Cheesteeleeshte

Zovem se Nemetz, iz bivše sam austrijske kasabice, nisam više baš tako ni mlad, ali volim što vole i mladi. Skupljam gluposti, nagao po prirodi, imao pet iz daktilografije, nesvjesno kopam nos, volim filmove, pa i (još perverznije) domaće , no i djecu & knjige & sir & vrhnje, ali - volim i glazbu & koncerte

U doba kad sam bio pun sokova i najspremniji ići na koncerte, umjesto istih, tavorio sam u jebenim vojskama - a onda je rat ionako progutao sve. Od "best years of life" općenito - do koncerata. Mali tračak je bila 1990 sa svim tim Ramones, Sisters of Mercy, Dejvidima Bovijima, The Fall, Godfathers (na kojima nisam bio) i slično. Pa se napokon sve smirilo ali su se desili i zahuktali faksevi, poslovi, djeca, prioriteti, život, ljubav, Sanader, lagani dvokorak uz puni želudac, fabrička jutra i miris dimnjaka. A CD-i skupljaju doma prašinu.

Eto, počeli opet koncerti - na veliko. Nemrem više pratiti, niti baš - popratiti. Ovo ljeto tek svašta gostuje.
Radim inače iznimke, pa kao pravi isfrustrirani socijalistički trti-samting kompenziram pokoju mladalačku glazbenu simpatiju, od D.R.I. do R.E.M.

A došao i kapitalistički konzumerizam u vidu ljetnih i inih turneja razvikanih bandova.
Obreo sam se dakle i na QOTSA/Placebo/Kaiser Chiefs kvazi-festivalu, vrlo uredno i pedantno organiziranom od austrijanaca, ali tu nešto fali za doživljaj - nadam se ne samo činjenica da bih trebao imati desetak godinica manje. Ili da, kad se već upustim u koncertnu avanturu i zanemarim svoje bližnje kao i pažljivo utreniranu duševnu i tjelesnu ravnotežu, imam zbog toga nemoguće prohtjeve.

Dakle, izdvojiš to svoje oskudno, na kapaljku iz obveza istočeno vrijeme i .... skužiš da kad se odlučiš dovući do Doma sportova ili ljetnih pozornica, bandovi na turnejama i festivalima često odrađuju puku konfekciju.
Čujem naime sitna žaluckanja na Red hot chilli peppers -e npr.....

Moje je mišljenje da mnoge od tih stanovnika tour buseva nakon nekog (ili odmah) vremena beskrajne turneje zabole đoka i gdje te kako sviraju. Tvoj & moj grad je samo jedan u beskrajnom nizu pozornica, tu je i umor (pogotovo to vrijedi za RHCP ex? narkiće), a svaki drugi gig je ionako gledanje na sat, zamjena Slovakije sa Slovenijom & sviranje po rutini.

Sjećam se kad je Ice T sa Bodycountom trabunjao jedne te iste clichee o "znam kakvu ste represiju, diskriminaciju i nepravedni rat prošli, kao i mi black people in America, zato suosjećamo s vama" - i zagrebačkoj i beogradskoj publici... Pa po samoj logici njegovih vlastitih riječi jedan mora biti u drugačijem položaju od drugog... mah. To kad bi uopće znao barem ko je tu s kim....

Ali ipak ima bendova - i bendova. Na Radar festivalu su npr. 3 velika banda svirali svaki jednako dugo kao, čuh, RHCP solo - a neki su dali i toplu riječ/interes za svoje okruženje pa i tračak inspiracije, mašala QOTSA "radio bih to sa svima vama". Al' nije uopće komunikacija važna, da ti barem izlažira neku emociju, odsvira, učini večer manje uobičajenom...
A ne da na Internetu moš' već pročitati set listu unaprijed ili je ista i u Požarevcu, Jebeneberemed-u ili Pederskem ob Krki ...
Morrissey npr., privatno teški autist - bio je neočekivani vođa konferanse i ambasador dobre volje prošle godine na Šalati. Profić.

