz iskustva nekoga koji dio svog poslovnog vremena također odvaja za rad sa korisnicima. Kruh je to sa sedam kora - i ne znam kako bi se itko mogao pripremiti na sve likove koji te nabrušeno čekaju, ne bi li negdje istresli barem dio svoje svakidašnje jadikovke.

Šalteraši

Najomraženija skupina u narodu. Prvo - sve stranke ih a priori mrze jer su uglavnom prisiljeni ići do istih. Bilo to mirovinsko, zdravstveno, socijalno, porezno, FINA, banka, osiguranje, MUP, odjava, prijava, dojava, predstavka, dopuna dokumentacije, molba, formular A-17P, fotokopirana domovnica i uvjerenje o nekažnjavanju i redovi, redovi... Onaj trik s brojevima koje otisne automat nije ništa posebno u tom sivilu promijenio, svi i dalje stoje u istoj prostoriji pomalo raštrkani, u smrtnoj bojazni da bu im broj pobegel ako izađu na zrak. Svaki šalteraš svakog dana i gotovo u svakom satu radnog dana suočen je s prvom linijom fronta, sivim bedemom ispred njegovog stakla sačinjenim od
- mrgodnih penzionera u zimskim kaputima i francuskim kapama
- sveznalicama koji znaju bolje od njih i jedva čekaju da im saopće čemu je problem sa samim sustavom
- stotina neinspirativno raspoloženih, gladnih i od posla satrtih prosječnih klijenata koji trpe vrućinu, znoje se, gledaju na sat i pune prostoriju negativnim nabojima

I svi oni tada počinju, u toj mukotrpnoj dokolici beskonačne gusjenice čiji su članovi, vrtjeti filmove svojih dnevnih frustracija. Često se one preliju već i kod samaog stajanja u redu.

Zagrepčani se rijetko fizički obračunavaju ili urlaju, ali su majstori zajedljivih "pravedničkih" dobacivanja. Onaj tko im pak uzvrati na grintanje i zmijsko podbadanje je obavezno nepristojni seljak koji je došel z planine. Famozne Ovce i njihovo čuvanje su zagrepčanima omiljena metafora.
Uvijek je to identični razgovor:
"Gospon, kraj reda vam je skroz iza" /kaže obično starija gospođa, vlasnica svog umirovljeničkog vremena na svijetu, koja ne skida krznenu šubaru, s nogama oblijepljenim flasterima zbog preširokih vena/
"Idem samo nešto pitati"
"I ja moram nešto pitati, pa čekam tu od jutra. Trebali su vas još dok ste mali bili, navčiti redu."
"Gospođo, nitko vas nije ništa pitao"
"Sa mnom se u MOM GRADU se ne BUŠ tak razgovaral /prelazi prva na TI i ubacuje cliche o ovcopašnji/

Većina toga ipak kulminira na šalteru gdje za sjedalicu zalijepljen visi umorni sivi službenik staklastog pogleda koji, iako nije izmislio pravila igre niti popis potrebnih papira, uvijek bude osut sa:
"-Ma koji još dokument fali?! Jeste li vi ludi?! Pa kaj ak' sve piše isprintano na ulazu, piše i da ste vi nekakav referent, pa nemate pojma! Jel' vi birkokratski lopovi znate koliko mene košta ovo čekanje, ja imam posao/obveze/bolesnu mamu, dosta mi je što me prca šef na poslu, još ćete i vi? Tretirate nas k'o smeće u ovom redu! Ja sam invalid (ta se uvijek drži u pričuvi), jel' hoćete moju iskaznicu, hoćete da bum moral zvati hitnu?"
A onda touche: "J..bo te / ubaci ime ministra nadležnog za područje koje pokriva šalter ili, u nedostatku znanja tko je npr. ministar rada i socijalne skrbi, ubaciti Sanader/Bandić - ili pak univerzalni i uvijek enigmatični "Onaj tko te tu zaposlio"/

Iskreno, sve te različite trpnje bi meni bile dovoljni razlog za beneficirani staž. Ili za uzet mitras pa raspalit po stropu svako malo. Skidam im kapu, samo kad iz dokolice jednog od vječnih redova krenem zirkati ljupke nam i ogorčene sugrađane.

