|
U našem muškom društvancetu koje se povremeno sastaje, postoji tabu tema kojeg smo sami uveli, a Eegor ga je za sva vremena okrstio sa "prvi dan na kapiji" priče. Naime, nakon godina i godina prepričavanja istih anegdota iz naših vojničkih dana u JNA (koja je još k tome u naša doba bila na izdisaju), istih "smiješnih" desetara Bosanaca, ribanja WC-a, glupih oficira, mnozih sudrugova troglodita s Durmitora ali i obronaka Ivanščice (zapravo, svejedno, družiš se s onima iz velikih gradova, koji god to gradovi bili) - a kad ponestane priča vraća se na famozni prvi dan "na kapiji" - dozlogrdili smo više jedni drugima i uveli embargo. Jer, ako nemamo o čemu drugom razgovarati nego kako smo se valjali u vojničkom blatu u tih izgubljenih godinu dana, onda moramo priznati da su nam životi fakat bili prazni od sadržaja. Ja sam samoinicijativno dopunio taj tabu s pričama iz Domovinskog rata. Tehnički nije isto, ali brate mili...život ide dalje.
No!
Radujte se narodi, buduće kavanske generacije, roditelji, napose brižne majke i (navodno) porezni obveznici. Obvezni vojni rok ukida se 2008. godine.
Ono što bi desetljećima trebala biti na društvo vrlo utjecajna institucija (gotovo svi muškarci nekud nestaju na godinu dana & ispire im se mozak), tiho i gotovo bez ikakve medijske pratnje nestaje sa svjetla pozornice - što god o vojnom roku kao takvom mislili. Toj meni neobičnoj ravnodušnosti društva svakako su svoj obol dali i mediji, opširnim izvještavanjem o ročnicima koje pretpostavljeni snube na seks ili koji se propucavaju & samoubijaju, slabo hrane itditd... No, konačni obol dala je i sama naša vrla vojska, svojim pucanjem po većini organizacijskih, financijskih i kadrovskih šavova, približavajući se standardom onoj famoznoj albanskoj vojsci i njihovim podmornicama na pedale iz osnovnoškolskih viceva.
Jedan teoretičar zavjere kojeg znam, a koji ima poznanstva u nekim od vojnih vrhova, čak tvrdi da je vojska rado dopuštala da mediji pišu o tom rasulu pa čak i namjerno prestala paziti na standarde i kadrove koji se bave ročnicima, ne bi li društvo jednostavno lakše provarilo i bez rasprave prihvatilo činjenicu da nestaje vojske kakvu do sada znamo. Jedino kaj ne znamo kakva će ona ubuduće biti i kojem će ionako gospodaru služiti, osim da će biti plaćena. I da mi više nebumo imali puno posla s njom. I da ćemo se prepuštati sposobnostima naših odabranih plaćenika u "zlu ne trebalo" sičuejšnima.
Ne bih ovdje preveč teoretizirano što je po nas bijedne muškarce (negdje i žene), naš džep, sigurnost, potencijalne vojne udare ili sve ostalo, bolje. Sto država, sto njihovih veličina, budžeta i sto rješenja. Ameri više manje, osim ako im ne porastu ambicije, imaju plaćenu vojsku za obaviti dirty job, s druge strane odrasli pak Švicarci, koji fakat nisu puno ili opće ratovali u povijesti, imaju svaju doma čitav arsenal oružja do veličine bestrzajnog topa i svake godine do penzije koji tjedan provedu kampirajući u uniformi...
Ali to famozno "služenje" vojnog roka (i još u cirkusu zvanom bivša JNA) me je svakako obilježilo u životu, ne znam ni sam vagnuti da li skroz na loše ili možda i na nekaj dobro (korisno). Obzirom da nisam s gorespomenutim društvom, mogu nakratko i ja kenjuckati u počast preminulom vojnom roku. Mislim da je suštinski isto nje-sra, gdje god ga i s kime "služili"...
Loše je svakako puno lakše ustanovljivo:
- godinu dana bez slobode, životnih planova, frendova, hobija, seksa (sort of...)
- gutanje i ribanje različitih figurativnih i stvarnih sranja
- upoznavanje spektra tuđih frustracija i primitivizama na vlastitoj koži
- minus godina u najpotentnijem razdoblju življenja
- pastiri s Prokletija kojima će jedina rukovodeća pozicija u životu ikad biti tvoj neposredno nadređeni
- znoj, umor, još znoja i - nehigijena. Nepranje je doslovce bio lifestyle. Ako mi netko kaže da žene mogu sve što i muškarci i da bi mogle u vojsku, slažem se - ostaje jedino problem tog nesnosnog smrada koji te prati cijelu vojsku. Ni najprljavija od žena koje znam to jednostavno ne bi tolerirala. To mogu samo muške svinje.
Dobro?
Pa ima i tu nekaj. U vojsku sam, i to u JNA - jednu od najšlampavijih i najrastrurenijih od tada postojećih vojsaka, došao kao pravi kilavac iz centra Zagreba, mršav, nerazvijen, sjeban od Smithsa i post-teenagerskih lamentiranja o životu i ljubavi uz knjige, pogotovo neutreniran suočiti se s ijednim sojem ljudi u životu osim svog kruga bližnjih i frendova.
- nakon tretmana življenja i zajedničkog smrđenja sa već u gornjem tekstu opjevanih su-služiteljima s najviših vrhunaca Konjuh-planine, suočavanja s ljudima koji nisu čuli za koncept "doručak" ili vidjeli televizor u pogonu, koji smatraju da se samo Gušteri "moraju" prati jednom na tjedan, a oni kao starija vojska ne moraju uopće, nakon svih potpuno nepismenih nadređenih desetara s dvije vodene glave kojima na ćirilici pišeš pismo kući u zamjenu za male ćevape - NIŠTA i NITKO te u životu više ne može izuti iz cipela ili fascinirati primitivizmom. Zaista nakon toga si spremniji na sve budale koji te čekaju kako odrastaš - i šefove koji svoju frustraciju po defaultu moraju izlijevati ravno na tvoju glavu.
- fizički sam se, da ne budem sad preintiman, pretvorio u muškarca. Dobio sam desetak kila i trbušnjake, mogao sam jesti s poda, spavati u blatu i popeti se na vrh planine u dahu. I to čak negdje u tijelu ostane zapisano.
- upoznao sam, zemljopisno gledano - krajeve i plemenske običaje koje nikad ne bih niti ću u životu obići. Dućane u kojima se još uvijek sol, šećer i čavli važu i pakiraju zamotani u tuljce od novina, planine s imenima poput Tresibaba, vidio sam odraslog medvjeda koji je zaglavio u kanalu koji se kopao za optički kabel i slomio si vrat pokušavajući izaći iz istog.
- pokupio sam naglaske i iznenađivao bližnje još najmanje pola godine poslije vojnog roka. Uostalom, mogao bih u pola noći razaznati Nišliju od Beograđana ili Makedonca od Bugara. Neprocjenjivo.
Ali, ako smo to u ovoj banana-državi sposobni izvesti, neka profesionalci preuzmu brigu. Neka se igraju NATO-a, skakuću po poljima uvježbavajući vod u napadu umjesto mene, brane buduće interese IKEE i Volkswagena i sve nas - i nek' ne bude vojnih udara.
|