Kad već dakle selektivno odlazim, sreća da imam u zalihama omiljenih i manje "poznatih" bandova, a svi navraćali barem jednom u ZG. Neki se i trsili više od očekivanog. Death in June (legende srednjoškolskog isfuravanja) prihod od jednog od niza koncerta i live CD-a koji su snimili 1992 u Jabuci, dali su za ranjene na ortopediji na Šalati. Prije par godina napravili su npr. i koncert snova za prosječnog posjetioca (kako god da su glazbeno i inače zahirili, ali nećemo sad....) - jer su publiku častili kanape sendvičima i vinom, koje je D. Pierce osobno točio posjetiocima. A za vrijeme koncerta otvorio čovjek sezonu želja i pozdrava - te čim sam doviknuo, automatski odsvirao "Jerusalem the black". Dajte nam takve standarde svirki!

No, NARAVNO da je "impact" faktor ono što ti je u glavi i koliko godina imaš. Eto, krajem kolovoza sviraju Sonic Youth na Jarunu. Nastranu sad muzika, i danas me stid jednog davnog davnog nereda što smo Crveni ja napravili na koncertu istih u Ljubljani. Dovoljan je bio džoint , da bi od šala i pošalica brzo prešli u zavlačenje ispod stage-a (jel' uopće tada bilo ozbiljnijih redara?) - a glave nam izvirile taman posred pozornice. I to u trenutku kad su svirale Babes in Toyland. Koje smo počeli grabati za noge, tj. gležnjeve i prositi njihovu ljubav . Ni to nije bilo dovoljno da nas redarstvo uhvati, nego smo iz te rupe nastavili dovikivati Thurstonu Moore-u i naručivati pjesme kao da smo na svadbi. Dok nije i sam popustio i umjesto Tom's violence koji je počeo, pa naglo prestao svirati - krenuo u naručenu "Disco mafia".

Dakle, top lista nasumce iz memorije izvađenih pet gigova kojima sam pribivao u vrijeme kad si za to najpodesniji (kao blesavi žgoljavi tinejdžer klinjo):

1. Rijeka-Paris-Texas (1988?) i pjevač Grča, Zoff - koji, nakon što je sjekirom i motornom pilom rasjekao kravlju glavu i mozgom poprskao košulje prvih redova - baca suzavac u publiku a dok mi dolazimo svijesti ispred Kulušića, band razbija pozornicu. Dražen Vrdoljak pak stoički čeka naš ponovni ulazak i najavljuje, tada Let2 - sa "..evo, nakon što su nas Grč malo zagrijali...."
2. Grant Hart i Nova Mob negdje 90-e u Pauku. Samo i isključivo zbog "Girl who lives on Heaven Hill" uživo.
3. Spomenuti Sonic Youth u Ljubljani. "Daj bombona, daj mi fiksa...." prepjev Crvenog, gulaš od Into the groovey, Doline smrti 69 i Dodirni me bolestan sam u uhu, pomiješan sa ženstvenom antiženstvenošću Kim Gordon ...ah, tempora...
4. Fugazi u Galeriji SC (91-e?) Skakanje i skakanje - odasvud, Miro Cerar bi pozavidio na lupinzima koji su parali zrak
5. The Fall u Domu sportova (1990). Antikoncert na kojem smo većinu pjesama gledali Mark E. Smithu u leđa, ali karizma je karizma.

Van kategorije: Pixies u Kulušiću (1989). Sretan i stoga jer sam ostao živ i nesamljeven od omladinske mase.

Dajte vašu listu.

Uz Sonice, trebao bi na Jarunsku rivijeru doći i čovjek stariji od mog tate i koji barem izgleda da je luđi od njega, Iggy Pop & Stoogesi. Što god mislio o istima, zamjenski basista im je sada Mike Watt, moj omiljeni lik i zagrebački gost u više navrata - a već i to je dosta da me zagolica za odlazak.
Taman i da je najgore turnejsko odrađivanje.
Ali nit Sonici nit Iggy uživo preda mnom nisu do sada fejkali, pa recimo da dolazim - in spe.