Prodavatelji - razni

Prodavačice/blagajnice u prehrambenim dućanima često se pak percipiraju kao lijene, spore ili varalice, bar tako grintaju moji poznanici. Meni bi već samo onaj osmostani "beep" koji bi slušao nakon svakog proizvoda na blagajni mozak pretvorio u melasu, a da ne pričam o "dajte mi onaj više reš pečeni kruh..ne taj, onaj desno...nee, ne..." i "rekel sam 15, ne 15,50 deka salame".... pa se stvarno iskreno začudim kada vidim da se neka od teta uopće još smije ili je ljubazna. Kaj očekujete? Fora mi je također kako se konobarima za to što ti je donio cugu gotovo bez pogovora daje trinkgeld, ali ti isti tringeltaši u dučkasima obično čekaju svaku lipu uzvrata i Zdenki skidaju sve po spisku ako je krivo prebrojala.

Dobro, ostale prodavače/ice (npr. butika ili hi-fi dućana) ne bih svrstavao u isti koš sa pregaocima marketa "mješovite robe", obzirom da imaju puno manju frekvenciju građana i začudo, eksponencijalno s time niži prag tolerancije & višak "ja sam tu samo privremeno", "a što vi sad hoćete" stava.

Najniže u hranidbenom lancu te skupine nalaze se razni tele-marketeri i nazivači, od ispitivača javnog mnijenja do nuditelja usluga. Za njih građanin nema najčešće nikakve milosti. Dobro veli Henry Rollins u jednom svom spoken wordu: "rejection-rejection-rejection is all what they get -daily... besides having a shitty, bad payed job". Zamišljam ta snuždena lica koja nakon 10 odbijenica za posel za 2000 kn na kraju prihvaćaju onaj nazivački (s nadom da je privremeni), onda ih poslodavac zašarafi na sjedalicu u prostoru ograđenom panelkama (jednom od stotinu naguranih u neku halu), natakari slušalicu i mikrofon na usta, uz upute da izvole zvučati entuzijastički. A s druge strane žice eto im Joža, koji se baš ustao od stola nakon što je stavio prvi zalogaj u usta, netom se posvađao sa ženom, imao težak dan na vlastitom crnčenjui i drečavo dijete mu visi oko vrata. Joža grize. A telemarketing prutić na vjetru je tek sugovornik za ispuhavanje. Rejection.


Ostali uslužitelji građanstva

Vjerujem da bi svašta mogli čuti od svih tih konobara, videotekara, medicinskih sestri, doktora, recepcionera, kontrolora, knjižničara, gospođi iz WC-a, pa i policajaca.

Koliko puta sam na kavi bio s mamlazima koji rečenicu kojom se obraćaju konobaru/ici počinju (okrenuti leđima istome), sa "Dat ćeš mi..."

Jednom sam svjedočio i histeričnom ispadu gospodične koja je tražila kavu sa šlagom na moje uši - i dobila istu, a da bi u društvu svog plećatog sponzora koji joj je naravno, držao štangu, napala konobara da je tražila macchiato i krenula s osornom lekcijom da li on "sjedi na ušima". I ovaj stoički proguta, netipično za naše inače bahate konobare, rekli bi sad grintavci, ali tako to u stvarnosti u većini slučajeva kojima sam svjedočio začudo, jest. Međutim, osobno znam i previše ljudi koji se s konobarima razgovaraju upravo uživajući u zapovjednom tonu, valjda zato i što je jako malo u njihovom stvarnom životu prilika za isti.

