|
Jučer sam, na samu The Staru godinu (BTW berićetna vam dabogda nova bila), bio prilično osoran prema jednoj službenici, u dalekoj novoj zgradi MUP-a na periferiji grada utonulog u snijeg. Što od dvosatnog čekanja, što zato jer bez ikakve potrebe ispravljam tuđu grešku, zbog koje su me pozvali da odjavim auto iako je registriran već 6 mjeseci, bla...I tak, prisiljen da napuštam dom i bolesnog klinca po vijavici na "Silvestrovo", sarkastično joj srezah već na prvi njezin pokušaj ustanovljavanja činjenica, koje ionako nisu njezina krivica. No, krivca nije bilo u blizini pa je dobila što obično dobivaju službenici svijeta, to u narodu opjevano birokratsko čudovište koje je krivo za sva naša zla.
Sve se to dešavalo oko 12.15 iako rade do 12, no odlučili su pričekati i nas jadnike koji još stojimo u redu, sa zgužvanim tiketima u rukama. Šef iliti voditelj odsjeka se sa svojim roblj...osobljem, naravno, pozdravio još 5 do 12 i važno, policijski autoritativno otperjao doma. Dok su mu djelatnice na šalterima ispred sebe imale još najmanje 50-ak sluđenih faca u poluskinutim zimskim jaknama, koji već bruse očnjake očaja.
Kako bih iskupio svoj grijeh, posvećujem ovaj post svim onim posivjelim ljudskim bićima koji rade sa strankama, svim službenicima svijeta i domovine. I da im klijenti budu bolje volje u 2008.
Naravno, lako je pljucnut po službenicima - svi to radimo. SVE o tome znam i sto puta sam sve te klišee razglabao na desecima kava: i o neljubaznosti i otkantima koje dobivamo od istih, o lakiranju noktiju i pauzama i gablecima i nesposobnosti i blabla (od lokalne frizerke, lutalice po dućanima i ispijačice kava, dobio sam jubilarnih 6 otkanta u nizu da "sad ne može/ne radi"). Ta me razmjena iskustva na ovom blogu ovog puta ipak ne zanima. Mislim da sam o cijelom tom ne/opravdanom gunđanju na one koji rade sa strankama dovoljno već informiran.
Ovdje želim biti fair i osvrnuti se na ono kaj se zbiva s druge strane blagajne, izloga, šaltera, stola ili uslužnog deska. Prvo, nisu Oni svi "takvi" - a iskreno, tek su neki rijetki ljudi uopće sposobni ili ih je uopće moguće osposobiti (jedino valjda genetski dizajnirati?) da poput švicarskih satova trpe desetke i stotine različitih mušterija/klijenata/korisnika dnevno. Mnogi od tog mora stranaka su oni Koji Unaprijed Znaju Što Treba Kaj Bute Me Vi Morti Učili, dosta bogme ima i klasičnih psihopata, ili još gore od toga - umirovljenika.
Iskreno mislim da su neki od tih službenika i prodavača počesto i naše žrtve.
Zato i jer sam na svoje oči stotine puta vidio najčešću korisničku grešku - a to je personificiranje neke random Štefice koja deziluzionirano rinta na šalteru za mizernu nadnicu, sa samom institucijom u kojoj robuje. I onda Štefa obično dobije sve što bi trebalo ići njezinim (u očima nas Pravednih Boraca za Prava Građana)podlim/gramzivim/pokvarenim/korumpiranim poslodavcima.
Ovo govorim i ne samo s ljudskom sućuti prema (zapravo, ubitačnom i neprirodnom) poslu koji obavljaju, nego i iz iskustva nekoga koji dio svog poslovnog vremena također odvaja za rad sa korisnicima. Kruh je to sa sedam kora - i ne znam kako bi se itko mogao pripremiti na sve likove koji te nabrušeno čekaju, ne bi li negdje istresli barem dio svoje svakidašnje jadikovke.
Šalteraši
Najomraženija skupina u narodu. Prvo - sve stranke ih a priori mrze jer su uglavnom prisiljeni ići do istih. Bilo to mirovinsko, zdravstveno, socijalno, porezno, FINA, banka, osiguranje, MUP, odjava, prijava, dojava, predstavka, dopuna dokumentacije, molba, formular A-17P, fotokopirana domovnica i uvjerenje o nekažnjavanju i redovi, redovi... Onaj trik s brojevima koje otisne automat nije ništa posebno u tom sivilu promijenio, svi i dalje stoje u istoj prostoriji pomalo raštrkani, u smrtnoj bojazni da bu im broj pobegel ako izađu na zrak. Svaki šalteraš svakog dana i gotovo u svakom satu radnog dana suočen je s prvom linijom fronta, sivim bedemom ispred njegovog stakla sačinjenim od
- mrgodnih penzionera u zimskim kaputima i francuskim kapama
- sveznalicama koji znaju bolje od njih i jedva čekaju da im saopće čemu je problem sa samim sustavom
- stotina neinspirativno raspoloženih, gladnih i od posla satrtih prosječnih klijenata koji trpe vrućinu, znoje se, gledaju na sat i pune prostoriju negativnim nabojima
I svi oni tada počinju, u toj mukotrpnoj dokolici beskonačne gusjenice čiji su članovi, vrtjeti filmove svojih dnevnih frustracija. Često se one preliju već i kod samaog stajanja u redu.