U biti su dvije kategorije: smeće ili spam od poznatih i internetsko sveudiljno (ovih dana sve nadrealnije) smeće.

Naime, baš završavam neuspjeli odmor na godišnjem - izjajih se na stručnom & državnom ispitu, kao da mi nisu dosta oba odstudirana faksa ( još mi samo doktorat fali u životu pa da me zakopaju s njime) - bitno da će mi koeficjent pasti i imat ću manju plaću jer mi se sad, po ugovoru o radu, računa drugo zanimanje. U ovoj Hrvatskoj ionako (nema smiley za "j..e") ...Nj' dobro...

Ontopic: i tako, slabo dakle gledam mail ovih dana, a kada ga otvorim - Sodoma i Gomora. Zakrči mi se sandučić jer nisam na poslu da ga praznim u Outlook, ali informatičari u firmi ionako, svi sa USB privjescima oko vrata, dugom kosom, tupim pogledom i obaveznim pitanjem "a kaj će ti uopće to?", danonoćno samo daunloudaju bogtepitakaj i prave se (pre)zaposleni, pogotovo za naše smrtničke kukumavke oko spama.

Smeće od poznatih
Nisu to samo stari vicevi i prošlogodišnji videi, baš kao i svi oni dosadni Kirini i sitne dokoličarske zabavice "vid šta srbi pišu po liftovima"... tu je dosta moćna skupina tajnica (mnoge su ne tak davno tek otkrile "čari" interneta). Koliko te gospođe mogu poslati pps-ova sa cvijećem, medvjedićima, vjerskim podukama, kičastim sutonima prošaranim Coelhovim produhovljenostima, poukama o prijateljstvu i miru i ljubavi i razumu i univerzumu koje onako ubitačno riječ po riječ polako ispunjavaju ekran - a ne d'o bog kad žele biti smiješne. Začudno, tada su poruke počesto sadržaja koji i meni navuče crvenilo u obraze.

No, tu sam duboko zabrazdio u područje Igorove ekspertize -jedino on kao pasionirani kolekcionar te tematike, može kompetentno prosuditi o kriterijima za najgore.

Tajnice i ine skupine su najpodložnije na internetske lažne poruke o virusima koji su se tobože oteli nadzoru svih AOL-a svijeta i kotrljaju se poput alpske lavine - ravno prema našim bespomoćnim strojčekima. A stotine osuđenika koji vise u CC-u poruke hrabre tajnice Zdenke, samo još ona može spasiti - pravodobnim sustavom javnog uzbunjivanja. Nesnosnija od one socijalističke sirene za uzbunu
Desi se da mi tim uzbunama na neku čudnu foru zaštopaju i mail, pa im nakon odštopavanja iz čiste nemoći u odgovoru pošaljem snopes.com razotkrivke da se radi o običnim hoaxima (i to sve redom - ne sjećam se kad je bilo točno)

Da ne pričam o nepostojećim elektroinžinjerima koji bi liječili dječicu po stranim klinikama. Da, da internet je fascinantan sa tolikim životnim dramama pred kojima su i latinske sapunice niškoristi - ali naučite se služiti više istim - pa provjerite prije nego mi istrpate kamion spama na glavu!

A najgore su poruke o strašnim virusima s tri glave - koje same sadrže viruse i privitke i žive od takvog naivnog i masovnog razmnožavanja. A onda mi tajnica prenositeljica i širiteljica te kuge obično veli "pa kaj ti prigovaraš - otkud bih ja to znala?"


kategorija nadrealno smeće nepoznatog porijekla

A sve biser do bisera, to je neki novi trend? Ljudi su općenito pukli, sjećam se kad su neke žene s izmišljenim identitetima i slikicama vabile u emailu na razgovor - te da, naravno - otvoriš privitak pisamcu. A kolega, blago rečeno neiskusan sa žemskim rodom (ali i sa internetom i to po svojoj volji jer je to ipak "sotonska spravica") udri u histeriju da otkud ona zna njegovo ime i mail i "što, da joj sada odgovorim?"....