Kad već o vlastitim iskustvima, npr. od jedne mlađe sam gospodične u trenutku pružanja usluge i tek spominjanja da je ona naplatna toliko i toliko, uz ostale sočne epitete, dobio (u vrlo neočekivano brzom i plastično izraženom napadu trenutnog nervnog rastrojstva) da se, iako nosač šugave uniforme 4 preduge godine, "guzim ovdje na krvi branitelja". Svo religijsko iskustvo, znanje Tai Chia ili (ne)znanje Zen-a, odgoj i društvene konvencije na kraju su me ipak u kombiniranom naporu spriječili od odgovora. Ali su me koštali težeg usnivanja te noći - susprezanje i nije zdravo. Znaju to stranke bolje od svih, zato se ne suzdržavaju

Bili smo nedavno s klincem u dežurnoj ambulanti zarazne bolnice. Nekima često npr. nije jasno da naše socijalno zdravstvo, a ne tamo noću dežurni izmoždeni doktori, trpaju sve bolesnike u jednu prizemnu malenu izbu da čekaju red, a za djecu smo dobili luksuzno namješteni hodnik metar širine i pet dužine, skupa s ostalih tucet ispovraćane dječice i pripadajuće im roditelje i bake.

I naravno, tenzije rastu. Sjedi tako jedna gospodična sa starijim muškarcem njezinog života koji ju je upecao u zadnji čas i oboje uporno zavjerenički i tu i tamo glasnije ("nek se čuje") ogovaraju uslugu. Na njihov treći zaziv dežurne sestre, koja je, spotičući se u klompama među gužvom nosakala papire, da "kad ćemo doći na red, nismo mi stoka da nas držite u ovoj štali", ova se obrati gospodični i skrene na ozloglašeno "TI": "pričekaj još malo, slijedeća si". Eto pravednika među narodima, diže se iz sjedalice Prijeteće Zaštitničko Muško u spas obraza svojeg voljenog mladog mesa sa "Dođi ovamo da ti objasnim da ti nisi ovce čuvala s mojom ženom, dođi ovamo kad ti kažem nemoj da ti ja dođem da te naučim ponašanju".
"Gospodine, smirite se, ima ovdje još ljudi"
"Ma koji ljudi, kozo blesava, sad ću ti doći i podrapaću i tebe i tvoje papire i ovu tvoju sobu"
Naravno, pas koji laje ne ujeda. Ali na svu torturu te noći u zaraznoj klinici ovakav pacijent mi jest, a kao dežurnom bi mi još i više došao kao masni čvarak na žgaravicu.

Ja bih, da sam dežurni tamo, budimo iskreni, ponovo izvadio već gore spomenuti mitras i raspalio po stropu. Iako mislim da nisam od (onih rijetkih) talenata za rad s ljudima, odlično glumim kad zatreba. Kako to tvrdi Najoriginalnija Među Bračnim Suputnicama, svatko na kraju završi raditi ono za što obično nije

...se ispuni barem 2 % svih onih čuda što će vam mnozi (često i u stihu) poslati na božićni SMS - i na konju ste

Slučajno naletih na podatak da je Mate Bulić objavio novi CD s relativističkim naslovom "Kako mi je, tako mi je", medijski, u društvenim kronikama novina i minutama nacionalne i komercijalnih televizija dobro popraćenim promocijama. Na predstavljanju tog kulturnog blaga bili su i ministri, od Primorca, Rončevića do Čobankovića, uviđajući da se tu iza brega valja i neko opće dobro. Opravdano. Tko kaže da domaća moderna i pop glazba u RH nema perspektivu, da ne prati trendove, od glazbenih do društvenih, te pri tom nije i dovoljno društveno angažirana? Mislim da je još uvijek vrijedi poslušati i ne odustajati od iste.