Zagrepčani se rijetko fizički obračunavaju ili urlaju, ali su majstori zajedljivih "pravedničkih" dobacivanja. Onaj tko im pak uzvrati na grintanje i zmijsko podbadanje je obavezno nepristojni seljak koji je došel z planine. Famozne Ovce i njihovo čuvanje su zagrepčanima omiljena metafora.
Uvijek je to identični razgovor:
"Gospon, kraj reda vam je skroz iza" /kaže obično starija gospođa, vlasnica svog umirovljeničkog vremena na svijetu, koja ne skida krznenu šubaru, s nogama oblijepljenim flasterima zbog preširokih vena/
"Idem samo nešto pitati"
"I ja moram nešto pitati, pa čekam tu od jutra. Trebali su vas još dok ste mali bili, navčiti redu."
"Gospođo, nitko vas nije ništa pitao"
"Sa mnom se u MOM GRADU se ne BUŠ tak razgovaral /prelazi prva na TI i ubacuje cliche o ovcopašnji/
Većina toga ipak kulminira na šalteru gdje za sjedalicu zalijepljen visi umorni sivi službenik staklastog pogleda koji, iako nije izmislio pravila igre niti popis potrebnih papira, uvijek bude osut sa:
"-Ma koji još dokument fali?! Jeste li vi ludi?! Pa kaj ak' sve piše isprintano na ulazu, piše i da ste vi nekakav referent, pa nemate pojma! Jel' vi birkokratski lopovi znate koliko mene košta ovo čekanje, ja imam posao/obveze/bolesnu mamu, dosta mi je što me prca šef na poslu, još ćete i vi? Tretirate nas k'o smeće u ovom redu! Ja sam invalid (ta se uvijek drži u pričuvi), jel' hoćete moju iskaznicu, hoćete da bum moral zvati hitnu?"
A onda touche: "J..bo te / ubaci ime ministra nadležnog za područje koje pokriva šalter ili, u nedostatku znanja tko je npr. ministar rada i socijalne skrbi, ubaciti Sanader/Bandić - ili pak univerzalni i uvijek enigmatični "Onaj tko te tu zaposlio"/
Iskreno, sve te različite trpnje bi meni bile dovoljni razlog za beneficirani staž. Ili za uzet mitras pa raspalit po stropu svako malo. Skidam im kapu, samo kad iz dokolice jednog od vječnih redova krenem zirkati ljupke nam i ogorčene sugrađane.
Prodavatelji - razni
Prodavačice/blagajnice u prehrambenim dućanima često se pak percipiraju kao lijene, spore ili varalice, bar tako grintaju moji poznanici. Meni bi već samo onaj osmostani "beep" koji bi slušao nakon svakog proizvoda na blagajni mozak pretvorio u melasu, a da ne pričam o "dajte mi onaj više reš pečeni kruh..ne taj, onaj desno...nee, ne..." i "rekel sam 15, ne 15,50 deka salame".... pa se stvarno iskreno začudim kada vidim da se neka od teta uopće još smije ili je ljubazna. Kaj očekujete? Fora mi je također kako se konobarima za to što ti je donio cugu gotovo bez pogovora daje trinkgeld, ali ti isti tringeltaši u dučkasima obično čekaju svaku lipu uzvrata i Zdenki skidaju sve po spisku ako je krivo prebrojala.
Dobro, ostale prodavače/ice (npr. butika ili hi-fi dućana) ne bih svrstavao u isti koš sa pregaocima marketa "mješovite robe", obzirom da imaju puno manju frekvenciju građana i začudo, eksponencijalno s time niži prag tolerancije & višak "ja sam tu samo privremeno", "a što vi sad hoćete" stava.