Danas to više nisu ni reklame ili sitne podvale, nego potpuno nesuvisli tokovi svijesti. Pogotovo ne znam koja je stvarna korist pošiljatelju od toga. Nažalost, najbolje primjerke sam odavna izbrisao, pa evo tek nasumičnih restlova od prije koji dan:


Golos Taj prervalsia. Na povodu u Prorochestva?! Da Habus bolshe sta Let zhdal togo momenta, kogda snova poiaviatsia Tri Priznaka, i takoj shans spustit Drakhu pod zad? Ty, prokliatyj eretik. (to mi je najbolje) Net! .........Nevidimye gigantskie cheliusti raspahnulis, gotovias priniat Neproshenyh gostej, pigmeev, posmevshih brosit vyzov moguchemu zlobnomu Velikanu, i zashchita Nkota, okruzhavshaia ves nash otriad, oshchutimo nachala Progibatsia pod smertonosnym davleniem. ....... Bezumec! Ne smej zatevat draku so mnoj! Gront pozhal plechami i Shagnul v ego storonu. Vdrug liudi shefira uzhe zdes i zhdut nas ne dozhdutsia?..........

evo i od
Janette Guay : I was the Komsomol secretary, which meant I was first in line for America
Sadržaj: popis nekakvih nepostojećih tableta i anti-spywarea

ili
Adriano Nelissen: Ddestrs will communicate with multiple copies of itself ?

moram opet na tečaj njemačkog, izgleda da je napredovao od zadnji puta:
kirsty Szenczi: In der Nacht verirrt hat.
Sadržaj: Las die Angst, las die Ergebung. Die Erde ist nicht irgendein Planet.Siddhartha sah es, und lXchelte. Die Asketen, noch irgendwelche Lehre......Abgelegt, habe das Haar gekXmmt, habe Xl im Haare.Da sie es ist, die ich mit dem Wandschirm gesch. Es ist sogeheimnisvoll, das Land der Tr.......WXrfelspieler wartet Buddha, im Brahmanenwartet der RXuber.....

Samo kratko, prije nekog "pravog" posta...
http://www.vecernji.hr/newsroom/regions/zagreb/905109/index.do
Večernjakova biciklijada završila pučkim veseljem i nagradnom igrom s glavnom nagradom - Mitsubishi coltom CZ 3

Kreteni.

Zamišljam da Gavrilović sponzorira vegetarijansku konferenciju.
Ili Kiki bomboni seminar zubara.
Ili veliki tulum hrvatske PETA-e s glavnom nagradom nerc-bundom.
Možda tombolu u klubu dijabetičara s poklonima Sladorane Županja?
Fakat, zakaj se npr. ExxonMobil, Chevron Texaco i Gazprom nisu isprsili i financirali barem ljetovanje u Zaostrogu u kampu za dvije osobe autorima Protokola iz Kyota?

Koliko mi svi tome odolijevamo danas & na što sami sebi ponekad ličimo i nije takvo non-question općenito u društvu, kako se svi busaju u "ma neema veze" prsa na prvu loptu. I bacaju jedan iz top 5 općih clichea o unutrašnjoj ljepoti kao pobjednici nad vanjskom. Nisu tu u pitanju niti, poput kuge, raširene dijete svih vrsta koje priznajte, svaki drugi na sebi isprobava, jer i to je ništa prema najmodernijim stremljenjima.