Ja sam jedan od onih balkanskih zatucanih muškaraca koji npr. nemaju pojma što se to točno izučava na "ženskim studijima" (ili što sadržavaju nove buzzwords poput "spolnih" i s druge strane, "rodnih", "manjina" te kakva je zapravo razlika pojmova spol i rod). No na stranu sada to, otkrih naime gledajući Matin TV spot, kako si je autor svojim malim doprinosom zapravo dao truda, posebice muškoj populaciji rasvijetliti neke aspekte ženskih istraživanja i studija na ovim prostorima - više nego se to na prvi pogled čini.

Dozvolite da se u nekoliko opaski stručnijim rječnikom, makar i hobija radi, pozabavim analizom jedne pjesme, poučne posebice za muškarce ovih zemljopisnih širina, često izgubljene što im je i kako činiti u susretu sa suprotnim spolom

Nema žena ružnih

/ciganske tambure u off-u/

Nema nema nema žena ružnih
Ima ima samo žena tužnih

U svom istraživanju, autor nije dvojio odmah na početku iznijeti svoju glavnu tezu, koja se nudi multidisciplinarno sažetim zaključkom - od antropološkog do estetskog i psihološkog gledišta, svih specifičnih za spol koji je predmet samog rada. Teza, zasad unikatna u znanstvenim krugovima, dalje se razrađuje....

Sve su lijepe žene zaljubljene
Sve su tužne žene neljubljene

Žene se u ovom radu naime dijele na dvije osnovne odabrane skupine za promatranje i izvođenje zaključaka, ovisne o (od samog znanstvenika induciranim) metodama ljubljenja-neljubljenja. Potaknut rezultatima ispitivanja i istraživanja, autor prezentira postojanje fascinantne korelacije između uspješnosti ljubavnih odnosa žena s univerzalnim fizičkim i estetskim manifestacijama ljepote i razina duševnih boli u istih.

A ja ne znam barabu
koji neće tarabu
zbog ljubavi preskočiti
lijepu ženu poljubiti

Unatoč rezolutnom tonu osnovnih konkluzija, akademski integritet je ovim stihom učvršćen. Rezultat se ograničava na dosezljiva autorova iskustva, konkretno dobivena preskakanjem ograda i činima ljubljenja, oboma motiviranih spolnom privlačnošću. Time je predstavljena i osnovna metoda rada kojom se u istraživanju sa suradnicima, sam autor služio.

Nema nema nema žena ružnih
Ima ima samo žena tužnih

A tužan se pogled odmah gubi
s lica žene koja sretno ljubi

Ovdje iščitavamo izvješće o empirijskom i znanstvenom progresu rada. Rezultati korištenih metoda vidljivo se pokazuju se na odabranom objektu promatranja i djelovanja, licu žene, odmah po primjeni inducirane metode.

i mi ćemo barabe
preskočiti tarabe
mladu, staru, usrećiti
lijepu ženu poljubiti

Proaktivni pristup u znanstvenoj metodi M. Bulića vidljiv je i kroz prikaz timskog djelovanja znanstvenika, koji skupno primjenjuju odabrani postupak na primjercima žena, razvrstanih prema estetskom kriteriju. Doduše, za primjetiti je da baš tom premisom nastaje neusuglašenost sa konačnim tezama, jer izraz "lijepu ženu" predmnijeva, prema iznesenoj teoriji, već ljubljenu ženu, pa bi možda točnije bilo samo "ženu" poljubiti. Napose jer se tek u tom slučaju mogu očekivati i vidljivi rezultati estetskih promjena na promatranom objektu, ženinom licu.

/Nema nema nema žena ružnih
Ima ima samo žena tužnih/

a meni se srce uvijek slama
kada vidim da je žena sama

Konačni proaktivni pristup, a posebno uživljenost autora u problematiku vidljivi su upravo u ovom zaključnom dijelu rada, obzirom da je u istraživanje hrabro uključio i rezultate ispitivanja na samom sebi. Time se samo učvršćuje jedna od opaski da su upravo visoka motiviranost, pa i psihološki nesputan odnos znanstvenika prema ovom projektu i polučili u konačnici tako osebujne teze.