Najniže u hranidbenom lancu te skupine nalaze se razni tele-marketeri i nazivači, od ispitivača javnog mnijenja do nuditelja usluga. Za njih građanin nema najčešće nikakve milosti. Dobro veli Henry Rollins u jednom svom spoken wordu: "rejection-rejection-rejection is all what they get -daily... besides having a shitty, bad payed job". Zamišljam ta snuždena lica koja nakon 10 odbijenica za posel za 2000 kn na kraju prihvaćaju onaj nazivački (s nadom da je privremeni), onda ih poslodavac zašarafi na sjedalicu u prostoru ograđenom panelkama (jednom od stotinu naguranih u neku halu), natakari slušalicu i mikrofon na usta, uz upute da izvole zvučati entuzijastički. A s druge strane žice eto im Joža, koji se baš ustao od stola nakon što je stavio prvi zalogaj u usta, netom se posvađao sa ženom, imao težak dan na vlastitom crnčenjui i drečavo dijete mu visi oko vrata. Joža grize. A telemarketing prutić na vjetru je tek sugovornik za ispuhavanje. Rejection.
Ostali uslužitelji građanstva
Vjerujem da bi svašta mogli čuti od svih tih konobara, videotekara, medicinskih sestri, doktora, recepcionera, kontrolora, knjižničara, gospođi iz WC-a, pa i policajaca.
Koliko puta sam na kavi bio s mamlazima koji rečenicu kojom se obraćaju konobaru/ici počinju (okrenuti leđima istome), sa "Dat ćeš mi..."
Jednom sam svjedočio i histeričnom ispadu gospodične koja je tražila kavu sa šlagom na moje uši - i dobila istu, a da bi u društvu svog plećatog sponzora koji joj je naravno, držao štangu, napala konobara da je tražila macchiato i krenula s osornom lekcijom da li on "sjedi na ušima". I ovaj stoički proguta, netipično za naše inače bahate konobare, rekli bi sad grintavci, ali tako to u stvarnosti u većini slučajeva kojima sam svjedočio začudo, jest. Međutim, osobno znam i previše ljudi koji se s konobarima razgovaraju upravo uživajući u zapovjednom tonu, valjda zato i što je jako malo u njihovom stvarnom životu prilika za isti.
Kad već o vlastitim iskustvima, npr. od jedne mlađe sam gospodične u trenutku pružanja usluge i tek spominjanja da je ona naplatna toliko i toliko, uz ostale sočne epitete, dobio (u vrlo neočekivano brzom i plastično izraženom napadu trenutnog nervnog rastrojstva) da se, iako nosač šugave uniforme 4 preduge godine, "guzim ovdje na krvi branitelja". Svo religijsko iskustvo, znanje Tai Chia ili (ne)znanje Zen-a, odgoj i društvene konvencije na kraju su me ipak u kombiniranom naporu spriječili od odgovora. Ali su me koštali težeg usnivanja te noći - susprezanje i nije zdravo. Znaju to stranke bolje od svih, zato se ne suzdržavaju 
Bili smo nedavno s klincem u dežurnoj ambulanti zarazne bolnice. Nekima često npr. nije jasno da naše socijalno zdravstvo, a ne tamo noću dežurni izmoždeni doktori, trpaju sve bolesnike u jednu prizemnu malenu izbu da čekaju red, a za djecu smo dobili luksuzno namješteni hodnik metar širine i pet dužine, skupa s ostalih tucet ispovraćane dječice i pripadajuće im roditelje i bake.
I naravno, tenzije rastu. Sjedi tako jedna gospodična sa starijim muškarcem njezinog života koji ju je upecao u zadnji čas i oboje uporno zavjerenički i tu i tamo glasnije ("nek se čuje") ogovaraju uslugu. Na njihov treći zaziv dežurne sestre, koja je, spotičući se u klompama među gužvom nosakala papire, da "kad ćemo doći na red, nismo mi stoka da nas držite u ovoj štali", ova se obrati gospodični i skrene na ozloglašeno "TI": "pričekaj još malo, slijedeća si". Eto pravednika među narodima, diže se iz sjedalice Prijeteće Zaštitničko Muško u spas obraza svojeg voljenog mladog mesa sa "Dođi ovamo da ti objasnim da ti nisi ovce čuvala s mojom ženom, dođi ovamo kad ti kažem nemoj da ti ja dođem da te naučim ponašanju".
"Gospodine, smirite se, ima ovdje još ljudi"
"Ma koji ljudi, kozo blesava, sad ću ti doći i podrapaću i tebe i tvoje papire i ovu tvoju sobu"
Naravno, pas koji laje ne ujeda. Ali na svu torturu te noći u zaraznoj klinici ovakav pacijent mi jest, a kao dežurnom bi mi još i više došao kao masni čvarak na žgaravicu.
Ja bih, da sam dežurni tamo, budimo iskreni, ponovo izvadio već gore spomenuti mitras i raspalio po stropu. Iako mislim da nisam od (onih rijetkih) talenata za rad s ljudima, odlično glumim kad zatreba. Kako to tvrdi Najoriginalnija Među Bračnim Suputnicama, svatko na kraju završi raditi ono za što obično nije 
|