Jer, oni koji stanuju u manjim mjestima, pretpostavljam (nadam se) da znaju manje iz-operiranih ljudi nego ja. Upravo tako, i to oba spola i to ne samo metroseksualci :) Još uvijek se doduše s visoka smijemo amerikancima, no pritom zaboravljamo da su cijene tih zahvata kod nas u usporedbi sa Zapadom podosta niže pa se tu uz naravno, strance počinje švercati sve više naših građana.

ovdje naprasno odvajam post na Ribin savjet da režem kilometarske blokove svojih tekstova - no nema mi spasa. Tak to izgleda kad u jednoj osobi suživot vode "um na drumu" lajavac, skriboman i onaj koji je iz daktilografije u srednjoj imao odličan

Jedna moja srednjoškolska kolegica (uz razne liposukcije i ostale gadosti) izvadila rebro (stvarno) radi uspostavljanja struka, a jedan s kojim sam igrao nogomet smanjio je nos. Znam i više nego pregršt operiranih žemskijeh grudiju u svom širem okruženju + čube + salo in general. I većina navedenih nije neka highsociety-tajkunsko-creme-de-la-creme-snobiš škvadra.

Baš me zanima gdje će biti postavljene i koje granice društvene uobičajenosti tih zahvata za recimo, par desetljeća? Znam da mora doći vrijeme u kojem ću i ja napokon postati svjetonazorski zastarjeli prdonja.

I dok radimo na sve to, koliko smo mi sami tašti?

Recimo, kad čujem The Pitanje mnogih ljepših polovica "Misliš da sam debela?" na koje naravno dobiju odgovor "nisi, sve je u redu". Moja polovica je baš zbog istog odogovora pitanje mudro evoluirala u "jel' ova kaj prelazi cestu slična meni?" na koju me foru zna počesto nasanjkati, kako bi izmuzla odgovor.

Ah, sličnosti...Princ nasljednik trona je dodao novu nisku bisera Mladenu Burnaću i to skoro istog dana, te oftamolog definitivno ostaje opcija. Jer, dok smo bili doma sami, odjednom mu je usfalila majka (čest slučaj). Na TV dnevniku je ugledao lik i djelo Milanke Opačić (iz SDP) koja je nešto trabunjala na temu izbora Račanova nasljednika, blja. Uslijedilo je petominutno zaklinjanje pred teveom: "Dođe mama, dođi mama! "...
Milanka i Mladen, to su para dva....

Iako izgledam sasvim prosječno i relativno uravnoteženo, u neobaveznim komentarima namrijeli su mi sličnosti od onog Tommy-u Lee Jonesu do "u kojem klubu ti boksaš?" . Nasljednik se pak nadobijao Roberta Redforda od vremešnih susjetki slabih na plavooke, do Stevea McQeena (od čika Ribe, jedinog živućeg stariji buraz Domagoja Novokmeta lookalike-a ). Čitao sam da mnogi ljudi na svijetu sigurno imaju nekog dvojnika negdje, a da su to baš celebrity-i je uvijek *malo* nategnuto.

S druge strane, Igor npr. ima dvojnika i to u samom ZG - po prilici jednako starog, toliko sličnog da u samom užem društvu slovi kao "onaj Igorov dvojnik". Jer je išao na ista mjesta kao i mi, dok su još postojali "divlji izlasci u grad", pa su se jednom prilikom dva originala odmjeravali bez riječi. Posebno je zanimljivo zbog vrlo specifičnog (hunskog?) izgleda obojice i jednako njegovane bradice. Presmiješno.

Još malo offtopic, uz omni presenta Princa, samog neopterećenog ičim, a najmanje civiliziranim regulama Zna li itko koliko traje faza maljanja zidova, roditeljske odjeće i svega ostalog hranom, bez obzira koliko se mi trudili (ili veselili što je barem počeo koristiti pribor za jelo)?

Od umjerenog špagetiranja


Pudinškog bodypaintinga koja započinje s nevinim "papati puNdiga"


Do dosezanja samog dna, tj.. lizanja dna actual konzerve od paštete

Pitam se onako hipotetički... bi li se preselili negdje drugdje & zašto? Ulazeći u serioznije godine, sve više čujem (ali i simpatiziram) vršnjačku kuknjavu kak im je dosta i stresa i posla i ovog grada, pa i radikalnosti da im je samo otić' na neki otok i uzgajat' masline, ako ne već u ona klišeizirana mjesta pljačkaša banaka za povazdani odmor...