S radošću i intelektualnim pozorom čekam daljnje rezultate Bulićevog istraživanja, koje iz svježeg kuta, multidisciplinarno i hrabro integrira različita empirijska promatranja žena. Ono što je i najbitnije, svojom javnom prezentacijom ovaj rad utječe i na osviještenost muške populacije o svoj slojevitosti, za njih dosada nedovoljno rasvijetljenog, svijeta proživljenog iz ženske perspektive. Jedini nedostatak koji spriječava potpuno saživljavanje ove metode sa svakidašnjom praksom muškaraca, vidim u nedostatku tarabi u velikim gradovima.

EDIT: da ne čeka nepotrebno slijedeći post...
Kao važna činjenica stoji i da postoje neki drugi rani i mukotrpni radovi koji svjedoče o teškoj tranziciji glazbenog osvještavanja odnosa spolova i obiteljske i gender tematike u Hrvata, kulminiranoj u današnjim radovima M. Bulića.
Odabrani primjerak je rad "Lutko moja takav sam ti ja", Z. Stipišića Gibonnija s "Osmim putnikom", s početka 80-ih. UNICEF-ov ambasador dobre volje (i sudeći po tekstu, tada ipak slabijih živaca :) ), sada moderni muškarac kojem nijedna žena ne može odoljeti i ne samo zbog enormnog korištenja riječi "oprosti" u pjesmama, mistik i dobročinitelj Gibo, sva previranja i patnje tada još potpuno društveno neosviještenog konzervativnog muškog srca, divno je sažeo kroz stihove donje pjesme:



Lutko Moja

Lutko moja, pritisla me nevolja
Ma gdje se skitas, nocu si mi potrebna.

Za razliku od metode eksternog promatranja vanjskih ženskih objekata M. Bulića i konkludiranja o naravi istih - fokus poetskog svjetonazora ovdje je u introspektivnim psihološkim previranjima vlastite nutrine, izjedene nemogućnošću suočavanja tadašnjeg muškarca sa društvenim navikama moderne žene da sve češće izbiva iz ložnice.

Budi dobra, zenicu te
Ne varaj me, prebicu te

Intimni pristup cijelog uratka kulminira u ovom stihu, jasnim izricanjem u ono doba općeprihvaćenog socijalnog svjetonazora, koji i dan danas inspirira na djelovanje aktiviste alternativne gender prakse poput Vuce. Ponuda sigurnosti koju je tadašnji muškarac pošteno pružao na izbor ženama nije očito bila dovoljno priznata, pa se u nastavku muškarac morao dodatno osiguravati svim, pa i tjelesnim mjerama koje bi zaštitile čvrstoću ložničke veze. Sasvim razumljivo iz interne perspektive patioca zabrinutog za integritet spolne sudružnice, dok kroči kroz nesigurni svijet lažne slobode precijenjenih i potencijalno opasnih izlazaka "s prijateljicama".

Lutko moja, takav sam ti ja
Lutko moja, takav sam ti ja
Takav sam.

Fatalizam autora i njegova pomirenost sa zlehudom sudbom samoizgrizatelja vlastite duše ovdje je urbi et orbi iznesen na vidjelo dana, kako bi ženi olakšao uvid i dao priliku da lakše prilagodi svoje potrebe, obzirom da s njene strane ipak postoji mogućnost izbora, a kod njega je to jednostavno vis maior.

Ulovim se kako sumnjam u tebe
Crne su me slutnje morile.

Gibonni priznaje kako je najveći gubitnik u tim mozgovnim igrama upravo on sam i ovaj potresni vapaj i danas stoji kao spomen jednom vremenu mukotrpne muške tranzicije i prilagodbe, koje je hvala bogu, sada iza nas.

Sada nasreću, skupa s dijelom muškog svijeta vođenog Gibom (koji je tu tranziciju nakon svih potresa zaokružio) - samoinicijativno npr. uzimam kutlaču već pri samom ulasku u stan s posla. I Najrazboritijoj od Supružnica rado prepuštam teško breme važnih odluka kojima su muškarci stoljećima bili obremenjavani.

Tko kaže da i domaća glazba tome nije doprinijela.

U našem muškom društvancetu koje se povremeno sastaje, postoji tabu tema kojeg smo sami uveli, a Eegor ga je za sva vremena okrstio sa "prvi dan na kapiji" priče. Naime, nakon godina i godina prepričavanja istih anegdota iz naših vojničkih dana u JNA (koja je još k tome u naša doba bila na izdisaju), istih "smiješnih" desetara Bosanaca, ribanja WC-a, glupih oficira, mnozih sudrugova troglodita s Durmitora ali i obronaka Ivanščice (zapravo, svejedno, družiš se s onima iz velikih gradova, koji god to gradovi bili) - a kad ponestane priča vraća se na famozni prvi dan "na kapiji" - dozlogrdili smo više jedni drugima i uveli embargo. Jer, ako nemamo o čemu drugom razgovarati nego kako smo se valjali u vojničkom blatu u tih izgubljenih godinu dana, onda moramo priznati da su nam životi fakat bili prazni od sadržaja. Ja sam samoinicijativno dopunio taj tabu s pričama iz Domovinskog rata. Tehnički nije isto, ali brate mili...život ide dalje.

No!
Radujte se narodi, buduće kavanske generacije, roditelji, napose brižne majke i (navodno) porezni obveznici. Obvezni vojni rok ukida se 2008. godine.

Ono što bi desetljećima trebala biti na društvo vrlo utjecajna institucija (gotovo svi muškarci nekud nestaju na godinu dana & ispire im se mozak), tiho i gotovo bez ikakve medijske pratnje nestaje sa svjetla pozornice - što god o vojnom roku kao takvom mislili. Toj meni neobičnoj ravnodušnosti društva svakako su svoj obol dali i mediji, opširnim izvještavanjem o ročnicima koje pretpostavljeni snube na seks ili koji se propucavaju & samoubijaju, slabo hrane itditd... No, konačni obol dala je i sama naša vrla vojska, svojim pucanjem po većini organizacijskih, financijskih i kadrovskih šavova, približavajući se standardom onoj famoznoj albanskoj vojsci i njihovim podmornicama na pedale iz osnovnoškolskih viceva.

Jedan teoretičar zavjere kojeg znam, a koji ima poznanstva u nekim od vojnih vrhova, čak tvrdi da je vojska rado dopuštala da mediji pišu o tom rasulu pa čak i namjerno prestala paziti na standarde i kadrove koji se bave ročnicima, ne bi li društvo jednostavno lakše provarilo i bez rasprave prihvatilo činjenicu da nestaje vojske kakvu do sada znamo. Jedino kaj ne znamo kakva će ona ubuduće biti i kojem će ionako gospodaru služiti, osim da će biti plaćena. I da mi više nebumo imali puno posla s njom. I da ćemo se prepuštati sposobnostima naših odabranih plaćenika u "zlu ne trebalo" sičuejšnima.

Ne bih ovdje preveč teoretizirano što je po nas bijedne muškarce (negdje i žene), naš džep, sigurnost, potencijalne vojne udare ili sve ostalo, bolje. Sto država, sto njihovih veličina, budžeta i sto rješenja. Ameri više manje, osim ako im ne porastu ambicije, imaju plaćenu vojsku za obaviti dirty job, s druge strane odrasli pak Švicarci, koji fakat nisu puno ili opće ratovali u povijesti, imaju svaju doma čitav arsenal oružja do veličine bestrzajnog topa i svake godine do penzije koji tjedan provedu kampirajući u uniformi...