Bijah na službenom putu (fotke by Amateur Myself )


Kad se zbroje, često službeni a i ostali putevi (izuzev preposjećenih Slovenije nam i Dalmacije ravne, uz ex-državne prisilne i ine ture), ima tu po više dana Berlina (turistički vodič kroz represivnu povijest III Reicha u arhitekturi je zakon ), Londona (Kraljevska palača stvarno podsjeća na neofarbanog Mimaru), Firenze (i još malo po Italiji), Den Haaga, Amsterdama (i još malo po Niskozemskoj), Praga, Budimpešte, Bratislave, Španjolske, Francuske, Portugala....
(izbor najsuludijih fotki ili priča ću jednom (možda) uploudati kad debelo zađem u dosadu godišnjeg odmora....)

I unatoč svemu, ostadoh lokal-nostalgičar. Teško mi je većinu njih zamisliti kao opciju na duge staze (OSIM u slučaju diplomatske karijere, molim ), a s druge strane iskreno - i ovi kratkotrajni in-and-out posjeti su zapravo niš koristi. Kaj npr. suvislo uopće o Zagrebu ili o nama samima zaključe oni umorni i prljavi ojropski (i šire) ruksakaši s dreadlocksima, koji pola boravka prospavaju na Glavnom kolodvoru a u ostatak vremena se vrzmaju besciljno po centru? Taman naučiš strane svijeta u novom gradu i već pališ dalje. I ne d'o bog da imam još i poslovnih obaveza . Počela su me zamarati sva ta oznojena pretrčavanja velegradova samo da bih skupljao topografske recke, vidio njihove *The Stvari* i arhivirao fotku u "been there done that" mapu
(... a i čitah negdje kak je express-vikend-turizam pošast novog stresnog doba i zapravo psihijatrijski rubno područje pokušaja bijega i od ono malo vremena preostalog za sebe samog...)
Iskusio sam npr. tri tjedna u Niskozemskoj i ta ili slična količina vremena je zapravo jedina optimalna da bi se opipa bilo i istinski upilo i provarilo barem neke od boja i mirisa stranih gradova.

Možda bih se ipak zadržao nešto dulje u Firenzi? Jer bijaše to, reklo bi se, ljubav na prvi pogled (razlike Sjeverne i Južne Europe su s gledišta mentalitetske bliskosti ipak, priznao to ili ne = drastično u korist zadnjih, a oni jedini stvarno i žive sve clichee koje o njima uzgajamo)... No dobro priznajem, i pohlepa na sva ta digićka kulturna blaga koja nisam stigao konzumirati ili uopće ili kakbogzapoveda ....

No, nakon svakog pa i ne pretjerano duljeg izbivanja, uvijek me svlada "tebi na obale Save..." ljigo-sentiment za rodnom metropolom-selendricom. Možda zato jer je rodna? Biće. I rođeni Murman(sk)ščanin vjerojatno u duši osjeća zov vječnog leda što okiva industrijsku zonu u one rijetke zalaske sibirskog sunca...

Starci su mi, ima već desetljeće, dobili npr. ponudu za život, smještaj i rad u 'rvackom gradu s prve i nešto donjih slika (u kojem sam, sad kad zbrojim, bio više puta nego u nekim sto puta bližim). Odbili su. Kao, kud će mijenjat' navike i život u zreloj dobi, udaljavati se od najbližih itd itd. Isprva sam mislio da su ludi, no recimo da ih vremenom i razumijem. Jer, iako je uvijek lijep k'o slika








u tom gradu niti sam doživio sve ono prvo u životu, da sad ne nabrajam - niti sam našao "neku tajnu vezu" svim posjetama i užicima unatoč. Neodređena specifična težina rodnog i sličnog srcu priraslog mjesta je zapravo taj jezičac na vagi...