Ali to famozno "služenje" vojnog roka (i još u cirkusu zvanom bivša JNA) me je svakako obilježilo u životu, ne znam ni sam vagnuti da li skroz na loše ili možda i na nekaj dobro (korisno). Obzirom da nisam s gorespomenutim društvom, mogu nakratko i ja kenjuckati u počast preminulom vojnom roku. Mislim da je suštinski isto nje-sra, gdje god ga i s kime "služili"...

Loše je svakako puno lakše ustanovljivo:
- godinu dana bez slobode, životnih planova, frendova, hobija, seksa (sort of...)
- gutanje i ribanje različitih figurativnih i stvarnih sranja
- upoznavanje spektra tuđih frustracija i primitivizama na vlastitoj koži
- minus godina u najpotentnijem razdoblju življenja
- pastiri s Prokletija kojima će jedina rukovodeća pozicija u životu ikad biti tvoj neposredno nadređeni
- znoj, umor, još znoja i - nehigijena. Nepranje je doslovce bio lifestyle. Ako mi netko kaže da žene mogu sve što i muškarci i da bi mogle u vojsku, slažem se - ostaje jedino problem tog nesnosnog smrada koji te prati cijelu vojsku. Ni najprljavija od žena koje znam to jednostavno ne bi tolerirala. To mogu samo muške svinje.

Dobro?
Pa ima i tu nekaj. U vojsku sam, i to u JNA - jednu od najšlampavijih i najrastrurenijih od tada postojećih vojsaka, došao kao pravi kilavac iz centra Zagreba, mršav, nerazvijen, sjeban od Smithsa i post-teenagerskih lamentiranja o životu i ljubavi uz knjige, pogotovo neutreniran suočiti se s ijednim sojem ljudi u životu osim svog kruga bližnjih i frendova.
- nakon tretmana življenja i zajedničkog smrđenja sa već u gornjem tekstu opjevanih su-služiteljima s najviših vrhunaca Konjuh-planine, suočavanja s ljudima koji nisu čuli za koncept "doručak" ili vidjeli televizor u pogonu, koji smatraju da se samo Gušteri "moraju" prati jednom na tjedan, a oni kao starija vojska ne moraju uopće, nakon svih potpuno nepismenih nadređenih desetara s dvije vodene glave kojima na ćirilici pišeš pismo kući u zamjenu za male ćevape - NIŠTA i NITKO te u životu više ne može izuti iz cipela ili fascinirati primitivizmom. Zaista nakon toga si spremniji na sve budale koji te čekaju kako odrastaš - i šefove koji svoju frustraciju po defaultu moraju izlijevati ravno na tvoju glavu.
- fizički sam se, da ne budem sad preintiman, pretvorio u muškarca. Dobio sam desetak kila i trbušnjake, mogao sam jesti s poda, spavati u blatu i popeti se na vrh planine u dahu. I to čak negdje u tijelu ostane zapisano.
- upoznao sam, zemljopisno gledano - krajeve i plemenske običaje koje nikad ne bih niti ću u životu obići. Dućane u kojima se još uvijek sol, šećer i čavli važu i pakiraju zamotani u tuljce od novina, planine s imenima poput Tresibaba, vidio sam odraslog medvjeda koji je zaglavio u kanalu koji se kopao za optički kabel i slomio si vrat pokušavajući izaći iz istog.
- pokupio sam naglaske i iznenađivao bližnje još najmanje pola godine poslije vojnog roka. Uostalom, mogao bih u pola noći razaznati Nišliju od Beograđana ili Makedonca od Bugara. Neprocjenjivo.

Ali, ako smo to u ovoj banana-državi sposobni izvesti, neka profesionalci preuzmu brigu. Neka se igraju NATO-a, skakuću po poljima uvježbavajući vod u napadu umjesto mene, brane buduće interese IKEE i Volkswagena i sve nas - i nek' ne bude vojnih udara.