Jadran je ipak pun iskušenja za prosječnog 'rvackog kontinentalnog građanina z'bregov, jer je ne samo bez toliko kulturnih barijera koliko bi bio npr. čak i Lisabon (uz dužno štovanje sličnostima) - nego je i sam po sebi lijep i privlačan. Zato se i uvijek čudim svojim kolegama s prvog od mojih fakseva, koji su hrpimice potegli do Zagreba i zubima se ostali držati u istim zagrebečkim meglama sve do danas.
Jedna kolegica splićanka diplomirala je ođeka, ali joj se ponudio posao na općinskom sudu u Hvaru. Dream job. Pravnici ili suci inače nemaju miran i harmoničan posel, a odvjetnici još i rade od osam do osam. A u Hvaru, za istu plaću sudskog djelatnika - pastoralna idila. Sud ni ne radi svaki dan! I još je žena iz šireg akvatorija. Ali nije to prihvatila ni u ludilu, čekala radije na niti približno tako dobar posao u ZG-u, čak i godinama mislim. Jer veli curka "jesi li ti ikad doživija zimu na Hvaru, pa da znaš kako je to?". Nisam, ali sam doživio hvalabogu desetke i desetke zagrebačkih zima, ledenih, nekad snježnih, vjetrovitih, bez kučeta i mačeta na cesti. OK, gužve u zadimljenim kafićima , baš kao i kad vjetar na je li, sibirskoj hvarskoj zimi otjera malomišćane u kafiće. Razlike, d-rastične... Ah, pardon. Kulturna ponuda. Možeš uvijek došetati u Gavellu kroz snježnu prtinu i fino se iznervirati nad glumatanjem & kreveljenjem Anje Šovagović. Molim. I kapuciner na ispražnjenoj prosinačkoj špici, koji bi dotepenec tome odolio

Na razmišljanje kako bih se ja snašao u takvoj nekoj situaciji, potakla me jedna nedavna poslovna ideja prema jugu, ne bih sad u detalje, bla...
Odgovori bi bili lakši (?) da je klinac veliki ali da zapravo i otkantam sve (dosadašnje) poslove & karijere i da ih ne prenesem tamo, već se zaista posvetim ne znam - spokojnom ubiranju maslina, što zagovaraju sanjarije nekih poznanika. No, ne znaju ni sami bi li i uspjeli u tome. Ne samo u smislu preživljavanja, nego se i uspjeti lobotomizirati od svih tih *potreba* & hektičnosti na koje smo se u "velikim" gradovima navukli kao junkiji.
Ovako iskreno... lako je pričat i sanjariti kako bi najradije postao buddhist na usamljenoj hridi, kolibi u Appalachianu, pa čak i bonvivan-globetrotter ili brzoaklimatizirani Luksemburžanin. A sasvim drugo je spoznaja bitka potrebna za budista ili sposobnost da se preživi na okrutnim europskijem zapadima a ne bude se konobar.

Dobro, svim zimskim usamljenostima unatoč, izdržao bih ja neko vrijeme biti buddhist na nečemu poput Mljeta, kojeg sam posjetio po drugi put u životu - a SVE mi je samo NE i mrsko biti tamo:







O stranim gradovima i zemljama elem već rekoh i tu mi je osobno još skliskiji teren. Kopča je tu jedini autoritet sa višegodišnjim iskustvom europskog raseljenika i kožom dovoljno otvrdnjelom za dočekati sva kulturološka i zemljopisna iznenađenja
Iako bi moja bolja&ljepša polovica umrla od smijeha na većinu ovih mojih dilema (to i radi ako ovo čita) te sretno zalupila vrata svim poznatima i othujala iz rodnog grada kako bi, ako je prava prilika, okusila život bilo koje strane bijelog svijeta - ja sam npr. ono kenjalo koje bi svaki vikend ili slobodne dane u godini pokušalo vući nazad da barem onjušim jel' "Sarajevo tamo gdje je nekad bilo"...

A tek za koji bi klub klinac navijao?